| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije
 


Datum objave: 09.09.2013 09:09:59

Stablo (foto: Wikimedia Commons)Bio jednom jedan entić. Mama mu je bila krasna i vitka, nalik na brezu. Živjela je na proplanku odmah uz šumu gdje je uzgojila pravi mali raj s kojim stablom jabuke tu, kupusićem tamo i grmovima šumskog voća posvuda. Volio se igrati ondje, ali i pomagati majci što je bilo vrlo neuobičajeno za jednog enta. No, volio je on provoditi vrijeme i s ocem, moćnim poput hrasta, u dugim, laganim šetnjama šumom. Micali bi prenapasne imele i bršljane ili popravljali ptičja gnijezda u krošnjama stabala. Nekad bi čudnim zvukovima odvraćali slučajne putnike. Tada još nije shvaćao zašto.


Došla je Tmina. Zlo se uvuklo u svijet i počelo ga preuzimati. Nakon oproštaja s majkom koja nije mogla podnijeti skrivanje u šumi već je s ostalima pošla tražiti mirnije krajeve, cijeli je dan ostao stajati na mjestu gdje je morao pustiti majčinu ruku. I otac se promijenio nakon toga te sve češće šetao sam. Entić je razgovarao sa starim stablima o svemu i čuo jezive priče o gnjusnim stvorovima koji uništavaju sve pred sobom. Zamrzio je pojam i neodređenu sliku, a ubrzo ih je i sam susreo. Tijekom jedne od jedva dočekanih šetnji poveća skupina orka napala je njega i oca. Branili su se srčano i dozivali pomoć, ali dok su stigli drugi enti, njegov je otac već gorio posječen.

Entić je otišao na ono mjesto gdje se rastao s majkom. Tamo su počele sve njegove nevolje i tamo je postao nesretan. Ukopao je stopala u tlo, uspravio se u svoj svojoj visini i prepustio se tuzi. Prolazila su ljeta, noge mu je ovila mahovina i već je zaboravio kako je to bilo biti entić. No, koliko god vremena prošlo, nije ni mogao ni htio zaboraviti što je sveStablo (foto: Wikimedia Commons) izgubio. Bijes i mržnja mu nisu oslabjeli, proželi su ga cijeloga, uporno su trajali u njemu i počeo ih je osjećati prema svim narodima Međuzemlja jer nitko nikada nije pomagao šumama. Da, vilenjaci i neki ljudi su ih voljeli, ali nisu ih štitili od orka, goblina i ostalih nakaza mraka. Ent je sve više ličio na stablo i koristio je svaku zabunu kojeg god stvora što je pod njim potražio odmor u hladu. Tko bi stao pod njegovu krošnju, više ne bi vidio sunca. Smjene mira i rata nisu mu ništa značile i odbijao je razgovarati s okolnim drvećem i drugim entima. Postao je huorn, stabloviti ent zatrovane duše.

Proživio je i Treće Doba, prijetila je nova velika Tama. Nije ga bilo pretjerano briga, u njemu je tama vladala već vjekovima. No, jednog dana čuo je Drvobradašev zov, čuo je bojnu koračnicu onih kojima je nekad pripadao. Stari bijes se probudio novom žestinom. Tada je uputio vlastiti poziv, okupio vlastiti odred i krenuo po osvetu. Veći obrok osvete ako ništa drugo. Prekrili su se sjenom i krenuli nečujni i smrtonosni prema najvećoj skupini neprijatelja - Urucima pod Helmovom klisurom. Po njihovom dolasku, ostatak Sarumanove vojske je netragom nestao, a huorni su se vratili na svoja stara mjesta umireni. Bar na neko vrijeme.

Ovo mi je ispričao ent Brzogredac jednog lijepog poslijepodneva. On je ležao na proplanku s rukama pod glavom i toliko se uživio u svoju priču da uopće nije primijetio koliko sam se i ja uživjela. Cijela sam se pokočila i počela gristi panj na kojem sam sjedila. Kao kad sam bila mala, a tata meni i bratu pričao priču za laku noć o jednom medi. Malo se zanio i ubio medu. No, dobio je lakat u rebra od mame i vidio podrhtavanje brada u publici pa je medo vrlo brzo oživio. To se i danas prepričava i svi se valjamo od smijeha. Nažalost, Brzogredca nije imao tko lupiti. A nema ni rebara. Nastavio mi je vrlo slikovito dočaravati tihu ubojitost huorna citirajući pritom Drvobradaša koji je Sarumanovo srce nazvao trulim "kao u crnog huorna". Rekla sam mu da je suptilan kao Rimmerovo salutiranje. To je bila greška jer nikako nije mogao shvatiti koncept crvenog patuljka. Kako bih promijenila temu te dokazala da uvijek postoji ljepši način, ponudila sam ovo stihoklepačko čudo. Stihoklepsko. Stihoklepstveno?

 

Kad bi drveće hodalo,

Šume bi se razilazile na sve strane.

Drveće bi šutalo

A šamarale njihove grane.

 

Kad bi drveće hodalo,

I huorni bi stupali tiho poput sjene,

Te isprepadali sve, a pogotovo mene.

 

Kad bi drveće hodalo,

Među svima bi došlo do velike panike,

Jer stabla ne bi pravila razlike.

 

Kad bi drveće hodalo,

Aragorn bi pisao svakom entu,

Nek kaže koju pametnu tom munjenom drvetu.

 

Dakle, enti su pastiri drveća, oni paze da drveće ne pobenavi i ne poubija sve koje put nanese u njihovu blizinu. Pokušavaju spriječiti događaje kao što je napad Vrbovog starca na hobite u Staroj šumi koji možemo naći u prvoj knjizi ili napad na Merryja i Pippina u produženoj inačici drugog filma. Paze na sigurnost stabala, ali i na njihovo ponašanje. Je li Šuma (foto: Wikimedia Commons)Vrbov starac huorn? Imalo bi smisla da jest, iako nije izrijekom rečeno. Možda je povijest Stare šume pobliže razjašnjena u nekoj od knjiga koje je uredio Christopher Tolkien, ali mi nažalost nisu dostupne. Što se produženog filma tiče - napad huorna na Uruke je odlično napravljen. Nedavno nas je i državna televizija počastila crtićem koji pokriva radnju prve dvije knjige i ako ste se pitali zašto nisam spomenula to izdanje Drvobradaša mogli ste vidjeti zašto.

Ono maltretiranje ('matletiranje' što bi rekao moj babac) pjesmice me navelo na razmišljanje o pokretljivosti stabala. Je li sve samo do relativne savitljivosti grana zbog vjetra ili ima negdje još nešto? Prosvijetlila me profesorica biologije iz Bioteke i svratila mi pozornost na drvce koje bi zlobnici nazvali kenjkavim. Reagira na dodir skupljanjem listova kao da poručuje neka je se pusti na miru. Radi se, naravno, o mimozi. Njenu reakciju ljudi su prenijeli i na svoje ponašanje te stoga one koji su osjetljivi ili koji se skupe kad ih se potapše ili gurka (kao ljubičasta kravica, ako baš hoćete) zovu mimozama. To je u pravilu pogrdan izraz kojim se želi naglasiti kako netko drami ili je šonjav. U svakom slučaju, pustite mimoze na miru kojeg god oblika bile. Ili im pristupite drugačije. Danas smo već naučili - postoji ljepši način.

Na kraju razjašnjenje: priča o entiću nije dio mitologije Međuzemlja već pojednostavljeni prikaz puta od enta do huorna; i isprika liku i djelu Grigora Viteza za 'matletiranje' njegove pjesme 'Kad bi drveće hodalo'.

A sada? Pa idemo pogledati produženu inačicu Povratka kralja te na neko vrijeme reći Međuzemlju namarië.

Stranica prilagodena ispisu Pošalji članak prijatelju
comments powered by Disqus

Poveznice

Kalendar događanja

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Oglašavanje

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?