Sofia Ana Blažević doktorirala je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje i danas radi kao postdoktorand. U znanstvenom radu bavi se neurofiziologijom i proučavanjem kako povećane razine serotonina utječu na različite aspekte ponašanja životinja. Redovno radi s laboratorijskim životinjama i svoje znanje kroz praktičan rad prenosi na studente. Također, završila je magistarski studij bioetike na Sveučilištu Navarre u Španjolskoj te ju zanimaju etička pitanja unutar biologije kao znanosti.

Intervju s hrvatskom znanstvenicom – dr. sc. Sofia Ana Blažević

Razgovarala: Behija Salkić

Zaposleni ste kao znanstvena novakinja na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Možete li nam pojasniti na kakvim projektima radite trenutno i što je predmat Vaših istraživanja?

Kao znanstveni novak zaposlena sam 2008. godine i sada sam već 6 godina na fakultetu. Prošlo ljeto sam doktorirala, a trenutno sam postdoktorand. Znači, kako se sada mijenjao zakon, nismo više znanstveni novaci, nego postdoktorandi.

Na fakultetu se rade dvije stvari - nastava i znanost. Što se tiče nastave, sudjelujem na predmetima ''Neurofiziologija i endokrinologija'' te ''Neurofiziologija''. Nekoliko godina sam održavala vježbe iz kolegija ''Animalna fiziologija'' i kolegija ''Metode u imunologiji''. Također, danas držim vježbe iz predmeta ''Laboratorijske životinje'' koji je uveden prije nekoliko godina, a u sklopu tog istog predmeta vodim dio koji se bavi etikom jer sam prije dvije godine u Španjolskoj završila magistarski studij iz bioetike. To je bilo jako zanimljivo iskustvo, jer sada sam magistra bioetike, a možda bih nekada u budućnosti napravila i doktorat iz bioetike.

Što se tiče znanstvenog dijela, zaposlena sam na projektu prof. dr. sc. Dubravke Hranilović koji se zove: ''Neurobiološka podloga autizma: uloga serotoninskog sustava''. Kroz ovaj projekt sam i izradila svoj doktorat. Zadaća mi je bila uspostaviti pokus i provesti ga te naravno objaviti znanstvene radove. Za sada smo objavili 5 znanstvenih radova baš vezanih uz model koji smo razvijali.

Također, trenutno sudjelujem na projektu u kojem vodimo ''Tečaj za osposobljavanje osoba koje rade s pokusnim životinjama'', a skraćeno se zove LabAnim i odobren je od strane Ministarstva poljoprivrede. Projekt smo počeli provoditi prije godinu i pol godine i do sada smo održali pet tečajeva za istraživače i jedan za tehničare. Planiramo svake godine održavati ovakva osposobljavanja, koja su potrebna kako bi osoba mogla raditi s laboratorijskim životinjama.

Osim toga, nešto prije božićnih blagdana je Zavod za animalnu fiziologiju obilježavao 50. godišnjicu svog osnutka te sam pomagala u organizaciji svečane sjednice koja je održana u Muzeju Mimara. Na svečanoj sjednici se pričalo o povijesti Zavoda, istraživanjima koja su se provodila i koja se sada provode na Zavodu kao i o bivšim članovima Zavoda i njihovom doprinosu znanosti. Tom smo prigodom izdali Spomenicu Zavoda u kojoj se može pročitati o povijesti Zavoda, svim bivšim i sadašnjim članovima te popis publikacija.

U svom radu bavite se proučavanjem kako razine serotonina utječu na različite aspekte ponašanja kod štakora. Budući da je poznato da razine serotonina kod ljudi utječu na cijeli spektar različitih poremećaja od depresije i anksioznosti do opsesivno - kompulzivnog poremećaja, mogu li Vaši rezultati pomoći u boljem razumijevanju fiziologije navedenih poremećaja?

Kao što je često slučaj sa istraživanjima, tako se i ovdje radi o vrlo temeljnim istraživanjima. Mi pokušavamo otkriti ima li hiperserotonemija tijekom embrionalnog i postnatalnog razvoja utjecaj na kasnije ponašanje kod životinja, njihov mozak, ekspresiju gena, odnosno općenito ima li utjecaj na cijeli sustav. Hiperserotonemija je stanje visoke razine serotonina u krvi koje se pojavljuje skoro isključivo kod osoba koje boluju od karcinoma tankog crijeva jer se u njemu nalaze stanice koje proizvode serotonin, a isto tako se javlja i kod oko 30 % osoba koje imaju autizam. To je tako u cijelom svijetu, bez obzira na etničku pripadnost. Nije poznato kako je hiperserotonemija povezana s autizmom, ali se zna da je nekako povezano. Inače, serotonin je jako važan neurotransmiter, prisutan je kod mnogih vrsta u kojima ima različite uloge. Kod sisavaca je važan i poznat je kao ''hormon sreće'', ima ulogu kod zgrušavanja krvi, niske razine serotonina su prisutne kod depresije te kod mnogih drugih funkcija. Mi smo željeli utvrditi je li hiperserotonemija uzrok ili posljedica nekih od simptoma koje imaju osobe s autizmom. Znamo da nije direktno odgovorna, ali pokušavamo utvrditi postoji li neki uzročno - posljedični odnos između hiperserotonemije i autizma ili pojedinih ponašanja u autizmu.

Naša istraživanja nemaju direktan utjecaj na liječenje autizma, ali pomažu u razumijevanju koja je uloga serotonina i hiperserotoninemije u tom poremećaju.

U zadnje vrijeme se autizam kod djece učestalo povezuje s cjepivima, odnosno sastojcima koji se nalaze u cjepivu, poput aluminija. Jeste li proučavali takve radove i mislite li da tu ima razloga za zabrinutost?

Na žalost, to je jedna od onih ''crnih legendi'' koje postoje u našem društvu. Tu je sve počelo od onog jednog rada koji nije bio napravljen prema pravilima struke i taj rad je kasnije u više navrata opovrgnut. Naime, poznato je da autizam ima genetsku podlogu, ali nije sve isključivo u nasljeđivanju. Važan je i utjecaj okoliša. Moguće je da se on pojavi uslijed stresa, uvijek postoji neki događaj koji može biti okidač, ali ne postoji dokazana korelacija između cjepiva i razvoja autizma. Recimo, na primjeru Velike Britanije je vidljivo kako su ljudi zbog straha od autizma odbijali cijepiti svoju djecu te je na kraju dio djece umrlo od infekcija koje su se mogle spriječiti.

Na svu sreću u zadnjih 20 godina se stvarno provode brojna istraživanja vezana uz autizam, ali to je jako šarolika i široka bolest tako da tu još puno toga treba napraviti.

U svom radu redovno radite s laboratorijskim životinjama. Postoje različite struje koje smatraju da je to u potpunosti nepotrebno u 21. stoljeću i okrutno, ali postoje i oni koji tvrde da znanost bez toga ne bi napredovala. Koje je Vaše viđenje rada s laboratorijskim životinjama? Kakvih principa se držite u radu sa životinjama?

Mislim da trenutačno nije moguće zamijeniti rad na životinjama s nekom drugom metodom i pitanje je hoće li ikada biti moguće. Istraživanja na živim sustavima su kompleksna i teško ih zamijeniti čak i modeliranjem. Koji puta se pretjeruje, nedostaje dijalog između znanstvenika i osoba koje ne rade u znanosti. Recimo, kada s prijateljima razgovaram o tome što radim i kada im kažem da radim sa životinjama, smatraju da je to strašno. Je, strašno je, ja ne uživam u tome i nije mi ugodno kada moram žrtvovati životinju ili joj dati injekciju. Međutim, radim prema principu u kojem se trudim pokuse izvoditi što bolje, što profesionalnije, što ciljanije i sa što manje životinja. Dakle, važno je da to što se radi ima svrhu i da se zna što se želi, da se koristi minimalan broj životinja, ali da se vide rezultati.

Također, zagovaram mišljenje da se čovjek ne odnosi etički prema životinji isključivo jer su one toga dostojne, već je nedostojno da se čovjek ponaša drugačije. Mi kao ljudi se ne možemo ponašati krivo prema životinjama, jer naprosto imamo tu dužnost ponašati se najbolje što možemo. Treba poštivati svako živo biće. Treba se dobro raditi i uvijek pokušavati životinjama nanijeti što manje boli, u slučaju da je uopće i potrebno nanijeti bol. To je moguće, kroz postupno navikavanje životinja na istraživača, kroz to da im se omoguće igre kada je to prikladno, zato da im bude zanimljivije. Treba se paziti na vlagu, temperaturu, na svjetlo... Na sreću, sada je to uređeno zakonima, nije dozvoljeno držanje nastambi u kojima to nije omogućeno i to je jako dobro.

Da, do nedavno se nije smatralo da životinje uopće osjećaju bol.

To je istina. Osobno, s etičke strane smatram da pomaže gledati stvari iz perspektive fenomenologije koja kaže da su neke stvari evidentne i koji puta se previše filozofira i ne vidi se ono što je jasno. Naravno da životinje osjete bol. Istina, imaju manju razinu svijesti od čovjeka, ali to nam ne daje pravo da ih koristimo na krivi način. Na žalost, još uvijek postoje istraživanja koja bi mogla biti bolja po tom pitanju.

Zavod za animalnu fiziologiju Biološkog odsjeka Sveučilišta u Zagrebu stvarno sada ima priliku kroz ovaj tečaj koji sam spomenula osposobiti ljude da dobro rade sa životinjama. Ako pazite, između ostalog, da je životinja dobro, zdrava, da uvijek ima dovoljno vode i hrane, da joj je lijepo, da nema velike koncentracije loših tvari u zraku, u konačnici ćete dobiti i bolje rezultate.

Kada ste počinjali, je li Vas bilo strah? Ipak i štakori i miševi mogu ugristi...

Jako me bilo strah. Htjela sam se baviti sa znanoću, ali sam htjela i prenositi znanje dalje, na mlađe generacije. Imala sam sreću i dobila sam posao na projektu profesorice Hranilović, ali moram priznati da nisam bila svjesna da ću toliko raditi sa životinjama. Kada sam počela raditi i kada sam vidjela koliko ću morati raditi sa životinjama, odlučila sam pohađati tečaj kako bih naučila raditi s njima. Tražila sam tečajeve u Europi i najbolji mi se činio onaj koji sam pronašla u Švedskoj.

Tamo sam prošla intenzivan tečaj Felasa C u trajanju od 3 tjedna. Felasa (skraćeno od Federation of European Laboratory Animal Science Associations) je međunarodna udruga koja okuplja udruge koje se bave laboratorijskim životinjama u različitim europskim državama. Moram priznati da mi je nakon toga bilo puno lakše. Bilo me strah, ali osposobljavanjem sam uspjela to prevladati i naučiti kako se ophoditi sa životinjama. I naravno, važno je tu i iskustvo koje dobijete s vremenom.

Evo, do sada me štakor ugrizao samo jednom, znači u šest godina rada sa životinjama. Mislim da je to dobra statistika.

Osim znanstvenog rada, vodite i vježbe sa studentima na nekoliko kolegija, od kojih se jedan zove ''Laboratorijske životinje u biološkim istraživanjima''. Kako studenti reagiraju na životinje?

Obično studentima na prvom predavanju kažemo da ispišu predmet ako ne žele raditi sa životinjama. Poanta tog predmeta je razvijanje vještine u radu sa životinjama, ali zna se dogoditi da se u svakoj generaciji nađe netko tko to ne želi raditi. Nije da mi to radimo samo zbog studenata, nego i zbog životinja. Jer ako će taj student u svojoj budućnosti raditi sa laboratorijskim životinjama, biti će lakše i njemu i životinjama.

A studenata ima svakojakih, od onih koji su jako spretni i sve im ide super, ima nekih koji se nakon dvije minute zaljube u životinju i onda ne žele dalje ništa raditi, ali ima i onih koje bude toliko strah da ih ne žele niti dirati. Naravno, u početku kod svih bude malo straha, ali ne mislim da je to nužno loše. Naime, to donosi neko poštovanje prema životinji i životinji se pristupa s određenom pažnjom.

Do sada nitko nikada nije pobjegao s vježbi, štakor je možda jednom ili dva puta nekoga ugrizao, ali stvarno se trudimo studente upozoriti na sve što ih čeka i dobro ih pripremiti.

Bili ste pokrenuli grupu za diskusiju sa studentima gdje ste razgovarali o etičkim pitanjima u biologiji. Kako su studenti reagirali?

Tako je, etičkih pitanja u biologiji ima stvarno puno i jedne godine smo pokrenuli mjesečne sastanke prilikom kojih smo pričali o ovim temama, sve je trajalo jedan semestar. To nije donosilo nikakve ocjene niti bodove, više se radilo o neformalnom susretu gdje smo razgovarali o nekoliko etičkih tema vezanih uz biologiju. Odaziv je bio stvarno dobar i žao mi je što nisam nastavila s tim dalje jer sam imala obveze vezane uz dovršetak doktorata.

Razgovarali smo o različitim temama, o početku i kraju života, o radu sa životinjama, o genetski modificiranim organizmima. Znači, to je krenulo zbog interesa studenata za tu tematiku i zbog mog vlastitog interesa. Nakon toga sam odlučila upisati magistarski studij na Sveučilištu Navarre u Španjolskoj koji sam već spomenula, kako bih se i sama bolje educirala po ovim pitanjima. Studij je bio jako dobar i stvarno smo prošli puno toga. Nisam morala biti cijelo vrijeme tamo, nego postoji opcija studiranja na daljinu. Nastava se odvija kondenzirano i onda se odlazi tamo i slušaju se pojedini predmeti.

Sada se nadam da ću u nekoj budućnosti moći omogućiti studentima da i dalje razgovaramo o temama koje nemaju jednostavan odgovor, ali o kojima je važno raspravljati.

Suradnica ste Studijske grupe za znanost i duhovnost Sveučilišta u Zagrebu. Možete li reći nešto više o toj grupi, njezinim aktivnostima i ciljevima.

Želja te grupe je spojiti znanost i duhovnost. To nisu dva odvojena svijeta. Ako se čovjek bavi znanošću, ne znači da se ne može baviti duhovnim dimenzijama i obrnuto. Mislim da je to spojivo, oduvijek sam tako funkcionirala i ne smatram da je to nešto čega se čovjek treba sramiti ili se treba na to oglušiti. Nije sve jednostavno spojivo, treba čovjek razmišljati. I to je poanta ove grupe. Do sada je organizirano dosta simpozija, mnogo prije nego što sam ja došla. Najaktivnije sam sudjelovala prilikom organizacije Simpozija o Darwinu. Imali smo dio posvećen evoluciji, a ja sam držala predavanje o Katoličkoj crkvi i evoluciji, tj. kako se evolucija kao biološka teorija razvoja vrsta doživljava u katoličanstvu. Inače, grupa je jako raznolika, osim što se održavaju razni simpoziji, istaknula bih radijsku emisiju profesora Šunjića ''Od znanosti prema religiji''. Trenutno sam ja malo u neaktivna u grupi, ali mislim da ću ponovo početi više sudjelovati u aktivnostima grupe.

Među znanstvenicima danas postoji mnogo ateista i agnostika te mnogi od njih tvrde kako znanost i religija ne idu zajedno. Slažete li se vi s tim i kako vi spajate znanost i religiju?

Budući da vlada ta neka agresivna okolina, onda ljudi često niti ne pokušavaju pričati o tome kako spajaju vjeru i znanost. Mislim da je najbolji način da budeš dosljedan. Neka se čovjek trudi biti dobar znanstvenik i ako s tim uskladi svoju vjeru, onda će i samo svjedočenje te vjere biti veće. Ma koja god to vjera bila. I to je moguće. Jer stvarno nije potrebno ugasiti dušu da bi se radila znanost, niti ugasiti razum da bi se bavio dušom. Daleko od toga, čovjek je zaista obogaćen kada se te dvije stvari usklade.

Meni moja vjera pomaže vidjeti. Dakle ja sam biolog i redovno se čudim ljepoti svijeta, obožavam proučavati, gledati. Od malena sam bila takva. Jer kada nešto novo naučim i proučim, to samo obogaćuje moju vjeru. I uz to, imam vjeru u to da sve ima odgovor. Budući da vjerujem i moja vjera kaže da postoji Istina, onda uvijek znam da postoji nešto što ću pronaći i otkriti. I to mi daje poticaj da tražim odgovore na svoja pitanja.

Podrijetlom ste iz Argentine. Kako to da ste odlučili doći u Hrvatsku?

E sad, podrijetlom sam iz Hrvatske, ali sam rođena u Argentini. Naime, moji bake i djedovi su 1945. godine krenuli iz Hrvatske, krajem Drugog svjetskog rata. Moj tata je rođen na putu do Argentine, a mama je rođena već u Argentini. Oni su se upoznali preko Hrvatskog društva i na fakultetu, jer tata je bio asistent na kemiji, a mama je biolog.

U mom životu smo se više puta selili, kada sam imala 10 godina preselili smo se u Portoriko zbog tatinog posla te je cijela obitelj išla tamo. Ondje sam pohađala američku srednju školu i nakon toga sam imala priliku ići studirati u SAD ili u Španjolsku. Nije mi bila želja ostati u Portoriku jer moji su se planirali vratiti u Argentinu i tako sam ja otišla u Španjolsku. Smatrala sam da ću tako biti malo bliže Hrvatskoj, jer tada su mi se već djed i bakina sestra vratili natrag kao i tatini braća i sestre. Naime, došli su tu tijekom i nakon Domovinskog rata. Tata je jedini ostao u Argentini.

Nakon dvije godine studija u Španjolskoj odlučila sam se preseliti u Hrvatsku. Smatrala sam da ima više smisla da budem bliže obitelji i nisam ni znala da je taj studij tu bio tako dobar. Imala sam želju tu doći i vratiti se svojim korjenima i moram priznati da se tu osjećam kao kod kuće. Ovo mi je dom, definitivno. Baš sada kada me intervjuirate, Hrvatska je zemlja u kojoj najdulje živim, već sam tu više od 10 godina i stvarno sam sretna. Hrvatska je predivna zemlja za živjeti, jer kada malo odete van, vidite koliko je tu lijepo. Ne samo da je lijepa u smislu prirodnih bogatstava, nego je i sigurna, tu postoji određeni mir. Zagreb ima sve što čovjeku treba, a nije prevelik grad. Buenos Aires ima 16 milijuna stanovnika. San Juan u Portoriku gdje sam živjela je jako nesiguran grad.

Koliko pratite južnoameričku znanost? Naime, u zadnje vrijeme se tamo sve više novca ulaže u mlade znanstvenike, pokrenuti su različiti programi stipendija i polako se može čitati sve više i više radova koji dolaze od južnoameričkih znanstvenika.

Ne pratim previše, jer se ne radi baš toliko toga u području kojim se ja bavim i iskreno danas kada čovjek prati jedno područje, ima posla za tri života. Ali istina, znam da Brazil i Čile jako puno ulažu u znanost. Na žalost, moja Argentina bi to mogla puno bolje, tamo je teško biti znanstvenik, uvjeti su puno teži nego ovdje. Teško je probiti se, ali ljudi se trude i puno napreduju. Moram priznati da me to stvarno jako veseli, budući da imaju puno potencijala.

Sve više doktora znanosti dobiva otkaze i nema mogućnost daljnjeg napredovanja, mnogi odlaze u inozemstvo, novi znanstveni novaci se jako rijetko zapošljavaju... Kako je biti mladi znanstvenik u Hrvatskoj?

Mislim da treba biti strpljiv i kreativan. Zato što se sa malo može napraviti jako puno toga, ali čovjek mora pritom jako dobro razmišljati. Treba puno raditi, biti kreativan, puno to željeti i pozitivno pristupati svemu kako bi se mogao izvući maksimum. Stvarno se može, ali se ne treba očekivati da će se sve dobiti na gotovo.

Moram priznati da je to jedna prednost u radu, jer čovjek mora puno raditi i može izvući puno toga dobrog iz cijelog tog procesa. Naime, mi smo do sada imali taj sustav, koji je vani nepojmljiv, da smo dobivali ugovore za doktorat i postdoktorat. Ja sam zadnja generacija koja je tako dobila posao, ali to se sada mijenja. Jer vani nitko ne dobiva ugovor na deset godina, često doktorat traje tri godine i onda si na cesti. Ovo što se sada nama događa je ono što vani već postoji. Problem je što u Hrvatskoj nema industrije u kojoj bi te osobe s doktoratom mogle raditi. Problem je nedostatak poveznice između znanosti i industrije ili drugih instituta. Ovdje ima malo instituta koji se bave znanošću i nema radnih mjesta na fakultetima. I da, nije lako, ali mladi znanstvenici ne trebaju odustati. Ima puno mladih ljudi koji rade dobro i koji bi mogli promijeniti stvari, a situaciju ne možemo mijenjati plačući. Situacija je takva kakva je i mi smo to znali kada smo počeli raditi ovaj posao. Ja sam toga bila svjesna kada sam ušla u znanstvene vode, ali se ne kajem. Ako treba raditi nešto drugo poslije znanosti, ja s tim nemam problema, biti će sve dobro, samo treba gledati pozitivno. Iako bih voljela ostati u znanosti naravno, kao i u nastavi.

Biološki odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu svake godine organizira Noć biologije, manifestaciju kojoj je cilj popularizacija biologije kao znanosti. Zavod za Animalnu fiziologiju se svake godine predstavlja s drugačijom tematikom. Kako se odabire tema, koja Vam je do sada bila najzabavnija i kako posjetitelji reagiraju?

Prve dvije godine smo samo općenito prikazali čime se sve bavimo ovdje na Zavodu, ali onda smo odlučili to promijeniti. Jedna studentica je predložila da cijeli Zavod prerušimo u jedan organski sustav, budući da se to tako obrađuje na predmetu ''Animalna fiziologija'', a taj predmet je obvezan svim studentima. Prvi put smo radili probavni sustav i bilo je jako dobro te smo ga ponovili dvije godine kasnije, baš zato što je bilo jako uspješno. Svaka prostorija ovdje je bila jedan drugi organ u probavnom sustavu.

Isto tako, uvijek su pravi hit laboratorijske životinje koje pokazujemo ljudima kako bismo im približili cijeli taj rad sa životinjama. A što se tiče favorita, da, probava je bila super, ali i krvožilni sustav je isto bio jako zanimljiv. Tada nam je u posjet došao i predsjednik Ivo Josipović i bilo je baš zanimljivo sve mu pokazati.

Studenti uvijek daju 300% prilikom organizacije i mislim da je ta prilika da pokažemo to što radimo na jedan zabavan i kreativan način, nešto odlično. Studenti znaju biti ovdje po 12 sati u komadu i pričati jedno te isto novim ljudima koji stalno dolaze. I zato preporučam svima koji mogu da posjete Noć biologije i naravno da posjete Zavod za animalnu fiziologiju.

Ove godine bismo trebali raditi živčani sustav, ali vidjet ćemo. Nismo obradili još imunološki sustav, niti mišićno-skeletni, ali gledajući čime se bavim mislim da se može zaključiti koji bi mi bio prvi izbor.

Koji su Vam planovi za budućnost?

Budućnost mi je sada jako otvorena i najveća želja mi je ostati u Hrvatskoj, iako ću vjerojatno trebati odlaziti na usavršavanje i post-doktorat. Ako bude mogućnosti da ostanem na Sveučilištu, stvarno bih bila jako sretna. Ne samo da bih htjela doprinijeti u znanstvenom smislu, nego mi je želja i studente bolje osposobiti za rad, kako bi bili dobri u poslu jednog dana kada završe fakultet. Za sada nemam planove odlaziti van Hrvatske trajno, već sam dovoljno putovala.

*Sve fotografije ustupljene su ljubaznošću dr. sc. Sofie Ane Blažević

Ovaj intervju napravljen je uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.