Igor Bajšanski rođen je 1973. u Rijeci gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je psihologiju 1998. na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (danas Filozofski fakultet). Magistrirao je psihologiju 2005. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2008. na temu „Metakognitivne procjene i razumijevanje teksta“. Od 2001. zaposlen je kao znanstveni novak na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Kao znanstveni novak radio je na projektima "Kognitivne strategije, metakognicija i razumijevanje pri čitanju" i “Kognitivni, metakognitivni i motivacijski čimbenici čitanja i učenja” koje je vodila prof. dr. Svjetlana Kolić-Vehovec. 

Intervju: doc. dr. sc. Igor Bajšanski

Razgovarala: Jelena Likić

Igor Bajšanski rođen je 1973. u Rijeci gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je psihologiju 1998. na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (danas Filozofski fakultet). Magistrirao je psihologiju 2005. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2008. na temu „Metakognitivne procjene i razumijevanje teksta“. Od 2001. zaposlen je kao znanstveni novak na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Kao znanstveni novak radio je na projektima "Kognitivne strategije, metakognicija i razumijevanje pri čitanju" i “Kognitivni, metakognitivni i motivacijski čimbenici čitanja i učenja” koje je vodila prof. dr. Svjetlana Kolić-Vehovec. Sudjelovao je u izvođenju nastave iz deset kolegija iz područja kognitivne i edukacijske psihologije i iz metodologije istraživanja u psihologiji. Trenutno radi kao docent na Odsjeku za psihologiju u Rijeci, gdje predaje kolegije Kognitivna psihologija i Psihologija učenja. Do sada je u koautorstvu i samostalno objavio 13 znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima i sudjelovao je na znanstvenim skupovima s 24 priopćenja.


Doc. dr. sc. Igor Bajšanski u svom kabinetu na Filozofskom fakultetu u Rijeci (fotografija je ustupljena ljubaznošću doc. dr. sc. Igora Bajšanskog)

Zaposleni ste na mjestu docenta na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Možete li nam pojasniti na kojim projektima trenutačno radite te koje biste tehnologije koje u svojem radu koristite izdvojili kao važne za doprinos Vašem području istraživanja?

Do sada sam radio na nekoliko projekata koje je vodila prof. dr. Svjetlana Kolić-Vehovec koji su bili iz područja psihologije čitanja. Posebno smo se usmjerili na dobne razlike u različitim aspektima razumijevanja i metakognicije kod čitanja, uključujući nadgledanje razumijevanja i strategije čitanja, kao i na povezanost između tih varijabli. Ispitivali smo i motivaciju i povezanosti motivacijskih čimbenika, kao što su ciljne orijentacije, sa strategijskim čitanjem. Trenutno radim na nekoliko istraživanja iz područja eksperimentalne kognitivne psihologije, točnije iz područja psihologije deduktivnog zaključivanja i nekih drugih aspekata viših kognitivnih procesa. Ta istraživanja uključuju rad u laboratoriju za eksperimentalnu psihologiju. Osnovno sredstvo za rad u takvom laboratoriju je računalo s odgovarajućim uređajima i programima koji omogućuju zadavanje različitih podražaja i zadataka i koji omogućuju registriranje odgovora sudionika u eksperimentu, posebno precizno mjerenje vremena koje je potrebno za odgovor. U bolje opremljenim laboratorijima, ovakva se osnovna eksperimentalna psihologijska procedura sve više kombinira s postupcima oslikavanja mozga, koji omogućuju dodatne uvide u prirodu kognitivnih procesa. Nažalost, nama takva oprema nije na raspolaganju.


2008. godine obranili ste doktorsku disertaciju na temu “Metakognitivne procjene i razumijevanje teksta” u kojoj ste proveli dva eksperimenta s 95 studenata Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Što su to metakognitivne procjene te do kojih ste važnijih rezultata ovim istraživanjem došli?

Mnoge naše kognitivne aktivnosti, npr. rješavanje matematičkih zadataka, spontano prate subjektivni dojmovi o težini zadatka, o blizini rješenja ili o tome jesmo li na pravom putu. Područje metakognicije bavi se prirodom tih dojmova. Kao i s drugim subjektivnim stanjima, takve je dojmove teško ispitivati. Ipak, kognitivni psiholozi razvili su određene postupke koji nam omogućuju da barem u određenoj mjeri istražimo takva subjektivna stanja. Na primjer, dobro je poznata situacija kada čujemo neko pitanje, recimo na kvizu, i kada ne znamo odgovor, ali imamo jak dojam da bismo mogli prepoznati točan odgovor između nekoliko ponuđenih odgovora. Takve su situacije prilagođene eksperimentalnim ispitivanjima u kojima se od ispitanika traži da procjene u kojoj su mjeri sigurni da bi prepoznali točan odgovor kada ga se ne mogu dosjetiti. To je primjer metakognitivne procjene. Ja sam radio istraživanja metakognitivnog procjenjivanja (drugi termin je nadgledanje razumijevanja) u području psihologije čitanja. Jedan od načina ispitivanja nadgledanja razumijevanja je putem metode kalibracije razumijevanja: sudionici čitaju više tekstova, procjenjuju koliko su ih razumjeli, a te se procjene uspoređuju s rezultatom na zadacima za ispitivanje razumijevanja pročitanog teksta. Rezultati dosadašnjih istraživanja pokazuju da je točnost procjena o razumijevanju uglavnom niska, a otkriveno je i više čimbenika koji utječu na točnost tih procjena. Cilj je ovoga istraživanja bio ispitati efekte vrste teksta, vrste zadatka za ispitivanje razumijevanja, te vrste metakognitvnih procjena na točnost procjena o razumijevanju, te odnose između različitih mjera točnosti metakognitivnih procjena. Neki od zanimljivijih rezultata jesu to da ju točnost procjena kod ekspozitornih tekstova viša za zadatke otvorenog tipa nego za objektivne zadatke višestrukog izbora, da relativna točnost (jedan od načina računanja točnosti procjena koji se može opisati kao točnost razlikovanja tekstova koje smo bolje i lošije razumjeli) nije povezana sa samim razumijevanjem i da je lošija izvedba na zadacima za ispitivanje razumijevanja povezana s pretjeranom samouvjerenošću, odnosno, s tendencijom precjenjivanja vlastite izvedbe na tim zadacima.


Možete li nam razjasniti značenje pojmova “orijentacija na učenje”, “orijentacija na izvedbu” i “orijentacija na izbjegavanje rada” te u kakvom su odnosu ovi pojmovi s razredom i nastavnikom djeteta u školi, njegovim roditeljima i školskim postignućima?

To su termini iz područja psihologije motivacije, točnije, iz motivacije u učenju. Poznato je da će različiti učenici i studenti u različitim obrazovnim situacijama imati različite ciljeve – nekada će cilj biti naučiti što više, nekada dobiti dobru ocjenu, nekada dobiti prolaznu ocjenu. Analizom toga kako učenici i studenti procjenjuje svoje ciljeve došlo se i do koncepta ciljne orijentacije. Ciljna orijentacija je skup motivacijskih uvjerenja koji se odnose na ciljeve u obrazovnim situacijama. Većina istraživača razlikuje dvije ciljne orijentacije: orijentaciju na učenje i orijentaciju na izvedbu. Orijentacija na učenje uključuje usmjerenost na ovladavanje sadržajima, razvoj novih vještina, znanja i razumijevanja. Orijentacija na izvedbu u prvom redu znači usmjerenost na pokazivanje vlastitih sposobnost (npr. dobivanjem dobrih ocjena), na postizanje boljih rezultata u odnosu na druge, a ponekad i na izbjegavanje pokazivanja vlastitog lošijeg postignuća. Neki autori predlažu i treću orijentaciju – orijentaciju na izbjegavanje rada, koja uključuje cilj ispunjavanja minimalnih zahtjeva uz minimalni uloženi trud. Postoje brojni istraživački problemi koji se odnose na ovako koncipirane ciljne orijentacije. Istražuje se u kojoj su mjeri orijentacije konzistentne kroz različite predmete i kroz vrijeme, jesu li i u kojoj mjeri su povezane s različitim ishodima učenja i drugim motivacijskim varijablama (npr. ocjene, znanje, ustrajnost na zadatku, zadovoljstvo školom, korištenje određenih strategija učenja, percipirana vrijednost školovanja itd.) i kako se orijentacije razvijaju.


2006. godine proveli ste istraživanje na učenicima petog i osmog razreda osnovne škole te trećeg razreda srednje škole s ciljem ispitivanja dobne i spolne razlike u nadgledanju razumijevanja, upotrebi strategija čitanja i razumijevanju pročitanog. Jeste li ovim eksperimentom utvrdili značajnije spolne i dobre razlike u navedenim područjima?

U tom radu ispitivali smo dobne i spolne razlike u spomenutim varijablama, kao i promjene u obrascima povezanosti između tih varijabli. Očekivano, i razumijevanje pročitanog i nadgledanje razumijevanja pokazuju sustavan porast s dobi. Posebno treba istaknuti da s dobi raste sposobnost adekvatne samoprocjene upotrebe strategija čitanja. Što se tiče spolnih razlika, kod zadatka razumijevanja teksta učenice postižu bolje rezultate od učenika u sve tri dobne skupine, dok kod zadataka nadgledanja učenice postižu bolje rezultate od učenika u petom i osmom razredu, a u trećem razredu srednje škole nema razlike. Ovakvi se obrasci spolnih razlika često dobivaju u sličnim ispitivanjima, otvoreno je pitanje uzroka ovakvih spolnih razlika.

Kako biste ocijenili razinu na kojoj djeca u hrvatskim osnovnim školama razumijevaju pročitano? Koja je dob najprimjerenija za započinjanje rada na razumijevaju teksta? Trebaju li se time početi baviti roditelji u predškolskoj dobi djeteta ili je za dobre rezultate dovoljno prepustiti stvar stručnjacima u osnovnim školama?

U posljednjem velikom međunarodnom istraživanju u okviru programa PISA, naši su učenici postigli ispodprosječne rezultate na testu čitanja, a isto je i s matematikom i prirodoslovljem. Iako ovakva internacionalna ispitivanja i mogućnosti interpretacije dobivenih rezultata nisu bez kritika i iako nije potrebno stvarati paniku, sasvim sigurno taj rezultat nije dobar i trebao bi nas navesti na razmišljanje. Što je uzrok takvog rezultata i što općenito određuje prosječne rezultate učenika u različitim zemljama? Specifičnosti nastavnih programa i metode poučavanja sigurno igraju ulogu. Međutim, ne treba ignorirati neke od zanimljivih činjenica koje su eksplicitno navedene u PISA-inom izvješću. BDP države je povezan s rezultatima na testu, ali je njegov efekt relativno mali. Izvedba na testu snažno je povezana sa socio-ekonomskim karakteristikama škola i samih učenika, pri čemu je puno važniji status samih škola. Drugim riječima, učenik koji je u startu u lošijoj poziciji, može ostvariti odlične rezultate u dobroj školi. Nadalje, obrazovni sustavi koji naglašavaju važnost podjednake kvalitete obrazovanja za sve učenike i trude se pružiti jednake šanse svima postižu bolje rezultate. Sustavi u kojima škole imaju veću autonomiju u kreiranju programa postižu bolje rezultate. Veličina plaće nastavnika povezana je s uspješnošću. Disciplina u školama i kvaliteta odnosa nastavnik – učenik povezani su s uspješnošću učenika. Konačno, učenici koji uživaju u čitanju i koji poznaju i koriste strategije čitanja postižu bolje rezultate. Ovo su samo neki od rezultata istraživanja, za koje mislim da su prilično interesantni i važni. Što se tiče druga dva pitanja, mnogi će se složiti da je dobro započeti s učenjem čitanja i prije školske dobi. Čitanje je zahtjevna vještina, koja se razvija kroz više godina, od početnoga učenja slova i razvoja fonološke svjesnosti sve do razvijene vještine razumijevanja i učenja iz zahtjevnih tekstova. Sve aktivnosti koje pridonose ovome procesu dobro su došle. Međutim, jasno je i na temelju rezultata spomenutog ispitivanja da konačni ishodi u velikoj mjeri ovise o karakteristikama obrazovnog sustava.


Temeljem svojih i istraživanja drugih znanstvenika, biste li mogli preporučiti optimalnu strategiju pristupa obradi teksta od strane učitelja i profesora u hrvatskom obrazovnom sustavu? Na koji bi način nastavni djelatnici mogli poboljšati svoj rad i doprinijeti boljem razumijevanju gradiva svojih učenika i studenata?

Treba naglasiti da je vještina razumijevanja složena vještina koja uključuje više komponenti, od vještine prepoznavanja slova i riječi, bogatstva rječnika, pozadinskog znanja relevantnog za sadržaj teksta koji se čita, i poznavanja različitih strategija čitanja. Ove se komponente postupno razvijaju, neke od njih počinju se razvijati i prije školske dobi. Nakon usvajanja elementarnih vještina prepoznavanja riječi, daljnji razvoj postaje vrlo interaktivan. Npr. više čitanja obogaćuje mentalni rječnik i povećava količinu znanja, što omogućuje čitanje zahtjevnijih tekstova. Slično je i s razvojem strategija čitanja. Kada je riječ o čitanju radi učenja, posljednjih dvadesetak godina puno se istražuje područje poučavanja čitanja. Jednostavno rečeno, glavno je pitanje koje su metode poučavanja čitanja dobre i kako na osnovi tih spoznaja koncipirati obrazovne strategije i programe. Puno toga je otkriveno i na temelju tih rezultata moguće je dati neke opće smjernice (npr. dobro je koristiti različite vrste tekstova, treba voditi računa o težini tekstova s obzirom na dob učenika i na individualne razlike, nove sadržaje treba nadograđivati na postojeće znanje, dobro je poučavati i vježbati korištenje različitih strategija kao što su sažimanje ili traženje glavnih ideja u tekstu, izuzetno je važno raditi na motivaciji za čitanjem i učenjem). Međutim, na osnovi dosadašnjih psihologijskih istraživanja nije moguće predložiti jedinstvenu optimalnu strategiju, previše je otvorenih pitanja i previše je faktora u igri. Što se tiče drugog pitanja, stvar dodatno kompliciraju i velike razlike između nastavnika u preferiranim načinima rada, kao i u odnosu prema učenicima. Mislim da bi za početak bilo dobro pitati same nastavnike što oni misle o tome, koje metode oni koriste, što im je važno u radu s učenicima, jer ipak ključnu ulogu imaju njihovo iskustvo i njihov „stav”.



Doc. dr. sc. Igor Bajšanski ispred nove zgrade Filozofskog fakulteta na kampusu na Trsatu u Rijeci (fotografija je ustupljena ljubaznošću doc. dr. sc. Igora Bajšanskog)


U zanimljivom radu iz 2008. godine naslovljenom “Motivational components of self-regulated learning and reading strategy use in university students: The role of goal orientation patterns” proučavali ste utjecaj unutarnje motivacije i ciljeva na procese čitanja i učenja studenata. Možete li nam ukratko iznijeti rezultate ovoga istraživanja?

U istraživanjima ciljnih orijentacija, jedan od pristupa temelji se na klasifikaciji učenika ili studenata u određene skupine s obzirom na dominantnu ciljnu orijentaciju. Drugim riječima, pitanje je hoće li prethodno navedene tri ciljne orijentacije kod pojedinih učenika biti dominantne, ili će kod značajnog broja učenika biti izraženo više od jedne ciljne orijentacije. Mi smo u našim analizama na uzorku studenata identificirali četiri takva profila: studente primarno orijentirane na učenje, zatim studente orijentirane na učenje i na izvedbu, studente orijentirane na izvedbu i izbjegavanje rada i konačno studente orijentirane na izbjegavanje rada. Tako određene skupine usporedili smo prema nekim mjerama strategijskog čitanja i motivacijskim uvjerenjima (percipirana vrijednost studiranja, percepcija vlastitih sposobnosti, percepcija ulaganja truda). Ukratko, skupine koje uključuju orijentaciju na učenje pokazuju više rezultate i na mjerama strategijskoga čitanja i na mjerama motivacije u odnosu na grupe koje uključuju orijentaciju na izbjegavanje rada.


Prema Vašim riječima, uspješno ovladavanje nastavnim sadržajima na fakultetskom nivou zahtijeva razvijenu vještinu čitanja i efikasnu primjenu strategija čitanja. Koje su to strategije koje studenti mogu upotrijebiti te kakvu uspješnost u studiranju pokazuju studenti orijentirani na učenje u odnosu na studente orijentirane na izvedbu ili izbjegavanje rada?

Psiholog Michael Pressley i njegovi suradnici, kao i više drugih autora, istražili su i sastavili detaljne prikaze brojnih uočenih strategijskih ponašanja – u jednom preglednom radi navedeno je 15 osnovnih kategorija takvih ponašanja, uključujući pregledavanje prije čitanja, traženje važnih informacija u tekstu, povezivanje informacija iz teksta, upotrebu prethodnog znanja, uključivanje informacija iz teksta u znanje o temi teksta, kao i modificiranje toga znanja, izvođenje zaključaka koji nisu eksplicirani u tekstu, razne strategije koje se koriste s ciljem boljega pamćenja sadržaja teksta i modifikaciju načina čitanja kada razumijevanje nije zadovoljavajuće. Za mnoge od tih strategija je pokazano da pridonose boljem razumijevanju teksta. Važno je napomenuti i to da se strategijsko čitanje kod većine ljudi razvija spontano i da je usko povezano s razvojem ekspertnosti u određenim područjima. Što se tiče odnosa između motivacije i strategijskoga čitanja, brojna istraživanja uočavaju vezu između orijentacije na učenje i korištenja različitih strategija čitanja i učenja, pri čemu su i takva orijentacija i strategijska ponašanja povezana s pozitivnim akademskim ishodima. Orijentacija na izbjegavanje rada je povezana s nižom razinom korištenja strategija, kao i s lošijim postignućem.


Biste li za naše čitatelje mogli sastaviti nekoliko kratkih savjeta za bolje razumijevanje teksta?

Ne volim davati kratke savjete. Psihologija čitanja jedno je od područja psihologije koje je posljednjih tridesetak godina privuklo pažnju velikog broja istraživača kao i šire javnosti. Otkriveno je puno toga, predloženi su različiti postupci i programi za poboljšanje vještina čitanja i učenja, ali mislim da nije lako sve to pretočiti u jednostavna pravila. Ipak, da navedem primjer – ako je cilj čitanja naučiti i razumjeti, jedan od postupaka za koji je u više istraživanja pokazano da unapređuje ishode učenja je sažimanje – sažeto prepričavanje vlastitim riječima onoga što je bitno u tekstu. Drugi takav postupak je povremeno provjeravanje razumijevanja odgovaranjem na pitanja o tekstu. Pokazuje se da takvo provjeravanje ne dovodi samo do točnijih procjena o vlastitom znanju nego i da unapređuje učenje i razumijevanje. Ovakva istraživanja sugeriraju i ponešto oko izrade udžbenika – udžbenici bi trebali uključivati pitanja i zadatke nakon svake cjeline. Moglo bi se navesti još neke od ovakvih postupaka, kao što je pravljenje bilješki. Međutim, čarobnog recepta nema, a posebno treba biti skeptičan prema tečajevima koji obećavaju ogromno povećanje brzine čitanja i sposobnost savladavanja kompletnog gradiva iz udžbenika u nekoliko sati. Još uvijek nitko nije otkrio prečicu koja može zaobići činjenicu da su znanje i razumijevanje u prvom redu rezultat napornog rada.


Koje biste vlastito znanstveno postignuće posebno izdvojili?

Različite teme kojima sam se bavio bile su mi zanimljive, a to mi je najvažnije.


U znanstvenom svijetu suradnja s drugim znanstvenicima važan je dio istraživanja. Surađujete li osobno s nekim znanstvenicima iz inozemstva te na kojim poljima? Smatrate li da imate dovoljno prostora i resursa za ostvarivanje takvih suradnji?

Do sada nisam imao suradnju toga tipa, u smislu zajedničkog osmišljavanja i provođenja istraživanja. Naravno da ima prostora za suradnju, ali ponekad se moramo osloniti i na vlastite snage.


Koliko ste Vi osobno ili Vaši kolege uključeni u izradu nacionalnih strategija i drugih važnih dokumenata iz područja obrazovanja? Koliko se saznanja iz znanstvene discipline kojom se bavite primjenjuju u suvremenoj školskoj praksi naše zemlje?

Ja nisam bio uključen u takve aktivnosti, moji interesi primarno su u „čistoj“ psihologiji. Međutim, više kolega za koje ja znam jesu uključeni u izradu strategija i slično. Je li to dovoljno? Ne želim biti previše kritičan, ali u svakom slučaju ima još dovoljno prostora za primjenu spoznaja iz psihologije i drugih područja znanosti u obrazovnoj praksi.


Uz svoj znanstveni rad, redovito provodite i onaj nastavni, većinom na polju kognitivne psihologije. Smatrate li se dobrim predavačem, koliko Vam predavanja i rad s mladima znače u karijeri te što planirate na nastavnom polju učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta obrazovanja u Vašem području djelovanja?

U brojnim je istraživanjima potvrđeno da su mnogi ljudi skloni misliti pozitivno o sebi. Tako će većina ljudi misliti o sebi kao iznadprosječno inteligentnima ili kao o iznadprosječno dobrim vozačima. U skladu s tim, pretpostavljam da će većina nastavnika, pa tako i ja, misliti o sebi kao o iznadprosječno dobrim nastavnicima. Međutim, ipak biste trebali pitati studente što misle o tome. Što se tiče nastave, trudim se komplicirano, ali i zanimljivo područje kognitivne psihologije prikazati na razumljiv način. Želio bih studente u puno većoj mjeri nego do sada uključiti i u znanstveni rad. Nadam se da će se stvari promijeniti i sa skorašnjim pokretanjem doktorskog studija na Odsjeku za psihologiju u Rijeci.


Diplomirali ste na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a magistrirali i doktorirali na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Jeste li za vrijeme vlastitog obrazovanja primijetili razlike u kvaliteti pristupa studentima u Zagrebu i Rijeci? Često se, naime, Zagreb spominje kao grad u kojemu je moguće dobiti najkvalitetniju visoku naobrazbu. Slažete li se s tom konstatacijom?

Unutar spomenutih sveučilišta zasigurno će se naći velike razlike između pojedinih fakulteta i pojedinih studijskih programa u kvaliteti nastave, tako da nije moguće jedno sveučilište jednostavno proglasiti boljim od drugoga. Što se tiče studiranja psihologije, mislim da između studija u Zagrebu, Rijeci i Zadru ne postoje velike koncepcijske razlike niti velike razlike u kvaliteti nastave. Općenito, rekao bih da u Hrvatskoj ima mjesta za nekoliko kvalitetnih sveučilišta i da nije dobro forsirati jedno sveučilište, a zapostavljati ostala. Konačno, pitanje je i gdje smo svi mi zajedno u odnosu na strana sveučilišta i u odnosu na visoko obrazovanje u drugim zemljama.


Koje su najbolje i najlošije strane Vašega posla?

Najbolja strana je to što imam priliku raditi stvari koje me zanimaju. Loša strana je povremena preopterećenost rutinskim i administrativnim poslovima. Sve u svemu, ima puno više pozitivnih, nego negativnih strana.


S kojom biste povijesnom znanstvenom osobom najradije otišli na večeru i zašto?

Otišao bih do Immanuela Kanta, u vrijeme kada je imao četrdesetak godina. Rekao bih mu da je krajnje vrijeme da se trgne iz dogmatskog drijemeža. Očito je da ne publicira dovoljno, da su mu evaluacije nastave osrednje i da mu dosadašnji projekti nisu pokazali dovoljnu tržišnu isplativost. Osim toga, po pitanju mobilnosti totalna je nula. Zanima me što bi mi Kant odgovorio..