"He prayeth well, who loveth well            

Both man and bird and beast."                

The Rime of the Ancient Mariner                

Samuel T. Coleridge ¹                                                      

Vjerovali ili ne, tek sam sad pročitala i pogledala cijelu seriju ''Harry Potter i svašta nešto š njime''. Nisam postala obožavateljica iako kužim zašto se ljudima sviđa. Meni je cijelo iskustvo bilo malo čudno. Kao kad navučete čarape prije gaća. Nije greška, može i tako, sve ok, samo se na par sekundi javi osjećaj da nešto nije kako treba. Vjerojatno zbog gomile dječurlije sa čarobnim štapićima. Čitanje mi je zbog njih bilo čudno, ne ovo s čarapama...

''Ideja o gradnji kuće u kojoj bi se ljudi mogli izgubiti možda je neobičnija od slike čovjeka s bikovskom glavom, ali obje se ideje dobro dopunjuju, pa slika labirinta odgovara slici Minotaura. Podjednako je pogodno da se usred čudovišne kuće nalazi čudovišni stanar.''

Priručnik fantastične zoologije, Jorge Luis Borges

Ovaj put bit će potrebno nazuti gumene čizme do pazuha i nakačiti štipaljku na nos (iako zamišljeni smradovi znaju biti jači od zamišljenih štipaljki) pa via kanalizacija! Dolje je već jedan od najpoznatijih i najomiljenijih federalnih agenata, Fox Mulder, koji istražuje smrt nepoznatog čovjeka čije je tijelo pronađeno u kanalizaciji. Radi se o drugoj epizodi druge sezone, naslov je Domaćin (The Host) i skroz ću upropastiti radnju za one koji je nisu pogledali pa se smatrajte upozorenima. Zaobići ćemo detalje istrage i prepričavanje cijele epizode i prijeći na ono bitno - samo stvorenje.

Nedostaje li još nekome 'Sulejman Veličanstveni' na malim ekranima? U našoj kući tih sat vremena znači zabavu za cijelu obitelj. Dobro, gotovo cijelu obitelj, ima onih koji se uspješno opiru. Pošto smo lišeni te zabave, i to prilično naprasno, vraćam 'Sulju' na moždane ekrane predstavljajući ptičicu koja se spominjala u seriji kada je Ibrahim-paša svojoj dragoj Hatidže poklonio broš s njenim likom. S likom ptice, ne Hatidže.

Dragi čitatelji, bit ću posve iskrena s vama. Nakon prošlog članka bila sam malo izgubljena. Nisam znala ni kuda ni kamo. Hoću li krenuti s novom serijom ili lijevo-desno-nigdje-moga-stana? Pogledala sam oko sebe u potrazi za nadahnućem i nakon pogleda na vijesti vrlo brzo odlučila beskućnički krivudati. Ali gdje ću prvo? Upalilo je prvi put pa sam opet pogledala oko sebe i pogled mi se zaustavio na svjetlosnoj sablji. Hmmm.

Bio jednom jedan entić. Mama mu je bila krasna i vitka, nalik na brezu. Živjela je na proplanku odmah uz šumu gdje je uzgojila pravi mali raj s kojim stablom jabuke tu, kupusićem tamo i grmovima šumskog voća posvuda. Volio se igrati ondje, ali i pomagati majci što je bilo vrlo neuobičajeno za jednog enta. No, volio je on provoditi vrijeme i s ocem, moćnim poput hrasta, u dugim, laganim šetnjama šumom. Micali bi prenapasne imele i bršljane ili popravljali ptičja gnijezda u krošnjama stabala. Nekad bi čudnim zvukovima odvraćali slučajne putnike. Tada još nije shvaćao zašto.

Aaaaa, dobro staro Međuzemlje! Kako se samo lijepo vratiti tamo. Šetati uz Baranduin i vilenjacima plesti pletenice, cugati s patuljcima pa se onda izgubiti u dvoranama pod Maglenim gorjem, živcirati Galadriel prešajući zlatno lišće Loriena, trčkarati pitomim brežuljcima Shirea, panično bježati orcima nedaleko Osgiliatha... ma ludilo! Oni koji su bili znaju kakve ih pustolovine i prijatelji čekaju, a oni koji nisu neka spakiraju pinklo (ne zaboravite ručnik) i krenu "kroz vrtna vrata s noge na nogu".

Postoje novostvorena čudovišta ili bar novootkrivena koja nas oduševe i ostanu nam u sjećanju. Postoje i dobra stara čudovišta kojih se sjećamo iz priča ranog djetinjstva i čim čujemo njihovo ime sjetimo se svega o njima. No, postoje i ona kojima se sjećamo imena, ali si ih ne možemo predočiti već vidimo samo oblačić s očima. I kad bismo još trebali reći nešto o njima, pretvorili bismo se u zamuckujuću noćnu moru svakog profesora. Za mene, to je već cijelu vječnost mantikora. Pamtila sam svakakve nakaze i potpuno nepotrebne činjenice, ali ova vražja mantikora nikako da se prišteka na vijugu. Samo mi se belji iz oblačića. Grrrr.

Vjerujete li u talismane, amajlije i kristale koji donose sreću? Ja ne. Ne od incidenta s pravom zečjom šapicom iz ljeta '94. Moram, doduše, priznati kako imam par privjesaka koje nosim kad se ne osjećam spremnom za suočavanje sa svijetom ili kad znam da mi predstoji okršaj neke vrste. Nosim ih i osjećam se bolje. Uzmem li to u obzir, nasmiješena maca što doziva sreću više i ne zvuči tako čudno.