objavljeno 10.01.2010.

Ponekad po guzi

Nedavno je u Jutarnjem listu objavljen članak pod nazivom “Treba li djeci tu i tamo dati po guzi?“. Inspiriran je novim istraživanjem američkih znanstvenika koji tvrde da pokoji udarac po guzi može biti koristan za dijete. Istraživanje je provedeno na 179 američkih tinejdžera koje su roditelji fizički kažnjavali udaranjem po stražnjici (nisu uključena djeca koja su kažnjavana šamaranjem ili brutalnijim načinima). Prema rezultatima, najuspješnija i djeca najmanje sklona lošem ponašanju su ona koja su dobivala batine do svoje sedme godine. Djeca koja su dobivala batine između sedme i jedanaeste godine sklonija su lošem ponašanju, a djeca najliberalnijeg odgoja pokazala su se kao problematična, nesretna djeca.
Prenosi se i izjava glavne autorice istraživanja (Marjorie Gunnoe) koja smatra da se udaranje po guzi može primjenjivati u, kako kaže, “doista potrebnim“ situacijama. Objavljena su i mišljenja psihologa i psihijatra, a za slučaj da ste uz sve to još uvijek neodlučni u svom stavu, uz članak su objavljene i izjave naših poznatih javnih ličnosti čijem se mišljenju možete prikloniti.

Čini mi se da svakom normalnom roditelju nije potreban članak kako bi uvidio da u "doista potrebnim" situacijama smije udariti svoje dijete po guzi, pri čemu je, naravno, svjestan da mu time ne ugrožava njegova prava. Djeca u ranom djetinjstvu ponekad ne razumiju da nešto ne smiju činiti ili pak ispituju granice do kojih mogu proći nekažnjeno, pa ako se nakon opetovanog roditeljskog upozoravanja, a potom i podizanja glasa ponašanje djeteta ne promijeni, ne vidim ništa loše u tome da ga se udari po guzi. Ako ste pak u situaciji da vaš dvogodišnjak razumije što znači podizanje glasa i odustaje od guranja prstiju u utičnicu, super. Zašto biste ga udarili po guzi? Zato što članak kaže da će ga udarac po guzi učiniti uspješnijim?
Vaše dijete nije dio statističke analize i, premda je pohvalno pratiti recentna istraživanja iz tog područja, vaša je “zadnja“. Ako ste uistinu posvećen roditelj, najbolje poznate svoje dijete i samim time znate kako ga odgojiti u sretnog individualca. S udaranjem po guzi ili bez njega (do sedme godine).

Ono s čime se slažem je dio istraživanja koji govori da su djeca koja su dobivala po guzi između sedme i jedanaeste godine sklonija lošem ponašanju. U tom razdoblju dijete razumije sve što mu govorite pa smatram da bi se tada svi problemi trebali rješavati komunikacijom. Batine su u tim godinama ponižavajuće i loše utječu na razvitak djetetovog samopouzdanja. Djeca se uče agresivnom ponašanju, mogu preslikati takav model i početi ga primjenjivati na svoje bližnje - prijatelje i vršnjake u školi. Vi kao roditelji predstavljate idole svojoj djeci, njima ste najvažniji vi i ona žele biti poput vas. Barem još u toj dobi.

S druge strane, ako ste u obitelji uspjeli “nametnuti“ rješavanje problema razgovorom, bez primjene bilo kakvih batina, svojoj djeci niste mogli ostaviti ljepše nasljedstvo. Odgojiti mlade ljude koji će sukobe rješavati argumentima, a ne šakama, uvjet je “ozdravljanja“ ovog društva. U današnjim nasilnim vremenima, složit ćete se, to nam je itekako potrebno.

P.S. Ako nekoga zanima istraživanje o novim odgojnim metodama koje smanjuju nasilje među djecom, pročitajte članak “Nove odgojne metode” objavljen na našem portalu.

_________________________________________________________

objavljeno 16.12.2009.

Budućnost (ni)je utopija

Prvi trenutak
U maloj učionici Biološkog odsjeka skupina brucoša pokušava izvršiti jedan od prvih zadataka na početku studiranja - kako ovladati mikroskopom? Neki od nas, poput mene, prvi put samostalno moraju pronaći sliku u vidnom polju i čini mi se da to baš nije tako jednostavno. Nakon okretanja vijaka na mikroskopu, malo privikavanja i zrnca nespretnosti, ukazuje se slika. Kromosomi (crvenog luka) u stanici poredani u ekvatorijalnoj ravnini. Pa ova mitoza doista postoji! I stvarno tako izgleda! Svo ono štrebanje teorija i učenje o mitozi i njezinim fazama kako bih se napokon uvjerila da to i u stvarnosti izgleda tako kako su nas učili. Čujte, što se mene tiče, kromosoma je moglo biti i 107, a mogli su izgledati i poput veselih malih čovječuljaka koji se vrte u krug dok se ne podijele. Ali nije bilo tako, sve što smo učili zaista se pokazalo točnim. Vidiš kako izgledaju, izbrojiš da ih ima 16 i gotovo. Nema tu više rasprave. To je tako i tada smo se svi u učionici uvjerili da je to istina. I to je znanost! I zato je volim. Ne temelji se na našim uvjerenjima, nego na činjenicama koje se u bilo kojem trenutku, bilo gdje na svijetu mogu provjeriti.

Drugi trenutak
Čekamo svoje prvo predavanje iz kolegija Antropologija.
U predavaonicu ulazi nasmiješen profesor živahnog hoda, u zrelim godinama. Prvi put ga vidimo, a on, koračajući s jedne na drugu stranu predavaonice, zastane, okrene se prema nama i jasno i glasno kaže: “Na svijetu ne postoje rase. Crna, bijela, žuta! Postoje različite vrste, a svi mi pripadamo jednoj - Homo sapiens sapiens!“.

Treći trenutak
Jedan od učenijih i enciklopedijskim znanjem bogatijih profesora, osvrćući se na globalizaciju, kaže: “Različitost je naše bogatstvo“.

Kad udružimo ove trenutke, mogli bismo zaključiti kakvi bi učitelji trebali biti. Prenositi znanje i pritom poticati kritički odnos prema onome što učimo nije dovoljno. Treba razvijati i kritičko razmišljanje o vremenu i prilikama u kojima živimo, kao i moralnim vrijednostima koje ih prate. To je uvjet napretka čovječanstva.

Ja vjerujem u učenje. Vjerujem da znanje ne pomaže samo u tome da budemo bolji u svom poslu jer tako više znamo o nečemu, nego vjerujem da se obrazovanjem i “proširivanjem vidika“ može promijeniti čovjekov karakter, a samim time i naša budućnost.

Razmotrimo samo činjenicu da su ljudi crne boje kože prije 150 godina bili robovi. Prije nešto više od 50 godina, Martin Luther King održao je svoj poznati govor o jednakosti među ljudima, a danas je predsjednik najmoćnije države na svijetu Afroamerikanac. Koliko je ljudi, dok su slušali Kinga, pomislilo da je ono o čemu priča utopija?
Čovjek, ako je čovjek, ne miri se sa svijetom kakav jest, nego uvijek teži prema višem. Upravo u utopijskom sadržaju, u nagovještaju, vjeri u mogućnost da svijet bude ljudskiji, krije se ono trajno vrijedno iz svih velikih umjetničkih tvorbi.* "Humanizam je odrastao u utopiji.“ (E.Bloch)

Bloch tvrdi kako je naročito glazba najava utopijskog svijeta, anticipacija budućeg carstva čovjeka… Stoga završavam jednom prigodnom pjesmom…

“We ain't goin' to the town
We're going to the city
Gonna trek this shit around
And make this place
A heart to be a part of…”


(Interpol, Next Exit)

*prezeto iz B. Kalin: "Povijest filozofije"

_________________________________________________________

objavljeno 03.12.2009.

Zemlja znanja ili odljev mozgova

Moja prijateljica Barbara ove je godine diplomirala kao profesorica biologije i odlučila upisati doktorski studij. Uspjela je. Bavit će se proučavanjem evolucijskih koračića određenih životinjskih vrsta. Mlada, pametna i obrazovana znanstvenica našla je svoje mjesto pod suncem - u Njemačkoj. Njezin san je ispunjen i dio snova svih nas, njezinih prijatelja. S druge strane, tugaljivo primjećujem kako sam izraz brain drain ili odljev mozgova naučila i na praktičnom primjeru.

Što kaže statistika? Prema istraživanju zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja objavljenom 2001. godine, čak dvije trećine zaposlenih mladih znanstvenika razmišlja o napuštanju znanstvenog poziva (68,0%) ili države (63,3%). S druge pak strane, podatak iz 2008. godine govori da se za visoko obrazovanje u Hrvatskoj izdvaja 20% manje novca od europskog prosjeka, dok se cijelo vrijeme govori o tome kako ćemo stvoriti Zemlju znanja.

Zemlju znanja u kojoj je svaki početak školske godine obilježen kojekakvim aferama s nabavom knjiga, nastavom u učionicama koje su još uvijek opremljene pločom, klupama i stolicama te premalo plaćenim učiteljima koji su sve češće predmet fizičkih nasrtaja svojih učenika. Zemlju znanja u kojoj studenti štrajkaju od proljeća, u kojoj se kupuju ispiti na fakultetima, u kojoj je Bolonjski sustav daleko od idealnog, a pitanje je i kako će proći državna matura iz koje stalno izviru nove nejasnoće. Vladin program iz 2002. godine “S faksa na posao“ znamo kako je završio, s tim da je danas zbog tekuće recesije situacija još gora. Diplomirani mladi znanstvenici mukotrpno traže posao i smatraju se sretnicima kad ga nađu, bez obzira na malu plaću. Rade u laboratorijima s ostarjelom opremom ili nedostatkom iste te pokušavaju svojom kreativnošću pratiti inovacije kolega u stranim zemljama kojima su dostupnija daleko izdašnija financijska sredstva.

Uz ovakvo realno stanje, pridodajmo i društvenu klimu u kojoj dječaci sanjaju o zabijanju gola na Old Traffordu, a djevojčice o mjerama 90-60-90. Rijetki među njima reći će da bi htjeli izumiti lijek protiv AIDS-a ili dobiti posao u švicarskom CERN-u. Naravno da je tome tako kad djeca gledaju odrasle kao idole, a oni u novinama i na televiziji u reality programima predstavljeni su kao prelijepi ljudi s puno novca kojim mogu kupiti što god požele. Zašto bi stoga djeca uopće i išla u školu?

Da se vratim na početak priče. Barbara ne živi u idealnoj Njemačkoj, zemlji bez problema u školstvu u kojoj svi žele biti genijalni znanstvenici. No, tamo kao znanstveni novak živite u stanu po zagrebačkoj cijeni s plaćom gotovo dvostruko većom (za početak) od one u našoj zemlji, a pritom je radna okolina takva da vas samo potiče da budete što bolji. I, koliko znam, ne prozivaju se Zemljom znanja.

“Znanje je moć”, rekao bi Francis Bacon.
U Lijepoj našoj - nije.

P.S. Barbara, ima li mjesta za mene u laboratoriju?

_________________________________________________________

objavljeno 14.11.2009.

Homo sapiens sapiens

Početkom ovog mjeseca „proslavili“ smo Svjetski dan zaštite životinja.

Procjenjuje se da danas na kugli Zemaljskoj živi skoro milijun i 800.000 životinjskih vrsta, a svaki dan ih oko stotinu izumire! Izumiranje je prirodan proces, osim naravno, ako se čovjek ne upetlja, ono je posljedica promjena u okolišu kojima se neke biljne i životinjske vrste ne mogu prilagoditi.

No, ono što zabrinjava je čovjekov odnos prema njima. Životinje nam služe za hranu, odjeću, na njima testiramo razne kozmetičke i farmaceutske preparate. Divljač i riba nam je posebno ukusna, pri čemu se ne pitamo prijeti li našim ponašanjem njihovo izumiranje. Nekima životinje još služe kao radna snaga, nekima za ukras, nekima da pojedu više-manje hranjive ostatke kućanstva, a nekima su životinjice uistinu ljubimci.

S druge strane, izazivaju strahopoštovanje kad gledamo dokumentarce. Na svom teritoriju, s hitrim nogama kako bi pobjegli od predatora, velikim i snažnim zubima ako im je potreban velik plijen, očima koje vide izvan nama vidljivog spektra, bojom tijela zbog koje su neuočljivi, dakle, sve ono što im potrebno kako bi bili što bolje prilagođeni svom okolišu. Isto kao i ljudi u svom. Imamo tijelo koje nam omogućava napraviti sve što nam je potrebno kako bi preživjeli i živjeli. No, jedna je velika razlika. Mi, za razliku od životinja, imamo razum. Imati razum podrazumijeva, među ostalim, i odgovornost. Odgovornost prema sebi, drugima i okolišu u kojem živimo. Briga za živi svijet oko nas nije samo altruistično ponašanje, nego i potreba, ukoliko želimo budućnost. Nama je biodiverzitet nužan, mi smo dio hranidbenih lanaca. (Ne na način da nas može pojesti morski pas!)

Volite li jesti jabuke, orahe, avokado, soju, šparoge, brokulu, krastavce, jagode ili kruške? Trećinu svjetskih usjeva oprašuju kukci, a 80% oprašuju pčele među kojima i ove nabrojane (usput rečeno, u Americi se od 2007. godine broj košnica smanjio za 36,1%).

Ako ste skloniji alkoholu, sljedeću subotu nazdravite šišmišima! Naime, šišmiši pomažu oprašivanju plantaže agava koja je ključni sastojak za komercijalnu proizvodnju tekile. Ribe, točnije, njihov izmet koji sadrži kalcijev karbonat može značajno smanjiti kiselost oceana. Kada se izmet rastapa u oceanu, troši se ugljični dioksid koji je odgovoran za kiselost vode. A znamo kakav to ima utjecaj za život u slatkim ili slanim vodama.

Hrvatska je jedna od najbogatijih europskih zemalja po biološkoj raznolikosti. Broj vrsta se procjenjuje na 38.000, dok je broj ugroženih vrsta oko 1300. Ugrožavamo ih izlovom, gradnjom cesta preko mrjestilišta, gradnjom zgrada, brana, kanala i na tisuće još načina. Ugrožavamo ih, naravno, zbog zarade. Koga briga za okoliš, tamo neku pčelu u Americi kad je naša najveća vrijednost na tekućem računu! Ne vidimo dalje od nosa, ili da prilagodim, od novčanika.

Mi, vrsta Homo sapiens sapiens, što bi u prijevodu bilo - razuman čovjek!

_________________________________________________________

objavljeno 07.11.2009.

„ Daleko je teže razbiti predrasudu, nego atom.“ (A. Einstein)

Bog je znanstvenik!?

Volim pričati. Baš jako. Brbljava sam, uvijek spremna sve komentirati ili, točnije, u mojem slučaju bih to nazvala temperamentnim gunđanjem. No ljudi ne vole gunđala pa sam pametno isplanirala kako ću za prvi blog u životu o voljenoj biologiji napisati nešto staloženo, lijepo i zanimljivo. I tako sam počela s ružičastim naočalama, doslovno i metaforički, pisati o tome kako smo svi zapravo izgrađeni od četiri molekulice i zalutala u takvu sapuničarsku patetiku da je sve završilo u smeću ili, suvremenije, Recycle Binu. No, nadahnuće nije trebalo dugo tražiti, barem kad je gunđanje u pitanju. Novine. Pitanje web ankete objavljene u Jutarnjem listu:

„Znanstvenici su na korak do stvaranja umjetnog oblika života, sintetskih mikroorganizama. To je:

1) odlično, znanost napreduje i svi ćemo od toga profitirati (40,21%),
2) loše, igramo se Boga i to će nam se obiti o glavu.“ (59,79%)

Nemam ništa protiv oba odgovora. (Imam više protiv pitanja jer sintetski mikroorganizmi i umjetni način života nisu isto, no to sad nije važno).

Prva, brojčano manja skupina, vjeruje znanosti, smatra da je dobro da napreduje, dok se druga, čini mi se, više u neznanju i urođenom nam instinktu straha boji svega nepoznatog pa tako i odbacuje sve nepoznato i novo. Mogli bismo, kao i uvijek, naći dobre i loše strane obaju odgovora i raspravljati „do sutra“. No ono što mi je „upalo u oči“ je konstrukcija „ loše, igramo se Boga“. Zašto je loše da se znanstvenici igraju Boga?

Primjena sintetskih mikroorganizama bila bi u proizvodnji lijekova što je malo dugotrajniji zadatak, ali skorašnja njihova primjena bila bi u stvaranju bakterije koji bi nas riješila ugljičnog dioksida (CO2) kao glavnog uzročnika globalnog zatopljenja, ili primjerice, ubrzo bi nas oslobodila ovisnosti o fosilnim gorivima. Sve ono što je ovoj Zemlji nužno jer nas je već previše za njene kapacitete. Papa je ova istraživanja na području sintetske biologije nazvao „suludo arogantnim“. Ne znam što bi Papa rekao na činjenicu da je proizvodnja danas potrebnih količina inzulina, rezultat igre zvane genetički inženjering s bakterijom vrste Escherichia coli, no sigurna sam kako bi svi dijabetičari među katolicima prestali koristiti inzulin čim bi saznali. Zašto bi takva istraživanja bila arogantna ako spašavaju i omogućavaju život? Ako se Crkva bori za svaki ljudski život, protivi se pobačaju i život počinje začećem, tada bi, logično, trebali učiniti sve što je u našoj moći da svoj život što duže i zadržimo. Danas svi pijemo lijekove kad se razbolimo, a ne čekamo da naš imunološki sustav sam izliječi upalu, ako bi ju izliječio. U čemu je onda problem ako napredujemo i pronalazimo sve modernije i učinkovitije lijekove ili pak stvaramo bakterije koje bi smanjile štetan utjecaj fosilnih goriva na naše zdravlje i zdravlje cjelokupne prirode? Možda su svi oni trebali biti odmah stvoreni s Adamom i Evom jer bi to značilo bogomdano. Ovako je to Luciferovo djelo.

A možda Bog samo blagonaklono promatra prosijede, bradate tipove u bijelim kutama koji mućkaju nešto u epruvetama dok im lica ne ozari novo veliko otkriće, ponosno se smješka, gucne malo vina i namigne Darwinu: „ I tako je nastao inzulin.“


 * ako je ipak važno, sintetski mikroorganizmi se ne mogu samostalno razmnožavati, dok umjetni oblik života to podrazumijeva. Smatra se da će se do kraja ove godine uspjeti stvoriti sintetska bakterija koja će se moći razmnožavati, a glavna „faca“ovog istraživanja je Craig Venter, proslavljen kao prvi znanstvenik koji je u potpunosti sekvencionirao (odredio slijed nukleotida) DNK čovjeka 2000. godine.