Već od najranijih razdoblja svojeg postojanja čovjek je koristio razne plodove prirode koje je sakupljao na kopnu za svoju ishranu. Uz kopnene, na meniju su se nalazili i vodeni organizmi, poput ribe i školjkaša. O tome svjedoče brojna arheološka nalazišta na kojima je pronađen i veliki broj ljuštura školjkaša i kostiju riba. 

O korištenju mesa školjkaša za prehranu čovjeka svjedoče i prvi pisani spomenici iz grčkog i rimskog doba koji veličaju njihovu vrijednost. Uzgoj školjkaša predstavlja jedan od najranijih oblika marikulture, kojeg spominju Aristotel 350. godine prije Krista i Plinije oko 100. godine prije Krista. Osim Rimljana, kineska civilizacija je također imala razvijen uzgoj školjkaša.

Prvi tragovi uzgoja kamenica vezani su za Malostonski zaljev, u kojem još uvijek postoje tragovi iz razdoblja rimske vlasti. Prvi pisani dokumenti o izlovu školjkaša potječu iz 16. stoljeća, a o uzgoju govore zapisi iz vremena Dubrovačke Republike iz 17. stoljeća, kada su se uzgajivačima dodjeljivale povlastice te se na taj način organizirao uzgoj. Prve kompanije za uzgoj školjkaša osnivale su se početkom 20. stoljeća, kada je dolazilo i do sve većeg razvitka uzgoja. Rezultat povećanja kvalitete uzgoja dobitak je zlatne medalje za kakvoću stonskih kamenica na Svjetskoj izložbi 1936. u Londonu.

Faunu jadranskih morskih mekušaca prvi je opisao Spiridion Brusina, poznati hrvatski prirodoslovac 19. stoljeća. Poticao je istraživanje života u morskim dubinama, a u Zadru je 1868. počeo istraživati morsko dno u gradskoj luci, što se smatra začetkom hrvatske biologije mora. Zabilježio je brojne jestive vrste te im nadjenuo narodne nazive. Osim za znanstveno istraživanje mora zalagao se za razumno iskorištavanje bioloških i drugih bogatstava Jadrana, za umjetni uzgoj riba, rakova i školjkaša.

Na akvakulturu u Europskoj uniji odnosi se 20,4 % ukupne proizvodnje ribarstva, a broj neposredno zaposlenih u sektoru iznosi 65 000. U Hrvatskoj posluje 35 proizvođača morske ribe i 120 uzgajivača školjkaša. Proizvodnja se odvija na 63 riblje farme, 3 mrjestilišta ribe i 223 farme školjkaša. Većina farmi male su tvrtke ili obiteljski obrti, a najveće među njima godišnje proizvedu između 100 i 200 tona proizvoda. Oko 200 vrsta školjkaša živi na području istočnog Jadranskog mora. U hrvatskom dijelu Jadrana lokalno stanovništvo za potrebe prehrane upotrebljava 66 vrsta, dok se na tržištu pojavljuje 16 komercijalnih vrsta školjkaša.

Najčešće se iz prirodnih staništa iskorištavaju sljedeće vrste: dagnja (Mytilus galloprovincialis), kamenica (Ostrea edulis), jakobova kapica (Pecten jacobaeus), kunjka (Arca noae) te prnjavica (Venus verrucosa). Unatoč zakonskim zabranama, na tržištu se i dalje može naći prstac (Litophaga litophaga) te plemenita periska (Pinna nobilis).

U Hrvatskoj se prema podacima FAO-a primarno uzgajaju dvije vrste školjkaša: kamenica i dagnja. Godišnja proizvodnja dagnji je oko 3000 t, a kamenica oko 1 000 000 komada. Najveća uzgojna područja u Hrvatskoj su ušće rijeke Krke u Šibeniku, Limski kanal i Malostonski zaljev. Mediteranska dagnja i kamenica su od izuzetne važnosti za hrvatsko lokalno stanovništvo i turističku ponudu zbog svoje kvalitete i cijene.

Unutrašnja građa školjkaša (Izvor: Raznolikost živoga svijeta, Bačić i sur, 2009.)

Školjkaši pripadaju koljenu mekušaca (Mollusca), jednoj od najvećih i najraznolikijih skupina životinjskih organizama. Poznato je oko 110 000 vrsta od kojih je 40 000 fosilizirano. Zbog sesilnog načina života i niske trofičke razine mogu se razmjerno jednostavno i jeftino uzgajati.  Školjkaši se hrane filtrirajući raspršenu organsku tvar i sitni plankton iz okolne vode. U ovom procesu najznačajniju ulogu imaju škrge koje razvrstavaju i odabiru čestice povoljne za prehranu. Budući da pri uzgoju školjkaša nema prihranjivanja, najčešći je i najpovoljniji uzgoj u prirodnom staništu iz kojega se može prikupljati mlađ. Ovakav tradicionalni uzgoj poznat je od antičkog doba, a u našim krajevima je zadržan do danas.

Dagnje 

Dagnja pripada porodici dagnji (Mytilidae). Naši ribari je zovu različitim imenima: mušula, pedoč, ušenak, uš, kućica, klapunica, fratar, datul itd. Naraste maksimalno do 150 mm u duljinu i dostigne težinu do 0,2 kg. Dagnje se love cijele godine, ali najviše u toplim mjesecima, jer su tada najpunije. Samonikle dagnje stružu se posebnim strugačama, a na ravnim kamenim podlogama kunjkarama ili dredžama. Love se i roneći: čupaju se golim rukama ili iznose iz mora s kamenjem za koje su prirasle.

Dagnja, po mišljenju većine iskusnih sportskih ribolovaca-udičara, spada u najkvalitetniju meku, što dokazuju mnoge ribe koje je pohlepno jedu. Svježa dagnja nezamjenjiva je meka za lov ribe iz porodice ljuskavki (Sparidae), a rado je zagrizu bukva, arbun, ovčica, fratar, špar, gira i grb. Dobri se rezultati lova dagnjom postižu u ribolovu noću.

Morfologija dagnji

Dagnja je prava jestiva školjka, kojoj je meso ukusno i vrlo hranjivo. Jede se sirova i kuhana, a priprema se na više načina. Velike se količine dagnji konzerviraju u kutijama. Ljušture se iskorištavaju samljevene kao dodatna hrana životinjama, kao umjetno gnojivo ili pak kao dodatak materijala za izradu modernih cesta.

Kod nas na Jadranu vrlo je razvijen uzgoj dagnji, koje se u prirodi hrane planktonom, organskim lebdećim česticama i algama. Larve dagnji žive u planktonu. Dagnja je školjkaš odvojenih spolova i vrlo je plodna, budući da ispušta do 25 milijuna jaja. Mrijesti se dva puta godišnje - u rano proljeće i kasnu jesen. Temeljem Naredbe o zaštiti riba i drugih morskih organizama dagnja se ne smije loviti, skupljati niti stavljati u promet ispod 5 cm duljine.

Proces uzgoja dagnji dijeli se u faze: a) prihvaćanje i osiguranje mlađi, b) razrjeđivanje prihvaćene mlađi, c) pobiranje ili skidanje gotovih proizvoda i d) pakiranje i plasman gotovih proizvoda. Čitav proces njihovog uzgoja traje oko 20 mjeseci. 

Kamenice

Kamenica pripada porodici ostriga (Ostreidae). Uzduž naše obale i otoka ribari je još zovu: oštriga, loštiga, ostrega, oštrga, loštrga, štroliga, jestiva kamenica itd. Naraste maksimalno do 130 mm, postigne težinu do 0,1 kg, a srednja lovna težina joj je oko 0,04 kg. Boje je sivokamenaste, s ljubičastim zonama, a iznutra je biserno - sedefasta. Drži se prilijepljena na tvrdu podlogu, gdje živi u rijetkim kolonijama.

Za život kamenice od većeg je značaja priljev slatke vode i lagana strujanja. Hrani se planktonom i organskim lebdećim česticama. Mrijesti se od ožujka do srpnja te od kolovoza do prosinca. U plaštanoj šupljini čuva oko milijun jaja. Izležene ličinke prihvaćaju se za čvrstu podlogu nakon dva tjedna. Kamenica je dvospolac. 

Morfologija kamenice 

Tradicionalni uzgoj kamenica, koji se kod nas primjenjuje gotovo tisuću godina, dijeli se u tri faze: a) hvatanje i uzgoj mlađi, b) prerada snopića u pletenice i prerada pletenica mlađi u pletenice cementiranih kamenica.

Uzgoj kamenica traje najviše tri godine. Tržišna veličina od 6 cm se obično postiže nakon dvije godine. 

Budućnost uzgoja

Uzgoj školjkaša, usprkos visokim potencijalnim prinosima, i dalje se suočava s mnogo problema. Snažnija razvojna kretanja u nacionalnoj marikulturi, koja bi bila sukladna našim raspoloživim prirodnim potencijalima, izostala su, što je prije svega posljedica nesigurne politike i makroekonomske okoline u kojoj se marikultura razvijala. Ipak, valja očekivati daljnji nastavak razvoja marikulture kontroliranim uzgojem postojećih i uvođenjem novih, autohtonih vrsta riba i školjkaša, uz stalne napore da se poboljša konkurentnost proizvoda na domaćem i stranom tržištu, reduciranjem ulaznih troškova, poboljšanjem kakvoće proizvoda i stalnim unapređenjem ekoloških i zdravstvenih standarda.

Proizvedene količine kamenica i daganja ne zadovoljavaju ni domaću potražnju povećanu za vrijeme turističke sezone. Zaostajanje u uzgoju školjkaša posljedica je ranijeg nepostojanja turističkog tržišta te izostanka izvoznih dozvola zbog neudovoljavanja ekološkim standardima koje propisuje EU. Dodatne poteškoće koje su pratile sektor marikulture su nedostatak kreditnih linija, izuzetno visoke naknade za koncesiju, neopravdano visoke naknade za veterinarske usluge i, konačno, nepostojanje adekvatnih poticaja te revitalizacija turističkog tržišta.

Da bi se povećala proizvodnja školjkaša, prijeko je potrebno organizirati proizvodnju i tržište, uz održanje odgovarajućih standarda kakvoće kao preduvjeta za proboj na tržište. Također je važno razmotriti koje bi autohtone vrste osim kamenica i daganja bile pogodne i  kolike su mogućnosti pojedinih područja pogodnih za uzgoj školjkaša. Izbor vrste za uzgoj ponajviše ovisi o raspoloživome mjestu uzgoja, biološkim značajkama vrste i zahtjevima tržišta.

Uzgoj školjkaša u Hrvatskoj temelji se na prikupljanju mlađi iz prirodnih populacija na kolektore, što rezultira povremeno nedovoljnim količinama dostupne mlađi. Te poteškoće mogu se smanjiti monitoringom ličinka u vodenom stupcu za vrijeme razmnožavanja pojedinih vrsta i davanjem preporuka uzgajivačima kako bi se kolektori postavljali u najpovoljnije vrijeme za prihvat. Međutim, sigurna opskrba mlađi može se uspostaviti samo u mrjestilištu jer se smanjuju rizici povezani s čimbenicima okoliša o kojima ovisi razmnožavanje i prihvaćanje prirodnih populacija školjkaša. Mlađ iz mrjestilišta je kontroliranog zdravstvenog statusa i premješta se na uzgajalište u vrijeme kad stekne otpornost na moguće bolesti.

Treba, međutim, voditi računa o tome da se ne ugrozi genetička raznolikost matičnog stoka. Pri tom se polazi od veličine matičnog stoka, koja ovisi o količini mlađi što je treba proizvesti, računajući na uobičajene gubitke, reproduktivni ciklus, preživljavanje u mrjestilištu i  genetske značajke. Osim što lokalnim uzgajivačima znači sigurnu opskrbu, mlađ iz mrjestilišta potencijalno je dobar proizvod za šire tržište.

Potencijalu hrvatskih uzgajališta pridonosi i činjenica da su ona prema europskim standardima mahom smještena u "područjima A". Naime, u Europi se uzgojna područja dijele na zone A i B. Parametri u zonama A moraju zadovoljavati stroge higijensko-sanitarne standarde da bi se mogle proglasiti mikrobiološki i kemijski zdravima i zato pogodnima za uzgoj školjkaša pa se oni izravno ili preko otpremnih centara otpremaju na tržište. Uzgojne zone B sadrže više mikroorganizama i kemijskih tvari nego što dopušta Direktiva 91/492/EEC, pa se školjkaši moraju pročistiti da bi razina nepoželjnih tvari bila unutar propisima dopuštenih granica. To se postiže u purifikacijskim centrima koje priznaje Europska unija. 

Proizvodnja u marikulturi RH (u tonama) za razdoblje 2014.-2018. (Izvor: https://ribarstvo.mps.hr/default.aspx?id=14)

Izvori:

1.      Bačić, T., Erben, R., Krajačić, M. (2009). Raznolikost živoga svijeta: udžbenik biologije za drugi razred gimnazije. Zagreb. Školska knjiga.

2.      Basioli, J. (1968). Uzgoj školjkaša na istočnim obalama Jadrana. Pomorski zbornik, 6, 179-216.

3.      Bratoš Cetinić, A., Bolotin, J. (2016). Uzgoj školjkaša u Malostonskom zaljevu. More-Hrvatsko blago.

4.      Bratoš, A., Glamuzina, B. i Benović, A. (2004). Hrvatsko školjkarstvo-prednosti i ograničenja. Naše more, 51(1-2), str. 59-62.

5.      FAO. (2014). The State of World Fisheries and Aquaculture. Food and Agriculture Organization of the United Nations.

6.      FAO. (2016). The State of World Fisheries and Aquaculture. Food and Agriculture Organization of the United Nations.

7.      http://www.opcina-starigrad.hr/HTML/Uzgoj%20daganja.html Pristupljeno 08.05.2020.

8.      http://www.opcina-starigrad.hr/HTML/Uzgoj%20kamenica.html Pristupljeno 08.05.2020.

9.      Katavić, I., Vodopija, T. (2001). Razvojne mogućnosti marikulture u Republici Hrvatskoj. Ribarstvo 59 (2), str. 71-84.

10.  Marušić,  N., Vidaček, S., Medić, H., Petrak, T. (2010). Rast dagnji (Mytilus galloprovincialis, Lamarck, 1819) na istočnoj obali Istre. Ribarstvo, 68 (1), 19-25.

11.  Mašić, M. (2004). Higijena i tehnologija prerade školjaka. Meso: prvi hrvatski časopis o mesu, 6 (4), str. 40-45.

12.  Milišić, N. (2006). Ribe, rakovi, školjke i ostali živi svijet jadranskog podmorja. Marjan tisak. Split.

13.  Treer, T. i sur. (1995).  Ribarstvo. Nakladni zavod Globus. Zagreb.

14.  Župan, I., Šarić, T. (2014). Prirast i indeks kondicije dva važna čimbenika u uzgoju dagnji. Naše more, 51 (1-2),  6-11.