Tijekom evolucije razvili su se različiti oblici razmnožavanja, no kada pričamo o životinjama, svima nam je jasno da je za uspješno razmnožavanje najčešće potrebno parenje. No kako bi od jedne životinje nastalo više njih, često niti nije potreban partner suprotnog spola. Što su to binarna dioba, pupanje i znanstvenicima sve fascinantnija partenogeneza te koje sve životinje prakticiraju ove neobične načine razmnožavanja, doznajte u novom nastavku kolumne Biomanija.

Što je ustvari definicija parenja? Stručan izraz za parenje je kopulacija, i on se u zoologiji objašnjava kao izravan kontakt dviju jedinki suprotnoga spola u svrhu spolnog razmnožavanja. Prilikom kopulacije mužjak ispušta spermije u ženku, nakon čega dolazi do oplodnje jedne ili više jajnih stanica, što dovodi do trudnoće i završava rađanjem jednog ili više potomaka. Na ovome mjestu kopulacija je još uvijek nešto sasvim normalno i nama poznato.

S druge strane, u prirodi također nalazimo i životinje koje su hermafroditi (dvospolci). Jedinke takvih vrsta posjeduju i muške i ženske spolne organe. Da bi se razmnožavale, i te životinje moraju kopulirati, tijekom čega dvije individue izmjenjuju spermu i oplođuju jedna drugu. No neke vrste životinja otišle su i korak dalje te razvile načine razmnožavanja za koje nije potreban spolni partner.

Mnogima je poznato da se prokarioti (jednostanični organizmi bez oblikovane prave stanične jezgre i organela; bakterije) razmnožavaju binarnom diobom ili, jednostavnije, kloniranjem. Neke životinje, iako višestanične, sposobne su za sličan način nespolnog razmnožavanja. Tako se npr. hidra (Hydra) može nespolno razmnožavati tzv. pupanjem (fotografija desno). Kod nekih vrsta kolutićavaca (Annelida) zabilježeno je da odbacuju određene dijelove tijela iz kojih se razvije nova jedinka. Iako je ovakvo razmnožavanje već samo po sebi drugačije od nama poznatog razmnožavanja koje počinje kopulacijom, neke vrste mogu još i više od ovoga.

Postoje vrste životinja koje se mogu spolno razmnožavati, ali isto tako mogu dobiti potomke koji se razviju iz neoplođenih jajnih stanica. Ovaj proces poznat je pod izrazom partenogeneza i opisao ga je švicarski biolog i filozof Charles Bonnet (1720-1793). Ovakav način razmnožavanja dio je normalnog životnog ciklusa mnogih organizama. Jedan od primjera su biljne uši roda Aphis (porodica: Aphididae, graškova biljna uš prikazana je na fotografiji lijevo). Kod njih se izmjenjuju dvije generacije, jedna spolna i više partenogenetskih (taj se proces naziva heterogonija). Od proljeća do jeseni biljne uši se razmnožavaju partenogenetski i ženke proizvode druge ženke, a u jesen se pare i polažu jaja, koja se razvijaju u proljeće te ponovno započinju isti ciklus. Za ovakav način razmnožavanja potrebna je aktivacija jajne stanice koja se inače javlja kada spermij oplodi jajnu stanicu. Uglavnom je za to odgovorna proizvodnja hormona koji započinju aktivaciju. Za partenogenezu je specifičan i modificirani mehanizam mejoze, koji omogućava nastajanje rekombinacije gena, što rezultira potomkom nešto drugačijim od majke. Rezultati partenogeneze mogu biti i klonovi majke, kada nema mejoze. Ovakav način razmnožavanja poznat je kod mnogih životinja:  kolnjaci (Rotatoria, Rotifera), dugoživci (Tardigrada), oblići (Nematoda), grinje (Acari), mnogi insekti (pčele, kornjaši, uši, skakavci), rakovi (Crustacea), puževi (Gastropoda)...

Osim gore navedenih skupina životinja, ovakvo razmnožavanja nalazimo i kod gmazova (Reptilia). Neke od vrsta koje se mogu razmnožavati partenogenezom su dvije vrste macaklina (Heteronotia binoei i Lepidodactylus lugubris), komodski varan (Varanus komodoensis, naslovna fotografija) i gušteri roda Lacerta. I zmije posjeduju ovu sposobnost. Jedan primjer je mala zmija Ramphotyphlops braminus (fotografija desno) iz porodice Typhlopidae koja se isključivo na ovakav način razmnožava i sve jedinke nađene u prirodi su ženke. Vrsta pitona Python molurus koristi ovaj oblik razmnožavanja u slučaju duge odsutnosti mužjaka. Iako kod ptica to nije slučaj, zabilježeno je da i divlji puran (Meleagris gallopavo) ima tu sposobnost. Kod sisavaca u prirodi partenogeneza još nije poznata, a njen bi rezultat bili isključivo ženski potomci. Zanimljivo, već 1936. godine Gregory Goodwin Pincus u laboratoriju je zabilježio uspješno induciranu partenogenezu kod zečeva. Godine 2004. na Sveučilištu u Tokiju partenogenetski je stvoren miš bez oca, te se naknadno pokazalo da takvi miševi imaju duži životni vijek.

Ostale članke autorice pročitajte ovdje.