Nedostaje li još nekome 'Sulejman Veličanstveni' na malim ekranima? U našoj kući tih sat vremena znači zabavu za cijelu obitelj. Dobro, gotovo cijelu obitelj, ima onih koji se uspješno opiru. Pošto smo lišeni te zabave, i to prilično naprasno, vraćam 'Sulju' na moždane ekrane predstavljajući ptičicu koja se spominjala u seriji kada je Ibrahim-paša svojoj dragoj Hatidže poklonio broš s njenim likom. S likom ptice, ne Hatidže.

Iako strogo gledajući, simurg i nije ptica već nešto bliže šišmišu, češće su slike na kojima izgleda kao feniks nego ono što zapravo jest. Zamislite ogromnog pauna, obojite ga bakreno i zamijenite njegovu lijepu glavicu psećom (primjerice pit bull terijera) kojoj po želji možete staviti ljudsko lice. Još samo lavlje kandže i test nosivosti - mora biti dovoljno velik da može letjeti sa slonom ili kitom u kandžama. Ako vas patuljak na mostu pita koliko brzo leti simurg s kitom u kandžama uzvratite protupitanjem o vrsti kita i trebalo bi biti sve ok. Ako pita za slona, ništa ne jamčim.

Simurg (anka ili simurg anka) dio je mitologije šireg iranskog područja, dakle ušla je i u folklor Bizantskog Carstva. Danas još uvijek živi u obliku kristalne statue koja se dodjeljuje na najvećem iranskom filmskom festivalu. U pravilu je ženskog spola i doji svoje mlade zbog čega sam gore spomenula šišmiša. Dobroćudna je, samo ne ljubi zmije. Obitava blizu obilja vode, ali kad se raskvoca ide na Drvo života. Simurg je zaslužna i za bogatstvo biljnog svijeta na zemlji. Drvo života nosilo je sjeme svih poznatih biljaka i kada je poletjela zatresla je grane te tako stresla sjeme koje je vjetar potom proširio. Osim toga, pripomogla je uspješnom nicanju i rastu tih biljaka jer, prema vjerovanju, pročišćava tlo i podaruje plodnost.

Iranske legende kažu da je u svom dugom, dugom životu preživjela tri smaka svijeta. Kad na popis životnih iskustava dodate takvo nešto, pa još tri puta, po prirodi stvari dobrano vam se produži i popis saznanja te vještina. Čitajući legende, u oči posebno upada sposobnost simurga da vas uputama uspješno provede kroz carski rez. Iako vrlo informativna, nažalost, prilično je nedostupna. Za razliku od strike Googlea koji je samo škljocaj daleko (i šteker, i nešto kuna), simurg se može prizvati jedino ako imate njegovo pero. Zapalite pero i jedan simurg je tu, vama na usluzi.

Kad smo već kod vužganja, simurg završava svoje postojanje samospaljivanjem. Nakon 1700 godina života i proslave potomkova osamnaestog rođendana, otac se spali. Ovdje se upitnik polako počinje pomaljati ponad pustopoljine mog uma. To nije ispalo kako treba. Nema veze, upitnik ostaje. U pravilu je ženskog spola, a spaljuje se otac. Štaaaaaa? Je li zato u pravilu ženskog spola? Zato što se svi muški popale?

Najpoznatija priča govori o potrazi ptica za simurgom jer su odlučile da im treba reda u životu te zatrebale svog kralja uza se. Dugo su putovale, puno ih je otpalo iz raznih razloga ne bi li na kraju njih 30 stiglo do jezera. Vidjevši svoj odraz u vodi shvatile su da su sve one simurg i poželjele da im je to netko rekao prije ovog pogibeljnog putovanja. Ima još jedna inačica. Ide isto do zadnjih 30, a onda zapravo pronađu simurga koji ih ušmrče. Ima taman 30 rupa u kljunu kroz koje uvlači zrak tako se hraneći.

Svaki pokušaj pronalaska vlasti vodi nas do samih sebe ili u propast. Ili tako nešto. Osobno, najvolim pouku kako treba krenuti od sebe. Kakvi želim da budu drugi, bit ću i sama takva. Kako želim da se ljudi ponašaju, povest ću primjerom. Čim ustanem iz kreveta i riješim neka egzistencijalistička pitanja.

Sad, molim vas, slijedite moje misli. Ako ikako možete ne silazite sa staze jer me to žulja. Dakle, imamo simurga čija je osnova paun. Paun je lijepa ptica, ali ne baš bistra. Nađoh se tako zatečena. Ne mogu cijeli drugi dio pisati o tome kako su paunovi tupavi, napaljeni i množe se kao zečevi. Nije baš fascinantan takav karakter. Uhvatite se ovdje, molim, za riječ karakter kao Jeljcin za motku jer želim reći nešto o ptičici koja ga ima u izobilju. To je vrabac, najluđa ptica s kojom sam se susrela. Pokušat ću ga dostojno opisati u nekoliko slika.

Slika prva: Kad smo bili klinci primijetili smo jednog vrapca bez stopala. Odmah smo ga prozvali Gusarom i počeli mu ostavljati mrvice na mjestima gde bismo ga najčešće opažali. Ako bi nestao na par dana, bili bismo lagano zabrinuti. Povratak smo srdačno pozdravljali. Onda smo ga našli mrtvog pred kućom jednog jutra. Tada se u našim dječjim glavama javila ideja kako je došao tu uginuti jer je znao da tu ima nekoga kome je stalo. Nije baš imalo smisla, ali nama je bilo lakše.

Slika druga: Još jedna iz davnine. Tata je nekad znao uhvatiti vrapce koji su se šćućurili pod krovne grede pa ih spustiti nama na stručni uvid. Htjeli smo ih paziti i maziti, ali mali vragovi su štipali kao ludi pa bi ih tata vraćao natrag nakon nekoliko brzih dodira prstom po glavici.

Slika treća: Jedno ljeto tata je bio na vikendici i ostavio nešto kruha nek se suši. Stavio ga je na tacnu i odnio na sunce, malo dalje od kuće. Kad smo mu se pridružili kasnije tog dana podnio je kratko izvješće: "Vrapci su opet bili seljačine." U prijevodu, napali su kruh pa se počerupali međusobno tako da je sve frcalo posvuda, što mrvice što perje. Kao Faginovi klinci iz Olivera Twista samo neorganizirani. Prava mala banda.

Slika četvrta: Kad smo već kod bande, očevidac jednog uznemirujućeg događaja prenio mi je činjenice i dojmove. Neki mali miš teturao je po stazici, a okružila ga je vrapčja ekipa. Nisu se približavali već ga pratili kao lešinari. Kad je mišonja prešao cestu vrapci su ga u stopu slijedili. Epilog ne znam, strah me i pomisliti što je ova banda napravila ako se miš nije skrio.

Slika peta: Ne napadaju oni samo male glodavce kojima nije dobro. Jednom nas je na vikendici posjetila zmija pa s krova kuće prešla na krošnju drveta gdje ju je omeo vrabac kljucnuvši je točno u vrh repa. Bilo je smješnije nego što zvuči.

Vrapci su urnebesni, a znaju biti i banda. Žilavi su, snalažljivi, vrlo glasni, ali uz svu živčanost uspijevaju biti cukreni te ljupki. Nije li priča o pernatim Tonyjima Montanama i Johnovima Dillingerima bila puno zanimljivija nego što bi bila ona o narajcanim šminkerima. Uz ovu pjesničku sliku i najbolje želje u Novoj godini srdačno vas pozdravljam do iduće zgode.

Ostale članke autorice pronađite ovdje.