| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije

Datum objave: 02.12.2013 11:12:00

Basenji pasmina (foto: Flickr)Činjenica da otkako se prije više od deset tisuća godina pas pridružio čovjeku kao lovcu, postao je važna karika u razvoju ljudske vrste. Zapravo, nema ni jednog razdoblja suvremene civilizacije u kojoj pas nije igrao važnu ulogu. Tko je pravi predak domaćih pasa te gdje su se psi prvo pripitomili, još uvijek je pomalo zagonetna činjenica kojom se bave stručnjaci diljem svijeta. Kako domestikacija nije proces koji se dešava preko noći još je teško s velikom sigurnošću reći kada se dogodio prijelomni trenutak u kojem je divlji predak psa postao domaća životinja.


Priča o psu zapravo započinje pojavom karnivornih sisavaca koji se javljaju prije 50 milijuna godina. Iz tog razdoblja potječu najstariji fosili iz porodice zvijeri - miacida - kratkonogih mesoždera dugačka tijela nalik vuku ili lasici sa svojstvenim zubalom koje nalazimo i u današnjih mesoždera. Od miacida se razilaze prvi preci mačaka (Feloidea) i prvi preci pasa (Canoidea). Upravo iz prvih predaka pasa nastaju i današnji mogući preci domaćeg psa - lisice, kojoti i vukovi.

Miacida, Paroodectes feisti (foto: Wikimedia Commons)

Povijest pasa zapravo je povijest partnerstva između čovjeka i psa. Iako još nije poznato tko je od njih napravio prvi korak u toj do sada neraskinutoj vezi, zna se da je ona bazirana na ljudskoj potrebi za hranom u čemu su im direktno ili indirektno pomogli preci današnjih pasa. Psi bi takvom vezom s čovjekom dobili društvo koje bi ih štitilo te izvor hrane koji bi došao od ostataka prehrane čovjeka. Moguće je da je veza čovjek - pas nastala isključivo iz koristoljublja obje vrste. Čovjek je hranio divlje pretke pasa ostacima svoje hrane, a oni bi ga štitili od ostalih divljih životinja te možda pomogli u samom lovu.

Potječu iz Azije?

Povijest pasa proučava se koristeći metode obrade mitohondrijske DNA čiji nam rezultati govore kako su se vukovi i psi razišli u dvije odvojene vrste prije oko 100000 godina, ali jesu li ljudi imali ikakve veze sa tim, nije poznato. Ekipa stručnjaka je analizirajući uzorke mitohondrijske DNA pasa iz Azije, Afrike, Europe i arktičkeLubanja psa stara 33 000 godina iz Sibira (foto: Wikimedia Commons) Amerike pokazala da svi današnji psi spadaju u pet različitih genetskih skupina. U tri skupine može se svrstati 95% pasa, a za svaku skupinu se smatra da je potekla od pojedine vučice. Otkriveno je da dok većina pasa dijeli zajedničke genetske značajke, najveća genetska raznolikost postoji na području istočne Azije, što ukazuje na činjenicu da psi potječu upravo iz tog područja. Proučavajući pse iz Sjeverne i Južne Amerike, uključujući neke pasmine prije dolaska Europljana, utvrđeno je da su prvi Amerikanci donijeli pse sa sobom ili pripitomili vukove odmah nakon svog dolaska. To potvrđuju nalazi fosila davnih pasa pokopanih u Meksiku, Peruu i Boliviji čiji se genetski slijed ne podudara sa slijedom modernog psa, što ukazuje na unošenje europskih pasmina. Psi iz Sjeverne i Južne Amerike isto imaju pet različitih linija što ukazuje da su zajedno sa svojim ljudskim prijateljima dolazili preko Beringovog prolaza u valovima, a ne svi u isto vrijeme.

Tri teorije o pripitomljavanju

Trenutak kada se vuk približio čovjeku ostaje nepoznat isto kao i način na koji se to desilo. Postoji više teorija o tome kako je prvi vuk bio pripitomljen od strane čovjeka. Jedna od njih je da je čovjek uzeo štenad vuka te ih odgojio i socijalizirao uz svoje potomke. Kako su se takvi posvojeni vukovi počeli međusobno razmnožavati dobivena je nova generacija polu pripitomljenih životinja koje su sve više poprimale odlike današnjih pasa. Moderne studije dokazuju da je takav scenarij bio izvediv. Druge studije predlažu kako su vukovi sami prišli ljudskim nastambama kako bi se hranili ostacima hrane koju je čovjek konzumirao. Takvi vukovi koji su boravili uz nastambe ljudi imali su određenu interakciju s njima te bi takav način života predstavljali i svojim potomcima koji bi svakom generacijom bili sve bliži ljudima. Prilog ovom modelu ide činjenica da će samo pripitomljene životinje jesti u prisutnosti čovjeka dok recimo divlji vukovi to ne bi mogli. Treća hipoteza o pripitomljavanju vuka govori kako su vukovi možda služili kao izvor hrane za čovjeka pa ih je on lovio i ubijao zbog mesa i krzna. Takva hipoteza nije široko prihvaćena zbog mnogih nedostataka koji bi govorili u prilog domestifikacije.

Skelet psa (izvor Wikimedia Commons)

Rad objavljen u svibnju 2010. u časopisu Nature iznosi istraživanje u kojem su sekvencionirane mitohondrijske DNA na uzorku od 654 pasa svih većih populacija na Zemlji. Na osnovi genetičke varijacije i filogenije dokazano je da je srednji istok mjesto originalne domestikacije te da se ona zbila prije oko 15 000 godina. Arheološki dokazi upućuju kako su prvi znakovi domestikacije vuka započeli prije oko 30 000 godina u istočnoj Aziji dok najstariji ostaci psa pokopanog zajedno s čovjekom datiraju 12 000 godina. Najstariji kostur psa potječe iz Belgije i star je 31 000 godina. Slični kostur pronađen je u Ukrajini i starost mu je 26 000 godina. Ti kosturi ne predstavljaju domesticirane pse nego prijelazne oblike iz vuka u psa na što ukazuju određene promjene koje se uočavaju na kosturu. Istraživanja iz 2013. godine smještaju mjesto domestikacije malo bliže, u Europu, no ta istraživanja nisu u potpunosti provedena jer nisu uključila analizu drevne DNA molekule svih predaka pasa.

 

 

Izvori:

How Stuff Works - How Animal Domestication Works

The Scientist - Origin of Domestic Dogs

NPR - Old Dogs, New Data: Canines May Have Been Domesticated In Europe

e! Science News - Dogs likely originated in Europe more than 18,000 years ago, UCLA biologists report

BBC - DNA hint of European origin for dogs

Stranica prilagodena ispisu Pošalji članak prijatelju
comments powered by Disqus

Poveznice

Kalendar događanja

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupire

Oglašavanje

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?