Moderna kozmetika servira nam se kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva, poput pijenja vode ili hranjenja. Sigurna sam da ima više žena koje ujutro, prije izlaska iz kuće, nanesu kremu i neku formu make-upa od onih koje prije izlaska doručkuju. Piše: Karmen Bosnić 

Velikom broju žena nezamislivo je živjeti bez kozmetike, ali ako malo pogledamo neke muškarce oko sebe ili ljude u manje razvijenim zemljama, koji uglavnom ne koriste kozmetiku, vidjet ćemo da im koža nije otpala, da se nisu smežurali prije tridesete i da imaju prijatelje i ljubavnike, a to su samo neke od stvari kojima nas reklame, manje ili više izravno, straše, kaže Ivana Lovrić, na čijim se radionicama prirodne kozmetike sve češće traži stolica više.

Na ono što Lovrić naziva »eksperimentiranje u vlastitoj kuhinji« potaknulo ju je osobno iskustvo, s obzirom da je bolovala od atopijskog dermatitisa, te nemogućnost da pronađe odgovarajući proizvod.

 - Ogroman broj žena reći će kako ima osjetljivu ili problematičnu kožu za što postoje dva glavna razloga: industrija nas uvjerava da nije problem u njihovom proizvodu koji nam ne odgovara, nego u našoj »problematičnoj« koži, te korištenje desetaka različitih proizvoda punih iritantnih supstanci čije će konstantno mijenjanje izludjeti i najtolerantniju kožu. A, moja je stvarno bila problematična.

Bolovala sam od atopijskog dermatitisa, što otprilike znači da sam veći dio života provela u ranama, dobar dio u zavojima i kreme su stvarno bile nužnost. Ako takvu kožu ne namažete, ona puca do krvi. No, kako sam odrastala primjećivala sam da mi kreme uglavnom ne pomažu, a često i pogoršavaju stanje, pa sam nakon isprobavanja doslovno svega na tržištu počela miksati pomade iz starih knjiga o bilju. Prvi sam balzam za usne skuhala s desetak godina.

Juha u vrećici, krema u tubici

Dolaskom interneta otvorio mi se novi svijet informacija, iskustava, počela sam naručivati ulja iz inozemstva i polako, mic po mic, počela izrađivati kremice i pomade za sebe, obitelj, prijatelje... Što sam više učila, bilo je jasnije koliko je štetna kozmetika koja se nalazi na policama trgovina i počela sam sve više pričati o tome, a moje usputno pričanje polako se pretvorilo u predavanja i radionice koje vodim posljednjih godina.

Nisam službeno školovana za proizvodnju kozmetike, po struci sam psiholog i shiatsu praktičar, ali poruka koju želim prenijeti je upravo ta da se svatko od nas može pobrinuti za svoju kožu. To je nešto toliko elementarno kao i znati skuhati si obrok da ne budemo gladni ili obući se ujutro tako da nam ne bude hladno. Nekad je svaka žena znala skuhati juhu, ali i pomadu za kožu. Danas možemo kupiti juhu u vrećici i kremicu u tubici, ali to najčešće nije to. Želim pomoći ljudima da ponovo preuzmu odgovornost za svoje zdravlje pa tako i stanje svoje kože.

Tijekom godine radionice održavam na Recikliranom imanju u selu Vukomerić, u blizini Zagreba, gdje s grupom prijatelja istražujem i promičem održivi stil življenja. Kozmetika je važan dio te priče jer svojim izborom proizvoda, osim na svoje zdravlje, utječemo i na zdravlje svojeg okoliša i ljudi oko nas. Uz to, radionice držim i u drugim gradovima diljem Hrvatske. Gdje god me pozovu želim širiti znanje.

Radionice prirodne kozmetike sve su popularnije, što mislite koji je razlog tome?

– Razlog što se dio žena i kod nas polako vraća prirodnom jest, između ostalog, i veća dostupnost informacija i proizvoda. Prije desetak godina bilo je puno teže kod nas naći eterična ulja, linije organske kozmetike i slično. Pomadama su se bavili uglavnom pčelari i travari, neke su bake još kuhale nevenovu mast i pripremale kantarionovo ulje. Posljednjih godina situacija se, uglavnom zahvaljujući aromaterapeutima i pobornicima »zdravog življenja« promijenila, pa se kod nas mogu naći široke palete prirodnijih proizvoda i sastojaka za vlastitu proizvodnju kozmetike, mogu se završiti tečajevi, razmjenjuju se recepti na internetu, koji je tu imao velik utjecaj jer je omogućio svim zainteresiranima pristup informacijama, receptima, pa i materijalima, što je prije bilo nezamislivo.

Danas su i informacije i materijali uistinu mnogo dostupniji i mislim da slobodno mogu reći da svatko tko može skuhati šalicu čaja može izraditi i osnovnu kozmetiku za sebe, a ako mu se to ne da, može naučiti napraviti svjesnije, zdravije i odgovornije izbore pri kupnji kozmetike. U nedostatku zaštite od strane državnih institucija možemo se zaštititi sami tako da se obrazujemo i pažljivo biramo što plaćamo i što nanosimo na sebe i svoju djecu. Kada ljudi prestanu kupovati pojedini proizvod, on se povlači s tržišta i zamjenjuje ga drugi. To je toliko jednostavno.

Koji su najštetniji sastojci na koje treba obratiti pozornost na deklaracijama i izbjegavati ih?

– To je vrlo često pitanje, koje je zapravo zamka jer iza njega stoji pretpostavka kako nije štetna cijela industrija, nego su to samo neki sastojci koji se mogu izbjeći. Moram naglasiti kako smatram da je cijela industrija kao takva štetna i treba joj korijenita promjena. Nažalost, zbog gotovo nikakve kontrole nad kozmetičkom industrijom praktički je nemoguće kontrolirati što nanosimo na sebe.

Naime, za razliku od hrane i lijekova, kozmetika prolazi minimalnu ili nikakvu kontrolu na državnoj razini te su potrošači osuđeni na to da sami pokušaju razaznati što je dobro za njih, a što nije. Tko pučanstvo tome poučava? Nitko, osim malog broja entuzijasta poput mene. Kad prvi put pokušate provjeriti od čega se sastoji vaša krema, morate ostati zbunjeni. Veliku većinu sastojaka prosječnog kozmetičkog proizvoda kojeg pokupite s police čine naftni derivati, od mineralnih ulja i glicerina, preko umjetnih boja i mirisa do pakiranja.

Prosječna krema sadrži više desetaka sastojaka čudnih imena, s puno jako dugih kratica. Ako još spomenem da se iste tvari često označavaju potpuno različitim imenima, shvatit ćete da je jako, jako teško uistinu znati što na sebe nanosite. Samo mali postotak tvari korištenih u kozmetici testiran je, češće na životinjama nego na ljudima, a interakcije različitih tvari koje se nalaze u pojedinom proizvodu istraživane su još rijeđe.

Što, primjerice, formaldehid radi u dječjoj kozmetici i zašto je on štetan?

– Formaldehid se u kozmetici uglavnom koristi kao konzervans jer dezinficira, odnosno ubija eventualne bakterije i gljivice, pa time produžuje rok trajanja proizvoda. Točnije rečeno, otpuštaju ga tvari koje se u kozmetici koriste kao konzervansi, poput diazolidinil ureje, imidazolidinil ureje, DMDM hidantoina, kvaternium-15, 2-bromo-2-nitropropan-1,3-diola i natrijevog hidroksilmetilglicinata. Također brzo isušuje, pa je koristan u lakovima za nokte. Kao i za mnoge druge tvari korištene u kozmetici, sumnja se da je kancerogen, a može iritirati dišne organe, promijeniti osjetilo mirisa, uzrokovati zaštopanost nosa, suzenje očiju, mučninu, glavobolju i umor.

Posebno je iritantan ljudima s astmom i drugim problemima dišnih puteva, a najčešće ga se može naći u šamponima i kupkama. U nekim je zemljama, poput Švedske i Japana, zabranjen, a EU ga ograničava na 0.2 posto, te proizvodi koji sadržavaju veći postotak moraju biti označeni jasnim upozorenjem. Jedno je istraživanje ipak pokazalo da se nalazi u 23 od 28 testiranih dječjih kupki. To je samo jedan primjer toksične tvari koju unosimo u organizam putem kože. Iako se one najčešće u proizvodima nalaze u malim postocima, problem je u tome što se mogu nakupljati u organizmu, pa se štetnost pojačava redovitom upotrebom proizvoda.

Također treba sagledati ukupnu količinu toksina koje unosimo u tijelo ne samo putem velikog broja kozmetičkih proizvoda, nego i kroz prehranu, zagađeni zrak i drugo. Na kraju krajeva, zašto bismo unosili bilo koju količinu toksina u organizam ako to ne moramo? Zašto bismo kupali djecu u toksičnoj kupci, ako je malo biljnog sapuna dovoljno?

Zašto kozmetika sadrži sastojke za koje je dokazano da su štetni, a neki od njih čak i kancerogeni?

– Zato jer su ti sastojci jeftini, produljuju trajnost proizvoda i čine ga privlačnima. Danas kupci očekuju da krema lijepo izgleda što se postiže umjetnim bojama, da ugodno miriši zbog dodanih umjetnih mirisa, da dugo traje iako se nalazi u toplim i vlažnim kupaonicama, u autu, torbici, na plaži, dok guramo u nju prste, a do nas je putovala iz Francuske ili Kine, dakle ima konzervanse. Kreme prividno izglađuju kožu jer sadrže silikone, reflektirajuće čestice i još sto stvari.

Sve te tvari su potencijalno toksične, pogotovo jer sve na tijelo djeluju odjednom i dolazi do interakcija. Zato što je plijesan, koja se lako ukloni žličicom, na kremi skandal, a glavobolja ili smanjen kapacitet pluća puno je teže pripisati pojedinom proizvodu. Kreme koje te sastojke sadrže sasvim se dobro prodaju, a profit je jedina mjera koju industriju tjera na promjene. Upravo zato svojim izborom možemo utjecati na stanje na tržištu i na način funkcioniranja industrije.

Dakle mi smo ti koji odlučujemo. Kad nitko ne bi kupovao toksičnu kozmetiku, prestala bi se proizvoditi. Ali to nije lako postići jer većina ljudi nije svjesna koliko je to štetno i nisu još uvijek dovoljno motivirani da poduzmu neki ozbiljniji korak. Zato vodim radionice i zato pišem knjigu.

Kad će knjiga biti objavljena i o čemu će sve biti riječi u njoj?

– Nadam se da će izaći u idućoj godini, radim na tome. Cilj mi je upoznati ljude s tematikom prirodne, zdrave kozmetike i razriješiti neke nedoumice jer su danas značenja tih riječi zbog sveprisutnog »greenwasha« prilično mutna. Mnoga je kozmetika označena kao »prirodna«, »green« i slično, iako je to daleko od istine. Ukratko bih mogla reći kako ću se u potruditi u knjizi pojasniti što je to uistinu prirodna kozmetika, zašto je bolji izbor, kako utječe na naše zdravlje, ali i zdravlje našeg okoliša, te sudbine drugih ljudi.

Osim toga knjiga će biti koncipirana kao »kuharica za kožu« s jednostavnim receptima za sve preparate koji mogu zatrebati u njezi kože, a uključivat će i druge savjete poput prehrane i disanja jer istina je da je koža samo ogledalo našeg unutarnjeg stanja. Knjiga je zamišljena kao jednostavan, jasan priručnik, koji će čitatelju omogućiti da preuzme odgovornost za zdravlje svoje kože, bilo tako da si skuha kremicu u vlastitoj kuhinji ili da u trgovini učini najbolji mogući izbor.

Zašto je kozmetika tako skupa, a upotrebljavaju se sintetički sastojci koji su jeftiniji od prirodnih?

– U kremi plaćate proizvod, pakiranje, prijevoz, marketing, testiranja i to najčešće na životinjama, te trgovačke marže. Najmanje plaćate proizvod, a najviše marketing i trgovačke marže. Zamislite zaradu industrije koja bočicu od 1/3 decilitra destilirane vode s par molekula dobivenih iz nafte, doduše pomno odabranih, uglavnom dokazano neurotoksičnih, prodaje za par stotina kuna. Govorim naravno o parfemima.

Kozmetička industrija ne prodaje sam proizvod nego priču, prodaje osjećaj, ideal, a ljudi su to spremni platiti. Također, u našem društvu ljudi vjeruju da su skuplje stvari bolje od jeftinih. To najčešće nije slučaj. Kreme dizajnerskih marki skupe su samo zbog imena i luksuznog pakiranja, koliko god vam oni uznemireno tvrdili da to nije istina, istina je.

Izvor: NoviList.hr