Iako smo obasipani tvrdnjama kako se plastika, nakon što dospije u okoliš, ne mijenja i da je potrebno tisuće godina da se razgradi, otkriveno je kako pod posebnim uvjetima mikroorganizmi uvelike ubrzavaju proces njezine razgradnje. Zabilježeno je da se velik postotak razgradnje plastike događa u oceanima, i to velikom brzinom, ali posljedice razgradnje nisu bezazlene kako se na prvi pogled čini.

Znanstvenici su otkrili kako u prirodi postoje mikroorganizmi koji s velikom učinkovitošću razgrađuju plastiku. Jedan takav primjer su i gljive roda Pestalotiopsis koje su u laboratorijskim uvjetima pokazale veliku učinkovitost u razgradnji plastike do jednostavnih polimernih jedinica koje su sastavni dio svih plastičnih materijala. Plastični materijali razlikuju se po sastavu polimernih jedinica te mogu sadržavati tvrđe ili mekše građevne materijale. Gljivice su sposobne razgrađivati plastiku u uvjetima bez kisika što bi se moglo iskoristiti u industrijske svrhe ili u medicini, tvrdi Scott Strobel, voditelj ovog istraživanja sa Sveučilišta Yale.

Plastika se, kao i većina otpada, u okolišu nađe u nerazgrađenom obliku te je prepuštena procesima prirodne razgradnje pod utjecajem sunca, vode ili visokih temperatura. Zgroženi činjenicama kako je potrebno i do par tisuća godina da se plastika u prirodi do kraja razgradi, znanstvenici su se posvetili istraživanjima koja su pokazala kako je ipak potrebno mnogo manje vremena da se plastika razgradi na osnovne građevne jedinice. Naime, procesom bioremedijacije - mikrobnim djelovanjem na razgradnju stranih tvari u prirodi - taj period se može smanjiti i na manje od godine dana.

Sve veću proizvodnju plastike posljednjih godina prati i sve veće odlaganje plastike u okoliš. U svjetskim morima i oceanima velika je količina ljudskog otpada kojeg većinom čini plastični otpad. Godišnje se proizvede oko 500 milijardi plastičnih vrećica koje ubrzo nakon korištenja dospiju u okoliš. Procjenjuje se da oko 44% morskih vrsta direktno stradava od velikih komada plastike. Glavni problem plastičnog otpada je taj što je u potpunosti načinjen od umjetnih materijala koji se razgrađuju na neorganske dijelove koje organizmi ne mogu iskoristiti pa se takvi materijali počnu ponašati kao toksikanti i strana tijela u morskim organizmima.

Na prvi pogled moguće rješenje bioremedijacije i prepuštanje problema mikrobnoj razgradnji pod utjecajem sunca, vode i visokih temperatura ima i svoje drugo lice. Iako se veći komadi plastike razgrađuju brže od pretpostavljenog, komponente na koje se plastika razgradi predstavljaju možda još i veći problem. Toksični učinci tvari od kojih je plastika napravljena su veliki. Akumulacija toksikanata u morskim organizmima može se odraziti u negativnom obliku na razini cijelog ekosustava Zemlje, pa u konačnici i na ljude.

Ljudska tendencija rješavanja problema smeća očituje se u obliku odmicanja problema od očiju javnosti. Na taj način globalne zalihe smeća završe u morima i oceanima gdje su prepuštene „prirodnom rješavanju", a plastika će postati još jedan primjer „bumerang paradigme" kada će nam se problemi kojih smo se riješili vratiti u još gorem obliku.

Izvori:

http://ecoprimate.wordpress.com/2012/ ... tion-of-plastic-by-fungi/

http://blogs.discovermagazine.com/80b ... han-we-thought-thats-bad/

http://www.mnn.com/green-tech/researc ... microbe-that-eats-plastic