Znanstvenica Ana Terlević za Biologija.com.hr piše o božanskom cvijetu iz porodice karanfila kojemu su se divili još stari Grci, a tijekom povijesti sabirali su ga i uzgajali mnogi amateri i stručnjaci. O vrstama roda Dianthus te projektu koji provode znanstvenici sa zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, čitajte u nastavku!

"Božanski cvijet" (ili "cvijet bogova") naziv je koji se odnosi na šarmantnu skupinu biljaka iz porodice Caryophyllaceae (karanfili) - klinčići. Klinčići pripadaju rodu Dianthus, čije je ime izvedenica grčkih riječi dios = bog i anthos = cvijet. Većina klinčića miriše po pravom klinčiću (otuda im i hrvatski naziv), iako s njim nisu u srodstvu. Pravi klinčić (Syzygium aromaticum) pripada porodici mirti (Myrtaceae) i tropska je biljka kod koje se kao začin koriste osušeni cvjetni pupovi.

Biljke iz roda Dianthus pretežito su busenaste zeljaste trajnice. S obzirom na raspored cvjetova na stabljici, rod se može podijeliti u dvije skupine: jednu skupinu čine vrste s cvjetovima raspoređenim u glavičaste cvatove, a drugu skupinu čine vrste s pojedinačnim cvjetovima na stabljici. Cvjetaju tijekom proljeća i ljeta, neke vrste i duboko u jesen, a njihovi najčešći oprašivači su moljci i leptiri.

Biljke za koje se u trgovinskoj i hortikulturnoj literaturi koristi zajednički naziv "karanfil" najčešće su hibridi između D. caryophyllus (vrtni klinčić) i drugih vrsta roda Dianthus. Umjetnom selekcijom čovjek je od divljeg tipa D. caryophyllus, koji ima pet latica, stvorio sorte s mnogo latica, većim cvjetovima, malo ili nimalo mirisa i produženim životnim vijekom.

Na fotografiji lijevo - glavičasti cvat D. chartusianorum (foto: S. Hodić); desno - pojedinačni cvjetovi D. sylvestris (foto: S. Bogdanović)

Klinčići su prirodno rasprostranjeni u umjerenim područjima Europe i Azije, a manji broj vrsta dolazi u Africi i Americi. Vrstama najbogatije razvojno središte je u Maloj Aziji i na Balkanu, gdje je velik broj svojti endemskog karaktera. U flori Hrvatske poznato je 38 vrsta i podvrsta roda Dianthus, koji većinom rastu na krševitim, suhim i višim položajima, a manji ih broj raste na vlažnim nizinskim staništima. Nekoliko vrsta klinčića iz hrvatske flore pripada skupini ilirsko-balkanskih endemičnih biljaka, što znači da su, osim u Hrvatskoj, zabilježeni i na drugim područjima Balkanskog poluotoka. Ovdje ćemo se pobliže upoznati s tri ilirsko-balkanska endema.

Hrvatski klinčić

Hrvatski klinčić (D. giganteus ssp. croaticus) je vrsta koju ljudi sabiru zbog lijepih crvenih cvjetova, zbog čega se u blizini naselja te u pristupačnijim brdskim područjima smanjuje brojnost populacija. Hrvatski klinčić raste na brdskim travnjacima te u svijetlim šumama medunca i crnog graba. Posredno je zaštićen u dijelovima svojeg areala unutar granica nacionalnih parkova Plitvička jezera, Risnjak i Sjeverni Velebit te parkova prirode Velebit, Žumberak-Samoborsko gorje, Papuk i Medvednica.

Cjeloviti klinčić (D. integer, sl. 2.) je ugrožen zbog sabiranja u hortikulturne svrhe. Raste u pukotinama stijena i kamenjarskim pašnjacima viših položaja od 800 do 1700 m. Posredno je zaštićen na lokalitetima u granicama Nacionalnog parka Sjeverni Velebit i parkova prirode Velebit i Biokovo.

Fotografije prikazuju vrstu Dianthus integer (foto: M. Doboš)

Stjenoviti klinčić

Kao što mu i samo ime govori, stjenoviti klinčić (D. petraeus) je vrsta vezana uz pukotine vapnenačkih stijena i planinskih rudina te svijetle i kserofitske šikare i šume brdskih i pretplaninskih krajeva od 1000 m n.v. i više. Svojta je posredno zaštićena na lokalitetima u nacionalnim parkovima Risnjak, Sjeverni Velebit i Paklenica te u parkovima prirode Velebit i Biokovo. Cijenjen je u kulturi zbog svojih sivkastozelenih listova i snježnobijelih mirisnih cvjetova.

Jabučki klinčić

Jedna endemična vrsta klinčića sa područja Hrvatske smatra se globalno izumrlom jer od kraja 19. stoljeća do danas nisu zapaženi primjerci na prirodnom staništu. Riječ je o jabučkom klinčiću (D. multinervis) koji je rastao u pukotinama vulkanskih stijena otoka Jabuke. Materijal koji se čuva u Visianijevom herbaru flore Dalamcije u Padovi i jedan herbarski primjerak sabran na Jabuci u drugoj polovici 19. stoljeća iz herbarske zbirke Herbarium Croaticum u Zagrebu, jedini su materijalni dokaz postojanja ove vrste. Pretpostavlja se da je nestanak populacije uzrokovan pretjeranim i nekontroliranim sabiranjem botaničara i ribara iz Komiže na otoku Visu.

Velik broj endemskih vrsta s malim i geografski vrlo ograničenim arealima čini klinčiće taksonomski vrlo zahtjevnim rodom. Grupa Dianthus sylvestris jedna je od intrigantnih skupina unutar roda, koja obuhvaća nekoliko svojti nerazjašnjenog taksonomskog statusa. Centar raznolikosti ove grupe nalazi se u središnjem Mediteranu, gdje svojte rastu na kamenjarskim pašnjacima, kamenim stijenama i liticama, a rasprostranjene su od nizinskih brežuljaka sve do visokih alpskih travnjaka.

Fotografije prikazuju vrstu Dianthus sylvestris (fotografija lijevo: A. Terlević; fotografija desno: M. Doboš)

Jedan od projekata koji se bavi ovom biljnom skupinom je i projekt financiran od strane Hrvatske zaklade za znanost pod nazivom „Filogeografija i evolucija triju ekološki divergentnih grupa amfi-jadranskih biljaka AmphiAdriPlant" kojeg vodi dr. sc. Ivana Rešetnik s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Više o projektu možete doznati ovdje.

Izvori:

G. Bacchetta, S. Brullo, M. Casti, G. Giusso del Galdo (2010): Taxonomic revision of the Dianthus sylvestris group (Caryophyllaceae) in central-southern Italy, Sicily and Sardinia. Nordic Journal of Botany 28: 137-173.

M. Britvec, S. Bogdanović, I. Ljubičić, I. Vitasović Kosić (2015): Rijetke biljke jadranskog priobalja. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Agronomski fakultet.

J. Galbally, E. Galbally (1997): Carnations and pinks for garden and greenhouse. Timber Press, Portland, Oregon, USA.

T. Nikolić, ur. (2020): Flora Croatica Database. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Botanički zavod s Botaničkim vrtom. URL: https://hirc.botanic.hr/fcd/ShowResults.aspx?hash=-801694475 (pristupljeno 21. ožujka 2020)

T. Nikolić, M. Milović, S. Bogdanović, N. Jasprica (2015): Endemi u hrvatskoj flori. Alfa d. d., Zagreb.

T. Nikolić, J. Topić, ur. (2004): Crvena knjiga vaskularne flore Hrvatske. Zagreb: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Državni zavod za zaštitu prirode.