| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije

Datum objave: 13.03.2012 01:03:41

Oštećenja prouzročena tsunamijem (foto: Wikimedia Commons)Prije točno godinu dana, Tohoku, regiju najvećeg japanskog otoka Honshu, pogodio je tsunami kao posljedica podmorskog potresa (9,0 stupnjeva po Richteru) koji se dogodio samo 130 kilometara od obalne linije. Mnogi Japanci se danas prisjećaju razorne sile ove prirodne katastrofe te posebno nuklearne opasnosti u okolici nuklearke Fukushima Daiichi. U znak sjećanja, mala skupina japanskih studenata, uz potporu drugih internacionalnih studenata, održala je neformalno okupljanje na švedskom Sveučilištu u Lundu, gdje se i sama trenutačno nalazim, te odali poštovanje mnogim preminulima tijekom i nakon nuklearne nesreće. U nastavku pročitajte njihove priče.


Mokutou je japanska tradicija početka molitve ili jednominutne šutnje koja je danas posvećena životima odnesenim valom tsunamija. U znak sjećanja, mala skupina japanskih i međunarodnih studenata održala je neformalno okupljanje na kojoj su, uz japansku tradicionalnu zakusku i čaj, podijelili priče i svoje mišljenje o prošlogodišnjoj nuklearnoj katastrofi u Japanu. Među njima bili su i studenti koji su nekada živjeli u Japanu ili su čak neposredno prije katastrofe napustili Japan. Michael, student iz Njemačke, je samo dva dana prije potresa odletio u Koreju. „Prvo kad sam čuo za potres na vijestima nisam mogao dosta toga razumijeti s obzirom da je sve bilo na korejskom jeziku. Tada sam doznao da je potres bio magnitude između 7,0 i 7,5, ali nisam brinuo jer znam da su japanske zgrade i kuće otporne na tu jačinu udara. Međutim, navečer tek oko 20 sati sam doznao istinu. Neprestano sam slao SMS poruke i poruke preko Facebooka svojim prijateljima u Japanu te su prošli tjedni i tjedni dok nisam saznao jesu li živi i gdje se nalaze. Bilo mi je vrlo teško nositi se s time i mogu samo zamisliti kako je ljudima koji su izgubili svoje najbliže i svoj dom u tsunamiju", kaže Michael.

Osnovna škola Okawa (fotografija ustupljena s prezentacije)

Osnovna škola Okawa nakon katastrofe potpuno je srušena. Nijedno dijete koje je taj dan bilo na nastavi nije preživjelo.

Prije nekoliko tjedana prisustvovala sam prezentaciji nekolicine japanskih studenata sa Sveučilišta u Gifu koji se trenutno nalaze na razmjeni na švedskom Sveučilištu u Lundu. Prezentacija je u cijelosti osmišljena od strane studenata te su, kroz svoju inicijativu, željeli podijeliti svoja iskustva nakon katastrofe. Mnogi od njih su ispričali teške i impresivne priče o volontiranju na području pogođenom tsunamijem. Među brojnim pričama posebno me je potresla priča japanske studentice Rike Hirose koja je bila jedna od volonterki u prefekturi Miyagi, 6 mjeseci nakon što je područje bilo pogođeno udarnim valom visine više od 7,6 metara. Volonteri su bili zaduženi za selektiranje nagomilanog otpada te restauriranje raznog materijala koji se većinom sastojao od fotografija pronađenih među blatom. Rika je među otpadom pronašla fotografije jedne japanske obitelji i prepoznala starog gospodina na fotografiji. „Čim sam našla fotografiju i prepoznala lice starijeg čovjeka na slici, odlučila sam mu što prije vratiti fotografiju. Međutim, stari gospodin me je odbio rekavši da je na slici njegov pokojni sin i da ne želi fotografiju jer mu je teško nositi se sa činjenicom da njegovog sina više nema."

Brojke su zastrašujuće! „Prema podacima od 12. siječnja ove godine, Japanska vlada potvrdila je 15 844 mrtvih, 3 393 nestalih i 337 819 osoba koje su ostale bez svojih domova" izjavio je Yuya Deguchi, jedan od govornika na prezentaciji. Danas se život ljudi u stradalim područjima vrlo sporo vraća u normalu. Takehiro Kawahara je trenutačno student na Sveučilištu u Lundu te u sklopu svog magistarskog rada analizira koliki je bio pristup energetskim izvorima na području tsunamijem pogođene prefekture Kamaishi iz koje i sam dolazi. Osobno je intervjuirao mnoge ljude te postavljao pitanja vezana za materijalne poteškoće s kojima se se susreli nakon katastrofe. „Neki ljudi s kojima sam pokušao razgovarati nisu željeli pričati o potresu i tsunamiju jer se ne žele prisjećati te grozote. S druge strane, osobe s kojima sam uspio razgovarati nisu mogle prestati pričati o tome pokušavajući si na taj način olakšali dušu", kaže Takehiro. „Kroz brojne razgovore uvidio sam da su najveći nedostatak nakon katastrofe bili grijanje i teška uspostava komunikacijskih veza. Također sam zapazio da mnogi imaju i psihičkih poteškoća te je ponekad bilo vrlo teško slušati njihove priče." Takehiro je u vrijeme potresa bio u Švedskoj, međutim njegova čitava obitelj i rodbina bili su na području pogođenom tsunamijem. Iako su svi, na sreću, uspjeli izbjeći smrt, Takehiro je saznao dobru vijest tek 2 tjedna nakon katastrofe.

Čišćenje nakon tsunamija (Fotografija ustupljena s prezentacije)     Srušeni domovi (foto: ustupljena s prezentacije)

Na kraju našeg razgovora, željela sam saznati zašto ljudi koji su izgubili toliko mnogo i dalje ostaju živjeti na područjima kontaminiranim radioaktivnim zračenjem, Takehiro je odgovorio: „Mnogi su me ljudi to pitali, zašto se želim uopće vratiti u Japan. Razlog je uglavnom snažni osjećaj povezanosti s našom ostavštinom; Japanci su vrlo tradicionalni kad je u pitanju zemlja njihovih predaka. Iza toga se krije mnogo povijesti i mnogo ljubavi prema zemlji gdje su se rodili i gdje žive već desetljećima, neki čak i duže."

I dok na vijestima gledamo o prosvjedima protiv nuklearne energije, na području Tohoku regije se i dalje vodi borba za povratak u normalan život. Unatoč uvjerenjima japanske vlade da je hrana nekontaminirana i jestiva, mnogi odbijaju kupovati hranu koja dolazi iz okolice pogođene nuklearke. Već se prikazuju brojni dokumentarci o ljudima koji prebivaju na devastiranim područjima opisujući njihove svakodnevne živote, što ili koga su izgubili te kako se nose s gubitkom. Ipak, u trenutku najvećeg užasa, Japanci su pozitivno zaprepastili svijet svojom strpljivošću i smirenošću jer, na kraju krajeva, kako mi je Takehiro objasnio, „to je ipak prirodna sila protiv koje smo nemoćni te smo naučili, usprkos opasnosti, živjeti s time".

Stranica prilagodena ispisu Pošalji članak prijatelju
comments powered by Disqus

Poveznice

Kalendar događanja

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupire

Oglašavanje

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?