| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije

Datum objave: 11.01.2013 13:01:00

Pšenica (foto: Wikimedia Commons)Čovjekova prošlost bogata je i osebujna, prepuna mnogih pozitivnih, dobrih i plemenitih događaja, ali i naravno onih manje pozitivnih, neetičnih, mračnih i zlih. Od prvih ljudi koji su živjeli sakupljajući svoju hranu i bili neprestano u pokretu, preko visoko razvijenih i sofisticiranih društava te danas do brojnosti naše populacije s preko 7,5 milijardi jedinki suludo bi bilo reći da čovjek nije daleko dogurao u svom razvoju, a jedan dio (ako ne i najvažniji) odigrale su upravo biljke. Ovim biljkama koje su na razne načine mijenjale tok čovjekove prošlosti bavim se kroz seriju od nekoliko članaka jer na njihovu žalost, čovjek im ne pridaje onoliko važnosti koliko su zaslužile.


Kao i bilo kakvu priču tako i ovu treba započeti od samog početka. Prvi pripadnici porodice Hominoidea (koja danas broji samo jednu vrstu; čovjeka - Homo sapiens) kao i većina životinja ovisili su o hrani koju su mogli sakupiti u okolišu kojeg su nastanjivali. Prvi oblici čovjeka pojavili su se prije 7 milijuna godina i sve do prije 11000 godina zadržali su takozvano lovačko - sakupljačku privredu (nomadi). Ovisili su o hrani koju su mogli uhvatiti ili ubrati te su stoga morali biti uvijek u pokretu, u potrazi za hranom. Što se dogodilo prije 11000 godina da se to promijenilo? U to doba dolazi do smanjene dostupnosti hrane porastom populacije, kao i porast dostupnih divljih biljaka pogodnih za uzgoj. Obzirom da je produktivnije uzgajati vlastitu hranu i živjeti na jednom mjestu nego ovisiti o divljimPovrće (foto: Wikimedia Commons) namirnicama za čijom potragom morate uvijek biti u pokretu logično je da je čovjek polako prelazio iz lovačko - sakupljačke privrede na tzv. sedentarni (sjedilački) način života koji karakterizira uspostavljanje grupe jedinki koje žive na jednome mjestu. Postepena promjena sa života u pokretu uvjetovala je da čovjek počne razvijati više socijalno društvo, razvijati nove i bolje tehnologije za olakšanje svakodnevnog života kao i povećati brojnost svoje populacije. Uzgoj biljaka omogućio je porast broja populacije jer kada si možete uzgojiti dovoljno hrane i ne ovisiti o onome što ćete možda uhvatiti tada nije problem prehraniti više gladnih usta. Vidjet ćemo da su upravo na mjestima domestikacije (udomaćivanja) prvih biljaka niknule prve velike civilizacije.

Prve domesticirane biljke

Domestikacija ili udomaćivanje je proces kojim se mijenja određeni aspekt genetike kako bi se ciljana jedinka prilagodila za uzgoj u čovjekovu okruženju. Domesticirati se mogu i biljke i životinje, no jasno je da se sami procesi razlikuju između ove dvije skupine. U ovom članku raspravlja se o domestikaciji biljaka obzirom da su one igrale glavnu ulogu u razvoju čovjekove populacije. Kada govorimo o udomaćivanju neke biljne vrste, onda se moramo orijentirati na onaj segment zbog kojeg je želimo udomaćiti i kasnije uzgajati (npr. veličina sjemenke i/ili ploda, veličina listova, okus, gorčina, plodnost, itd.). Čovjek je odabirao neke od ovih osobina prilikom pokušaja da se udomaći neka određena vrsta.

Taro, Colocasia esculenta (foto: Wikimedia Commons)Domestikacija biljaka započinje prije 11000 godina i nakon niza neuspjeha prve biljke koje je čovjek uspio udomaćiti bile su grašak, pšenica i ječam (Bliski Istok), banana, taro i jam (Nova Gvineja), riža (istočna Azija), krumpir i grah (Južna Amerika) te rajčica, paprika i kukuruz (Središnja Amerika) prije 7000 - 9000 godina. Na svim ovim područjima svijeta uzgoj biljaka odvijao se neovisno jedan o drugome i ovisio je prvenstveno o dostupnim divljim biljkama pogodnim za uzgoj.

Sve je počelo s pšenicom

Jedna od najstarijih (ako ne i najstarija) kultura zasigurno je pšenica. Udomaćena je prije 8500 godina na području Bliskog Istoka poznatog kao Plodni polumjesec (dolina rijeka Eufrata, Tigrisa i Jordana). Divljni oblik pšenice karakterizira izrazito rahli i nestabilan klasić iz kojeg su sjemenke ispadale već na sam pogled. Preciznim odabirom onih jedinki koje su imale veće sjemenke i kojima nisu lako ispadale čovjek je uspio doći do onoga što imamo danas: klas pšenice sa gusto poredanim velikim sjemenkama za koje je potrebna malo veća sila kako bi sjemenke ispale iz klasa. U samom uzgoju pšenice dogodila se i mutacija koja je spriječila prerano ispadanje sjemena. Ako sumiramo domestikaciju onda je to proces kojima kroz generacije u potomcima odabirete one karakteristike koje želite zadržati i te jednike uvodite dalje u razmnožavanje (na taj način je nastalo i preko 500 pasmina pasa iz jedne vrste - vuka). Negdje u isto vrijeme na području Nove Gvineje druga populacija čovjeka udomaćila je banane, plod biljke koju i dan danas smatramo važnom (i omiljenom) prehrambenom namirnicom. Ostale gore navedene kulture udomaćene su nešto kasnije.

Zašto baš te vrste biljaka?

Dakle, postavlja se pitanje: zašto baš ove navedene biljke i zašto baš na ovim područjima? Ako uzmemo primjer Plodnog polumjeseca koji se danas smatra mjestom otkuda je krenula prva domestikacija, onda je to nekoliko faktora; prije svega Mediteranska klima sa suhim ljetima favorizira jednogodišnje biljke. Sve prve kulture su jednogodišnje biljke što znači da imaju kratko generacijsko vrijeme, tj. svake godine daju novu generaciju što jeRiža (foto: Wikimedia Commons)omogućilo bržu domestikaciju. Područje Plodnog plumjeseca je također izrazito brdovito što rezultira velikim brojem vrsta iz kojih su se mogle izabrati one najpogodnije za kultiviranje, a i dolazile su u velikoj brojnosti populacija.

Agrikulturna revolucija

Udomaćivanje prvih biljnih kultura odvija se u dobu koje danas nazivamo neolitik a cijeli proces je poznat kao agrikulturna revolucija (još se naziva i neolitička revolucija). Ovo doba čovjekove prošlosti karakterizira intenzivan razvoj agrikulture i tehnologije koja će mu u tome pomoći, a proizlazi iz želje za prelaskom na sedentarni način života. Prvo domestikacija biljaka, a nešto kasnije i životinja omogućila je stabilnu ekonomiju i razvoj prvih gradova prije otprilike 7000 godina na područjima Jugozapadne i Jugoistočne Azije te Južne i Središnje Amerike (upravo na onim mjestima gdje su se udomaćile prve biljne kulture!)

Obzirom na sve gore navedeno ne čudi što se prva civilizacija razvila upravo na području Plodnog polumjeseca (Mezopotamija), a to su bili Sumerani. Područje bogato vodom zahvaljujući Eufratu i Tigrisu omogućilo je stabilnu agrikulturu. Nažalost za propast ove Oruđe iz neolitika za obradu žitarica (foto: Wikimedia Commons)civilizacije ironično su također bile odgovorne biljne kulture. Postupna promjena klime prema sve sušoj i toplijoj uvjetovale su povećanu potrebu za navodnjavanjem polja biljnih kultura. Voda se zbog naglog navodnjavanja nakupljala u dubljim slojevima zemlje i tamo zaostajala te je zbog suhe i tople klime stalno isparavala i sa sobom nosila sol iz dubljih slojeva. Po izlasku iz tla voda je nastavila isparavati u okolni zrak dok se sol kristalizirala na površini i uzrokovala salinizaciju tla u kojem biljke više nisu mogle opstati. Takav preokret događaja uzrokovao je pad brojnosti biljnih kutlura, izvora hrane za Sumerane i uzgojene životinje što je uzrokovalo pad populacije. No, na sreću znanje, tehnologija i sjeme kultivara prenijeli su na sljedeće generacije.

Kvaliteta prehrane prvih civilizacija

Iako je ovakav način života imao veliku prednost nad lovačko - sakupljačkim načinom paradoksalna je činjenica da su se prve civilizacije hranile znatno lošije nego nomadi. U to vrijeme svega je nekolicina biljaka bila kultivirana i nisu bili dovoljan izvor svih potrebnih nutrijenata nego se tek kasnije udomaćivanjem životinja i drugih biljnih vrsta hrana ''uravnotežila'' kako bi prehrana bili što nutritivnija. Recimo, žitarice su bogate ugljikohidratima dok su istovremeno jako siromašne proteinima, s druge strane mahunarke su bogate proteinima no siromašne su ugljikohidratima. Neki drugi kultivari siromašni su vitaminima ili su vitamini čvrsto vezani i bez prerade se ne mogu osloboditi, kao što jeKukuruz (foto: Wikimedia Commons)kukuruz koji, ako se ne priprema na određen način, ne otpušta vitamin B3 (nijacin). Nedostatak ovog vitamina dovodi do bolesti pelagre, od koje su često bolovali stanovnici Središnje Amerike kada im je kukuruz bio jedna od glavnih namirnica. Iskustvom su vidjeli da močenjem i kasnije kuhanjem u bazičnoj otopini dolazi do poboljšanja arome i okusa (proces nazvan nikstamalizacija). Najvažnije u cijelom procesu jest da se oslobađa do tada čvrsto kemijski vezan vitamin B3. Nikstamalizacija je proces koji i danas koristi nativno stanovništvo tog područja.

Nove tehnike i nove domesticirane biljke

Od neolitika kada su domesticirane prve biljke pa sve do antike nije bilo neke posebne domestikacije. U antici počinje udomaćivanje vinove loze, maslina, smokve, datulje i šipka. Budući da ove biljke rađaju minimalno tri godine nakon sadnje za njihovu domestikaciju bilo je potrebno puno više vremena. Kako bi se ove kulture razmnožavale važno je bilo poznavati tehnike uzgoja na temelju reznice, za razliku od prvih kultura koje su se razmnožavale sjemenom. Slijedeća faza udomaćivanja odvija se u srednjem vijeku na biljnim kulturama za koje je bilo potrebno poznavanje tehnika cjepljenja jer se inače nisu mogla zadržati ciljana svojstva. Takve kulture bile su: maline, jagode, jabuke, kruške, šljive i trešnje od voća. Od povrća to su: raž, zob, repa, rotkva, poriluk, salata, udomaćene od Voće (foto: Wikimedia Commons)korovnih vrsta koje su se pojavile na njivama. Zadnje udomaćene biljke su u suvremenom dobu: borovnice, brusnice, kivi i indijski orah. Većina najvažnijih i danas najrasprostranjenijih kultura udomaćene su do vremena Rimljana.

Udomaćivanje biljaka za neke vrste bilo je lako i išlo je brzo kao što je slučaj kod prvih kultura (pšenica, ječam, riža, itd.) jer je za njihovo udomaćivanje bilo potrebno jako malo genetskih promjena i razmnožavale su se vrlo lako i brzo. Za zadnje udomaćene kulture (borovnice, brusnice, kivi, itd.) bilo je potrebno jako puno genetičkih promjena, ali i razvoj novih sofisticiranih tehnika razmnožavanja i povrh svega puno godina rada jer su to biljke koje rađaju nakon tri godine rasta.

Agrokultura je grana koja se i danas neprestano razvija i usavršava, kao i što je to bilo na samim počecima. Ono što današnju agrokulturu razlikuje je znatno veći broj ljudi koji se njome bavi, a sve zahvaljujući malim populacijama s početka članka koje je želja za sjedilačkim načinom života nagnala da počnu s procesom udomaćivanja vlastitih kultura i životinja. Od tada brojnost populacije čovjeka naglo raste, počinju se razvijati prvi gradovi i metropole, počinje razvoj modernijeg društva, uspostavljanje ekonomije, razvoj tehnologije te mnoge druge odlike razvijenog društva, a sve to zahvaljujući svega desetak biljnih vrsta. Desetak biljnih vrsta koje su nepovratno i zauvijek promijenile tijek čovjekovog razvoja.

 

Izvori:

Predavanja iz kolegija ''Primijenjena botanika''

Macrohistory and world report

Stranica prilagodena ispisu Pošalji članak prijatelju
comments powered by Disqus

Poveznice

Kalendar događanja

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupire

Oglašavanje

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?