Kod nas se djeca najčešće truju alkoholom, kućnim kemikalijama, lijekovima i sredstvima ovisnosti, ugljikovim monoksidom te otrovima iz biljaka i životinja. Sve ostale skupine opasnih tvari su zapravo nebitne, piše za portal Biologija.com.hr prof. dr. sc. Franjo Plavšić, ravnatelj Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping, autor zanimljivog izdanja kojeg ovim putem predstavljamo.

Kad sam dobio na recenziju UNEP-ovu (United Nations Environment Programme) knjigu za djecu zadnjih razreda osnovne škole „Toksikologija u razredu" prvo sam je pokazao unuku Ivoru, koji pohađa peti razred osnovne škole. Dobar dio poslijepodneva smo zajedno čitali knjigu na engleskom i ključno je bilo to što mu se knjiga dopala. Sviđali su mu se kratki tekstovi nadopunjeni brojnim ilustracijama. Tek tada sam odlučio detaljno proučiti knjigu namijenjenu djeci iz Malezije i Jugoistočne Azije, Afrike i Južne Amerike. Tu sam naišao na prvi problem. Knjiga je bila pisana za drugi kulturološki svijet i bila je uglavnom posvećena pesticidima. Istina, ona opća poglavlja o opasnim kemikalijama, načinima ulaska u organizam opasnih kemikalija i njihovim štetnim učincima su sasvim prihvatljiva za europske zemlje. Međutim, naše praćenje otrovanja u Hrvatskoj je pokazalo kako su pesticidi zapravo nebitan uzrok otrovanja, pogotovo u populaciji djece iz osnovne škole. Pesticidima se uglavnom truju starije osobe zaposlene na poljoprivrednim posjedima. Imali smo jasne podatke o otrovanjima u različitim dijelovima populacije i smatrao sam kako treba posvetiti pozornost našim opasnim kemikalijama. Onog časa kad je UNEP na zamolbu europskoga IPA 2007 projekta tehničke pomoći u kemijskoj sigurnosti pristao na preuređivanje knjige i dodatke zanimljive Hrvatima, ja sam napisao nekoliko poglavlja za knjigu. Naravno da sam tražio pomoć pedagoga, jer jedan obični toksikolog ne zna pisati prihvatljivo klincima.

Kod nas se djeca najčešće truju alkoholom, kućnim kemikalijama, lijekovima i sredstvima ovisnosti, ugljikovim monoksidom te otrovima iz biljaka i životinja. Sve ostale skupine opasnih tvari su zapravo nebitne. Bilo je logično napisati poglavlja o tim vrstama kemikalija i ja sam to učinio. Onda su voditelji europskog IPA 2007 projekta o kemijskoj sigurnosti, u okviru kojeg je predviđena knjiga, predložili i poglavlje o nanotoksikologiji. Imali su razloga za to. Danas se nanočestice nezadrživo šire na svim mogućim područjima ljudskih aktivnosti, (medicina, kozmetika, sredstva za njegu automobila, sredstva za obradu tkanina itd.), a ljudi o njihovim opasnim svojstvima ne znaju ništa. Pristao sam napisati i to poglavlje, a također sam napisao poglavlje o zbrinjavanju opasnog otpada, jer je istoimeno poglavlje u originalnoj knjizi bilo prilagođeno daleko zaostalijim zemljama od naše. Jednako tako se moralo preurediti poglavlje o označavanju opasnih kemikalija i to prilagođeno europskim standardima. Na kraju se može reći kako je nastala nova knjiga zbog brojnih dodataka originalnom tekstu. Možda bi mogla poslužiti kao udžbenik i u susjednim državama?

Time posao nije bio ni izdaleka završen, jer moralo se naše tekstove ujednačiti s brojnim originalnim poglavljima knjige, koja su naprosto prevedena na hrvatski. Drugi korak se sastojao u izradi ilustracija na sličan način kako su ilustracije za ostala poglavlja u originalu knjige, koje su vrlo domišljene, jer smo odmah zaključili da fotografije ne dolaze u obzir. Naravno da imamo izvrsnih ilustratora i jedan od njih je odmah angažiran da svojim osobnim gledanjem na problematiku obogati ovu knjigu. Vjerojatno će svaki od čitatelja odmah prepoznati razliku između originalnih i naših ilustracija. Konačnu riječ imaju pedagozi i oni još uvijek rade na doradi hrvatskih tekstova.

Knjiga će do polovice lipnja biti tiskana u 2000 primjeraka, uglavnom za nastavnike biologije i kemije u osnovnim školama. Za učenike će knjiga biti objavljena na internetu i to vjerojatno na većem broju web stranica. Namjera nam je ponuditi besplatno štivo za izborni predmet u osnovnim školama. Možda netko u budućnosti odluči financirati tiskanje knjige u 50.000 primjeraka, ali osnovno je da se knjiga dijeli besplatno. Imamo iskustva s takvim načinom edukacije (npr. knjiga o kućnim kemikalijama tiskana u 50.000 primjeraka i podijeljena besplatno u tjedan dana). Mislimo da nastavnici različitih predmeta trebaju imati mogućnost ponude pojedinih tema iz knjige svojim učenicima, a svakako bismo knjigu preporučili roditeljima za njihovu vrlo radoznalu djecu, pa makar teme bile neobvezne u školama. Najvažnije je to da je knjiga besplatna, a može proširiti znanja o toksikologiji u posebno osjetljivom dijelu naše populacije.

Prof. dr. Franjo Plavšić