Ovo je priča s osmijehom. Širokim kao mlađak mjesec za vedre noći. Mjesec blješti baš kao jaki, bijeli, zašiljeni zubi koje otkriva širok osmijeh. Zašiljeni? Vidi, stvarno, mjesec kao da je iscrtan obrisima očnjaka. Opa, mladi mjesec, očnjaci, pa je li moguće?

Krajnje je vrijeme za posjet starom Egiptu. Čak ni sav mrak srednjeg vijeka niti svi paprikaši s mačjim mesom nisu mogli izbrisati, pa ni umanjiti, značenje koje je mačka dobila tako davno u vječno zadivljujućem daru Nila. Bila je sveta životinja, božanstva su nosila njen lik, a njeno ozljeđivanje i/ili ubijanje kažnjavalo se smrću. Nameće se pitanje zašto. Čime su mačke zadužile taj narod da su im počeli iskazivati takvu čast?

Kreativan um kojem je na Biologiji štošta dopušteno, naša Vedrana Pištelek, ovoga vam je puta napisala dva pisma. Čitajući uvjerit ćete se da poveznica kanadske sfinge, Khimaire, Hada, Edipa i kojekakvih mitskih beštija doista postoji. Osim toga, pročitajte i što naš jedini neprirodoslovac u timu kaže o mačkama, „oportunističkim stvorenjima koje bi se i krvi vlasnika napile".

Krenula je nakon najave u priči o Pegazu. Šuljala se pustinjom i prašumom. Hodala je mekim korakom po travi na proplancima, sigurnim i čvrstim korakom po oštrom kamenju u planinama. Kad bih zatvorila oči, ona bi izvirila iz tame, osmjehnula se kako samo mačke znaju pokazavši jedan očnjak samo na sekundu, dva tanka traka dima obavila bi se nakratko oko rogova, a sve bi popratilo tiho zlokobno siktanje. No, sada više ne želi biti tiha, sada je tu i sprema se riknuti punom snagom. Rika. Rez. Imamo foršpan.

A sada nešto sasvim drugačije: "Ta grozna i nepoznata stvorenja, koja su neki od nas nekako stvorili, a koja smo mi drugi u našoj bezbrižnoj lakomosti uzgajali diljem svijeta. Nije se čak moglo ni kriviti prirodu da ih je stvorila. Nekako su bili uzgojeni... kao što si uzgajamo prekrasno cvijeće ili groteskne sprdnje od psećih pasmina..."

Kad pripekne sunce pa termometar pokazuje (kao trenutno ovdje) 38°C u hladu, nema ljepšeg mjesta od debelog šumskog hlada uz neku vodenu površinu. Malo vjetrića, hladno pićence, možda neka zanimacija ili čisti lapitis i lako je preživjeti ljeto. No, kao što je vidljivo iz naslova, nećemo uživati s nekom milookastom, mucastom živinkicom koja kaki led. S obzirom na paklene vrućine i na to kako se svi povampire kad upeče zvizdan, upoznat ćemo kelpijeve rođake koji jedva čekaju upropastiti nekome odmor. Iz čiste zlobe.

Pao je mrak, a s njim se spustila i magla. Ne pregusta, ali dovoljna da bude jeziva. A takav je bio i dan. Odvratan i jeziv. Hvala Bogu na njegovom kraju, činilo se kako nikada neće završiti. Stari je svećenik zadrhtao i ušao u crkvu. Nekada mu običaji uopće nisu imali smisla, pogotovo onaj današnji. Ljudi su ga pogrdno nazivali "krštenjem" groblja. Shvaćao je ljutnju, radilo se o žrtvovanju. Govorili su ljudima kako se radi samo o životinji, ali vlasniku životinje to nije pomoglo. Baš naprotiv, izgledao je vrlo bijesno, tijekom obreda je tako snažno stiskao šake da su se ljudi počeli odmicati, a kad je sve bilo gotovo otišao je bez riječi.

Putujući kuglom zemaljskom za neobičnim stvorenjima posjetili smo nekoliko mjesta. Neka i više puta, ali što da se radi kad jedan narod ispriča tako lijepe priče s konjima ili nečim konju nalik. Ovaj put idemo u Carstvo sredine, zemlju koja je jako dugo bila gotovo potpuno zatvorena za putnike i čari koje je bar djelomično svijetu prenio naš Marko Polo. Idemo u Kinu oprostiti se s konjima neba kojih, moram priznati, nisam znala da ima toliko puno. Samo su iskakali pred mene, a ja sam oduševljeno išla za njima kao Homer Simpson za psićem čupava repa.

Još jednom nebu pod oblake, dragi prijatelji! Nosit će nas i ovaj put krasno krilato i doslovce vatreno grlo, Haizum. Dolazi s iste strane kao i Burak, o kojem je ranije bilo govora, ako se sjećate. Njih dvojica imaju nešto zajedničko, a nešto samo jednom svojstveno. Zajednička im je bijela boja i krila te podrijetlo - obojicu nam predstavlja islamska tradicija. Zajedničko im je i poznavanje proroka Muhameda, no imali su drukčiju ulogu. Burak ga je ponio u sedmo nebo, a Haizum mu je proslijeđivao poruke od svog vlasnika. A to je bio nitko drugi do arhanđeo Gabrijel. Krilato grlo za krilatog anđela.

Strašno malo podataka o Chollimi je dostupno. Vjerojatno se kriju u bespućima interneta ili u nekoj knjižici negdje, ali nažalost nisam uspjela naći neku priču koja bi nam približila ovo biće. Sve što nađoh su valići koje je Chollima izazvao. I to je nešto, lijepo je što nije zaboravljen.