Na svijetu postoji više od 400.000 vrsta kornjaša (skupina kukaca), a samo dvije vrste tuatara ili premosnika, rođaka zmija i guštera, koji živi na sjeveru Novog Zelanda. Zašto evolucija stvara ''pobjednike',' kao što su sisavci i mnoge vrste ptica i riba, a zašto ''gubitnike'' i dalje je jedno od središnjih pitanja evolucijske biologije.

Premosnici (Sphenodon) su jedini recentni rod reda Rhynchocephalia u razredu gmazova. Pored toga, jedini su recentni predstavnici porodice Sphenodontidae. Često ih se naziva i "živim fosilima", jer se njihovo postojanje može slijediti fosilnim nalazima unatrag sve do razdoblja trijasa, u vrijeme prije oko 200 milijuna godina.

Obitelj premosnika predstavljaju samo dvije vrste, Sphenodon punctatus (naslovna fotografija) i, još rjeđa, Sphenodon guntheri. Iz tog razloga je poprilično otežano praćenje njihove evolucijske povijesti, pa znanstvenici često kombiniraju spoznaje iz fosilnih zapisa s genetičkom informacijom živućeg rođaka kako bi odredili kojom brzinom DNK mutira.

Znanstvenici su pretpostavljali da je vrijeme glavni čimbenik koji utječe na broj vrsta - što su neke životinjske i biljne linije starije od ostalih, iz njih se mnogo više vrsta imalo vremena razviti. Međutim, ova teorija koju zastupaju brojni biolozi ne objašnjava broj vrsta kod svih višestaničnih organizama. ''Ako pogledamo stablo života, starost neke skupine ne govori nam gotovo ništa o tome koliko vrsta unutar nje možemo očekivati'' - tvrdi Michael Alfaro, profesor s UCLA i glavni autor ovog istraživanja.

Druga teorija, da su neke skupine urođeno bolje ili lošije u proizvodnji vrsta, također ne objašnjava razlike u broju vrsta među glavnim živućim linijama biljaka i životinja. Znanstvenici su otkrili da su skupine poput kritosjemenjača i ciklida (slatkovodne ribe) iznimno dobre u proizvodnji vrsta tijekom određenih razdoblja svoje evolucijske povijesti.

Alfaro i njegovi suradnici su proučavali 1397 glavnih skupina višestaničnih eukariota, uključujući životinje, biljke i gljive - koje zajedno ukupno broje 1.2 milijuna vrsta. Radeći kao ''evolucijski detektivi'' imali su mogućnost proučiti jesu li skupine koje su se podijelile najranije ujedno i one s najvećim brojem vrsta. Dodjeljivali su ''ocjenu bogatstva vrste'' svakoj od 1397 skupina, koristeći pri tome novorazvijene statističke i računalne metode.

Odnos između starosti i ''bogatstva vrste'' u svim većim skupinama otkriva da između starosti i bioraznolikosti vrste nema snažne korelacije

''Ako starost ne objašnjava raznolikost vrsta, alternativna ideja je da linije stvaraju onoliko vrsta dok ne dosegnu 'adaptivne zone' koja dozvoljavaju maksimalan broj vrsta'' -  navodi Alfaro. Drugim riječima, evolucijske linije šišmiša, kitova ili pingvina dosegle su maksimalan kapacitet koji je određen okolišnim uvjetima i kompeticijom.

Kad je adaptivna zona prvi put kolonizirana, razvoj novih vrsta (specijacija) bit će vrlo brz sve dok limit ne dosegne maksimum. Jednom kada je zona puna, stopa specijacije počinje opadati. Nove se vrste neće pojaviti sve dok se ne dogodi jedan od sljedeća dva scenarija: postojeća vrsta može izumrijeti, te u tom slučaju može biti zamijenjena drugom, ili vrsta unutar adaptivne zone može razviti nove osobine. To mogu biti oštri zubi, krila, kemijska obrana ili mimikrija - ove osobine mogu predstavljati značajnu ekološku prednost i značiti mogućnost stvaranja nove vrste. Adaptivne zone su stara ideja evolucijske biologije, ali je teško razumjeti i objasniti njihov utjecaj na bogatstvo vrsta na stablu života.

Profesor Alfaro tvrdi: ''Ako adaptivne zone kontroliraju bioraznolikost, tada će stopa rasta neke vrste biti dobro objašnjenje uzroka bogatstva vrste, ali samo u trenutku kada je neka linija tek ušla u adaptivnu zonu. Nakon što adaptivna zona dosegne svoj maksimum, broj vrsta se neće previše promijeniti, ma koliko god vremena prošlo.'' Iz navedenog razloga, adaptivne zone također možemo smatrati i ''ekološkim barijerama'' koje služe za ograničavanje pojave velikog broja novih vrsta.

Većina skupina koja je u ovom istraživanju proučavana je dostigla svoj maksimum, no postavlja se pitanje koliko puta se neka linija odvajala na stablu života i tako ulazila u novu adaptivnu zonu omogućujući razvoj novih vrsta.

To nažalost nije bio slučaj s krokodilima, aligatorima i tutuarama, rođacima zmija i guštera, koji su proglašeni glavnim evolucijskim ''gubitnicima''. S druge strane, mnoge vrste ptica, riba i sisavaca iz borbe su vremenom izašle kao ''pobjednici''. Stoga je i krajnji cilj ovakvih i sličnih istraživanja rekonstruirati cijelu evolucijsku povijest svih vrsta na planetu. Pojedinačna istraživanja trenutno su možda samo komadići složene slagalice, no jednog dana će uzroci raznolikosti na stablu života zasigurno biti razjašnjeni.

Izvori:

1.      http://www.sciencedaily.com/releases/ ... 3A+Latest+Science+News%29

2.      http://www.doc.govt.nz/conservation/n ... ptiles-and-frogs/tuatara/

3.      http://www.nature.com/news/2008/080327/full/news.2008.695.html