| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije
Autor : admin

Datum objave: 13.06.2011 23:06:00


Intervju: Doc. dr. sc. Zoran Tadić

Razgovarala: Jelena Likić



Rođen sam 18. travnja 1962. u Zagrebu gdje sam završio osnovnu i srednju školu te, 1986. godine, Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF). 26. svibnja 1987. godine zaposlio sam se na PMF-u, u Zavodu za animalnu fiziologiju gdje i danas radim. Doktorirao sam 1992. godine na Prehrambeno – biotehnološkom fakultetu. Docentom sam postao 1999. godine, što sam još i danas. U početku, radio sam biologiju tumora i njihovih metastaza, nešto kasnije molekularnu dijagnostiku genetskih bolesti domaćih životinja, a danas radim ponašanje životinja, tj. integrativnu biologiju gmazova, što mislim raditi dok mi ne “pukne film“. Na dodiplomskom studiju predajem animalnu fiziologiju, na diplomskom ekofiziologiju životinja i ponašanje životinja, a na doktorskom studiju integrativnu fiziologiju i neuroetologiju. Hobiji: sociologija, epistemologija, filozofija znanosti, šetanje u prirodi, druženje s dobrom ekipom i gledanje ultrašund filmova, engleskih humorističkih serija, spavanje poslije podne (tzv. “ubijanje oka“), čitanje stripova, degustacija dobrih vina. Užasavam se: budala prefarbanih u intelektualce, lakiranih krumpira, reformi obrazovanja, kravate, izuvanja cipela prilikom ulaska u nečiji stan, pretjerane molekularizacije biologije, komercijalizacije znanosti i obrazovanja, izvrsnosti, autoriteta - NE PRIZNAJEM NITI JEDNOG!!!! Živim i radim.  

 

Prvi dio intervjua pročitajte na ovom linku.


Na Biološkom odsjeku PMF-a u Zagrebu predajete kolegije “Animalna fiziologija”, “Ekofiziologija životinja” i “Ponašanje životinja”. Smatrate li se dobrim predavačem, koliko Vam predavanja i rad s mladima znače u karijeri te što planirate na nastavnom polju učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta obrazovanja u Vašem području djelovanja?

Koliko sam ja dobar predavač, to mogu ocijeniti samo studenti, ne ja. Ja sam sebi uvijek najbolji, najljepši i s najbujnijom kosom na ovom svijetu! Prema anketama, spadam među najbolje predavače Biološkog odsjeka. To mi je drago jer predajem kolegije koji zahtjevaju multidisciplinarnost, tj. kompleksni način razmišljanja na različitim razinama, od molekula do cijelog organizma. Osim toga, dobro sam matematički obrazovan kroz čitavo školovanje pa mi nije teško primjeniti matematičku logiku u razmišljanju, a to jako pomaže. Suprotno onome što misle studenti (a i neki moji kolege) matematika je JAKO važna biolozima, prevažna. Čak i ako se neće njome baviti u svojem kasnijem radu, ona ih uči logičnom razmišljanju. Ja sam kroz čitavo školovanje imao jake matematike, u srednjoj školi i na fakultetu, pa iako sam iz matematike imao trojke i četvorke, nikad petice, smatram da je matematika posebno važna. Ja se matematike nikad nisam bojao, nkad se nisam bojao ničeg novog, sve novo i nepoznato bilo mi je izazov. Padnem u komu kad čujem da su se neki upisali na biologiju zato da bi izbjegli matematiku. A takvih je dosta. To je katastrofa! I kemija, posebice opća kemija, vrlo je važna. Na fakultetu sam imao odličnog predavača opće kemije, prof. Ivana Piljca koji je zahtjevao puno i bio jako strog (ponekad i vrlo sarkastičan glede neznanja kemije), ali nas je naučio kemijski misliti. Velika mu hvala na tome! Što se tiče podpitanja mogu li ja učiniti nešto za poboljšanje kvalitete nastave, odgovor je ne. Kod mene je kvalitetna nastava genetski poremećaj, jer su moja baka i moja mama bile nastavnice. Ali, više uopće nije bitno da držite kvalitetnu nastavu, pa čak toliko ni na zapadu. Postalo je prevladavajuće mišljenje da, ako si vrstan znanstvenik, da si vrstan predavač, iako između te dvije kvalitete nema nikakve korelacije. Možeš biti svjetski priznati znanstvenik, a da studenti umiru od očaja na tvojim predavanjima, i obrnuto. Primjeri užasnih profesora, a dobrih znanstvenika su James Watson (s Crickom otkrio molekularnu strukturu DNA), Niels Bohr (poznati fizičar) i William Hamilton (čije je ideje o ponašanju životinja i genima u knjizi „Sebični gen“ popularizirao Richard Dawkins). J. Watsonu, koji je i inače vrlo neugodna osoba, nisu nakon nekoliko godina htjeli produljiti ugovor na Harvardu, djelomično zbog neugodnog ponašanja, a djelomično zbog nikakve nastave. A još je tražio i povišicu jer, eto, trebali bi biti ponosni što imaju takvu osobu. Ni kod nas se baš ne cijeni dobar predavač, bolje je imati puno objavljenih radova, jer je to gotovo isključivi čimbenik po kojem se napreduje. Tko šljivi nastavu! Ali slično je i vani. Moj vanjski suradnik Anthony Herrel koji radi na Prirodoslovnom muzeju u Parizu, a koji je bio postdoktorand na Odjelu za biologiju organizama i evolucijsku biologiju na Harvardu priča mi kako se većina nastavnika užasava nastave, posebno one dodiplomske, ali i na doktorskom studiju. Najradije bi to prepustili nekom drugom, što mnogi i čine. Pa je Anthony rmbačio nastavu umjesto svog šefa! Barem veći dio. Pa što onda zanima Harvard – najbolje sveučilište na svijetu? Prema njegovim riječima, Harvard zanima da si veliki stručnjak u svojem području i (što je danas jednako važno) da im svojim projektima doneseš mnogo novaca. Ako si stručnjak i to mlađi, a novaca nemaš, letiš van! Možeš čak biti znanstveno nešto malo lošiji (pazite, samo malo lošiji, jer ipak je to Harvard), ali moraš biti pun novaca! Novac, novac, novac i uvijek samo novac!!!! Ipak, ako si jako dobar predavač, a nešto lošiji znanstvenik i to će se istolerirati, ali onda moraš biti nastavnički vrh vrha. A to onda dobro naplatiš. Želiš li imati predavačku zvijezdu u svojim redovima, to se debelo plaća. Ali, najvažniji je prvospomenuti način: znanost + novac. To je bit neoliberalnog kapitalizma! 


Unutrašnjost zbirke zmija na Biološkom odsjeku PMF-a u Zagrebu 


Na službenim fakultetskim stranicama kolegija “Ponašanje životinja” navodite kako, po Vašem iskustvu, "studenti tijekom studija nisu naučili kvantitativno razmišljati". Što konkretno ovime poručujete te tko bi, po Vašem mišljenju, i u kojoj fazi obrazovanja trebao djelovati na poboljšanje ovoga stanja? 

Ovo ćemo kratko, jer smo mnogo toga već spomenuli. Kvantitativno vas uči razmišljati matematika. Pošto se mnogim našim studentima biologije javljaju teške alergije od matematike, pošto su mnogi upisali biologiju da ne vide puno matematike, rezultat je jasan! A kvantitativno se razmišljanje uči u osnovnoj školi, čak ne toliko u srednjoj školi. Ona samo održava i razrađuje ono što ste stekli prije. I zato je osnovnoškolsko obrazovanje temelj svega. Loša osnovna škola = loše kvantitativno razmišljanje kasnije = loši studenti = loši stručnjaci = opća katastrofa. U tome je “sav zakon i proroci”. 


Što mislite o prijedlogu novog Zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu?

Hvala na pitanju, sve najgore! Guši autonomiju sveučilišta, guši mnogo toga, a bit će vrlo teško provesti ga. Prva verzija bila je katastrofalna, predlagao se piramidalni sustav napredovanja, sad je to u drugom prijedlogu skinuto. To su tri zakona: Zakon o sveučilištu, Zakon o znanosti i Zakon o visokom obrazovanju. U zakonu o znanosti se sveučilišta spominju samo na nekoliko mjesta, onako usput. Znači, znanošću će se baviti samo instituti. Ipak, mislim da sveučilišta neće toliko stradati koliko javni instituti. Mislim da im, ako se ovi zakoni usvoje, slijedi sudbina tvornice „Pliva“. O „Plivi“ su pričali kako je to budućnost mladih znanstvenika, kako im se tu pružaju neviđene mogućnosti napredovanja, kako će to biti nova, reorganizirana tvornica... Još negdje imam novine s tim naslovima, sačuvao sam ih jer sam instinktivno osjećao da tu nešto nije u redu. Bio sam u pravu. „Pliva“ je potpuno uništena. Mislim da takvo što slijedi i javnim institutima. Volio bih da griješim, ali godinama se, kao hobijem, bavim sociologijom, posebice sociologijom ovih područja, pa mi je jasna jedna stvar: čim se počne pričati o fenomenalnim mogućnostima negdje u nas – bježi koliko te noge nose! Ako zakon kojim slučajem bude izglasan, nije mi jasno odakle će doći novac kojim će se zakon implementirati? Valjda će pasti s neba, ili ćemo primjeniti stari trik da su Hrvati snalažljivi, snaći će se oni već. To tako u nas Rvata ide uvijek kad se nešto radi bez da se o tome pošteno razmisli i prethodno organizira. Posebno mi se ne sviđa kako se prema zakonu odnosi Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja. Vilim Ribić pjeva hvalospjeve zakonu, jer treba znanost prilagoditi europskim standardima. On vjerojatno sve to priča zato kako bi iz toga izvukao neke političke koristi za sebe. Slabo će mu od svega biti koristi, raspada mu se Matica hrvatskih sindikata. Točno je da sustav hrvatske znanosti treba modernizirati, ali to će biti nagla promjena koja će jako oštetiti bolesni sustav hrvatske znanosti; na ovim prostorima novotarije se uvode polako, jer inače sve unište, ovdje je sve krhko!!!! Tako je to bilo prije, tako je sada, ne vidim nikakav pokazatelj koji bi govorio da tako neće biti u budućnosti. Čitava će znanost postati jedna velika „Pliva“. Mislim da je čitava stvar napravljena da mali broj ljudi iz ovih promjena izvuče za sebe veliku korist tj. veliki novac u istraživanjima. Ostali neće dobiti ništa. Jer, kao, Hrvatska finacira prevelik broj znanstvenih projekata, ljudi bi se trebali orijentirati na vanjske fondove. Mislim da bi MZOŠ trebao razmisliti kako financirati male projekte, da i mali nekako prežive. Kako to s vanjskim fondovima izgleda, lijepo su mi ispričali češki znanstvenici čija je znanost (i demokracija!) razvijenija od naše, uvijek je i bila: ništa od vanjskih fondova, novac se dobija slučajem, na to ne možeš računati! I na zapadu je sve teže dobiti projekt, sve je manje novaca za znanost jer neoliberalni kapitalizam shvaća znanost isključivo kao obrt koji će stvarati stvari od kojih se može stvoriti dobit. Samo će se vrlo mali dio ljudi moć baviti fundamentalnim znanostima. Među njima sasvim sigurno neće biti Hrvati u Hrvatskoj. Njima i ne treba znanost. Nikad nije ni trebala. Tako da će znanost, ako se ovakav slijed događaja nastavi, potpuno biti uništena ili jako onemogućena za pet do deset godina. Paradoksalno je, ali mislim da će opstati samo vrlo male grupe, koje će se snalaziti s malo novca. Većina velikih znanstvenih skupina bit će uništena. Nekoliko će ih opstati, ali ti će do novaca dolaziti političkim i drugim vezama, jer sve je ovdje politika. Predviđam da će se to prvo dogoditi na javnim institutima, manje na sveučilištima. Ali, nositelji znanosti u Europi prvenstveno su instituti, a ne toliko sveučilišta. U SAD je suprotno, tamo su nositelji većeg dijela znanosti sveučilišta. 

Koraljna kobra izlazi iz jaja



S obzirom na atraktivnu prirodu svojeg znanstvenog rada, čest ste gost mnogih predavanja, skupova, okruglih stolova. Koliko je za vas popularizacija znanosti važna i smatrate li da je dovoljno zastupljena u hrvatskoj javnosti? Slažete li se s nekim znanstvenicima koji drže da bi popularizacija znanosti trebala biti zadaća svakog znanstvenika te jedan od temelja znanstvenog djelovanja?  

Popularizacija znanosti je vrlo važna, jer se preko toga šira javnost upoznaje sa znanošću. Mislim da to kod nas dosta dobro funkcionira. Postoji “Laboratorij slave” i druge slične stvari i to je jako dobro. Nije svatko sposoban za popularizaciju i to ne može svatko raditi. Ne mora nužno to biti znanstvenik. Jedan od odličnih popularizatora ekoloških znanosti je Sir David Attenborough na čijim sam serijama ja odrastao. A on nije znanstvenik. Već smo rekli da mnogi vrhunski znanstvenici ne znaju svoje znanje prenositi na druge. Jednostavno, to im nije dato. Neki to mogu. Neki su i “slabiji” znanstvenici, ali izvrsni popularizatori. Osobno, ne mislim da popularizaciju nužno moraju izvoditi vrhunski znanstvenici, ni vani to oni često ne rade. To će obaviti, možda i uspješnije od njih, netko drugi, čak ne mora ni biti znanstvenik. Zato popularizacija ne mora biti temelj znanstvenog djelovanja. Ako netko to voli, to je svakako pozitivno i trebalo bi mu se uzeti u obzir, ali ne bi trebalo biti obavezno. 


Prema riječima Hongjooa J. Hahma, voditelja ureda Svjetske banke u Hrvatskoj, jedan uloženi postotak BDP-a u istraživanje i razvoj trostruko se vraća svakoj državi, zbog čega je ključ uspješnog gospodarstva tripartitna suradnja javnog sektora, biznisa i znanosti. Poznato je da Hrvatska u istraživanja ulaže mizernih 0,8 posto BDP-a, dok primjerice Francuska ulaže oko 3%, a Finska više od 4%. Što će se, ako se Hrvatska nastavi kretati ovim društveno-političkim putem dogoditi s našom znanošću i znanstvenicima? Kako bi se, po Vašem mišljenju, stvari mogle promijeniti i u kojem vremenskom okviru? 

0,8%? Vi se šalite? Gdje ste naišli na ovaj visoki broj? U znanost se blizu 1% BDP-a ulagalo za vrijeme Račanove vade, kasnije sve manje i manje, tako da smo sad, čini mi se, negdje blizu 0,3% ili 0,4%. To je zato što se na znanost uvijek gledalo kao na javnu potrošnju, a ne kao na izvor. Pazite, ne sada, u Hrvatskoj, nego još i u SFRJ! To se onda prenijelo na sadašnju državu. Opća je društvena percepcija znanosti kao “niškoristi” i to već desetljećima. Kad se to promjeni, promjenit će se stav hrvatskih vlada prema znanosti pa će i znanosti možda biti bolje – znanost neće biti promatrana kao potrošnja, nego kao pokretač gospodarstva, stvaratelj novih tehnologija i znanja. No, mislim da će se to teško dogoditi u bližoj budućnosti. To što vlada priča da će potpomagati orijentaciju znanosti na gospodarstvo je samo “lip service”. Hrvatska je u teškoj krizi (ekonomskoj i moralnoj) i sumnjam da se što može značajno pomaknuti naprijed u sljedećih pet do deset godina. Možda i može, ja ne zastupam opciju po kojoj smo predodređeni za propast, sve su opcije uvijek otvorene, ali čini mi se da u ovoj procjeni ne griješim. Konstelacija je takva da će novca biti sve manje, za njega će borba biti sve nemilosrdnija, a novci će se u dobrom dijelu dodjeljivati po nekim čudnim kriterijima, kao i do sada. Ne mogu me uvjeriti oni koji tvrde da će osnivanjem novih državnih institucija za znanost sada stvari profunkcionirati. Predugo živim ovdje, previše sam toga vidio da bi u lijepe riječi povjerovao. 


Posljedica i refleksija duge besparice, borbe za novac vezane s tim, borbe za druge resurse i trajno poremećenih međuljudskih odnosa je osnivanje novog zavoda na Biološkom odsjeku. Naime, mi smo nedavno osnovali Zavod za mikrobiologiju, pa sad Biološki odsjek ima pet zavoda: Botanički zavod, Zoologijski zavod, Zavod za molekularnu biologiju, Zavod za animalnu fiziologiju i, najnoviji, Zavod za mikrobiologiju. Kao, kolegij se s time složio, svi smo dali podršku. Onda je glavni zagovornik osnivanja stao ispred nas i u pola sata izrecitirao zašto nam treba novi zavod, svi smo to pobožno slušali, mikrobiologija je važna stvar, bla, bla, bla… I osnovasmo mi taj zavod. Odmah se počelo šuškati da je on osnovao zavod da bi mogao šefovati. To je možda i točno, ali samo djelomično. Predstojnik svakog zavoda ima vrlo ograničenu vlast i postoji samo zato da bi tehnički vodio zavod. Predstojnik zavoda nije nikome šef, čak ni nominalno! On tehnički koordinira zavod. Zato ne vjerujem da je to glavni razlog zašto se ta osoba odlučila za osnivanje novog zavoda. Ta osoba nije glupa. Upravo suprotno! A pošto se dugo bavim sociologijom kao hobijem, lako mi je bilo zaključiti zašto je možda stvoren novi zavod. Moralna situacija Biološkog odsjeka je loša (po tome on nije neki izuzetak, loši međuljudski odnosi su u akademskoj zajednici više pravilo nego izuzetak) tako da bi jako puno ljudi otišlo s njega negdje drugdje raditi biologiju, kad bi imali priliku. Ali, to je nemoguće. Tko će uzeti biologa? Lobistički potencijal biologije je apsolutna nula, vlada potpuna lobistička impotencija, ni tri kamiona “Viagre” ne bi biologiji pomogla! Pa čak da i odeš drugdje, međuljudski su odnosi isto vrlo kompleksni, svugdje je isto, na dosta mjesta čak i puno gore nego na BO-u. Broj ljudi koji bi rado otišli je popriličan, samo se ne usude to javno reći. Moj je kolega do sada radio na drugom zavodu i moja je procjena da mu je “pukao film”, da je odlučio “uzeti stvar u svoje ruke”, nešto napraviti za sebe, pobjeći s tog drugog zavoda, imao je percepciju da ga taj zavod davi, guši, satire, da jednostavno mora nešto poduzeti da se iskobelja iz takve užasne situacije, da mentalno ne istruli na “starom” zavodu. I zato je, jer je imao tu mogućnost, osnovao drugi zavod. Mislim da je i njemu jasno da time neće puno stvari pomaknuti naprijed, jer smo svi u “istom sosu”, ali sam osjećaj da je nešto napravio za sebe, da se barem malo pomakao naprijed iz starog, vjerojatno mu puno znači. Naravno, mislim da bi mu bilo puno bolje da je otišao na neki drugi fakultet, ali tko će uzeti biologa? Tko će bilo koga danas zaposliti, kada ljudi masovno gube posao? Zato je napravio ovaj korak, da barem malo dobije osjećaj da se negdje pozitivno pomakao. Nisam o tome s njim nikada razgovarao, ali zaista mislim da je to potez očajnog čovjeka, a takvih je puno na BO-u. Nije on ništa loše mislio, jednostavno se pokušao spasiti. A da bi ljudi rado otišli s BO-a sasvim je normalno, jer ljudi na zapadu nekoliko puta znaju promjeniti mjesto rada, češće dok su mlađi, ali neki to čine i u kasnijim godinama. To je odlično jer mijenjaš radno okruženje, u tvojem se životu pojave novi ljudi pa ti se aktiviraju i mentalni potencijali, novo okruženje stvara nove ideje i poticaje. Kod nas takvo što nije moguće. Kuda ćeš odseliti? Tko će te zaposliti? Ako te i zaposli, kako ćeš tamo živjeti? Gdje ti je stan? Kako ćeš preseliti obitelj? Gdje će oni raditi? Dobiješ posao na PMF-u u Zagrebu, Splitu, bilo gdje, čuvaš ga ko oko u glavi, do kraja života = nema novih ideja = nema novih intelektualnih poticaja = svi se, više ili manje, isposvađate = katastrofa. Ovdje (ali ni u većini drugih tranzicijskih zemalja koje su sada u EU) nema većeg protoka ljudi, protoka informacija, sve stoji, zacementiralo se u prostoru i vremenu. To je nasljeđe komunizma koje se polako i teško mijenja. Sociološki je vrlo zanimljiv taj otpor novom. Osobno smatram da bi zavode trebalo ukinuti i trebao bi postojati samo Biološki odsjek, ali mislim da je ovo sad zadnji intervju koji dajem, jer će me, nakon što ovu rečenicu pročitaju, razapeti kao Sv. Petra, tj. naopako. Većina je protiv toga i zato je to nemoguće izvesti. Moraš se pokoriti mišljenju većine.


Zašto se biolozi u Hrvatskoj tako teško zapošljavaju? Kakva nam radna mjesta nedostaju u području biologije?

Biolozi su se uvijek teško zapošljavali u nas Rvata. Osim, naravno, u “Šimeckom”. Nikad nije bilo puno mjesta za biologe, to je složen problem koji bi zahtjevao jednu detaljniju sociološku analizu. Ono što meni prvo pada na pamet zašto je to tako je da to perzistira još odavno, jer biologija nema tradiciju u društvu. Fizika i kemija imaju puno dulju i bogatiju tradiciju i bile su jače znanstvene discipline od biologije u Hrvatskoj. Kemija u Hrvata stvorila je Lavoslava Ružičku i Vladimira Preloga koji su, istina, svoje Nobelove zaslužili u Švicarskoj, ali su odavde. Biologija još čeka svojeg nobelovca. Biologija je dugo postojala isključivo kao klasična botanika i zoologija. Onda je 60-ih godina osnovan Zavod za animalnu fiziologiju. Osnovao ga je liječnik, Borislav Nakić. Onda je još kasnije osnovan Zavod za molekularnu biologiju. Molekularne su znanosti danas dominantne u biologiji u svijetu. Molekularci su se još nekako i zaposlili u nekoj bolnici, ako nisu nastavili znanstvenu karijeru tj. otišli na neki institut, fakultet ili van raditi doktorat. Ali i to je polako splasnulo, osim odlaska van koji se čak i povećao. Ekolozi su se uvijek teško zapošljavali u struci, iako je taj oblik biologije puno stariji u Hrvatskoj. Glavne poslodavce ekologa spomenuli smo prije. Ali, i oni imaju ograničeni kapacitet i ne mogu sve zaposliti. Osobno smatram da je jedan od glavnih razloga nezapošljavanja biologa to što biolozi nemaju lobija. S lobijem stvari uvijek idu malo lakše. Još da imaju koga u politici koji bi zastupao njihove interese, gdje bi im bio kraj? Biolozi uvijek soliraju, po mogućnosti jedan protiv drugog. Suprotnost tome su medicinari, a njih je mnogo u politici. Osim toga, medicina je povlašteni studij, svugdje u svijetu. Za vrijeme američke intervencije u Vijetnamu, američki je predsjednik Lyndon B. Johnson potpisao predsjednički ukaz kojim se od regrutacije izuzimaju svi koji su završili medicinu i pravo. Američki liječnici koji su bili u Vijetnamu, bili su tamo zato što su već bili vojni liječnici ili su se dragovoljno za Vijetnam prijavili i godinu dana tamo proveli minimalno 20 km od bojišnice, u kakvom MASH-u. Niti jedan liječnik nije dobio regrutacijsku karticu! A pošto se u SAD može u službi napredovati i po zaslugama za domovinu, neki su tamo otišli kao docenti medicine, a vratili su se kao izvanredni profesori. To vjerojatno niste znali. Možda zvučim jako pesimistično, ali ne postoje nikakvi čimbenici koji bi mi ukazivali da će se stanje s biolozima u društvu popraviti. Zasad, bit će samo još gore, novaca će biti sve manje. A kad instituti počnu propadati (eufemizam za to je tzv. “transformacija” odn. “reorganizacija” instituta), mnogo ljudi će s njih pokušati prijeći na sigurnije, na sveučilište, prijavljivat će se na natječaje na fakultete i pokušat će ući na mjesta onih koji su već dulje vrijeme na njima, pokušat će ih izgurati s fakulteta. Pošto su se bavili isključivo znanošću, bit će “izvrsniji” nego ljudi s fakulteta koji uz znanost moraju raditi i nastavu i tu će biti užasnih problema i lomova. Eto, tako ja vidim Biološki odsjek i biologiju u Hrvata u sljedećih pet do deset godina. Ovi će problemi biti izraženiji u molekularnoj biologiji, jer je molekularnih biologa više. Molekularni biolozi s biologije teže će se moći zapošljavati u medicinskim ustanovama, jer “medicina može takve kadrove dobiti s Farmaceutsko-biokemijskog i Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta. Svi ti fakulteti imaju neki oblik studiranja molekularne biologije. Osim toga, FBF je po struci bliži medicini nego biologija, a PBF je povezan s hranom, što može biti povezano s medicinom”. Ove gore navedene tvrdnje nisu moje! Njih sam čuo od jednog “visokog” medicinara koji mi je, na jednom doktoratu, rekao da, što se njega tiče, biolozi mogu “pakirati kofere” s medicine. I iznio mi gore navedene tvrdnje.Toliko o budućnosti biologije i biologa.

Što napraviti? Kao prvo, početi razmišljati kako uspješno dizajnirati obuću, jer tu je bezvremenski spasitelj biologa – “Šimecki” :D. Ja smatram da je u ovim užasnim vremenima najteže zadržati “peace of mind”, ali ga svakako treba zadržati. Kao i “vis comica”. Inače prolupate i odvedu vas u zavičajnu umobolnicu… Koliko je duhovna stabilnost u ovakvim trenucima važna, ispričat ću vam kroz jedan događaj: na Veliku Gospu 2008. godine bio sam u mojoj crkvi (Sv. Blaž) na večernjoj misi. Bilo je to doba mojih problema sa zmijama i bilo mi je svega dosta, i zmija i PMF-a, apsolutno svega. Ali, ta je misa na mene djelovala posebno, nisam čuo bolje održane mise, okrijepila me duhovno, a posebno me se dojmila propovjed o majkama, to je bilo nešto fantastično. Misu je držao mladi svećenik Domagoj Matošević koji je pri Kaptolu zadužen za rad s mladima. Poslije mise sam mu pristupio jer je izašao pred crkvu popričati s ljudima. Pa smo malo pričali o mom problemu, o problemima u društvu i ja sam ga pitao ima li on kakvo dobro rješenje i/ili riječi utjehe za mlade u ovim neutješnim vremenima, u ovoj dolini suza? Rekao je: “Molimo Boga da ostanemo normalni.” Toga se danas često sjetim, kada su u društvu sve vrijednosti poljuljane. Molimo se za mentalno zdravlje, svoje i svih ljudi, onih koje volimo, ali i onih koji su nam neprijatelji! To je jedino što mogu reći biolozima danas. Svaki drugi savjet u ovakvom svijetu zaista nema smisla. Ne živcirajte se i čekajte. Sačuvajte zdravlje, jer ono je najvažnije. Dovraga i biologija, kad se razbolite! Zdrav čovjek ima 1000 želja, a bolestan samo jednu.


Zmije se fotografiraju na milimetarskom papiru kako bi im se lakše utvrdile morfološke odrednice glave


Od 120 zmija, koliko ih postoji u fakultetskoj zbirci živih zmija koju vodite, možete li nam reći koja vam je omiljena vrsta i zašto?

Nemam omiljene vrste zmija, mogao bih imati samo zmiju-ljubimca, ali ni to nemam. Vrlo su mi korisne zelene jamičarke (Cryptelytrops albolabris), jer su odličan model, lako se održavaju i razmnožavaju. Razne zmije koristim za razne pokuse iz kemijske ekologije i kognicije zmija. Da držim zmije s kojima bih mogao i nešto zaraditi, držao bih i razmnožavao pitone i udave. Oni mogu biti jako dobar posao i financijski isplativi.


S kojom biste povijesnom znanstvenom osobom najradije otišli na večeru i za koje biste veliko znanstveno otkriće voljeli da ste upravo Vi bili zaslužni?

Najpovjesnija osoba s kojom često idem na ćevape zove se Krunoslav Brčić – Kostić i radi na IRB-u. On je vrlo povjestan, možda najpovjesnija osoba koju znam. Nadam se da ćemo još puno godina ići zajedno na ćevape, šetati po Maksimiru, ali da ćemo zajedno raditi i kvantitativnu genetiku zmija. To će ići vrlo teško, uglavnom iz tehničkih razloga, ali ja glede toga jedrim u klasi “Optimist“. Znanstveno otkriće za koje bih ja volio biti zaslužan je povezivanje kemijske ekologije i evolucijske povijesti zmija. To bi trebalo spojiti, nitko to još nije probao, I feel some ideas! Iz ovog ste vjerojatno zaključili da u znanosti nemam idola. Moj je profesor marksizma u srednjoj školi običavao reći da svatko ima svoj put u socijalizam, a ja se toga držim i u znanosti. Što će mi idol? Čemu on služi? Da mu se divim? Obožavam ga? Pokušavam biti kao on? Zoran Tadić ne klanja se idolima i ne da ga se kupiti! Ali ako me već pitate, ja bih rado upoznao tri osobe, a prva je...ovo će vas iznenaditi... James Clerk Maxwell, škotski matematičar i fizičar iz 19. stoljeća. Stvorio je modernu teoriju elektromagnetizma, povezao sva nepovezana opažanja, pokuse i jednadžbe o elektricitetu u jednu teoriju. Stvorio je nekoliko jednadžbi koje su temelj moderne elektrotehnike i elektronike. Bio je i pjesnik. Zatim, volio bih popričati i s Ronaldom Fisherom, a posebno s J. B. S. Haldaneom. Njih dvojica očevi su moderne populacijske genetike. To su dvije potpuno različite osobe. Fisher je bio uvjereni vjernik, a Haldane ateist i komunist, dugo je godina pisao članke za britanski komunistički časopis “The Daily Worker“. Zapravo, bio je veliki idealist, a kasnije se u komunizam jako razočarao. Bavio se fiziologijom, biokemijom, populacijskom genetikom, statistikom, pisao pjesme i bio vrlo osebujna osoba. Njegov bivši doktorand, poznati evolucijski biolog John Maynard – Smith u jednom je intervjuu izjavio da Haldane nije podnosio glupane pa je stalno živio u strahu da mu šef ne uoči da je zapravo glup. Haldane je proglašen za najsvestranijeg britanskog znanstvenika 20. stoljeća, što on i jest. Po meni, on je i najbolji britanski znanstvenik 20-og stoljeća: bio je uspješan u svim područjima u kojima se okušao. Zanimljivo je da je bio odličan popularizator znanosti. Njegova knjiga “The Causes of Evolution“ biser je populacijske genetike. Za poznavanje populacijske genetike morate znati nešto matematike, ali Haldane je sve objasnio bez puno matematike, knjigu mogu čitati i oni koji matematiku baš i ne znaju. Jedino je za posljednje poglavlje knjige potrebno znanje matematike jer je u njemu objasnio matematičku podlogu teorije evolucije. Haldane je diplomirao književnost, ali nikada nije doktorirao. Sam je naučio matematiku i postao vrsni matematičar. Međutim, kao što je netko napisao, “kad si pametan kao Haldane i ne treba ti doktorat“. Bio je profesor na Cambridgeu i University Collegeu u Londonu. On i Fisher nisu se podnosili (Haldane se s malo kim slagao, pa to za njega i nije čudno), a postoji anegdota da su svojim doktorandima čak zabranili da međusobno komuniciraju. Međutim, takvi velikani znanosti danas bi brzo propali. Prvo, ne bi mogli ni nastati. Drugo, da i nastanu, morali bi pisati FP7 projekte EU-a, prema zadanim temama. Da su živi, zaista bi volio čuti što J. B. S. Haldane i Ronald Fisher misle o “FP7 domaćim zadaćama“. Morali bi što više publicirati, u što boljim časopisima, imati što više citata, što veći h-indeks, popunjavati kojekakve bezvezne formulare za projekte u kojima ima “zanimljivih“ pitanja i nebuloza, projekte bi im recenzirale kojekakve agencije za znanost ili činovnici EU. Ukratko, morali bi biti “izvrsni“ i to na neoliberalan način.


Da se ne bavite znanošću, čime biste se bavili? Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Da se ne bavim znanošću, bavio bih se šetanjem po šumama i prirodi, bio bih lugar. To smiruje. Životna mi je želja nabaviti neku kućicu u Dalmatinskoj zagori (tzv. Vlajlandu), kraj neke rijeke ili potoka, gdje bi se dalo uživati. Ne treba mi baš more, nisam lud za njim, više volim slatke vode.

U slobodno vrijeme šetam po prirodi, družim se s ljudima, čitam knjige (u zadnje vrijeme manje, jer moram čitati puno toga za posao). Nemam profil na Facebooku jer smatram da to izaziva društveni autizam: druže se preko računala, a ne u birtiji! Ja preferiram izravni kontakt u birtiji. Ako mora preko računala, onda može e-mail (ztadic(at)biol.pmf.hr) ili čak Skype (poskok_pmf), ali i on manje. Jako volim mačke kao kućne ljubimce. S njima imam nekakav posebni odnos. To su mi mnogi rekli.

Ljudi, da ja vas koji vodite ovaj portal nešto pitam: jel “Šimecki“ još radi il je propao?


*Sve fotografije ustupljene su ljubaznošću doc. dr. sc. Zorana Tadića

Stranica prilagodena ispisu Pošalji članak prijatelju
comments powered by Disqus

Poveznice

Kalendar događanja

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Oglašavanje

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?