Intervju s hrvatskim znanstvenikom – doc. dr. sc. Sandro Bogdanović

Datum 12.02.2014 09:02:00 | Kategorija: Intervju

Intervju s hrvatskim znanstvenikom - doc. dr. sc. Sandro BogdanovićSandro Bogdanović doktorirao je u Botaničkom zavodu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a trenutno radi kao docent u Zavodu za poljoprivrednu botaniku Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njegovi znanstveni interesi obuhvaćaju taksonomiju, sistematiku, floristiku, botaničku nomenklaturu, floru Hrvatske, Balkanskog poluotoka i Sredozemlja, evoluciju, filogeniju i filogeografiju. U svom radu surađuje s brojnim domaćim i inozemnim stručnjacima iz područja botanike, a sudjelovao je i u otkrivanju i opisivanju nekoliko novih biljnih vrsta za znanost. Također, sudjelovao je u pisanju nekoliko popularno-znanstvenih knjiga te je aktivan član Hrvatskog botaničkog društva gdje ima funkciju dopredsjednika.


Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva

 

Razgovarala: Behija Salkić

 

U svom znanstvenom radu bavite se proučavanjem flore. Kako je započela vaša ljubav prema botanici?

Sve je započelo već negdje u srednjoj školi, zato što sam imao jednu profesoricu koja je bila vrlo stroga i sistematična, ali je voljela biologiju. Ona je prenijela to na mene. To što sam tada dobio u školi, dalo mi je temelje za kasnije i probudilo je u meni tog nekog malog prirodoslovca i zanimanje za botaniku.

Čime se sve bavi jedan botaničar? Možete li opisati našim čitateljima koje su glavne sastavnice vašeg posla.

Kada ljudima kažeš da si botaničar onda ljudi kažu: ''Joj pa ti sigurno stalno gledaš prašnike!'' ili prvo pitaju koje se sve biljke mogu koristiti za čaj ili što možemo koristiti za prehranu. Znači tu je već nekakva, ne bih rekao iskrivljena percepcija botaničara, nego jednostavno ljudi botaniku i biljke doživljavaju kao nešto komercijalno, vežu botaniku uglavnom uz hranu. Općenito doživljavaju botaniku na sasvim jedan drugačiji način nego što mi botaničari to doživljavamo.

U svom radu bavim se biljnom raznolikošću i autohtonim biljkama koje su većini ljudi nepoznate. Kada to ljudima prikažeš kroz nekakvu priču, onda ljudi razumiju o čemu se radi. Jer kada nekome kažeš da se primjerice baviš molekularnom filogenijom, što to jednom čovjeku znači? Ništa mu to ne znači.

Intervju s hrvatskim znanstvenikom - doc. dr. sc. Sandro Bogdanović

Ljudi botaniku i biljke uglavnom povezuju s izradom herbara te se s tim susreću uglavnom samo tijekom svog školovanja. Ipak, postoje i službene zbirke sa tisućama herbarijskih listova koje se čuvaju na posebnim mjestima, a u Hrvatskoj postoji devet službenih herbarija. U kakvom su stanju te zbirke i kolika je njihova vrijednost? 

Njihova vrijednost je neprocjenjiva. Na primjer, kada pogledate zbirke s početka 1830-ih godina i pratite ih do danas, vi kroz herbarske listove možete pratiti puteve istraživača, možete vidjeti gdje su oni bili, s kim su bili, koliko i što su sakupljali... To je jedno neprocijenjivo bogatstvo koje većina ljudi ne doživljava. Tu nije kapital, to nije novac! Odnosno, može biti novac ako ga znate prikazati kao novac, ako znate kako tražiti novac od nekog izvora ovisno za što vam treba, pa prema tome morate znati i dobro ''upakirati'' i predstaviti vrijednost tog materijala. To su u većini slučajeva sve stvari koje su ljudima neopipljive. Ne znaju što se nalazi u tim herbarima. Ljudi doživljavaju herbar kao nekakvu igračkicu za osnovnu ili srednju školu.

Stanje zbirki u Hrvatskoj nije dobro zato što se ne vodi dovoljna briga o njima. Za to nisu odgovorni sadašnji kustosi, već su te zbirke od svog osnutka do danas doživjele jedan spust. Umjesto da idu prema gore, kao što idu londonske, britanske ili njemačke zbirke gdje se okreću veliki novci u cijeloj priči. Nedavno sam bio u Kraljevskim botaničkim vrtovima u Kewu (London), oni tamo imaju zbirku od 5 milijuna primjeraka i njima je lako raditi i educirati ljude i djecu. Tamo su zbirke otvorene, a naše zbirke, gdje se nalaze? Nalaze se na fakultetima, institutima ili u privatnim kolekcijama, a vi ne možete doći do gotovo niti jednog primjerka, ne možete doći do nikakvog materijala, a vrijedan materijal je tamo pohranjen. S te strane je to loše, a s druge strane je i razumljivo, budući da to ne donosi novac te je društvu kao takvom nezanimljivo. U svakom slučaju imam hrvatskih iznimaka koje su vrijedne pohvale.

Najmlađi herbarij u Hrvatskoj osnovan je 2013. godine i dio je Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kakva je bila vaša uloga prilikom osnivanja ovog herbarija?

Moja uloga u toj priči nije bila uloga, nego vizija da sav svoj desetogodišnji terenski i istraživački rad koji sam imao iza sebe i sav taj materijal koji sam sakupio, a koji se zaista nagomilao u tih deset godina nakako smisleno sredi i pohrani. Ne za mene, nego za sve one koji će doći iza mene i za one koji su tu sad u ovom trenutku pored mene. Tako da je meni bila vodilja da osnujemo herbarijsku zbirku ZAGR na jednom fakultetu koji je nema, a ima reputaciju i tradiciju. Primjerice, s Agronomskog fakulteta su proizašli profesor Trinajstić i profesor Pevalek. To su zvučna imena hrvatske botanike, a zbirke nisu postojale ili su ih neke druge zbirke otkupile. I tako sam postao kustos koji se morao pobrinuti za taj materijal. Igrom slučaja je to bio moj materijal, a mogao je biti i nečiji tuđi.

Ukoliko sada netko dođe i donese herbarski materijal te kaže da bi ga baš htio pohraniti tu kod vas, je li to moguće?

Da, dapače. Naime, situacija sa zbirkama u Hrvatskoj je takva da bi sve zbirke trebale biti otvorenog karaktera tj. moraju biti javno dostupne. Odnosno, dva su načina registracije zbirke - zbirka se može registrirati kao fakultetska zbirka ili muzejska zbirka. Ako se registrira kao muzejska zbirka, ona može biti kulturno dobro i kao takva se može prijavljivati na različite natječaje, primjerice Ministarstva kulture ili neke druge. Međutim, kao fakultet ne možete imati muzejsku zbirku, jer vi niste Muzej, ne bavite se arhivistikom, što je primarno u opisu posla jednog Muzeja. Možete imati zbirku koja je znanstvena, za znanstvena istraživanja poput zbirke sjemenki ili zbirku koja može biti sastavni dio tog herbara poput zbirke kultiviranih biljaka. Sad smo na Agronomskom fakultetu započeli raditi s autohtonim sortama, pa sakupljamo cvjetove, plodove, sjemenke... Studenti ih čiste, obrađuju i ti materijali se ulažu u našu zbirku. Ako imate svoj materijal koji je zanimljiv i lijepo obrađen, odlično, rado ćemo ga primiti. Mi smo otvoreni.

Intervju s hrvatskim znanstvenikom - doc. dr. sc. Sandro Bogdanović

Većinu ljudi pojam ''znanstvenik'' asocira na osobu u laboratoriju u bijeloj kuti. Vaš rad se dobrim dijelom sastoji od terenskog rada. Koliko je terenski rad važan za jednog botaničara?

Osobno sam se uvijek grozio tih bijelih kuta. Mene je ta bijela kuta asocirala na nešto doktorski i uštogljeno. Djelovala mi je da moram biti nešto što ja nisam. Od te kute sam uvijek bježao kao od vraga. Ok, ako radiš s nekakvim materijalom i ne želiš se zaprljati, onda je korisna, ali u herbaru ona nije potrebna.

Terenski rad je neizbježan i svaki kvalitetan botaničar će biti u većoj prednosti što više terena prođe. Lakše će savladati varijabilnost vrsta, jer ako si taksonom ili florist proučavaš i morfološku varijabilnost vrste. Naime, ako ti nju vidiš samo u okolici Zagreba, a ne vidiš ju u Slavoniji ili Italiji, možeš samo steći takav dojam o toj vrsti kakva je ona ovdje kod nas. Ako ne odeš negdje drugdje i ne vidiš tu istu vrstu na nekom drugom staništu, drugačijeg izgleda, većih listova, drugačije boje cvijetova, ne možeš dobro raditi. Znači, da, bitno je, jedan botaničar mora biti puno po terenu. Puno puno puno.

Isto tako, mislim da posao kvalitetnog terenca nastupa puno puno prije odlaska na teren. Ti u jednom trenutku moraš procijeniti gdje ćeš ići, zašto i zbog čega ćeš ići i koliko ćeš novaca potrošiti. Za to sve je potrebna priprema uz pomoć literature. Znači tu su materijali iz herbara i biblioteka.

Imate li neke terenske anegdote koje biste podijelili s našim čitateljima? Jeste li se ikada našli u nekoj opasnoj situaciji? Jeste li ikada imali problema s lokalnim stanovništvom?

Ono što sam s godinama naučio jest da kad ideš na neko područje koje je relativno blizu naselja ili u nekakvo zaštićeno područje, obvezno se treba javiti lokalnoj zajednici i obvezno se treba javiti lokalnoj Javnoj ustanovi ili Nacionalnom parku. Dakle nadležnom tijelu koje gospodari tim područjem ako je zaštićeno, jer vam ti ljudi mogu biti od velike koristi i na kraju vas i odvesti na neki lokalitet. Tako se ne gubi vrijeme, brže se pronađe ono što je potrebno.

A što se tiče anegdota, ima tu puno priča. Jedna od zanimljivih anegdota mi se dogodila u Albaniji prije par godina. Tražili smo jednu biljku i nikako ju nismo mogli pronaći. Imali smo okvirni lokalitet, znali smo gdje moramo ići i na komadu papira smo imali isprintano kako bi ta biljka koju tražimo trebala izgledati. Došli smo u jedno selo gdje nitko ne govori engleski, a mi nismo govorili albanski i nikako se nismo mogli sporazumjeti. Ljudima smo prstom pokazivali u tu biljku na papiru i onda je odjednom došao čopor djece od 10, 12, 13 godina koji su nas odveli točno na mjesto gdje raste ta biljka. Znači jezično nitko nikoga tu nije razumio, ali je ta isprintana biljka na papiru bila dovoljna.

Imam i jedno neugodno iskustvo. Jednom je jedan čovjek mislio da mu idemo u polje krasti krumpire i grašak i njegove poljoprivredne nasade. Na tom području smo kartirali floru te smo htjeli kartirati i ruderalne biljke. Približili smo se njegovoj zemlji, a on je počeo trčati za nama, počeo je vikati, imao je čak i motiku u ruci. Mislili smo da smo ne znam što napravili, a u principu nismo ništa, došli smo samo popisati biljke koje tamo rastu.

Hrvatska je zemlja koja je izuzetno bogata biljnim vrstama, prema službenim podacima u Hrvatskoj raste preko 5000 vrsta i podvrsta. Ta brojka nas svrstava na sam vrh biljne raznolikosti u Europi. Ipak, redovno se otkrivaju nove vrste, a i sami ste sudjelovali u opisu nekoliko novih vrsta. Jesmo li sve otkrili ili ima još posla za botaničare?

Nismo još sve otkrili, mislim da tu još ima puno prostora za istraživanje. Postoje određene skupine i rodovi koji su slabo poznati ili se mislilo da su poznati. Kada krenete kopkati po tome, uvijek nešto ispliva. Uvijek ćete naći nešto što netko prije vas nije našao i onda će vas to potaknuti da istražujete dalje.

U svom radu dobrim dijelom se bavite i florom naših otoka. Ljeti je na našoj obali sve suho i sprženo te uopće ne izgleda kao da tamo ima ičega vrijednog proučavanja. Kakvi su naši otoci i ima li tamo nekih zanimljivosti?

Naši otoci su pravi rudnik zlata, ali je veliki problem što dosta botaničara odlazi na te otoke u periodu kada je ta flora tamo najljepša i najbujnija, znači u travnju, svibnju i lipnju. Nitko ne ide tamo u rujnu i listopadu ili recimo u siječnju i veljači kada kreću proljetnice. Meni je to razumljivo, zato što su otoci daleko, skupo je doći do njih, moraš imati novaca za to sve napraviti. Osim toga, kako su udaljeni i nepristupačni, niti prije nisu bili dostupni istraživačima pa su relativno nepoznati što se tiče flore.

Otoci su zanimljivi zato što su izvor malih i skrivenih vrsta, pri tom ne mislim da su one fizički malene, nego su nekada nekako evoluirale daleko od kopna i bile su izolirane na tim otocima.

Jedna profesorica s fakulteta koja je meni predavala, profesorica Topić, uvijek govori kako Mediteran nikad ne spava! I to je doista istina, kada odete na more, to more nikada ne spava.

Trenutno je u postupku objavljivanja rad u kojem opisujete novu vrstu za znanost - Campanula teutana. Kako ste ju pronašli i kako ste posumnjali da se radi o nečem novom? Kako se uopće otkrije nova vrsta?

Ima par stvari koje su tako sasvim slučajno i spontano otkrivene i to bi možda moglo proći pod nekakvu anegdotu. Bio sam s prijateljima na popodnevnoj šetnji jedne subote. Došli smo do neke spilje u koju nisam htio ući zbog mraka, oni su ušli, a ja sam ostao ispred. Dok su oni istraživali unutra, ja sam istraživao stijene vani i tamo sam pronašao tog jednog zvončića (Campanula) koji nije bio u cvatu. Bili su samo prisutni listovi i na kraju se ispostavilo da se radi o novoj vrsti za znanost i baš će sad konačno ovih dana izaći taj rad. Eto, iz jedne spontane šetnjice je proizašlo nešto skroz neočekivano. Puno je teže kada idete ciljano na nešto.

A kako se otkrije nova vrsta - pa prvo pitaš sve one koji bi eventualno mogli znati o čemu se radi da pogledaju tvoj materijal. Kada 90% ljudi ne zna dati odgovor na to što si pronašao, onda počneš malo dublje «kopati» po tome. Tada kreće ''dosadniji'' dio, a to je pretraživanje literature i čačkanje po herbaru. Većini je to možda dosadno, ali meni je to jako zanimljivo. I onda tu počinješ shvaćati da si pronašao nešto što se zapravo ne uklapa u neke dosadašnje poznate okvire. Tu si onda na vagi - jesi li pronašao nešto što je novo ili si pronašao nešto što je od prije poznato pa je novo u Hrvatskoj, ali nije do sada bilo zabilježeno. Prije nego što doneseš neki sud, moraš jako temeljito istražiti sve što je do sada pronađeno da bi mogao usporediti s tim što ti imaš.

Na svu sreću, danas je molekularna filogenija dostupna svima i za par tisuća kuna je moguće relativno brzo doznati imaš li nešto novo ili ne. No, postoji i jedna olakotna okolnost, a to je da postoje određeni timovi ljudi koji se bave određenim rodovima, vrstama i kompleksima vrsta pa ih je moguće kontaktirati i tražiti savjete.

Jednom kada otkriješ novu vrstu, onda svaki idući put pomisliš da si na dobrom putu da to što radiš zaista bude to što si zamislio. Onda u 90% slučajeva shvatiš da to nije tako, da radiš krivu stvar, da je to nešto što je od prije poznato. Jer mi ipak nismo Amazona, odnosno nismo tropska šuma. Ovo je područje koje je u globalu relativno dobro istraženo. Znači Mediteran je istražen, ne možemo reći da nije, ali uvijek postoji nada u nama da ima još nečega.

Ima situacija kada ljudi primjerice odu na Medvednicu pa misle da su pronašli neku novu vrstu, ali teško da će se sada tu na kontinentu pronaći nešto novo za znanost. Jer ipak je to kontinentalna klima i već su Poljaci, Nijemci i Austrijanci i ostali kontinentalci sve toliko istražili da nema tu sad nekih velikih iznenađenja. Jedino ako radiš na nekom europskom nivou pa otkriješ kriptične, odnosno skrivene vrste. Ali otoci su tu zagarantirani, gdje ima izoliranih područja i izoliranih populacija, može se svašta naći.

U flori Hrvatske zastupljeno je 188 biljnih porodica, odnosno preko 1000 različitih rodova. Kako odabirete koju skupinu ćete proučavati? Do sada ste se bavili vranjemilima, lukovima, zvončićima... Što je sljedeće? Zašto su neke skupine zanimljivije od drugih?

Zato što postoje neke skupine koje kao da vas mame i zovu. Postoje vrste koje te zovu da ih proučavaš, a postoje i one koje te ne zovu. Recimo, tratinčica te ne zove, postoje nekoliko vrsta unutar tog roda i to je gotovo. Međutim, ima tih nekih porodica koje su možda evolucijski gledano trenutno na vrhuncu svoje evolucije ili trenutno evoluiraju pa su s te strane zanimljive. To su upravo te koje ste spomenuli, zvončići, lukovi. Znači, te skupine su relativno nedavno u prošlosti bile podložne promjenama, našle su se pod evolucijskim pritiskom i onda je tamo za očekivati da će biti zanimljivosti.

A zašto baš te skupine? Pa evo, imao sam priliku surađivati s jednim profesorom u Italiji koji se bavio tim porodicama te sam to znanje pokušao prenijeti na naše područje. Usmjerio me jedan vanjski stručnjak, dakle nije krenulo iz ničega.

Što se tiče budućeg rada, volio bih ostati unutar porodice glavočika (Asteraceae) i baciti se malo na zečine (Centaurea), zato što su zečine isto obećavajuće. I neke trave (Poaceae) su mi isto vrlo zanimljive, s njima bih se mogao baviti u nekoj budućnosti, ali to kada budem malo stariji.

Intervju s hrvatskim znanstvenikom - doc. dr. sc. Sandro Bogdanović

Invazivne vrste su jedna važna tema o kojoj se nedovoljno priča u Hrvatskoj. Kakvo je stanje s invazivnim biljkama i u kojoj mjeri one narušavaju našu bioraznolikost?

Ma u nikakvoj mjeri. Ja mislim da one obogaćuju našu bioraznolikost jer jedna invazivna vrsta više je +1 na popisu vrsta naše flore. Ako ju doživljavamo samo kao broj onda one pridonose biljnoj raznolikosti. I to bi svaki biolog ako razumno razmišlja s te strane morao gledati. Ako gledamo to s one druge strane, odnosno koje su negativne strane invazivnih vrsta, onda naravno da se mi želimo riješiti ambrozije, naravno da se želimo riješiti hudoljetnica u vinogradima i naravno da se želimo riješiti svih vrsta koje nam stvaraju alergije, ali za sada te invazivne vrste još ne ulaze toliko u prirodna staništa.

Da, ali što je s poplavnim dolinama i amorfom, što s njom?

Da, ima tih par vrsta, ali je ljudima ona super jer je medonosna. Isto kao i bagrem.

Ali to su sada NATURA 2000 staništa, sva ta staništa vezana uz rijeke i sada su zaštićena. Ta staništa su u Europi ugrožena i uz sve sada imamo i amorfu te to ne može biti pozitivno. Može možda biti pozitivno pčelarima, ali s biološkog aspekta baš i nije.

Istina, s biološkog aspekta nije pozitivno zato što negativno utječe na sastav i strukturu tih zajednica. Odnosno invazivci ne dozvoljavaju autohtonim vrstama da žive i rastu, ali to je problem koji se ne može riješiti lokalno. To je problem koji se riješava regionalno, pa čak bih se usudio reći i ekstraregionalno. To su stvari koje bi trebale rješavati dvije - tri države zajedno. Jer ako iskorijenite amorfu kod nas, a ima je u Mađarskoj, ima je u Srbiji ili Bosni ona će vam se stalno vraćati natrag. To bi trebale rješavati skupine ljudi koje se bave invazivnim vrstama.

Generalno, na invazivne vrste gledam loše, ali opet vam je nekako drago kada otkrijete novu invazivnu vrstu u flori koja je došla i uspijete objaviti rad. Opet će ona vama dati jedan plus u cijeloj priči, jer ćete imati još jedan znanstveni rad, ali kada ju otkrijete nećete vi sad nju više moći iskorjeniti jer tada je već gotovo.

Svake godine se sve manje i manje novca ulaže u hrvatsku znanost. Kako je danas biti mladi znanstvenik u Hrvatskoj?

Mogu reći da je veselo, zato što se čovjek nalazi u najboljim godinama svog života, a to su ove od tridesetih do četrdesetih. Tada je čovjek u punoj potentnoj fazi, dakle kreativnoj, energetskoj, kada nema nekakvih prepreka niti barijera za rad, ali su prve barijere na koje nailaziš novci i administracija. I to je svugdje tako. Mislim da nam država trenutno nema dovoljno novaca da financira neke druge stvari, primjerice poput zdravstva, a ako nema novaca za zdravstvo, kud će imati novaca za obrazovanje, a kamo li još za nekakvu znanost. Nije lako zato što nema izvora financiranja, a konkurencija su vam veliki instituti iz okolnih zemalja koji imaju novaca, koji imaju tradiciju, koji imaju uređene sustave i herbarije koji funkcioniraju već godinama, a vi morate biti u korak s njima. A ne možete biti u korak s njima. Mi cijelo vrijeme zaboravljamo da Austrija i Mađarska te Englezi kao glavni kolonijalisti imaju herbarske zbirke i institute koji su sto puta jači od naših i mi se ne možemo usporediti s njima. Možemo eventualno raditi za njih ili ih pratiti. U tom kontekstu je teško.

Oni imaju novaca, mislim i oni teško dolaze do novaca bez daljnjeg, ali imaju tradiciju i zbog toga im je puno lakše. Općenito gledano mi na Balkanu imamo taj nekakav osjećaj balkanskih zemalja, ne da smo manje vrijedni, nego mi iz malo stvorimo puno. Zato su naši znanstvenici koji odlaze vani navikli da iz malo nečega uspjevaju stvoriti mnogo.

Mladi znanstvenici u Hrvatskoj danas su u principu u jednoj kategoriji koja polako izumire, tu mislim na znanstvene novake i asistente. U budućnosti će se znanost komercijalizirati, barem je to neko moje viđenje stvari i tako to osjećam na svojoj koži. Sve skupa će se više približiti privredi i mnogi fakulteti tu na žalost neće opstati, pogotovo fundamentalni, jer neće moći pronaći financijere i izvore novca. A znanost se bez novca stvarno ne može raditi, ne možete vi iz svoje plaće izdvajati za znanost, jer to onda nije to. Mislim, možete, ali do kada?

Dopredsjednik ste Hrvatskog botaničkog društva. Čime se društvo bavi i kakvo je stanje botanike u Hrvatskoj danas? Koliko ima botaničara i koliko su aktivni?

Moja uloga u Botaničkom društvu je trenutno u funkciji dopredsjednika, ali na svu sreću imamo predsjednika koji obavlja to sve vrlo uredno, vrijedno i marljivo tako da sam ja tu igrač u sjeni.

Što se tiče botaničara generalno, imam osjećaj da u kontekstu biologije sami sebe doživljavamo kao da smo iznad svih - da smo iznad zoologa, da smo iznad molekularnih biologa, da smo elita u biologiji. To možda i je tako, ali opet s druge strane imam osjećaj da ta ista elita priča sama sebi. Znači u društvu nas ima stotinjak, a nas 30 - 50 uvijek komunicira međusobno. Dio toga je usmjereno prema školama i fakultetima, ali uvijek imam osjećaj da i na kongresima i na skupovima pričamo samo jedni drugima. I zoolozi su u konačnici takvi. To vidim kao problem. Teško je spustiti znanost ljudima, teško je približiti ono čime se bavimo. To se ne može napraviti kroz nekakvu izložbu ili radionicu, to se mora sustavno uvesti u škole i društvo.

Evo klasičan primjer popularizacije - javio sam se svom prijatelju novinaru iz jednih dnevnih novina kako će mi uskoro izaći novi rad u kojem sam opisao novu vrstu za Hrvatsku i znanost. Pitao sam je li moguće objaviti članak o tome u tim novinama, dat ću sliku i napisati tekst od 10 redaka. Dobio sam odgovor kako sam dosadan, kao da to ljudi žele čitati, kakva nova biljka, jel' se to jede, jel' tu ima kakvih novaca. Znači takva jedna informacija nije dovoljna, vi uz to morate stvoriti još i nekakvu priču. Tako da ja sad imam priču o novoj vrsti koja je otkrivena i dobila je ime u čast ilirskoj kraljici Teuti, popularno znanoj kao žderačici muškaraca. To će onda svi htjeti čitati.

Intervju s hrvatskim znanstvenikom - doc. dr. sc. Sandro Bogdanović

Sudjelovali ste u pisanju nekoliko popularno-znanstvenih knjiga botaničke tematike. Hoće li se botanička biblioteka na hrvatskom jeziku proširiti u skoroj budućnosti? Možemo li očekivati nove ključeve za determinaciju biljaka?

Sudjelovanje u pisanju popularno-znanstvenih knjiga i priručnika je mukotrpan posao. Osim što prenosite svoje dugogodišnje iskustvo i znanje, morate razmišljati o svakoj rečenici koju napišete. Nekom srednjoškolcu koji će čitati vašu knjigu, svaka rečenica mora biti kristalno jasna. Oni će to morati usvojiti i zapamtiti. Sa svakom svojom rečenicom morate govoriti istinu i morate biti dosljedni. Ponekad mi teško pišemo i ni sami se ne snalazimo u svojim tekstovima, ali stvarno je izazov približiti nešto različitim dobnim skupinama. To je stvarno jako teško.

Pisanje knjiga mogu raditi mladi ljudi, ali to ipak dolazi s godinama. U tim knjigama vidite iskustvo i zrelost. I to je važno. Botaničari koji u nogama imaju iskustva, koji imaju mnogo toga napisanog iza sebe, mogu to dalje lakše prenositi nego mi koji smo u tridesetim godinama. Mi smo tek na putu da nešto prenesemo. To je izazov, zato što prenosite jednu svoju ideju i misao i kada vidite da su drugi to usvojili, to je lijepo. Znači, niste vi to izmislili, nego vi isto prenosite ono što su vas drugi naučili te postoji ta kontinuirana nit. To je stvarno nešto prekrasno i daje određeno zadovoljstvo. Isto kao kada vidite da netko citira vaš rad, to znači da vas ljudi čitaju i prenose vaše spoznaje dalje. To je poanta, prenijeti znanje.

Što se tiče ključeva za determinaciju, generalno gledano to su krv, suze i znoj. To je jako teško za napraviti. Prvo bi trebalo obogatiti herbarijske zbirke, zato što se ključevi ne rade na kompjuteru nego u herbaru. Vi morate u herbaru provjeriti dijagnostičke osobine, milimetre, centrimetre, oblike... Tu je ta vrijednost herbara i tu se mogu nadovezati na ono pitanje s početka. Ako u literaturi piše da je list okrugao, treba ga provjeriti u herbaru, a ne na kompjuteru.

Recimo, Austrijanci i Česi to dobro rade, zato što oni sve to provjeravaju u herbaru, na 10 primjeraka. Mjere duljine, širine za svaki parametar i to je dobro. Ipak, neki ključ koji je napisan za Poljsku, ne znači da će se uklopiti i u neku našu vrstu. Odnosno, ne znači da će dimenzije naše vrste ući u taj ključ, zato što su oni to napravili za svoju floru. Mi obično zaboravljamo da bi ključevi trebali pokriti varijabilnost neke vrste, ali to se obično gleda regionalno. Jer ako je kod nas list neke vrste lancetastog oblika te odete malo gore na sjever prema Poljskoj, onda shvatite da on više nije lancetastog oblika nego npr. je više rombičan ili okruglasto-jajasti.

Kod pisanja novog ključa za određivanje vrsta morate konzultirati više ključeva i ne ih prepisivati nego uspoređivati. Ako ih nemate s čime usporediti, a to herbarijski primjerci u herbarijskim zbirkama, onda ne možete niti raditi ključeve. Zato su herbari bitni.

I za kraj, imate li najdražu biljku, koja bi to bila i zašto?

Ne, nemam najdražu biljku i nikada ju nisam imao. Da me sada podvrgnete mučenju i da moram odabrati jednu, ne bih mogao jednu odabrati. Ali definitivno mi je narcis jedna od ljepših biljaka, zbog tog suludog mirisa koji proizvodi. Isto recimo prekrasna mi je davidija, Davidia involucrata. To je jedno stablo koje se na engleskom zove ghost tree, ima velike bijele brakteje i jako je impresivna kad cvate. Od autohtonih vrsta, evo stvarno ne mogu izdvojiti. Da jednu izdvojim, mislim da bi se sve ostale uvrijedile. Skroz se razniježim na male sitne jednogodišnje vrste, koje su sve skupa velike oko pet centimetara, a u tih pet centimetara je sve.

 

*Sve fotografije ustupljene su ljubaznošću doc. dr. sc. Sandra Bogdanovića

 

 

Ministarstvo kulture

 

Ovaj intervju napravljen je uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.





Članak je sa stranice Biologija.com.hr
http://biologija.com.hr

URL za ovaj članak je:
http://biologija.com.hr/modules/AMS/article.php?storyid=9350