| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije
Autor : admin

Datum objave: 03.10.2010 13:10:00


 

Intervju: Draško Holcer, dipl.inž. biologije-ekologije

Razgovarala: Jelena Likić





U intervjuu za portal Biologija.com.hr Draško Holcer, dipl.inž. biologije-ekologije, viši kustos u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju i predsjednik Instituta za istraživanje i zaštitu mora Plavi svijet progovara o svojemu radu s dupinima, kitovima i drugim morskim životinjama, kao i izazovima s kojima se susreće u Plavom Svijetu. Doznajte i što misli o novinarskom senzacionalizmu, katastrofi zvanoj plastična ambalaža, statusu sredozemne medvjedice u Jadranu te projektu BIOVIS-I-JA...


U svojem ste se znanstvenom radu u najvećoj mjeri bavili dobrim dupinima (Tursiops truncatus). Kakav je njihov status u Jadranu danas u odnosu na protekla dva desetljeća, koliko traju vaša istraživanja, i s kojim se izazovima ova vrsta u Jadranu danas suočava?

Moj osobni interes u istraživanju uvijek su bili sisavci. Tijekom studija najčešće su to bili sitni sisavci, miševi, voluharice... Također, duže vrijeme bavio sam se i istraživanjem šišmiša, još jedne slabo poznate i relativno zanemarene skupine izuzetno zanimljivih životinja. Kitovi (kao skupina, Cetacea) posebno su me zanimali, no prilika za sudjelovanje u istraživanjima bilo je veoma malo prije 20-ak godina pa sam se godinama bavio "istraživanjem na papiru" tj. pregledom stare literature, zaboravljene ili nikad pročitane od strane drugih istraživača. Čitanjem i pregledom knjiga, radova, izvještaja i slično već sam tada shvatio da se u Jadranu pojavljuje mnogo više vrsta nego što smo bili navikli čuti. Međutim, svi ti podaci bili su zapravo bilješke slučajnih susreta, pronalasci uginulih ili ulovljenih životinja i statistike o broju namjerno ubijenih životinja u okviru programa "istrebljivanja štetočina" u ribarstvu. Podaci o stvarnom statusu, brojnosti i distribuciji, kao osnovnim podacima potrebnim za monitoring i upravljanje populacijama ugroženih vrsta nisu postojali. Upravo stoga nismo sigurni niti koje su zapravo zavičajne vrste Jadrana. Svakako najbrojniji i nama vjerojatno najbolje poznati bili su obični (Delphinus delphis) i dobri dupin (Tursiops truncatus). Nažalost, obični dupini danas su regionalno izumrla vrsta. Sve do nedavnog istraživanja i utvrđivanja brojnosti iz zraka koje smo proveli tijekom kolovoza 2010. nadali smo se da se ova vrsta možda zadržava još negdje u otvorenom dijelu južnog Jadrana, no nažalost, ovo je za Jadran stvarno regionalno izumrla vrsta. Istraživanjem i pregledom povijesnih podataka još smo prije nekoliko godina utvrdili glavne uzroke nestanka ove vrste - masovno ubijanje tijekom 19. i 20. stoljeća kada su za svakog ubijenog dupina isplaćivane nagrade (jer su smatrani štetočinama koje jedu previše ribe) i nakon toga nedostatak plijena zbog prelova ribe.

Što se tiče dobrih dupina, njihova je sreća što su prilagodljivi i oportunistični. Za razliku od običnih dupina, dobri žive u malim skupinama, hrane se uglavnom pridnenim plijenom i pokazuju određenu pripadnost prostoru u kojem borave. Međutim, zbog prilagodljivosti, resursi koje koriste relativno su raznoliki pa u nedostatku uobičajenog plijena prelaze na drugi. Također, prilagodljivost im je omogućila i preživljavanje u blizini ljudi, navikavanje na brodski promet i buku i slično. Dakle, oni su još tu. Međutim, dobri dupini smatraju se ugroženom vrstom, iako niti o njima nemamo podatke koji bi mogli opisati njihov status u cijelom Jadranu. Za sada postoje informacije o dijelovima populacije koji žive u okolici Lošinja i Cresa (istraživanje traje od 1987.), u području Piranskog zaljeva i zapadne obale Istre, u području Venecije i Kornata te u akvatoriju srednjeg Jadrana u području pučinskih otoka Visa i Lastova. Nažalost, redovni monitoring odvija se samo u Piranskom zaljevu, Lošinju i Visu. Iako osobno nisam direktno uključen u istraživanje u Piranskom zaljevu, mislim da populacija koja obitava u tom području ima relativno stabilnu brojnost. Za razliku od toga, populacija Kvarnerića pokazuje dosta zanimljive trendove. Inicijalno, brojnost populacije 1995. procijenjena je na oko 168 životinja, međutim do 2003. brojnost se smanjila na procjenjenih svega oko 100 životinja, što predstavlja pad brojnosti od gotovo 40%. To nam je svakako bio znak za alarm. Iako trenutno nemam konačne procjene za posljednjih nekoliko godina, trend se prema grubim podacima na sreću popravio. Što se tiče srednjeg Jadrana i našeg istraživanja na Visu, s obzirom da smo završili tek četvrtu sezonu, teško nam je procijeniti trend jer populaciju tek upoznajemo, no procijenjeni broj životinja koji koristi ovo ogromno područje je preko 380. 

No, što nam sve to govori? Pa, pokazuje zapravo koliko je slabo naše znanje. Jer, ne poznajemo cjelokupna područja obitavanja pojedinih jedinki ili dijelova populacije te ne možemo reći u kojem zapravo području te životinje žive, ne postoji ukupna procjena brojnosti pojedinih vrsta dupina u Jadranu s kojom bi mogli usporediti svoje podatke i zaključiti kakav je trend i slično. Stoga, na vaše pitanje kakav je status dupina u Jadranu danas, ne mogu odgovoriti potpuno jednoznačno sa stanovišta zaštite jer najviše što znamo upravo su te parcijalne informacije s pojedinih područja. Nadam se da će rezultati našeg istraživanja iz zraka upravo dati rezultate koji će biti osnova za sve daljnje aktivnosti monitoringa i procjene statusa. Istovremeno, što se tiče senzibilizacije javnosti, stvari su se svakako dramatično promijenile - dupini su od štetočina i potpuno ignorirane skupine tijekom posljednjih dvadeset i malo više godina postali skupina kojoj se pridaje sve više pažnje, skupina o kojoj je svatko nešto čuo, skupina koja uglavnom predstavlja more onakvim kakvim bi htjeli da bude - očuvanim i bogatim. Iako je to naravno povremeno i kriva slika (jer dupini žive i u izuzetno zagađenim područjima), zbog svoje karizmatičnosti programi zaštite dupina danas općenito nailaze na potporu javnosti.

A što su izazovi? Od onih tradicionalnih - namjernog ubijanja, koji su na sreću sve rjeđi i sve češće javno osuđivani, preko onih svima poznatih kao što su slučajni ulov u ribarske alate i/ili nedostatak plijena zbog prelova pa sve do onih novijeg datuma kao što su uznemiravanje i zagađenje okoliša raznim otpadom (posebice plastikom), kemijskim spojevima (koji uzrokuju direktno trovanje i/ili fiziološke promjene u organizmu) i bukom.


2006. godine Mi¬nistarstvo kulture, nakon godina iščekivanja, proglasilo je preventivnu zaštitu morskog područja oko cresko-lošinjskog arhipelaga, čime je i službeno pokrenut Vaš dugogodišnji san - Lošinjski rezervat za dupine. Koliko ste muke morali proći da biste sa svojim suradnicima došli do ovoga statusa, inače prvoga u Mediteranu i najvećeg zaštićenog morskog područja u Jadranu, te kako je na inicijativu u početku reagirala lokalna zajednica?

Prijedlog za uspostavljanje zaštićenog područja u Kvarneriću prvi puta je napisan 1995. godine. Proces osnivanja prolazio je razne uspone i padove, no činjenica je da su nas rezultati o kojima sam govorio, dakle drastični pad brojnosti dobrih dupina u području Kvarnerića do 2003., dodatno motivirali na aktivnosti. Upravo stoga smo "revitalizirali" svoj inicijalni prijedlog i poslali ga nadležnom Ministarstvu kulture i Državnom zavodu za zaštitu prirode. Odluka o proglašenju rezervata donešena je u srpnju 2006., međutim ona je imala vremensko ograničenje trajanja od najviše tri godine jer je rezervat dobio samo preventivnu zaštitu. Tijekom te tri godine trebalo je utvrditi tko će područjem upravljati, razraditi plan upravljanja, donijeti mjere zaštite itd.


Proglašenje Lošinjskog rezervat za dupine, 2006. (Fotografija je ustupljena ljubaznošću Draška Holcera, dipl. ing.)

Osobno, u trenutku kada je državni tajnik Jadran Antolović na proslavi Dana dupina u Velom Lošinju davao odluku o proglašenju zaštite gradonačelniku Gariju Cappelliju, mislio sam kako smo u profesionalnom smislu moji kolege i ja napravili svoje "životno djelo"; rezervat koji je u našem prijedlogu bio utemeljen na principima sudjelovanja javnosti i raznih interesnih skupina, utemeljen na zajedničkom utvrđivanju nužnih kompromisa između svih zainteresiranih strana s ciljem osiguravanja budućnosti kako stanovnicima otoka tako i biološkoj raznolikosti okolnog mora, dakle sasvim drugačije (po našem mišljenju) od svih ostalih.

No u trenutku kada smo stvarno vidjeli odluku o proglašenju na papiru, postalo nam je jasno da su mogući problemi na vidiku. Naime, u odluci su u potpunosti nedostajale mjere zaštite, što je otvaralo ogroman prostor za širenje dezinformacija, što se u konačnici i dogodilo.

Ne ulazeći u detalje trogodišnje, usudio bih se reći, kalvarije koju smo kao organizacija i pojedinci prolazili, u razne interese pojedinaca, ogromno nerazumijevanje i relativnu nezainteresiranost nadležnih institucija, rezervat je u srpnju 2009. tiho prestao postojati. Tako se naš najveći uspjeh kroz dugo mučenje pretvorio u naše najveće razočaranje.

Mi i dalje smatramo kako je osnivanje ovog rezervata pružalo gotovo nezamislivu mogućnost za održivi razvitak ovog područja jer je ostavljalo mogućnost lokalnoj upravi da preuzme upravljanje nad ovim područjem i pretvori ga u prostor kojim se upravlja prema lokalnim interesima. Nažalost, naša ideja vjerojatno je bila previše "revolucionarna" i istovremeno je zahtijevala mnogo osobnog napora, učenja i znanja raznih dionika cijelog procesa, na što oni nisu bili spremni. Danas se govori o tome da bi Lošinj mogao postati regionalni park, no regionalni park je i dalje samo na papiru.

Također, moram reći kako sam ostao pomalo razočaran reakcijama lokalne javnosti. Naime, sve do trenutka proglašenja imali smo osjećaj kako javnost podupire naš prijedlog. S ciljem predstavljanja ideje javnosti imali smo čak i svoju redovitu emisiju na lokalnom radiju, tiskali smo brošure, organizirali sastanke s raznim dionicima cijelog procesa i na kraju otvorili Lošinjski edukacijski centar o moru. No u trenutku kada su se pojavili problemi ostali smo gotovo potpuno sami. A rezervat nad kojim nismo imali ama baš nikakve nadležnosti - niti smo donijeli odluku o proglašenju, niti smo na bilo koji način upravljali područjem, niti smo donosili bilo kakve mjere zaštite - odjednom je postao rezervat koji samo nama treba i koji samo nama služi, dok za sve ostale on predstavlja "logor" u kojem će sve biti zabranjeno. Unatoč činjenici da smo pokušali objasniti javnosti kako su baš sve odluke u nadležnosti Ministarstva kulture, sve negativne reakcije bile su upućene isključivo nama. S druge strane, u turističkoj prezentaciji ovo područje i tada i danas predstavlja se kao posebno područje u kojem žive dupini.

Ali, mi živimo u nadi da će u trenutku kad javnost bude spremna podržati određene mjere zaštite, dobri dupini još uvijek biti u blizini.


Na koji način danas rješavate problem očuvanja staništa i bioraznolikosti dupina u okviru Rezervata, posebice u odnosu na ogroman interes javnosti i turista za vaše tamošnje djelatnosti? Je li konzervacijske aktivnosti uopće moguće pomiriti s turističkim potencijalom koji Vaš projekt neumitno donosi?

S obzirom da rezervat više ne postoji, na ovo područje u smislu zaštite primjenjuju se sve mjere jednako kao i na svako drugo područje mora u RH. Dakle, dupini su zaštićena vrsta i nije ih dozvoljeno ubijati i proganjati. Međutim, njihova prisutnost unutar područja ne određuje posebno planiranje razvoja ovog prostora. Marine, hoteli, luke, brodski promet i sve ostalo odvijaju se i planiraju bez posebnih dozvola ako su u skladu s općim aktima planiranja prostora i zaštite prirode. I u tom pogledu naš utjecaj veoma je ograničen. Stoga smo kao glavni način rješavanja mogućih problema izabrali upravo informiranje i edukaciju javnosti. Naš edukacijski centar, za razliku od većine ostalih javnih prostora na otoku, otvoren je cijele godine. Svi posjetitelji koji dođu na Lošinj i imaju želju saznati kako žive dupini i kako funkcionira cjelokupni morski ekosustav mogu doći do nas i naučiti osnove. Također, u suradnji s turističkom zajednicom, hotelskim poduzećem Jadranka i gradskom upravom, pokušavamo organizirati i razne druge edukacijske aktivnosti diljem otoka - predavanja na raznim lokacijama tijekom turističke sezone, tisak brošura i pravila ponašanja u blizini dupina koji se distribuiraju kroz mrežu turističkih organizacija, organizaciju Dana dupina kao središnje manifestacije senzibiliziranja javnosti i slično. Vjerujemo kako ovakav pozitivan pristup rješavanju mogućih problema dugoročno daje najbolje rezultate. Prostor koji poznajete postaje vaš prostor, a njemu obraćate više pozornosti. Također, ljudi koji su saznali nešto o moru i dupinima i na drugim mjestima koja posjećuju obraćaju pažnju na okoliš u kojem se nalaze. I to je naš doprinos. Naravno, provodimo i brojne edukacijske aktivnosti na nivou cijele regije i države.

Naš rad i aktivnosti doprinose prepoznatljivosti ovog prostora. Jedan od ciljeva osnivanja zaštićenog područja bio je osiguravanje održivog razvoja koji bi se temeljio i na održivom turizmu. Brojna su područja u svijetu koja su prosperirala upravo temeljeći svoju ponudu na očuvanom i bogatom morskom ekosustavu i pojedinim karizmatičnim vrstama, kao što su dupini, kitovi, morski psi, koralji, morske kornjače itd. No to su područja u kojima je razvoj pomno planiran. Isto tako, postoje i brojna područja koja su upravo razvojem turizma uništila glavni razlog zbog kojeg su turisti dolazili. Stoga je razvoj turizma ali i svih ostalih ljudskih aktivnosti unutar jednog područja neophodno pomno planirati, posebice kada se on temelji na osjetljivim, ugroženim i zaštićenim vrstama i područjima i tada su zaštita i razvoj mogući bez zadrške.


Posjet bivšeg Predsjednika Stjepana Mesića Lošinjskom edukacijskom centru o moru, 2004. (Fotografija je ustupljena ljubaznošću Draška Holcera, dipl. ing.)

2007. godine objavili ste znanstveni rad na temu pojavnosti Cuvierovog kljunastog kita (Ziphius cavirostris) u južnom Jadranu. Do te je godine tamo zabilježeno 11 jedinki kitova (5% ukupnog zabilježenog broja u Mediteranu), na temelju čega ste zaključili da je Jadran potencijalno značajno stanište ove izuzetno rijetke vrste. Posljednjim, medijski izuzetno popraćenim, istraživanjem Jadrana iz zraka ponovno ste zabilježili pojavu ovog skrovitog sisavca. Smatrate li, na temelju sadašnjih spoznaja, da se brojnost Cuvierovog kljunastog kita u Jadranu povećala ili smo pak ranije imali krivu predodžbu o njegovoj brojnosti?

Cuvierov kljunasti kit kozmopolitska je vrsta koja živi i u Sredozemnom moru. S obzirom da je Jadran dio Sredozemnog mora, pojavljivanje ove vrste svakako nije čudo. Međutim, ono što utječe na brojnost i distribuciju ove vrste su ekološki uvjeti koje ova vrsta treba za svoj život, prije svega to su područja sa dubinom od preko 1000 metara i raznovrsnim dnom u dubini (kao što su podmorski strmci i slično). Cuvierov kljunasti kit hrani se uglavnom glavonošcima i dubokomorskom ribom koje lovi na velikim dubinama, a pod morem ostaje u prosjeku preko sat vremena. Periodi ventilacije, tj. izmjene zraka u plućima i oksigenacija krvi ne traju toliko dugo, a nisu niti druželjubivi, pa ih je teško opaziti na površini. Također, njihova brojnost općenito nije velika. Zbog svega toga za upoznavanje rasprostranjenosti ove vrste potrebno je provesti mnogo vremena na otvorenom moru, a niti tada rezultati nisu sigurni.

Ono što smo u svom radu nagovijestili je činjenica da se ova vrsta pojavljuje u Jadranu i to češće nego što bi se očekivalo. Takav zaključak donijeli smo temeljem usporedbe broja nalaza uginulih životinja u Jadranu i Sredozemnom moru jer su opažanja životinja na moru u Sredozemlju rijetka, a u Jadranu do tada nepostojeća. Naše opažanje četiri jedinke u najdubljem dijelu Jadrana, upućuje da smo imali pravo kad smo govorili o Jadranu kao o staništu Cuvierovog kljunastog kita. Međutim, govoriti o brojnosti ili zaključivati kako su oni u tom dijelu trajno nastanjeni još neko duže vrijeme neće biti moguće.


Cuvierov kljunasti kt (Ziphius cavirostris), snimljen iz istraživačkog zrakoplova u sklopu Istraživanja dupina iz zraka, 2010. (foto: Plavi svijet)


Glavata želva (Caretta caretta) (foto: Plavi svijet)

U sklopu spomenutog istraživanja otkrili ste i neočekivano velik broj jedinki glavate želve (Caretta caretta) na području sjevernog Jadrana (gotovo 1000 opažanja). Dvije godine ranije, 2004., na znanstvenom skupu Twenty-fourth International Symposium on Sea Turtle Biology and Conservation predstavili ste svoj rad o bioakumulaciji metala u glavatih želvi, kada ste u prsnim mišićima i bubrezima glavatih želvi Jadrana okrili višu koncentraciju žive od svih dotad zabilježenih vrsti kornjača u svijetu. Zašto dolazi do tako visokih koncentracija žive i drugih metala u tijelu glavatih želvi, je li zabilježena količina teških metala za njih toksična i je li, po vašem mišljenju, moguće da uz živu i druge teške metale i zagađivače iz prirode, dođe do pojačavanja negativnog učinka na zdravlje opće populacije glavatih želvi, koja je, kako danas doznajemo, mnogo veća no što se prije dvije godine smatralo?

Rad koji smo prezentirali temelji se na analizi uzoraka koji su prikupljeni sa životinja koje su uglavnom uginule zbog slučajnog ulova u mreže u sjevernom Jadranu. Sjeverni Jadran poznat je kao važno stanište glavatih želvi koje u tom prostoru žive cijeli svoj život, osim u vremenu parenja i polaganja jaja kad odlaze prema pješčanim plažama Sredozemlja. S obzirom da je sjeverni Jadran veoma zagađeno područje prepuno raznih toksikanata, procesom bioakumulacije količina, u ovom slučaju žive, raste i gomila se u tkivima želvi tijekom njihovog života. S obzirom da su kornjače dugoživući organizmi, akumulirane količine mogu biti značajne.

Kakav je utjecaj žive na morske kornjače te koje su to koncentracije koje one kao organizmi mogu preživjeti bez posljedica nije nam još poznato. Danas se stoga razvijaju metode koje pomoću biomarkera, određenih molekula koje se u tijelu javljaju kao odgovor organizma na toksikološki stres, mogu pomoći u utvrđivanju stvarnog utjecaja. No u svakom slučaju, velika količina teških metala ne može imati "pozitivno" djelovanje, posebice s obzirom na poznate učinke koje ima na druge organizme.

Što se tiče velike brojnosti želvi u Jadranu, ona nije veća danas nego li je bila prije dvije godine. Kolege (Lazar, Casale) koji se bave istraživanjem morskih kornjača u Jadranu već su prije upućivali na činjenicu da je sjeverni Jadran važno stanište u kojem živi veliki broj kornjača. To je također bilo jasno i temeljem činjenice da su procjene broja slučajno ulovljenih životinja u Jadranu više tisuća godišnje. Naše istraživanje i utvrđeni broj glavatih želvi prebrojavanjem iz zraka samo su potvrdili te njihove nalaze, a rezultati procjene brojnosti, nakon što budu napravljeni, vjerujem kako će pomoći u budućem planiranju mjera zaštite ove vrste.


Posljednjih je godina jedna vrsta morskog sisavca u javnosti izazvala mnoge kontroverze i polemike. Kako biste razjasnili nedoumice i pružili valjane znanstvene informacije, možete li našim čitateljima reći koji je stvarni status sredozemne medvjedice (Monachus monachus) u Jadranu danas?

U našim medijima dominira potreba za senzacionalnim otkrićima. Trenutno prevladavajuće mišljenje kako se "sredozemna medvjedica vratila u Jadran" uglavnom je rezultat potpuno nekritičkih izjava raznih pojedinaca i senzacionalnih naslova. Iako osobno ne pratim "medijski razvoj situacije", ono što znam je da u području Istre i Kvarnera obitava jedna sredozemna medvjedica. Njezino pojavljivanje u tom području prvi puta smo zabilježili 12.6.2005. u blizini Silbe. Od tada povremeno pratimo njezina opažanja. Životinja je tada vjerojatno bila mlađa jedinka koja se u potrazi za životnim prostorom uputila, vjerojatno iz Grčke, prema Jadranu te je došla do sjevera. Prvih godina njezina opažanja bila su u širem području, što upućuje da je tražila određenu mikrolokaciju potrebnu za sakrivanje i odmor, te se "skrasila" u području rta Kamenjak u Istri. S obzirom da se ova životinja relativno redovito opaža, njezine fotografije i videosnimke obilaze medije stvarajući privid da se radi o većem broju jedinki, a napisi tipa "adriana se vratila" stvaraju potpuno krivi dojam o tome da se sredozemna medvjedica kao regionalno izumrla vrsta "vratila" u područje prijašnjeg obitavanja te da sada u Jadranu postoji nekakva populacija dovoljna za ponovno naseljavanje prijašnjeg područja obitavanja. Činjenica je da nemamo dokazima potvrđena opažanja više od jedne medvjedice jer fotografije kojima raspolažemo nisu dovoljne kvalitete da bismo mogli napraviti identifikaciju jedinki, a također, koliko je meni poznato, nema fotografija medvjedice snimljenih na dva različita mjesta u isto ili slično vrijeme. Znam također da je spilja u kojoj navodno živi ova medvjedica pod video nadzorom, no o rezultatima nadzora ne znam ništa, iako vjerujem kako bi u javnost bile puštene neke fotografije kad bi postojale. Svjestan sam da postoje informacije i o brojnim "opažanjima" i u drugim dijelovima Jadrana, no zanimljivo je kako u ovom dobu informatičke revolucije kada svatko ima fotoaparat, mobitel i slično te kada postoje stalne "akcije" koje prikupljaju informacije o "prisutnosti medvjedice na raznim dijelovima Jadrana", javnosti nije prezentirana niti jedna dokazom potvrđena informacija o opažanju. Stoga mislim da se i u ovom slučaju radi uglavnom o opažanjima trupaca, odbačenih guma i boca, riba, dupina i slično te, veoma rijetko, o pojedinačnim sredozemnim medvjedicama "u prolazu".

Također, usudio bih se reći kako ovakva nejasna situacija zaštiti i očuvanju prirode općenito stvara veliki problem jer se stječe dojam kako je stanje u moru gotovo "ružičasto" kad se evo i sredozemna medvjedica vratila i poduzimaju se odlučne mjere za njenu zaštitu. Ljudi bi trebali znati da je procijenjeni ukupni broj sredozemnih medvjedica koje još žive u cijelom Sredozemlju i dijelu Afrike oko 350-450 jedinki te da se radi o kritično ugroženoj vrsti čiji oporavak i na područjima gdje postoje male populacije o kojima se intenzivno "brine" nije zabilježen. Stoga je pojavljivanje pojedinih usamljenih jedinki vjerojatno jedino što možemo očekivati još dugi niz godina. No povremeno pojavljivanje sredozemne medvjedice nije čudo jer je to vrsta kojoj je Jadran, kao i cijeli Mediteran, nekada bilo područje obitavanja, ali povremeni "izleti" ne znače povratak i naseljavanje Jadrana. Stoga je galama, izrada posebnih mjera zaštite i slično jednostavno pretjerivanje i zatvaranje očiju pred činjenicom da brojne druge vrste koje u Jadranu stvarno žive imaju probleme koje bi trebalo sustavno rješavati, no to u javnosti ne bi donijelo toliko slave. Iskreno, volio bih kad bi moje informacije bile potpuno krive i kad bi me netko demantirao pruživši bilo kakve dokazima potvrđene informacije o stvarnom "povratku Adriane".


Možete li nam pojasniti termin “druželjubivih dupina”? Tko su oni te kakve pozitivne i/ili negativne posljedice proizlaze iz interakcije ljudi i takvih jedinki dupina? Također, možete li nam reći zašto, unatoč popularnosti toga čina diljem svijeta, ipak nije dobro plivati s dupinima?

Povremeno se diljem svijeta susreću dupini koji žive van skupina i bez očiglednog druženja s pripadnicima svoje vrste. Stoga bi točniji termin za ovakve životinje bio bi "samotni dupini". Pravi razlozi ovakvog ponašanja nisu nam potpuno jasni. Postoji veći broj mogućih razloga kao što su namjerno odvajanje od skupine ili slučajno odvajanje zbog prilika u okolišu, nemogućnosti pronalaska hrane, stvaranja prepreka, uništavanja staništa i slično. Takva izoliranost može biti privremena ili trajna. Samotne životinje pojavljuju se na raznim mjestima, a primjećujemo ih uglavnom kad u blizini ljudi provode dane, tjedne ili mjesece. S obzirom da su tada izloženi velikom pritisku ljudi koji ih žele vidjeti, takvi dupini se navikavaju na bliske kontakte s ljudima i postaju "pitomi" te dugotrajno ostaju na takvim mjestima. Nažalost, povijest pokazuje da su ovakvi dupini uglavnom izloženi opasnosti upravo zbog svoje pitomosti te njihova veza s ljudima obično završava negativno po njih. Ubijanje, ozljeđivanje i maltretiranje često se javljaju.

U Jadranu je u bliskoj prošlosti zabilježen veći broj pojavljivanja samotnih dupina. Možda je najpoznatiji samotni dupin s "naše" strane Jadrana bio Joca u Bokakotorskom zaljevu - dobri dupin koji se igrao s ljudima, dozvoljavao dodirivanje, plivanje i slično. Joca je nakon nekoliko godina ubijen. S talijanske strane najpoznatiji je dobri dupin Filippo koji živi u području Manfredonije od 1998. i koji je navodno čak spasio dječaka od utapanja. Postoji i više kratkotrajnih opažanja usamljenih dupina. Tako se u Bakarskom zaljevu prije nekoliko godina pojavio dobri dupin koji je nekoliko dana proveo u blizini obale, u Malološinjskom zaljevu također se pojavio jedan prugasti dupin koji je tu proveo više dana, a još jedan prugasti dupin godinama živi u Velebitskom kanalu.

Kako bismo im osigurali sigurnost, prilikom pojavljivanja samotnih dupina, potrebno ih je promatrati s određene udaljenosti te obratiti pažnju na mogućnost ozljeđivanja zbog povećanog prometa plovila. Također, nije dobro niti dopušteno takve životinje dodirivati, hraniti, proganjati niti plivati s njima.

Brojni su razlozi zašto je plivanje s dupinima opasno, kako za dupine tako i za ljude. Ukratko, dupini su divlje životinje čije ponašanje nije uvijek predvidljivo te postoji mogućnost ozljeđivanja. Ako vas životinja koja ima 300 kilograma slučajno udari repom, padne na vas prilikom skoka ili vas udari "kljunom", svakako ćete imati značajne ozljede. Brojni su takvi primjeri iz svijeta. Navikavanjem dupina na ljude životinje gube svoj prirođeni strah te dozvoljavaju sve bliskiji kontakt i prilazak što ih izlaže pogibelji. Također, dupini su sisavci kao i ljudi te postoji mogućnost međusobnog prijenosa bolesti, što ponovno predstavlja opasnost uglavnom za dupine (koji nemaju liječničku službu niti karantenu u slučaju pojavljivanja zaraznih bolesti). Unatoč tome, brojni pojedinci pokušavaju plivati i zaroniti s dupinima. Na sreću, unatoč smješku, naši dupini rijetko dozvoljavaju takvu bliskost.


Draško Holcer, dipl. ing. prilikom Istraživanja dupina iz zraka, 2010.

Kojim se tehnologijama i metodama najčešće koristite za proučavanje morskih organizama, posebice velikih sisavaca?

Ovisno o "pitanju" koje postavljate prilikom istraživanja i vaše se metode razlikuju. Glavna metoda koju koristimo je fotoidentifikacija - prepoznavanje pojedinih životinja temeljem izgleda i fotografije njihove leđne peraje. Mnogo smo o tome govorili pa neću duljiti, no svaka peraja različita je pa se može koristiti za identifikaciju. Na individualnom prepoznavanju temeljimo dobar dio ostalog rada - utvrđivanje područja obitavanja, istraživanje društvene strukture, sastava skupina i međusobnih društvenih i srodstvenih odnosa, područja od posebne važnosti i slično. Također, fotoidentifikacija nam služi i za procjenu brojnosti vrste u određenom području metodom mark/recapture, koja nam daje procjenu brojnosti temeljem brojnosti ponovnog ulova obilježenih životinja. U ovom slučaju se prvo fotografiranje može zapravo smatrati obilježavanjem životinje, a svi ponovni susreti ponovnim ulovom.

Ove godine smo se prvi puta koristili i metodom procjene brojnosti putem transekta i prebrojavanja iz zraka. Transekte (linije preleta) smo stratificirali prema poznavanju područja istraživanja i biologije istraživanih vrsta te smo posebno opremljenim avionom na visini od oko 200 metara preletjeli gotovo 20.000 km po cijelom Jadranu. Prilikom susreta bilježili smo kut opažanja jedinki ili skupine (temeljem čega se izračunava udaljenost od linije preleta) te, naravno, vrstu i broj jediniki. Naknadnom analizom prikupljenih podataka pomoću određenih modela moguće je procijeniti brojnost, u ovom slučaju dupina i morskih kornjača u Jadranu. U istraživanju također i fizički prikupljamo uzorke s uginulih životinja - tkiva za razne analize (DNA, toksikanti, biomarkeri, stabilni izotopi, masne kiseline i sl), sadržaj želuca (prehrana) i slično.


Ove je godine Plavi svijet od 21. do 23. svibnja u Visu, Komiži i na Biševu, u suradnji s udrugama Zdravi grad, Dica sritnih lica i Sunce te gradovima Komiža i Vis i njihovim osnovnim školama, organizirao Festival života pod nazivom BIOVIS-I-JA. Možete li nam ponešto reći o tom događanju, kakav je odjek ono imalo u javnosti i planirate li slične manifestacije pokretati u drugim mjestima na našoj obali?

Festival je organizirao ured Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) iz Splita. Mi smo se, s obzirom na suradnju s uredom, te činjenicu da provodimo dio istraživanja na Visu rado odazvali i sudjelovali u ovoj manifestaciji. Program se odvijao tijekom dva dana i uključivao je brojne aktivnosti, od video radionica, radionica u prirodi, do koncerta i izleta brodom. Mi smo u sklopu manifestacije prezentirali svoj 50-minutni dokumentarni film pod nazivom "Otvoreno more" koji je snimljen uglavnom u području otvorenog mora Visa, Lastova i okolnih otoka. Također, s djecom smo održali i nekoliko radionica o dupinima i kako ih prepoznati. Cijela manifestacija bila nam je izuzetno zanimljiva, i sa aspekta organizacije i zbog činjenice da na Visu nismo do tada organizirali ništa slično.

Odjek ove manifestacije bio je dosta dobar mislim. Lokalna javnost bila je veoma pozitivna prema cijelom događaju, a informacije su bile prenešene i u raznim medijima. Cilj je bio promovirati poznavanje biološke raznolikosti područja i u tome smo uspjeli.

Što se tiče sličnih događanja, Plavi svijet već 15-ak godina organizira Dan dupina, manifestaciju koja je postala tradicionalna na Lošinju, a koja se posljednjih godina organizira i u drugim dijelovima Hrvatske, ali i Europe (Slovenija, Grčka, Italija). Ova manifestacija ima za cilj na sličan način promovirati poznavanje i potrebu očuvanja mora, dupina i ostalih ugroženih morskih organizama. Dan dupina sastoji se od brojnih radionica, igraonica, sportskih natjecanja, predavanja, projekcija filmova i na kraju koncerta. Ovisno o financijskim sredstvima, Dan dupina organiziramo kao jednodnevni ili dvodnevni događaj, uvijek početkom kolovoza.
S obzirom na tradiciju i činjenicu da je Dan dupina i turistička atrakcija, proslava će se svakako nastaviti, a kako će se razvijati i širiti po Jadranskoj obali ovisit će naravno o broju ljudi zainteresiranih za organizaciju i provođenje većih ili manjih događanja, no mi smo zainteresirani za suradnju, ovisno o našim mogućnostima.


U sklopu svojega rada u udruzi Plavi svijet, kao jednu od tri glavne zadaće spominjete edukaciju. U tu ste svrhu 2003. godine pokrenuli i Lošinjski edukacijski centar o moru, kao prvi centar takve vrste u hrvatskom dijelu Jadrana. Koliko Vam rad s mladima osobno i profesionalno znači te što planirate na obrazovnom polju učiniti kako bi se u Vašem području djelovanja dodatno poboljšala kvaliteta znanja i dostupnost informacija za buduće naraštaje?

Priča o edukacijskom centru i edukaciji stara je koliko i Plavi svijet. Od samog početka edukacija nam je bila jedno od najvažnijih područja rada. Inicijalno smo stanovnicima i posjetiteljima Lošinja htjeli prenijeti informaciju o rezultatima našeg istraživanja jer su dupini u Jadranu bili potpuna nepoznanica većini ljudi, a činjenica da smo upoznali prvu i tada jedinu rezidentnu populaciju dobrih dupina svakako je zahtijevala informiranje javnosti.

Danas u okviru našeg programa imamo Edukacijski centar o moru s dijelom interaktivnim stalnim postavom koji je otvoren cijele godine, što je rijetkost na otocima. Osim stalnog postava u centru provodimo razne specijalizirane programe edukacije - za vrtiće, osnovnu i srednju školu, fakultete i razne interesne skupine. Školama nudimo brojne radionice koje traju od nekoliko sati do više dana, a program je odobrila Hrvatska agencija za školstvo te nas u okviru terenske nastave posjećuje velik broj školskih razreda. Također, u radionicama sudjeluju i škole iz Europe koje kod nas dolaze na nekoliko dana u školu u prirodi. U okviru diplomskih i poslijediplomskih studija brojni studenti iz Hrvatske i svijeta kod nas rade svoje diplomske radove te magistarske i doktorske disertacije. Jedan od edukacijskih projekata je i Međunarodna škola konzervacijske biologije, sveučilišno akreditirani obrazovni program za studente poslijediplomskih studija. Edukacijski centar služi i kao regionalni centar izvrsnosti u kojem se obrazuju i stručnjaci iz cijele Jadranske regije o metodama istraživanja i zaštite velikih morskih kralješnjaka.
Također, u okviru centra organiziramo i tri posebna projekta namijenjena lokalnom stanovništvu i zainteresiranim pojedincima - osnovnoškolcima i srednjoškolcima te program za starije osobe koji još razvijamo - Mali Plavi svijet, Plavi svijet Junior i Plavi svijet Senior. U okviru ovih projekata odvijaju se brojne aktivnosti koje imaju za cilj posebno motiviranim pojedincima - članovima - približiti svijet prirode, dupine i more kroz tjedne susrete i aktivnosti. Glavni cilj je, naravno, dugotrajnom edukacijom ljudi osigurati brigu o okolišu i očuvanje prirode. Svojim radom, nadamo se, doprinosimo tom cilju.

S obzirom da nam je prostor koji smo prije sedam godina obnovili i opremili u suradnji sa Gradom i sponzorstvom Mađarske naftne kompanije MOL, danas postao glavni ograničavajući faktor u razvoju, uz potporu Grada Malog Lošinja nadamo se kako ćemo se u doglednoj budućnosti preseliti u novu zgradu u Malom Lošinju o čemu upravo pregovaramo. Sve naznake o rješavanju ovog pitanja za sada su pozitivne.


Festival BIOVIS-I-JA, Vis, 2010. (Fotografija je ustupljena ljubaznošću Draška Holcera, dipl. ing.)

Što je to Međunarodna škola konzervacijske biologije i zbog čega je ona pokrenuta?

Konzervacijska biologija je relativno nova multidisciplinarna grana (biološke) znanosti koja se uglavnom fokusira na očuvanje biološke raznolikosti kroz rješavanje raznih problema u upravljanju populacijama divljih svojti. U postizanju tog cilja konzervacijska biologija uključuje znanja brojnih područja kao što su biologija, ekologija, društvene znanosti, ekonomija, pravo i slično, kako bi ponudila načine implementacije očuvanja i zaštite biološke raznolikosti. S obzirom da je konzervacijska biologija danas jedan od odgovora na sve dramatičniji gubitak biološke raznolikosti u svijetu, smatrali smo potrebnim zainteresiranim studentima poslijediplomskih studija u Hrvatskoj i široj regiji ponuditi određeno znanje o ovoj tematici. U organizaciju Međunarodne škole konzervacijske biologije organizirane u okviru strukovne udruge biologa Hrvatske - Hrvatskog biološkog društva - uključili su se Biološki odsjek PMF-a u Zagrebu, Centar za istraživanje mora iz Rovinja, Hrvatski prirodoslovni muzej i Plavi svijet. U izvođenju nastave sudjeluju relevantni stručnjaci svih navedenih institucija i gostujući predavači iz Europe i Sjeverne Amerike. Ova međunarodna škola prvi je puta organizirana 2005. godine te je nastavu do sada pohađalo preko 100 studenata iz gotovo cijelog svijeta, a od 2009. škola dobiva i pokroviteljstvo Međunarodnog društva za konzervacijsku biologiju i postaje i službeni program udruženja.

Slušajući reakcije studenata koji su do sada pohađali ovaj program smatram kako je organizacija ovog programa bila puni pogodak. Moram reći da je "vizionar" cijele ideje bio dr. Bojan Lazar koji danas radi na PMF-u u Zagrebu i drži nastavu u okviru istoimenog kolegija.


Već je dugo poznato da se zbog čovjekova utjecaja na morske ekosustave brojnim životinjskim vrstama smanjuje kvaliteta života, uništava stanište i smanjuje brojnost. Jedan od poznatijih primjera predstavljaju slučajevi gušenja životinja uslijed gutanja plastičnih vrećica koje često zamjenjuju za hranu. Što mislite o inicijativi nekolicine država i gradova u svijetu koje su zabranile uporabu plastičnih vrećica? Koliko ste slučajeva gušenja morskih životinja u Jadranu dosad zabilježili i što smatrate da je najbolje rješenje za borbu s ovim rastućim ekološkim problemom?

Kad bi se svatko provezao morem i vidio kakav je razmjer te katastrofe koja se zove "plastična ambalaža", vjerujem kako bi bez ikakvog razmišljanja prestao koristiti plastične vrećice. Ja vam ne mogu riječima dovoljno opisati koja količina plastičnog otpada pluta površinom mora. Jednostavno, ovisno o danu i prevladavajućim strujama i vjetru, nije moguće ploviti duže od minute a da ne naiđete na vrećicu ili nekakve komade plastične ambalaže. A koja je količina ispod površine, ne mogu niti zamisliti. To je jednostavno katastrofa!

Posljedice koje plastična ambalaža i vrećice ostavljaju na morske organizme postaju sve vidljivije. Osobno sam radio obdukciju dva dupina koji su imali želuce ispunjene raznom plastičnom ambalažom. Problem je kod životinja koje su progutale neku količinu plastične ambalaže utvrditi jesu li uginule baš zbog te ambalaže ili je gutanje ambalaže posljedica nekih drugih bolesti zbog kojih nisu mogle loviti plijen i slično. Jer i kod nekih zdravih dupina i kitova slučajno ulovljenih u mreže, pronađena je određena količina plastične ambalaže u želucima. Kako bilo, ingestija sigurno predstavlja problem kod životinja koje se hrane slabije pokretnim plijenom. Također, brojne životinje zapliću se u ostatke mreža i ugibaju, vrećice stvaraju anoksične uvjete kad potonu na dno pa razni nepokretni bentoski organizmi ugibaju, nakupine takvog otpada predstavljaju smrtonosnu prepreku manjim organizmima i slično.

Vjerujem kako vam je jasno da sam apsolutni pobornik zabrane korištenja plastičnih vrećica i nadam se da ćemo doživjeti tako nešto. Naravno, jasno mi je kako su neke stvari neophodne i kako je plastika dio našeg života, ali ljudi bi stvarno trebali biti svjesni posljedica koje ostavljaju u okolišu.


Obzirom da se već niz godina bavite istraživanjima za koja šira javnost pokazuje izrazit interes, kako gledate na senzacionalističke naslove u pojedinim medijima u kojima se znanstveni rezultati pokušavaju preuveličati? Primjerice, jedan od takvih naslova vezan je uz Vaše posljednje istraživanje dobrih dupina iz zraka, a glasi: ”Jadran prepun morskih pasa i kitova”.

Ljute me takvi naslovi. Imam osjećaj da oni jednostavno bagateliziraju vaš svaki napor da javnosti pružite jasnu, istinitu i cjelovitu informaciju. Na kraju se osjećate blesavo jer se kolege koji znaju nešto o problematici pitaju o vašim sposobnostima i radu, a javnost postaje histerična jer u Jadranu ima milijun suludih i krvožednih proždirača jadnih kupača ili počinje stvaranje mišljenja kako je zaštita npr. dupina potpuno besmislena kad ih ima "koliko hoćeš". Danas je gotovo nemoguće pronaći novinara koji s interesom i zanimanjem razgovara s vama o temi koju želi obraditi, i koji se prije tog razgovora pripremio za razgovor. Sve se svodi na par nekakvih kratkih pitanja, površne vijesti, vrišteći naslov i krivu sliku koju nakon toga dobiva javnost. Na raznim stranama vijest o istom događaju zvuči kao da se radi o različitim događajima. Javnost na kraju ne zna što je zapravo bila vijest i sve se svodi na rečenicu "vidjeli smo te u novinama".

S druge strane, ako rezultate svog rada i istraživanja ne pokušate predstaviti javnosti, oni ostaju zakopani u nekim ladicama i izvještajima koji ničemu ne služe osim da se njima ispune neki drugi izvještaji. Zato pokušavamo pronaći novinare za koje znamo da imaju određeni senzibilitet prema prirodi i okolišu i u suradnji s njima pokušavamo prenijeti određenu informaciju javnosti. No čak niti to nije formula uspjeha, jer urednik novina, neka osoba XY koju nikad niste niti vidjeli niti s njom razgovarali svakom članku daje naslov, veličinu i boju. Ipak, svaki put se nadam da će idući put biti bolje, a povremeno se i iznenadim, ugodno.


Veliki kit (Balaenoptera physalus), snimljen iz istraživačkog zrakoplova u sklopu Istraživanja dupina iz zraka, 2010. (foto: Plavi svijet)

Koje su najbolje i najlošije strane posla kojim se bavite?

Iskreno, obožavam svoj posao. Radim u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju, gdje sam zaposlen kao viši kustos zadužen za "morske zbirke" tj. zbirke morskih beskralješnjaka. Kad sam prije 12-13 godina dobio posao na muzeju, mislim da sam dobio životnu premiju. Svatko tko bi mogao biti nezadovoljan na takvom radnom mjestu ne bi bio zadovoljan nigdje drugdje. Najbolja strana? Sve su najbolje... Često kažem, i to najiskrenije mislim: "Moj posao je moj život". Volim prirodu, volim biti na moru i volim biti s ljudima koji su kreativni i uživaju u prirodi i moru. Ljudi s kojima se družim i s kojima radim uglavnom su takvi. Loše strane? Javljaju se naravno povremeni problemi kao što su nedostatak sredstava, izvještaji, nedostatak razumijevanja, no sve to mom poslu ne oduzima čar.


Da se ne bavite znanošću, čime biste se bavili? Što radite u slobodno vrijeme?

Iskreno, ne znam što bih radio da nisam biolog. Nikad nisam imao drugu opciju. Od vrtića priroda i životinje bile su moj svijet i moj izbor. Završio sam srednju veterinarsku školu u Petrinji. Tamo sam imao sreću naići na brojne dobre profesore, ali i na Stanislava Leničeka, profesora biologije o kakvima se snimaju filmovi. Ono, najboljeg. On mi je otvorio cijeli novi svijet - biologiju. Tijekom srednje škole vodio nas je kroz male istraživačke projekte, upoznao s kolegama i profesorima na fakultetu, naučio osnove znanstvenog rada, odveo na tri međunarodne konferencije (Lošinj, Madrid, Chicago). Na fakultet sam došao potpuno spreman pa sam vjerojatno stoga mogao razvijati svoje interese puno lakše. Naravno, fakultet mi je bio mjesto prepuno inspiracije i motivacije i moram reći da sam koristio gotovo sve mogućnosti.
I na kraju, slobodno vrijeme? Kad se osvrnem, čini mi se kako mi je, ovisno o kutu gledanja, ili sve moje vrijeme slobodno ili uopće nemam slobodnog vremena :) Slobodno vrijeme i posao uvijek su nekako pomiješani i jednostavno ih je nemoguće razdvojiti. I zadovoljan sam zbog toga. Uostalom, kako možete isključiti prirodu oko sebe?

Stranica prilagodena ispisu Pošalji članak prijatelju
comments powered by Disqus

Poveznice

Kalendar događanja

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Oglašavanje

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?