Postoje novostvorena čudovišta ili bar novootkrivena koja nas oduševe i ostanu nam u sjećanju. Postoje i dobra stara čudovišta kojih se sjećamo iz priča ranog djetinjstva i čim čujemo njihovo ime sjetimo se svega o njima. No, postoje i ona kojima se sjećamo imena, ali si ih ne možemo predočiti već vidimo samo oblačić s očima. I kad bismo još trebali reći nešto o njima, pretvorili bismo se u zamuckujuću noćnu moru svakog profesora. Za mene, to je već cijelu vječnost mantikora. Pamtila sam svakakve nakaze i potpuno nepotrebne činjenice, ali ova vražja mantikora nikako da se prišteka na vijugu. Samo mi se belji iz oblačića. Grrrr.

Odlučih uzvratiti belj i jednom za svagda upamtiti što gdje ide. Ovo nije dobro ispalo. Hoću reći, što gdje kome staviti da ispadne mantikora. Bravo, puno bolje. Uglavnom, ako pitate grčkog liječnika Ktezijasa ili rimskog pisca Plinija, to je divovska lafčina. Krzno joj je krvavo crveno, a oči na ljudskom licu su svijetloplave ili svijetlosive. Na vrhu repa umjesto cofleka ima bodljike koje može ispaljivati rafalno ili pojedinačno, otrovne su, a po ispaljivanju ponovno izrastu. Milozvučni joj glasić zvuči kao duet Ismeta Kurtovića i Dizzyja Gillespieja.[1] Što se papice tiče, predmnijevam da nije previše izbirljiva, ali najbolje joj sjedaju ljudski medaljoni. Flaubert ga je još malo zadramio s tri reda oštrih zuba, prelijevanjem boje krzna, išmrkavanjem strave, bljuckanjem kuge i svrdlastim čaporcima.

Potječe iz Indije, a jedna je bila poklon perzijskom kralju Artakserksu II. na čijem ju je dvoru i vidio Ktezijas. Inače, u Indiji su ih lovili dok su malene jer nemaju bodlji. Kada ih pripitome postanu tako umiljate pa ih ni ne razviju već dobiju čupicu kao i normalni lavovi. Ma samo zezam, uzmu kamenčugu i satru im vrh repa. Jadne male ljudožderske mace. Sigurno su se zato preselile u Perziju, a neke i u Etiopiju gdje su također viđene iako kažu da su brze kao tihi vjetar sudbine vuš. Etiopske mantikore su razvile i dodatnu spačku naučivši oponašati ljudski govor. Miša im, kak su vražje! No, ne mogu sve svladati. Otrov im je smrtonosan za sve osim za slonove na kojima ih ljudi love, a iako mogu srediti i tri čovjeka odjednom, ne mogu pobijediti kralja životinja. Nije mi baš jasno zašto je to tako jer smo već utvrdili opasnost otrova. Možda je stvar u nastupu. Kažu ljudi: važno je kako se postaviš. Bit će da su ovi lavovi više u stilu Aslana, a manje u stilu Krezumice.

Možemo nagađati, razmišljati i nabacivati ideje do mile volje, a sve zaludu jer ako pitamo Pauzanija, grčkog putopisca, sve su to bedarije i radi se o tigrovima. Mogu i to razumjeti. Kad čovjek vidi tigra prepadne se (osim ako je čovjek Vladimir Putin), a kad se čovjek prepadne svašta vidi i svašta mu pada na pamet. Indijski mudraci su također otpisali mantikoru iz stvarnog svijeta umorno kolutajući očima nakon trideset i sedmog bijelog sahiba koji ih je došao pitati za to čudovište.

U ovoj osobnoj potrazi za pravim mentalnim štipaljkama shvatila sam da postoje dvije koje će čvrsto spojiti mantikoru s mojim malim sivim stanicama. Jedna je s područja biologije, a druga iz povijesti. Ova biološka je pitanje spomenutog čuperka na vrhovima lavljih repova. Jednom davno sam čula da se unutra skriva otrovni nokat. Zamislite moje razočarenje kad sam saznala da se radi, i to samo u nekim slučajevima, o srastanju zadnja dva repna kralješka. Uuuuuu, kako fascinantno. Ipak, ostaje nešto zagonetno u svemu tome. Još nije objašnjeno zašto lavovi uopće imaju taj čuperak. Bilježim se za pisanje scenarija za film Tajna repatog cofleka. Genijalno.

Povijesna ne nosi razočarenja jer nije bilo nikakvih očekivanja. Naime, ova štipaljka zove se Hitler. Mantikoru i Herr Adolfa povezuju promjene imena. Mantikora je izvorno martikora što na perzijskom znači ljudožder, a obitelj Hitler se izvorno prezivala Hiedler iako to možemo reći i za prezime Schicklgruber. Znam kako je to jer sam na iksici bila Pištalek. Na prvoj godini mi rekoše da bi ispravak potrajao, a na četvrtoj da ne bi bio nikakav problem. Ali na četvrtoj godini me više uopće nije bilo briga niti sam iksicu koristila pa je referent dobio samo kiseli osmijeh. Ali to su bivši problemi, a vjerujem kako mi je i pamćenje mantikore sada bivši problem te kada me netko pita što je to, dobit će brz i potpun odgovor. Znate kako je, svako malo mantikora-ovo, mantikora-ono.

Sad prelazimo na nove probleme - je li glavni vokal Placeba muško ili žensko i što je, kvragu, kavurma?

P.S. Neki se možda pitaju u čemu je stvar. Pa samo guglaj i vidi što i kako. E pa neću. Guglati ne znači znati. Ja želim znati i nositi znanje sa sobom, a ne ovisiti o štekeru, punoj bateriji ili vezi s internetom. Pun mozak - to se traži.

[1] Duet flaute i trube, tim redom. To bi, zapravo, bilo zanimljivo poslušati.

Ostale članke autorice pročitajte ovdje.