Prije par godina raspao mi se život!!! Onako-u trenu-na tisuće komadića!!! - tako piše jedna mlada majka o svojoj tragičnoj tinejdžerskoj sudbini. Mnogi će pomisliti da je riječ o nekoj banalnoj, površnoj ljubavi, zbog koje su mladi skloni okončati vlastiti život, ali ne, njena priča je preslika svakodnevice koja se odvija iza zatvorenih vrata naših domova.
Mi muškarci smo snažni. Najvažnija stvar u našoj svijesti je dominacija. Dominantniji muškarci isplivat će na hijerarhijsku površinu. Onaj koji vlada podčinjenim muškarcima, frustrirajući ih svojom uspješnošću, zaradom, statusom, i ''atraktivnošću'' ispada faca u malih, sitnih, besperspektivnih muškaraca.
Muškaraca vođa je uglavnom malo, no frustriranih malih muškaraca je gotovo toliko da ispada da je svaki četvrti u Hrvatskoj pokleknuo razmišljajući o tome koliko su očajni i ništa koristi. Očaj i razočaranje prenosi se s generacije na generaciju. Nasilje nad djetetom, u pravilu, odgaja novog nasilnika. Nezadovoljstvo vlastitim životom može rezultirati odlaskom u alkoholizam, alkoholizam je akcelerator nasilja u obitelji. Mali muškarac, trpeći ispade svog šefa, odlazi na ''jednu brzu'' s ostatkom skupine ''malih muškaraca'' i tamo se zarundaju nabrijavajući svoj ego s ''ja bum njima svima pokazal'' mantrama.
Pijan dolazi kući. Tu je on šef.
''Ja sam gazda u ovoj kući!'' Prva na tapeti mu je žena. Razlog za prigovaranje je prozaično, recimo krpa za suđe nije na svom mjestu. Padne šamar, pa drugi, pa šaka u oko, pa nogom u trbuh i... ''ja bum tebe odgojil kad te nisu tvoji, sad buš videla kak se sluša!''
Dijete gleda, pamti, uči, kopira... susjedi čuju i šute. Ovakvi primjeri obiteljskog zlostavljanja su učestali u nas. Upozorila je na njih i premijerka. Doduše, ni jedna žena u nas nije letjela preko ruba balkona zbog nogometa, taj primjer imali smo za čuti u Turskoj. Kod nas padne šamarčina ako pivo nije dovoljno hladno, ili ako se žena našla u sobi kad je pao gol za protivničku ekipu, kao donijela je nesreću. Takvih primjera koliko hoćeš.
Mnogi od tih ''malih muškaraca s jajima'' nisu procesuirani jer se žene boje za vlastiti život, i život svoga djeteta. Obično uslijede i prijetnje obitelji žene, pa i susjedima. Svi se boje promijeniti situaciju i svjedočiti. Sjetite se slučaja s par naših poznatih manekenki, prijetnji i zlostavljanja. Šutnjom prema zlostavljanju potičemo obiteljski zločin. Osuđujemo slabe na doživotnu patnju, strah i polomljene kosti.
''Mali muškarci'' su jaki na vlastitom terenu ili u grupi koja obično napada jednoga (primjer je napad na Luku Ritza). Mlada žena s početka kolumne trpjela je svakodnevne psihičke i fizičke torture. Na jednom vjenčanju, izolirana od dečka koji se ubijao u alkoholu, htjela je izići van da udahne svježeg zraka. Bolesno ljubomoran dečko ugurao ju je u toalet i pretukao ju je. Tek nakon izvjesnog vremena i zapomaganja uletjeli su gosti vjenčanja i prekinuli premlaćivanje.
Kasnije, dok je bila trudna s njim, u krevetu ju je tukao i skakao po trbuhu, nije ga smetalo to što ga čuju njegovi roditelji, a nije ni roditelje. Kasnije se samo okrenuo i nastavio spavati, lišen svih osjećaja. Otišla je, rodila, izborila se za dijete. Nitko nije htio svjedočiti u njeno ime, iako je bilo svjedoka. Toliko je bila dobra da je tom monstrumu dovodila dijete da ga vidi. Dok ju jedan dan nije stao gušiti u parku dok je dojila dijete. Tad ga je izbrisala iz života.
Blogosfera je prepuna ovakvih tužnih i tragičnih svjedočanstava. Čuo sam ih još nekoliko od svojih prijateljica.
''Mali muškarci'' su naša svakodnevica. Mlada žena je imala hrabrosti otići, na vrijeme. Što s onim ženama koje u našem susjedstvu čame u polumraku izdevetane na mrtvo ime?!! Zar ćemo dopustiti da im ubiju svaku ljudskost i samopoštovanje u njima? Neke žene nemaju više izbora. Pod prijetnjom smrću bore se za svoj i život svog djeteta.
Tad prevladava onaj instinkt za preživljavanjem, kad ne razmišljajući ubiješ svog krvnika (sjetite se slučaja Magaš).
No, tko je kriv kad dođe do te zadnje točke; ona, koja se bori za vlastiti život, ili mi koji šutimo i pravimo se da ne vidimo? Noć je prepuna krikova, možda smo upravo svjedočili zadnjem...''Ja bum njoj pokazal tko nosi gaće u kući, ja!!!'' Prosurfajte malo, ne odmahujte samo rukom, to smo mi: pijanice, zlostavljači, žrtve!!!
Autor članka: Krešimir Butković
Izvor: SEEbiz.eu
| 
