| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije
Page
(1) 2 3 »
Autor : admin

Datum objave: 13.06.2011 14:06:00


 

Intervju: Doc. dr. sc. Zoran Tadić

Razgovarala: Jelena Likić



Rođen sam 18. travnja 1962. u Zagrebu gdje sam završio osnovnu i srednju školu te, 1986. godine, Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF). 26. svibnja 1987. godine zaposlio sam se na PMF-u, u Zavodu za animalnu fiziologiju gdje i danas radim. Doktorirao sam 1992. godine na Prehrambeno – biotehnološkom fakultetu. Docentom sam postao 1999. godine, što sam još i danas. U početku, radio sam biologiju tumora i njihovih metastaza, nešto kasnije molekularnu dijagnostiku genetskih bolesti domaćih životinja, a danas radim ponašanje životinja, tj. integrativnu biologiju gmazova, što mislim raditi dok mi ne “pukne film“. Na dodiplomskom studiju predajem animalnu fiziologiju, na diplomskom ekofiziologiju životinja i ponašanje životinja, a na doktorskom studiju integrativnu fiziologiju i neuroetologiju. Hobiji: sociologija, epistemologija, filozofija znanosti, šetanje u prirodi, druženje s dobrom ekipom i gledanje ultrašund filmova, engleskih humorističkih serija, spavanje poslije podne (tzv. “ubijanje oka“), čitanje stripova, degustacija dobrih vina. Užasavam se: budala prefarbanih u intelektualce, lakiranih krumpira, reformi obrazovanja, kravate, izuvanja cipela prilikom ulaska u nečiji stan, pretjerane molekularizacije biologije, komercijalizacije znanosti i obrazovanja, izvrsnosti, autoriteta - NE PRIZNAJEM NITI JEDNOG!!!! Živim i radim.



Možete li nam u kratkim crtama približiti svoj znanstveni rad i interese, pojasniti na kojim projektima trenutačno radite te navesti tehnologije koje u svojem radu koristite? Što ili tko Vas je inspirirao na bavljenje znanošću?

Ja se bavim proučavanjem ponašanja životinja. Zapravo, ja se sve više bavim integrativnom biologijom gmazova, a najviše zmija. Zanima me kako gmazovi žive, kako osjećaju svijet oko sebe, kako doživljavaju ljude, koja osjetila koriste u različitim aspektima svojeg života. Posebno me ta pitanja zanimaju u zmija koje su vrlo razvijeni grabežljivci u u kojih je evolucija oblikovala tijelo na poseban način. U svojem radu najčešće koristim promatranja. Zmiju postavim u neku situaciju (npr. s plijenom) i promatram tj. snimim sve reakcije koje se događaju. Poslije to analiziram. Npr. ako im ponudim dva plijena različite veličine, kojeg će zmija odabrati? Ima li osjećaj gladi utjecaja na to i sl. Istraživanja imaju i komparativni značaj, jer u fakultetskoj zbirci ima raznih vrsta zmija koje se u svrhu istraživanja mogu koristiti. Ali, želite li dobiti odgovore na složenija pitanja, morate korisiti i složeniju opremu. Tako smo u istraživanjima obrambenih ugriza zmije zelene jamičarke (Cryptelytrops albolabris) koristili kameru velike brzine snimanja (engl. high-speed camera) jer inače taj aspekt ponašanja ne bismo mogli proučiti. Pošto na projekt dobivam novaca da njime možemo povremeno čak kupiti i dvije kuglice sladoleda u jeftinijoj slastičarni, u pomoć je uskočio naš vanjski suradnik dr. Anthony Herrel s Prirodoslovnog muzeja u Parizu. On se uglavnom bavi komparativnom anatomijom i morfologijom i ima takvu kameru, pa smo uspjeli snimiti što nas zanima. Iz te se suradnje rodio rad koji je objavljen u časopisu “Journal of Experimental Zoology“ koji objavljuje uglavnom radove iz integrativne biologije. Uredniku se svidio rad pa je od njega napravio tzv. priču za naslovnicu (engl. cover story) – moje zmije bile su na naslovnici siječanjskog broja! Njegovo je mišljenje da je rad jedan od prvih (ako ne i prvi) koji objašnjava neke biomehaničke odrednice arborealnih zmija. Arborealne zmije žive na drveću i grmlju, a taj je okoliš fizički jako složen i u njih su se zato razvile različite adaptacije u ekologiji, ponašanju, fiziologiji i morfologiji. Zato me one jako zanimaju. Mislim da je ovo prvi rad koji je objavio netko s Biološkog odsjeka PMF-a U Zagrebu, a da je postao cover story.

Osim ovoga, radi se i na prepoznavanju plijena u raznih vrsta zmija, kognitivnim sposobnostima zmija te na ekologiji domaćih vrsta zmija i guštera. Trenutno najviše na poskoku (Vipera ammodytes) i gušteru blavoru (Pseudopus apodus).

U prošlosti, ne tako davnoj, bavio sam se i dijagnostikom genetskih bolesti domaćih životinja i imunologijom tumora i metastaza.

Nikad me nitko nije inspirirao na bavljenje znanošću, to je valjda došlo samo od sebe, a ne znam kako. Možda je to poremećaj nastao kao posljedica nekog jačeg udarca u glavu, ne bih znao reći. Ono, ideš po ulici ispod one koso postavljene letve, krovopokrivaču nespretno ispadne crijep i – odjednom ti sine nevjerojatna ideja! To je to.

Ja sam se do sada u životu bavio različitim stvarima i prošao kroz različite škole i druge ustanove. U osnovnjak sam išao u školu „Nikola Luketić – Kozarčanin“ koja je kasnije promjenila ime u „Medvedgrad“. Onda me uništila reforma školstva koju je uveo zagvozdski vlaj zvan Stipe Šuvar. Prvo sam malo išao u Pedagoški obrazovni centar (POC) u Klaićevu. Danas je to peta gimnazija. Smučilo mi se od gomile štrebera u razredu i od vrlo nepedagoških nastavnika (nekoliko njih, ne svi!), a koji su imali epitet “genijalnih stručnjaka za svoj predmet“. U drugoj godini tzv. pripremnog stupnja, zbog sukoba s nastavnicom iz matematike i engleskog, prešao sam u Poljoprivredno-prehrambeni obrazovni centar (PPOC). Ta je škola bila na glasu kao škola za propalitete. Onda sam ja sam sebi rekao ovo: “Čuj, bolje ti je bit propalitet pa normalan, nego “normalan“, pa propalitet, i to mentalni.“ Mentalno je zdravlje najvažnije jer, ako zakaže, odnesu te u zavičajnu umobolnicu iz koje se jako teško izlazi. A ja sam već onda odlučio ne biti pacijent zavičajne umobolnice. U toj školi mi je bilo super, svi su nastavnici bili više-manje normalni. Doduše, našlo se nekoliko zanimljivih - a la seksom opterećena profesorica iz biologije (uh, ta biologija!!!) i jedna napuhano prestoga profesorica matematike, ali ajde.

Onda se nakon druge godine trebalo odlučiti gdje dalje jer u šuvaricama ste imali tzv. pripremni i završni stupanj srednjeg obrazovanja, sustav 2 + 2. Ja fakat nisam znao gdje ću i što ću. Zapravo, htio sam nešto biološko ili kemijsko, ali to ni za živu glavu nisam smio spomenut doma jer bi mama i baka počele vrištati da što ću s biologijom, gdje ću posla poslije nać, biologe nitko nigdje ne cijeni. Samo mi je tata rekao: “Sine, idi studiraj što hoćeš, nešto će se već nać kao posao.“ Kad sada o tome mislim, a sada sam nešto malo pametniji, mislim da su one na neki način bile u pravu. Nekako sam se, a da ni sam ne znam kako, odlučio za tehničku školu “Nikola Tesla“ koja se onda zvala Obrazovni centar za automatiku, energetiku i procesnu tehniku (OC AEPT). Tu sam, u potpuno muškom razredu, bio 3L i 4A2. Bilo je to doba vrhunca novog vala (1979 – 1981), plazili smo po kojekavim koncertima (Azra, Film, Haustor, Električni orgazam, Idoli, Buldožer i sl.), išli na matineje u SC za vrijeme nastave itd. Nastavnici nisu baš znali što je to pedagoško ispitivanje pa smo kod većine ocjene dobivali nekim čudnim načinima. Posebno bih želio istaknuti inž. Antu Rajčića koji nas je, pod izlikom da nas uči pedantnosti, tjerao detaljno crtati npr. prednju ploču osciloskopa tušem na paus papiru. Pa ako mu se nije svidjelo (a u 80% slučajeva nije mu se svidjelo!), sliku bismo morali ponoviti šest ili čak deset puta! A sve da nas, je li, nauči pedantnosti! Sigurno im je pobjegao iz one zavičajne umobolnice, naglo iskočio kroz nezaštićeni prozor i utekao u OC AEPT. Ali za ekipu iz razreda vežu me neizmjerno pozitivne emocije. Bili smo poznati po tome što je svaki dan izostajalo barem 3 – 5 učenika, a često i preko 10 i to u razredu od 30 učenika. A posebno smo bili poznati po tome što smo znali kolektivno “izmarkirati“. Mislim...je li...kad je vani novi val, što ćeš u školi? Ja sam do kraja četvrte godine imao 36 neopravdanih, ali me nisu mogli izbaciti, jer tko će izbaciti van čovjeka s prosjekom 4,6 (jedan od najviših u cijeloj školi)? Zbog masovnih izostanaka razrednica Ana Anđelić odricala nas se dva puta pa nas je preuzimao profesor Veljko Tomić.

Onda su me, poslije četvrte godine, spakovali u JNA u Sloveniju. Prije toga sam upisao Elektrotehnički fakultet (ETF), a kao rezervni sam fakultet uzeo Prehrambeno – biotehnološki fakultet (PBF) jer je, ako se sjećate, biologija bila moja velika ljubav, pa da baš ne bude čista biologija, uzeo ja BIOtehnologiju. I tu je bilo problema, jer mi je netko (a sad se ne mogu sjetiti tko) došao doma s viješću, a valjda je to onda bila najnovija vijest, da zna neke biologe i da rade u – Šimeckom (tvornica obuće op. au.) i da ne mislim valjda ići raditi u Šimecki? Reko, ma kakvi, ja mislim u “RIZ“, zato i mislim upisat ETF. I to sam upisao, a bila je onda na taj fakultet neviđena navala. Kao, elektronika je budućnost, uvijek će biti posla itd. Valjda su mislili da će Hrvatska, prije ili kasnije, ispaliti raketu u svemir pa će im trebati gomila elektroničara za to. Kako sada stvari stoje, mislim da će Hrvati prije “ispaliti“ na živce nego raketu! Uglavnom, upisao sam ETF, a položio sam i prijamni ispit na PBF-u, ali ga nisam upisao i otišao u vojsku. Jedne noći mi je u snu, u Pivki, došao onaj patuljak koji vam i inače dođe u snu i – BANG – raspalio me po glavi ovećim batom! Uto je dežurni, u 5 ujutro, viknuo “Ustaj vojsko“, ja sam iskočio iz kreveta te, pod dojmom onog patuljka, sam sebi rekao: “Eeeee, Zorane, nećeš ti na eletrotehniku, ti ćeš na biotehnologiju!!“ Uglavnom, pustili su me iz vojske pisat ponovno prijamni (jer se prošle godine nisam upisao!) i tako sam završio, nakon četiri godine studija (1982 – 1986) biokemijsko inženjerstvo, s prosjekom 4,52 i postao diplomirani inženjer prehrambene tehnologije. Zašto nismo postali diplomirani inženjeri biokemijskog inženjerstva, Bog će ga sveti znati. Inače, sa studija se sjećam jedne pričice koja će biti zanimljiva biolozima: radili smo vježbe iz tehnoloških operacija, na drugoj godini, koje nam je vodio Zoran Đaković. U jednom sam mu trenutku rekao da je moja najveća ljubav biologija. “Uh, ma kud baš biologija“ – reče on – “znam biologa koji radi u Šimeckom!“ Diplomski sam napravio na Zavodu za biokemiju, ali mi se nikako nije sviđao karakter izvjesnog Slobodana Barbarića pa sam odlučio tamo ne ostati i ne raditi doktorat. Mislim da mi je to jedna od najboljih odluka u životu jer bi, da sam tamo ostao, vjerojatno dan-danas još radio doktorat. Dok sam radio diplomski na biokemiji, upoznao sam izvjesnog Joška Žuvanića koji je vodio zastupstvo firme LKB. On me spojio s prof. Ivanom Bašićem sa Zavoda za animalnu fiziolgiju na PMF-u kod kojega sam još na četvrtoj godini slušao dio imunologije, a na to su me nagovorili Krunoslav Brčić – Kostić i Nenad Pešić koji su studirali biologiju. Otišao ja na razgovor s Bašićem i – primilo me! I još me tamo drži! Prvo sam radio dio doktorata na institutu “Max Planck“ u Minhenu (1988 – 1989) na molekularnoj biologiji virusa hepatitisa B, doktorirao sam na PBF-u (1992), jer PMF nije htio da izravno doktoriram kod njih, iako je to i onda bilo moguće. Onda sam na poslijedoktorsko usavršavanje otišao na godinu i nešto u Indianapolis u SAD (1992 – 1994), na Krannert Institute of Cardiology. Tu sam konačno omirisao pravu fiziologiju, znanstveno i nastavno, i u nju se doživotno zaljubio – radio sam fiziologiju atrijskog natriuretskog peptida korištenjem transgenskih miševa. Međutim, meni neki vrag već tamo nije dao mira i počeo sam razmišljati što ću i kako ću kad se vratim, jer se to nije moglo raditi u Hrvatskoj. Oduvijek sam bio lud za zmijama, još od vrtića lovio sam po barama i potocima bjelouške i sanjario kako ću, kao veliki, raditi nešto s njima. Pa mi pade napamet da se, dok sam još tamo, povežem malo s biolozima koji rade na zmijama i pitam ih bi li se isplatilo raditi ponašanje zmija. “Ooooooooooooo, u svakom slučaju, to je vrlo neistraženo područje“ – odgovoriše oni. I tako sam ja, kad sam se vratio, polako napravio zbirku zmija, koja je postala funkcionalna negdje 1999. godine. Ostatak znate. I sada vidite da sam u životu svašta radio i posvuda se potucao i uopće mi nije žao što sam prošao kroz tehničku školu i Prehrambeno - biotehnološki fakultet jer naučili su me tehnički, odnosno matematičko-logički razmišljati, a to je često jako važno u području biologije kojim se bavim. I naučili su me da se ne treba bojati matematike te da je ona jako potrebna, čak i biolozima. A to što sam se posvuda potucao, ne znači da neću još. Naprotiv. Ja još nis svoje zadnje rekel!


Oprema za testiranje brzine obrambenih ugriza arborealnih zmija ljutica


U koje se znanstvene svrhe zmije drže i proučavaju u laboratorijskim uvjetima? Možete li navesti neke konkretne prednosti koje građani od ove vrste proučavanja imaju?

Na zmijama u zatočeništvu možete raditi jako puno stvari, samo morate imati dobru ideju. Možete raditi od kemijske ekologije, genetike ponašanja, kvantitativne genetike pa sve do termalne biologije, energetike i njezinog učinka na visokoadaptivna svojstva (engl. life-history traits). Mogućnosti korištenja zmija u laboratorijskim uvjetima su neizmjerne, a idu od ekologije do neurofiziologije. Stvar je olakšana time što se većina zmija lako održava i razmnožava u zatočeništvu.

Konkretnih prednosti, odnosno koristi od proučavanja zmija nema. Ovakva proučavanja su fundamentalna, tj. temeljna i nemaju svoju primjenu, barem ne izravnu. Neki su testovi koji se rabe u proučavanju kemijske ekologije zmija bili temelj za razvoj nekih testova koji se rabe u testiranju djece s poteškoćama u mentalnom razvoju na različite okuse. Ali, meni uopće nije jasno zašto je pitanje ovako sročeno? Zar baš sve u znanosti MORA imati izravnu primjenu? Te ideje promovira neoliberalni kapitalizam! U neoliberalnom kapitalizmu sve se mora komercijalizirati, sve se mora moći prodati, sve mora imati primjenu!!! Postoji tzv. primjenjena znanost, ali i temeljna znanost, koja nema izravne primjene, barem ne odmah. A hoće li nešto što je dio temeljnih znanosti ikada imati primjenu, to nitko ne zna. Možda hoće, a možda i neće. Putevi znanstvenog promišljanja su često nepredvidljivi. Ja sam veliki protivnik opće komercijalizacije znanosti. Prevladavajući način razmišljanja neoliberalnog kapitalizma je da je sadašnja razina temeljnih znanja sasvim dovoljna da bi čovjek imao ugodan život. A temeljna su istraživanja skupa te često imaju nepredvidljive i neprimjenjive rezultate. Pa se kapitalizam vodi mišlju da takva istraživanja budu jako ograničena, po mogućnosti na manji broj jačih sveučilišta u svijetu. Ostali bi trebali raditi primjenu, biti “znanstveni obrtnici”.


Među općom populacijom ponekad se može čuti sljedeće pitanje - zašto znanstvenici zapravo proučavaju ponašanje životinja?

Znanstvenici proučavaju ponašanje životinja iz različitih razloga. Mnogi proučavaju ponašanje životinja zato što ih životinje i njihov život sami po sebi zanimaju. Kada bi se novac u znanosti usmjeravao prema tome što zanima obične ljude, proučavanje ponašanja životinja dobilo bi sigurno najviše novaca, jer svi vole gledati dokumentarce sa životinjama. A u temeljima takvih emisija je proučavanje ponašanja životinja. Ono što nam npr. BBC objasni u nekoliko rečenica i/ili minuta filma zahtjeva mjesece pa i godine strpljivog proučavanja životinja na terenu i/ili u laboratorijima, ali to se u emisiji ne vidi.

Ponašanje životinja ima primjenu i u neurofiziologiji, odnosno u razumjevanju kako rade naš živčani sustav i naša osjetila. Proučavajući živčane sustave životinja saznali smo mnogo o tome kako radi naš živčani sustav. Osim toga, životinje imaju neka osjetila koja ljudi nemaju i koja smo tek nedavno počeli razumjevati. Znadete li da mnoge ptice imaju osjetilo zemljinog magnetizma u desnom oku, ali i u korijenu kljuna? Njihovi su mehanizmi rada potpuno različiti, a pomoću njih se ptice mogu orijentirati tijekom migracija. Međutim, kako ptice “vide”, tj. osjećaju zemljino magnetsko polje još se ne zna. Odnos živčanog sustava i ponašanja životinja proučava grana koja se zove neuroetologija i vrlo je živa grana znanosti.

Ponašanje životinja našlo je primjenu i u zaštiti životinja i znanosti o okolišu jer se u nekih životinja promjene u ponašanju mogu povezati npr. s pojavom toksičnih kemikalija u okolišu. Potrebno je poznavati ponašanje životinja kako bismo stvorili efikasne sustave aktivne zaštite životinja, a da se pri tome ne remete njihove temeljne potrebe i način života.

Ponašanje životinja povezano je i s dobrobiti životinja jer se, poznavajući ponašanje neke vrste životinja, mogu kreirati bolji uvjeti u kojima će, zbog različitih razloga (zoološki vrtovi, veterinarski privremeni smještaj i sl.), biti smještene u zatočeništvu. Mnogi znanstvenici proučavaju kako pojedina ponašanja ili njihove odrednice povezati s individualnim i društvenim ponašanjem ljudi. Jedino je šteta što neoliberalni kapitalizam zaštita okoliša baš previše ne zanima, odn. zanima ga vrlo selektivno. Ili kao tzv. “lip service” ili kao aktivnost koja će isključivo donijeti dobit, a primarna neće biti zaštita i dobrobit životinja, odn. bit će primarni neki drugi ciljevi i razlozi. Zato mnoge velike korporacije i ulažu u zaštitu okoliša: vrlo lijepo izgleda prema van, a iza se skrivaju drugi ciljevi. Ne tvrdim da su sve velike tvrtke takve, ali dosta ih je takvo.


Što je to etogram i u koje se svrhe koristi? Možete li nam dati neki primjer iz RH kada je izrada etograma pomogla u rješavanju konkretnih problema u široj javnosti?

Etogram je popis svih ponašanja koje neke životinja izvodi. Etogrami se danas više uglavnom ne objavljuju kao znanstveni radovi, ali su neophodni ako želite početi proučavati ponašanje neke slabo poznate životinje. Da biste uopće bilo što započeli, morate znati sva ponašanja te životinje – morate napraviti etogram. Pošto u Hrvatskoj ponašanje životinja ne postoji kao znanstvena disciplina, nema primjera primjene etograma u rješavanju nekog problema, ni u široj ni u užoj javnosti. Toga neće biti još jako dugo, možda neće biti nikad.

Da pojasnim čitateljima moju tvrdnju da u Hrvatskoj nema proučavanja ponašanja životinja. Da bi se ponašanje životinja barem započelo proučavati, mora postojati kritična masa znanstvenika koji se time bave. Te kritične mase nema! Ja sam, NAŽALOST, jedini koji se u Hrvatskoj bavi proučavanjem ponašanja divljih životinja, i to gmazova. To ne znači da neću podržati i poduprijeti neki studentski ili doktorski projekt koji će pokrivati i neke druge životinje, a meni će osobno biti zanimljiv, ali temeljno područje mojeg zanimanja su gmazovi, posebice zmije. Nitko nikada nije sustavno radio ponašanje na sisavcima, pticama, vodozemcima i ribama, a o beskralježnjacima da i ne govorim. A jedna lasta ne čini proljeće. Tako će biti još jako dugo, sve dok u Hrvatskoj ne bude 4 – 5 znanstvenih skupina koje će se isključivo baviti ponašanjem životinja. Žalosno, ali vrlo istinito i realno.


Testiranje mladih zmija na reakciju na različite mirise

Page
(1) 2 3 »
Stranica prilagodena ispisu Pošalji članak prijatelju
comments powered by Disqus

Poveznice

Kalendar događanja

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Oglašavanje

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?