Otkako je bolest zabilježena na prijelazu iz srednjeg u novi vijek, korištene su razne metode liječenja, koje se danas mogu činiti i nevjerojatnima, a nerijetko su ubijale oboljelog brže no što bi to učinio sifilis. Važno je napomenuti da su epidemije sifilisa, koje su u Europi zabilježene do sredine 16. stoljeća, pokazivale bitno izraženije simptome nego što je to slučaj danas pa su bolesnici patili ne od lezija, već od ogromnih, gnojnih čireva i velikih, nekrotičnih rana po tijelu. Iznenada, sifilis je od akutne bolesti prešao u oblik kakav poznajemo i danas, no to ne znači da ga je bilo lakše liječiti.
Sifilis se danas može nazvati blagom bolešću, koja nema gotovo nikakve šanse za razvoj epidemije. Liječenje se temelji na penicilinskim injekcijama i mastima, ili na tetraciklinima ili eritromicinima (osim kod trudnica) u slučaju alergije na penicilin. Simptomi, zbog kojih je ova bolest prozvana ''velikim imitatorom'', nestaju vrlo brzo bez obzira u kojem je stadiju bolesti liječenje započelo, a pacijent prestaje biti zarazan nakon samo par dana terapije. Penicilinsko liječenje predloženo je i prihvaćeno tek 1943. godine. Međutim, nije uvijek bilo tako.
>>>Sifilis - poznata pošast nepoznata porijekla (dio I.)
Otkako je bolest zabilježena na prijelazu iz srednjeg u novi vijek, korištene su razne metode liječenja, koje se danas mogu činiti i nevjerojatnima, a nerijetko su ubijale oboljelog brže no što bi to učinio sifilis. Važno je napomenuti da su epidemije sifilisa, koje su u Europi zabilježene do sredine 16. stoljeća, pokazivale bitno izraženije simptome nego što je to slučaj danas pa su bolesnici patili ne od lezija, već od ogromnih, gnojnih čireva i velikih, nekrotičnih rana po tijelu. Iznenada, sifilis je od akutne bolesti prešao u oblik kakav poznajemo i danas, no to ne znači da ga je bilo lakše liječiti. 
Jedan od najpopularnijih lijekova protiv sifilisa bila je živa, koja je jedan od ''univerzalnih'' lijekova, kojima se stoljećima liječilo gotovo sve. Posljedice su, naravno, bile strašne, a korist u borbi protiv sifilisa gotovo nikakva. Bolesnici bi je primali u obliku pilula, u elementarnom stanju ili inhalacijski, da bi im potom ispadali zubi i kosa, a na tijelu su se javljale lezije ravne onima koje je uzrokovao sifilis. Na smrt od trovanja živom nije se trebalo dugo čekati.
U istu se svrhu pacijente trovalo arsenom, još jednim stoljetnim lijekom za sve, koji je u obliku lijeka protiv sifilisa bio poznat pod imenom Salvarsan. Koristio se od 1910., nakon što se uočila veća učinkovitost nego ona živinih soli. No, čak je i sam način primjene znao dovesti do zaraza, budući da je lijek dolazio u obliku praha koji se trebao pomiješati s fiziološkom otopinom i potom ubrizgati posebno osmišljenim iglama, koje često nisu bile sterilne.
Šokantno metoda bila je i blokiranje mjehura oboljelog posebnim instrumentima, jer se vjerovalo da će bolesnicima pomoći sprječavanje mokrenja. Ipak, najčudnije se doima liječenje sifilisa malarijom. Na prijelazu 19. u 20. stoljeće, ustanovljeno je kako se sifilis uspješno liječi tzv. piroterapijom, dovođenjem u stanje izrazito visoke temperature. Kako bi se ona izazvala, pacijentu je davan uzročnik malarije koji bi izazvao groznicu, koja bi potom ubila spirohetu koja uzrokuje sifilis. Izliječeni pacijent potom bi bio podvrgnut liječenju od malarije pomoću kinina. Metoda je bila toliko uspješna da je Julius Wagner-Jauregg 1927. godine osvojio Nobelovu nagradu za medicinu zahvaljujući postignućima u liječenju kasnog stadija sifilisa malarijom, a koristila se sve do uvođenja penicilina.
Jedan poznati i krvavi primjer svjedoči o tome na što su ljudi bili spremni kako bi proučili bolest koja je nemilosrdno harala svijetom, a protiv koje su mogli malo učiniti. Od 1932. do 1972. godine, američki Zavod za zdravstvo provodio je tajni eksperiment u Tuskegeeju u Alabami, gdje su sifilisom zarazili gotovo 400 crnoputih muškaraca. Cilj ''istraživanja'' nije bio razvoj lijeka, već pribavljanje zaraženih trupala za autopsije, kako bi se proučilo djelovanje sifilisa na organizam. Iako je u međuvremenu uvedeno uspješno liječenje penicilinom, zaraženima nikada nije ponuđena terapija, a program bi se vjerojatno nastavio da ga mediji nisu raskrinkali 1972., uzrokujući zgražanje javnosti.
>>>Sifilis - porijeklo i razvoj sifilisa (dio III.)
Izvori: Mislav Čavka, Jana Fila, Tomislav Kelava; Sifilis u ranom novom vijeku, u: časopis Medicina Fluminensis, Vol.45, No.1; Rijeka, 2009., Discovery News
| 
