Moćne kraljevske kobre

Datum 09.01.2012 03:01:00 | Kategorija: Biologija

Kraljevska kobra (foto: EOL)Kraljevska kobra (Ophiophagus hannah) je najveća otrovnica na svijetu. Može narasti do 5.6 metara i težiti oko 9 kilograma. Ova vrsta živi pretežito na području jugoistočne Azije, Indije i južne Kine, malajskog poluotoka, Indonezije i Filipina. Najveća nadmorska visina na kojoj je pronađena je 2000 metara. Njezino stanište uglavnom su kišne šume i ravnice, ali je možemo naći i u degradiranim šumama i mangrovama, a ponekad se vole okupati i u obližnjim rijekama.


Koža ove zmije je maslinasto - zelena, smeđa ili crna s blijedo - žutim unakrsnim prugama koje se protežu dužinom cijelog tijela. Trbuh je blijede boje i prošaran pa često izgleda kao da po sebi ima ornamente. Glava odrasle zmije je vrlo masivna i glomaznog izgleda, a kao i sve zmije, kraljevske kobre mogu proširiti čeljusti kako bi progutale velik plijen koji mogu uočiti na udaljenosti od čak 100 metara. Ipak, ono što im daje tako moćan i pomalo zastrašujuć izgled je proširenje rebara iza glave koje izgleda poput kapuljače ili klobuka. Vjerodostojnija metoda za identifikaciju kraljevske kobre je jasno vidljiva kao par velikih okcipitalnih ljuski na vrhu glave koje se ne nalaze u kobri iz porodice Elaphidae. Bitno je napomenuti da unatoč nazivu ''kobra'', ova zmija ne pripada rodu Naja kao sve ostale poznate kobre, već kao prava vladarica zasjeda sama u rodu Ophiophagus - čiji naziv savršeno oslikava način prehrane drugim zmijama, pa bi se na hrvatskom jeziku kraljevsku kobru moglo nazivati i pravim zmijožderom.

Iako bez sumnje vrlo opasne, ove zmije u opasnosti ipak radije odabiru bijeg, osim ako su stjerane u kut ili izazvane - tada agresivno napadaju. Kada je u opasnosti, kraljevska kobra se prednjim dijelom tijela može podići na oko 1 metar od tla. Kako bi dodatno zastrašila svog suparnika, kobra proizvodi zvukove frekvencije 600 Hz koji zvuče poput režanja bijesnog psa. U takvom položaju uspijeva velikom brzinom napasti neprijatelja na udaljenosti od čak 2 metra, što je pogotovo opasno za ljude jer ponekad krivo procjene sigurnu udaljenost.

U jednom napadu, kraljevska kobra može ugristi žrtvu i više puta. Tijekom ugriza, otrov se potiskuje kroz zub veličine 1.25 cm u ranu žrtve, te velikom brzinom dolazi do centralnog živčanog sustava izazivajući jake bolove, zamagljen vid, vrtoglavicu, pospanost i paralizu. Otrovanje napreduje u kardiovaskularni kolaps, a žrtva pada u komu. Nakon toga nastupa smrt,  najčešće zbog poremetnje normalne funkcije dišnog sustava.

Otrov kraljevske kobre se primarno sastoji od neurotoksina, ali sadrži i kardiotoksične spojeve. Otrovni sastojci su uglavnom proteini i polipeptidi. Prije se navodilo da je LD50   za ovu zmiju 1.6 - 1.8 mg/kg, što ju je svrstavalo u jednu od najmanje otrovnih vrsta porodice Elaphidae. Novija toksikološka istraživanja pokazala su kako je ta vrijednost puno manja. Za primjer možemo navesti kinesku kraljevsku kobru kod koje vrijednost LD50 * iznosi 0.34 mg/kg, pa na temelju usporedbe s drugim kobrama, čije su LD50 vrijednosti puno veće, možemo zaključiti da je kraljevska kobra zaista prava otrovnica. U prilog njihovoj obrani ide i činjenica da prilikom ugriza mogu ispustiti 7 mililitara otrova, što je dovoljno moćno da ubije 20 ljudi ili čak slona.

Zanimljivo je da se u posljednje vrijeme sve više otkrivaju pozitivni učinci otrova kraljevske kobre. Tako se sintetski otrov kobre koristi u liječenju artritisa i snižavanju krvnog tlaka te kao analgetik - ima djelovanje 2700 puta jače od morfija! S obzirom da toksin djeluje na receptore neurotransmitera koji predstavljaju komunikaciju živčane stanice sa živcima i mišićima, znanstvenici se nadaju otkriti neke korisne spoznaje i u liječenju Alzheimerove i Parkinsonove bolesti, šizofrenije, depresije i ovisnosti o nikotinu.


* LD50  je letalna doza neke toksične supstance koja ubija 50% jedinki promatrane, testne populacije


Izvori: National Geographic, EOL, Reptileknowlegde.com, Upi.com





Članak je sa stranice Biologija.com.hr
http://biologija.com.hr

URL za ovaj članak je:
http://biologija.com.hr/modules/AMS/article.php?storyid=8599