Igor Mikloušić je psiholog zaposlen na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar kao znanstveni novak te student na postdiplomskom studiju psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nedavno se vratio s tromjesečne stipendije na Sveučilištu Oxford koju je proveo na Centre for Anthropology and Mind. Asistent je na Hrvatskim studijima gdje predaje, između ostalog, "Parapsihologiju" i "Evolucijsku psihologiju".
Intervju: Igor Mikloušić, mag.psych.
Razgovarala: Jelena Likić
Igor Mikloušić je psiholog zaposlen na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar kao znanstveni novak te student na postdiplomskom studiju psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nedavno se vratio s tromjesečne stipendije na Sveučilištu Oxford koju je proveo na Centre for Anthropology and Mind. Asistent je na Hrvatskim studijima gdje predaje, između ostalog, "Parapsihologiju" i "Evolucijsku psihologiju". Odnedavno ima i blog "Darwinova ispovjedaonica" na portalu Jutarnjeg lista. Područje interesa su mu evolucija religioznosti, kognitivna znanost religije te psihologija ličnosti. U zadnje vrijeme sa studentima radi i na razvoju nove istraživačke metodologije vezane uz online društvene mreže (http://www.facebook.com/profile.php?id=100001673272268).
Zaposleni ste pri Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar na mjestu asistenta u sklopu projekta “Osobine ličnosti, prirodni jezik i kognitivni razvoj”. Možete li nam pojasniti na kojim projektima trenutačno radite?
Točno. Od kada sam se zaposlio imao sam priliku raditi na više istraživanja u okviru našeg projekta, ali i sudjelovati na par komercijalnih projekata koje je vodio moj Institut. Sve u svemu, jedno jako pozitivno okruženje koje te vrlo brzo uvede u znanstveno istraživački rad. Trenutačno se najviše bavim svojim doktoratom. U isto vrijeme na projektu imamo i par gotovih istraživanja za koje trebamo obraditi podatke ili tek napraviti neke finalne korekcije prije nego što radove predamo na objavljivanje, tako da je atmosfera prilično radna. Uz sve to, imao sam veliku sreću da se dosta studenata zainteresiralo za evolucijsku psihologiju nakon premijere kolegija prošli semestar, tako da smo pokrenuli i novi projekt vezan uz evolucijsku psihologiju na Facebooku. Ideja je bila iskoristiti prirodu društvenih mreža, ponajviše velik broj ljudi koji se na njima nalaze te slobodu i učestalost razmjene informacija, kako bismo proširili područje istraživanja, ali i popularizaciju znanosti, i na tu domenu. Kroz Facebook profil evolucijske psihologije( link) trudimo se što više ljudi upoznati s evolucijskom psihologijom, informirati ih o zanimljivim istraživanjima i nekim novim nalazima, ali i potaknuti ih da se i sami uključe u istraživanja. Krenuli smo sa skromnom procjenom od 300 „prijatelja“, no u par mjeseci smo skupili preko 1200 ljudi koji nas prate, a naša prva studija na društvenim mrežama (koja bi trebala uskoro početi) prikupila je podjednak broj sudionika. Sve u svemu, jako smo sretni što je toliko ljudi pokazalo interes za znanost, a kako je ovo prilično novo područje istraživanja, nadamo se da će naš rad sada pomoći i istraživačima koji će se baviti sličnim problemima u budućnosti. Posebno nagrađujuće je bilo dobiti komentare potpore od potpunih stranaca koji su preko prijatelja došli do nas i žele sudjelovati u istraživanjima. Kao što sam rekao, Facebook otvara jednu sasvim novu dimenziju istraživanja u društvenim znanostima, od istraživanja Facebooka kao fenomena, do promatranja ponašanja pojedinaca unutar te mreže, ali i ono što nas trenutačno najviše zanima, a to je otkrivanje načina kako najbolje iskoristiti sav taj potencijal. Naravno, ovime pozivam sve čitatelje i njihove prijatelje da nam se pridruže u istraživanju i postanu naši Facebook prijatelji 
Što je to petofaktorski model ličnosti, na što se on odnosi te koja mu je znanstvena primjena? Možete li navesti rezultate nekih vlastitih istraživanja u kojima ste primjenjivali ovaj model?
Petorofaktorski model ličnosti (Velepetori model) je ono što bismo mogli nazvati paradigmatskim modelom strukture ljudske ličnosti. I dok ćete danas u popularnim medijima još često slušati o Freudovom idu, egu i superegu, Roschackovom testu ili raznim tipologijama ličnosti koje su popularne kod selekcijskih postupaka, kao što su Myers-Briggs i sl., u znanstvenoj domeni su gotovo u potpunosti zamijenjene peterofaktorskim modelom. Iako postoje dvije, mogli bismo reći, «paralelne tipologije» (Big Five i FFM) koje se doduše samo malim dijelom razlikuju, i još uvijek traju rasprave o šestorofaktorskom modelu, velikih tri ili generalnom faktoru ličnosti, ako želite najbolje konceptualizirati ličnosti i osigurati da su vaši podatci usporedivi s velikim brojem istraživanja, Velepetori model ličnosti je ono na sto biste se trebali osloniti.
U svojoj osnovi Velepetori model se zasniva na postojanju pet širokih dimenzija ličnosti: Ekstraverziji, Ugodnosti, Savjesnosti, Emocionalnoj stabilnosti i Intelektu (ili Otvorenosti prema iskustvu, u perterofaktorskom modelu Coste i McCraea). Model izvire iz leksičkog pristupa, to jest, pretpostavke kako će sve bitne karakteristike ljudskog ponašanja biti već prisutne u prirodnom jeziku. Ideja se javila negdje početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, a ponovno je oživljena krajem osamdesetih i početkom devedesetih, kada je intenzivnim istraživačkim naporima i kroskulturalnom potvrdom te strukture osigurala poziciju koju ima danas. Primjena tog modela je gotovo neograničena i povezuje se s gotovo svim aspektima ljudskog ponašanja i doživljavanja, od kognitivnog razvoja do zdravstvenih rizika i kvalitete života. Odnedavno, struktura ličnosti je ponovno u žiži evolucijskih studija i sve više komparativnih i neurobioloških istraživanja se provodi na tom polju.
Velepetori model i struktura ličnosti je ono što me je zainteresiralo za znanost, a kako je moj mentor i voditelj projekta na kojemu radim, dr.sc. Boris Mlačić, ujedno i autor hrvatske taksonomije te je preveo i validirao upitnike Velepetore strukture ličnosti, tako nije niti čudno što se većina mojih radova bazira upravo na tom modelu. U biti, što god radili, uvijek uvrstimo i u mjeru ličnosti, a rezultati su nerijetko vrlo zanimljivi
Igor Mikloušić za radnoga dana u Pauling Centru, Oxford
Zašto petofaktorski model ličnosti dosada nije u potpunosti dokazano primjenjiv i na djecu i mlade?
Ovo je malo pregruba generalizacija. Model je donekle potvrđen, no primjerice longitudinalna studija koju su proveli dr.sc. Mlačić i dr.sc. Milas pokazala je kako se puna struktura prepoznaje od strane same osobe, njenih vršnjaka i, primjerice, roditelja tek u ranoj adolescenciji. Istraživanja na ovu temu nema puno, ali radi se intenzivno na razumijevanju tog procesa „sazrijevenja“. To je iznimno zanimljivo i važno područje istraživanja, tako da ćemo vjerojatno gledati sve više evolucijskih i neurobioloških studija na tu temu.
Ove ste godine izdali znanstveni rad „Personality and media influences on violence and depression in a cross-national sample of young adults: Data from Mexican–Americans, English and Croatians“ koji se bavi proučavanjem utjecaja medija na psihološko zdravlje, nasilnost i depresiju mladih i mlađih odraslih ljudi. Do kojih ste zanimljivih zaključaka došli ovim istraživanjem?
Istraživanje je pokrenuo Christopher J. Ferguson sa Sveučilišta Texas A&M, koji je kontaktirao istraživača u Velikoj Britaniji i nas kako bismo napravili kroskulturalnu studiju o utjecaju nasilnih sadržaja u medijima i video igrama na depresiju i nasilno i delikventno ponašanje. Kako su podatci do sada bili nekonzistentni i mnoga koplja su se lomila na tu temu, cilj je bio istražiti postoji li medijatorski utjecaj ličnosti u tom procesu. Ukratko, pokazalo se kako su dispozicijska agresija i osobine ličnosti poput manjka brige za druge i hostilnosti dobri prediktori agresivnosti, dok se utjecaj nasilnih sadržaja gotovo izgubio. Zanimljivo je jedino da se na hrvatskom uzorku pokazao mali utjecaj video igara i televizijskog nasilja, gdje su video igre bile negativno, a televizijsko nasilje pozitivno povezani s nasiljem. Iako ovaj rezultat poziva na svakojake interpretacije, treba primijetiti kako je efekt izrazito mali i prije nego što izvlačimo neke bitnije zaključke trebamo pričekati još replikacijskih studija. Važniji nalaz jest kako je neuroticizam pozitivno povezan s depresijom, što ima važne implikacije na, primjerice, preventivne programe u zdravstvu i sl.
Što Vas posebno zanima na polju teorije seksualne selekcije i odabira spolnog partnera? Zašto ste se odlučili, između ostaloga, posvetiti i toj znanstvenoj tematici?
Teorija seksualne selekcije ukratko govori kako za prenošenje gena s generacije na generaciju nije dovoljno da jedinka preživi do reproduktivne dobi, već je jednako važno i da se reproducira, to jest da nađe (voljnog) partnera s kojim može stvoriti potomstvo. S obzirom da je evolucijski proces prilično okrutan, kako kod preživljavanja tako i kod reprodukcije, ne dobivaju svi tu priliku na pladnju, a mnoge naše današnje osobine i preferencije ocrtavaju upravo one osobine koje su bile korisne našim predcima kod odabira ili borbe za partnera.
Jedan od mojih uvoda u cijelu evolucijsku tematiku i evolucijsku psihologiju bila je i knjiga Geoffreya Millera „Razum i razmnožavanje“ koja je na „popularan“ način ponovno uvela taj gotovo zaboravljen evolucijski mehanizam u evolucijsku psihologiju. Kako su osobine ličnosti još uvijek djelomično evolucijske enigma, Millerova teorija me zainteresirala jer je premjestila selekcijske pritiske s preživljavanja na razmnožavanje, a bojište s, primjerice, veličine tijela na naš um i, posredno, ličnost. Ideja kako bi naše osobine ličnosti, i spolne razlike vezane uz njih, mogle biti djelomično plod te „spolne selekcije“ bila mi je nevjerojatno uzbudljiva. Od tada sam debelo zaglibio u evolucijskoj psihologiji i drugim temama u tom području, ali taj dio odabira partnera i „underdog“ teorija seksualne selekcije mi je ostala bliska. Iako je tema mog doktorata sada daleko od tema poput odabira partnera, te teme su ipak najzanimljivije studentima i istraživanja planirana s njima se dosta naslanjaju na tu tematiku.
Punting na rijeci Cherwell, Oxford
Nedavno ste na 307 hrvatskih studenata proveli zanimljivo istraživanje o povezanosti paranormalnih uvjerenja i osobina ličnosti. Do kakvih ste rezultata došli ovim istraživanjem? Mogu li se ti rezultati promatrati i u svjetlu globalne ekonomske krize, koja je iznjedrila porast broja tarot majstora, vidovnjaka te korisnika njihovih usluga?
Ta studija je zapravo prvo istraživanje koje sam na svoju ruku inicirao i bliže je mom glavnom predmetu interesa i temi doktorata. Istraživanje je ukratko proučavalo povezanost osobina ličnosti i paranormalnih vjerovanja. Takvih studija ima malo, a rezultati do sada su bili prilično nekonzistentni. Razlog tome su prvenstveno različite mjere ličnosti korištene, kao i problem kod definiranja paranormalnih vjerovanja generalno. Ono što se u našem istraživanju pokazalo jest kako se paranormalna vjerovanja grupiraju u tri široke kategorije koje smo nazvali; generalna paranormalna vjerovanja, tradicionalna religiozna vjerovanja i rituali i prakse. Zanimljivo je bilo međutim da se svaka od tih dimenzija povezala s određenom osobinom ličnosti, pa su se tako generalna paranormalna vjerovanja, poput telepatije, gledanja na daljinu ili astralnih putovanja vezala za Otvorenost prema iskustvu. Tradicionalna religijska vjerovanja bila su povezana sa savjesnosti, to jest, sklonosti prema uređenosti i pravilima, dok su vjerovanja u magijske rituale i okultne prakse bila povezana s neuroticizmom. Mogli bismo reći da pojedina paranormalna vjerovanja zadovoljavaju potrebe, ili ocrtavaju karakteristike, pojedinih osobina ličnosti. Kada to povežemo sa sve uvjerljivijim dokazima o kognitivnoj univerzalnosti naših paranormalnih vjerovanja i njihovoj evolucijskoj osnovi, otvaramo jedno sasvim novo i intrigantno područje istraživanja.
Što se tiče povezanosti učestalosti paranormalnih vjerovanja i globalne krize, odgovor je i da i ne. Paranormalna vjerovanja u populaciji, barem u zapadnom svijetu, drže neku konstantu. Tako primjerice posljednjih dvadesetak godina 1/3 stanovništva vjeruje u astrologiju, a čak 90 posto stanovništva usvaja barem jedno paranormalno vjerovanje. S druge strane, oslanjanje na paranormalna vjerovanja u životnim odlukama i integriranje paranormalnih vjerovanja, u primjerice moralno odlučivanje, je karakteristika zemalja s većom socijalnom nesigurnosti i nižim stupnjem razvoja. Naravno, kako veća nesigurnost povećava i potrebu za kontrolom, mnogi prepoznaju tu potrebu te kreću iskorištavati ljudsku nesreću s raznim astro i tarot linijama. Ponuda i potražnja u svom najgorem obliku, isključimo li ilegalne droge, recimo.
U znanstvenom svijetu, suradnja s drugim znanstvenicima važan je dio mnogih istraživanja. S kojim ste znanstvenicima iz Hrvatske i/ili svijeta do sada uspješno surađivali?
Unutar Hrvatske za sada radim najviše s kolegama s projekta koji su mi ujedno i mentori i velika pomoć i potpora u radu. No, kako napredujem u svom području, nadam se da će se te suradnje proširiti i na druge institucije i struke. Ono što me trenutačno najviše veseli jest istraživanje koje planiram u sklopu svog doktorata, a koje planiram s istraživačima iz Centra za Antropologiju i Um Sveučilišta u Oxfordu.
Predavanje na Festivalu znanosti u Sinju 2011.
Koje je Vaše viđenje utjecaja globalne recesije na praktično bavljenje znanošću u Hrvatskoj? Možete li komparirati utjecaj svjetske krize na istraživački rad u Hrvatskoj i Engleskoj, gdje ste tijekom 2010. proveli tri mjeseca istraživačke stipendije na Sveučilištu Oxford?
Teško je uopće govoriti o takvim usporedbama kada je prosječni projekt u Hrvatskoj financiran s 30-ak tisuća kuna godišnje, a primjerice šestogodišnji projekt koji upravo kreće u Centru za Antropologiju i Um financiran je s preko 4 milijuna funti. Uz to, ne moram niti ponavljati sve probleme oko novog zakona o znanosti koji bez rezerve daje svima do znanja kako je znanost zadnja rupa na svirali. Iako se globalna recesija osjeti svugdje, i kolege iz Engleske se, čak i nakon dobivanja diplome sa Sveučilišta u Oxfordu, brinu oko pronalaska posla, mislim da je kod nas obrazovanje, a time i znanstveni rad, na puno klimavijim nogama i bez jasne vizije za budućnost. Nekako mi se čini kao da svi ignoriraju činjenicu koja se dokazala opet i opet kroz povijest, a to je da se ulaganje u znanost i obrazovanje bez iznimke dugoročno, ne dvostruko, već deseterostruko isplatilo. Nadam se samo da nećemo to shvatiti kada već bude prekasno.
Izuzev Vašeg znanstvenog rada, asistent ste na kolegijima "Diferencijalna psihologija", "Teorijski sustavi i metode u psihologiji ličnosti", "Psihologija učenja", "Psihologija pamćenja", "Evolucijska psihologija" i "Parapsihologija" na Studiju psihologije pri Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Smatrate li se dobrim predavačem, koliko Vam predavanja i rad s mladima znače u karijeri te što planirate na nastavnom polju učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta obrazovanja u Vašem području djelovanja?
Pa, koliko sam dobar predavač je na mojim studentima da vam vele. Imao sam nesreću prvi puta vidjeti sebe kako javno govorim na snimci tribine s Festivala znanosti u Sinju i moram priznati da mi je bilo bolno to gledati
Bilo kako bilo, pokušao sam nakon svakog semestra provesti neku evaluaciju da vidim „kako mi ide“. Kao što se može očekivati, doživljaji idu od krajnje pozitivnih do vrlo oštrih kritika. Dio toga je moja zasluga, dio, vjerujem, interes za pojedini kolegij ili krajnja ocjena koja je nekoga „zapala“. Trudim se reagirati na svaku konstruktivnu kritiku, pa ćemo vidjeti za koju godinu je li se što popravilo. Za sada, koliko sam shvatio, najveći problem je moja smušenost, na kojoj zbilja radim. Prošli semestar su nam predavanja bila u 8 ujutro i to je i studente i mene, mislim, malo dovelo u red, tako da možda nastavim tu praksu prisiljene discipline i iduće godine. No, šalu na stranu: zbilja volim predavati. Ne osjećam se nešto puno drugačiji od studenata kojima predajem i imam sreću da predajem stvari koje volim, tako da mi to dođe kao prijateljski razgovor oko nečega što mene fascinira. Uz to, zbilja sam imao fenomenalne studente, a od prošlog semestra i nevjerojatnu demosicu, Miu Maleš, koja mi je pomogla da postavim Evolucijsku psihologiju na noge.
Što se tiče kvalitete nastave, trudim se koristiti sve medije, učiniti nastavu interaktivnom, organizirati izlete i angažirati studente s domaćim zadaćama i primijenjenim zadatcima. To mi neki, vjerujem, i malo zamjeraju, jer moji predmeti su ipak izborni, a često su studenti u isto vrijeme pretrpani drugim stvarima. Usprkos tome, ipak nekako mislim da je na toj razini obrazovanja nužno da se sve što se uči zbilja integrira sa životom te osobe, odnosno tog budućeg profesionalca.
Tribina „Evolucija i kreacionizam“ u sklopu Konferencije Evolucijske psihologije u Zagrebu 2011.
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 2007. odobrilo je provođenje „Eksperimentalnog programa zdravstvenog odgoja“, u javnosti tada poznatijeg kao seksualnog odgoja. U osnovnim školama provodio se program udruge GROZD, a u četverogodišnjim srednjim školama programi Foruma za slobodu odgoja i GROZD-a. O „Eksperimentalnom programu zdravstvenog odgoja“ tada se, između ostaloga, govorilo kao o modelu koji nije „otvoren i znanstveno utemeljen program seksualne edukacije“ te kao projektu u koji se „uludo potrošilo 1,5 milijuna kuna“. Budući da ste bili član projektnog tima za vanjsko vrednovanje ovoga programa, možete li nam pojasniti na osnovu čega je projekt inicijalno odobren te zašto u konačnici nije uspio?
Sve što navodite je apsolutno točno, no nažalost ne mogu vam reći baš puno o toj temi. Nije to zbog nikakvih tajnih dogovora ili zavjera već jednostavno projekt na kojemu sam ja radio bio je isključivo fokusiran na osmišljavanje protokola koji su se koristili za evaluaciju te na planiranje njene provedbe. Sama analiza, ocjenjivanje i krajnja odluka o usvajanju programa nažalost nije bila na nama. Međutim, ako se dobro sjećam, ono što jest bilo prilično paradoksalno u cijeloj priči je upravo to što navodite, a to je da oba programa sadržajno nisu zadovoljila uvjete, to jest bila su negativno ocjenjena od strane stručne komisije. No, pretpostavljam kako su bili jedina alternativa, pa se ipak krenulo u provjeru njihove učinkovitosti. Kako je priča dalje tekla nažalost ne znam, no ono što garantiram jest da su protokoli za evaluaciju bili izvrsni
Ove ste godine sudjelovali na Festivalu znanosti u Sinju, u sklopu tribine [b]"Prepoznavanje pseudoznanosti - važan dio znanstvene pismenosti". Koliko je za vas popularizacija znanosti važna i smatrate li da je dovoljno zastupljena u hrvatskoj javnosti? [/b]
Mislim da je popularizacija znanosti i podizanje znanstvene pismenosti ključni prvi korak ka boljem društvu i svjetlijoj budućnosti. Kao što Neil deGrasse Tyson zna reći: svijet je potpuno drugačiji ako si znanstveno pismen. I tu ne mislim da svatko od nas treba biti znanstvenik. Daleko od toga. Stvar je jednostavno poznavanje znanstvene metode, usvajanje kritičkog mišljenja, ustručavanje od formiranja snažnih uvjerenja bez kvalitetnih dokaza i odgovorno ponašanje koje slijedi iz shvaćanja posljedica naših djela i ponašanja, ali i razumijevanja njegovih uzroka. Trebamo prepoznati da naša snaga, i budućnost kao vrste, leži upravo u usvajanju tog „evolucijski novog“ i neprirodnog načina promatranja svijeta. Prvenstveno na osobnoj razini, gdje će vam to poznavanje pomoći da donosite bolje odluke u životu, izbjegavate prevare i obmane, ali i da doživite iskrena oduševljenja kada vidite što naš kreativni um može proizvesti.
No, uz to, mislim i da mnogi ne shvaćaju koliko su naše generacije prijelomne. Odluke koje sada donosimo, i koje će naša djeca i unuci donositi, utjecat će na budućnost naše vrste na najtemeljnijoj razini; preživjeti ili izumrijeti. Kao što je ta opasnost, zbog prijetnje nuklearnog holokausta, bila realna kada je Carl Sagan propovijedao o znanosti i svjetlu znanja naprama mraku ignorancije, ekološki problemi današnjice predstavljaju jednaku prijetnju. Osvještavanje i edukacija su sada bitniji nego ikada, jer će naše ponašanje imati trajne posljedice. Na našu nesreću (ili sreću) opasnost nije toliko vidljiva, to jest „evolucijski“ eminentna, tako da je upoznavanje s tom evolucijski novom i „neprirodnom“ znanosti ključan korak. Tek obrazovanjem i popularizacijom znanosti možemo „probuditi“ svijet, ali i stvoriti nove nade koje će nas iznijeti kroz ovaj milenij.
Možda sam u svemu ovome zvučao malo poetski, ili još gore kao nekakav prorok iz filma katastrofe, ali mislim da je opasnost eminentna i samo znanje može zaustaviti začarani krug.
Igor Mikloušić u slobodno vrijeme je profesionalni balonaš
Koje su najbolje i najlošije strane Vašega posla?
Moj posao je vrh Znanost je sama po sebi i nagrada i igra, tako da biti u prilici posvetiti svoj život znanosti je ujedno zabava, odgovornost i velika čast. No, uz sve to, imam priliku raditi sa zbilja fenomenalnim ljudima, od mog mentora i kolega na projektu, cijelog Instituta Ivo Pilar i kolega s kojima sam u dnevnom kontaktu, pa sve do mog mentora na postdiplomskom studiju na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od samog početka svog rada imao sam potpunu slobodu oko odabira područja koje me zanima, tako da sam više-manje sam krojio svoj put. Takvo povjerenje i potpora je neprocjenjiva, i na tome sam zaista zahvalan. Uz to, suradnja s drugim znanstvenicima, stipendije i istraživački posjeti, dinamika područja u kojem radim...ne bih to mijenjao ni za što na svijetu. Uz sve to, još i predajem predmete koje obožavam. Zbilja sam dugo mislio o negativnim stranama, i ne mogu se sjetiti niti jedne
Da se ne bavite znanošću, čime biste se bavili? Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Tko zna. Možda bih bio u human resourceu, kao dosta mojih kolega, možda bih se bacio na znanstveno novinarstvo ili bih neke od svojih hobija pretvorio u posao. Onda biste vjerojatno dobili prvog hrvatskog profesionalnog balonaša, iluzionista i snowboardera koji bezuspješno pokušava naučiti igrati golf
*sve fotografije ustupljene su ljubaznošću Igora Mikloušića, mag.psych.
| 
