objavljeno 14.06.2010.

Znate li zašto gledate svjetsko prvenstvo?

Počelo je počelo! Vjerojatno će svaki drugi muški mozak, a možda i svaki, pomisliti na najvažniju sporednu stvar na svijetu. Nogomet, naravno. Sva nogometna elita i popratna mašinerija uputila se u Afriku na natjecanje zvano Svjetsko nogometno prvenstvo.
Ostali koji si ne mogu priuštiti odlazak na ovu smotru, ostaju kod kuće pred televizorima.
Nakon što se izaberu favoriti prvenstva, pivo, grickalice i naravno, mjesto na kauču koje zatvara najbolji mogući kut s televizorom, možemo početi s raspravama, navijanjem, živciranjem, psovkama, svađama, plačem i veseljem oko momčadi koja najbolje zna s nogometnom loptom. Prema procjenama, ovako će se slijedećih mjesec dana ponašati jedna milijarda ljudi! Svaki šesti stanovnik planete Zemlje.
Zašto se tako ponašamo? Otkud tolika strast za sportom?

Rekao bi Darwin kako je sport još jedna mogućnost kojom ljudi imaju priliku demonstrirati svoju fizičku i mentalnu snagu. Kao što pretpostavljate, najuspješnije sportaše izdvajamo kao one s najboljim genetičkim predispozicijama, a takvi su poželjni za snalaženje u nepredvidljivim vremenima. Najuspješniji su najjači, najizdržljiviji, najkoncentriraniji, najbrži. Površno, rekli biste? Nemojte tako. Ipak se naš mozak nije imao mnogo vremena promijeniti od ranih pleiostocenskih dana (de Block i Dewitte).
Potvrde ovakvom (spomenutom) načinu gledanja na sport i sportaše, donosi nekoliko istraživanja.

Znanstvenici sa Sveučilišta de Montpellier, 2004. godine, proveli su istraživanje na francuskim sportašima i sportašicama i utvrdili kako su oni uspješniji u pronalaženju seksualnih partnera u odnosu na muškarce i žene koji se ne bave sportom. Štoviše, što su bili sportski uspješniji, to je i broj seksualnih partnera bio veći. Ipak, treba uzeti u obzir da su ovi rezultati dobiveni prema iskazima ispitanika.

Zanimljivo je i istraživanje iz 2007. kojim su znanstvenici D. Farrelly i D.Nettle istraživali stotine tenisača i utvrdili kako im je pozicija na rang listi statistički značajno opala godinu dana prije vjenčanja i tijekom prve godine braka u odnosu na tenisače koji nisu prolazili proces ženidbe. Tenisači su si osigurali dugotrajnog reproduktivnog partnera i nema potrebe toliko se dokazivati na terenu.

Nije drugačije ni sa suprotnim, nježnijim spolom.
Potkrijepljeni istraživanjima, znanstvenici de Block i Dewitte tvrde kako žene smatraju fizički atraktivnijima one muškarce koji u svojoj momčadi imaju neku istaknutiju ulogu u odnosu na druge igrače (primjerice, golmani i napadači nogometne momčadi su se “pokazali” zgodnijima). Baš smo smiješni, zar ne?


U ovoj teoriji evolucijskog objašnjenja popularnosti sporta postoji jedan problem. Zašto toliko muškaraca gleda druge muškarce kako se natječu? Vrijedi isto i za suprotni spol. De Block i Dewitte spremno su doskočili ovom problemu. Gledanjem natjecanja, procjenjujemo moguće partnere, suradnike, vođe ili sljedbenike u “igri zavođenja“. Također, brojne su i pozadinske igre u ulozi navijača pa smo skloni natjecanju i za „simboličnu slavu“ ( huligani, klađenje?).
Morate priznati da teorija ima smisla.

Svima onima koji prate Svjetsko nogometno prvenstvo - uživajte u nadolazećim nogometnim dvobojima.
Ako ste prije bili uvjereni da ga pratite jer samo volite tu igru (da se poslužim NBA sloganom), sada znate da iza svega stoji, uostalom, kao i uvijek: udvaranje.

_________________________________________________________

objavljeno 07.06.2010.

Je li Bog kriv za naftnu mrlju?

Zadnjih dana svjedoci smo ekološke katastrofe ogromnih razmjera koja se događa u Meksičkom zaljevu. Iz dana u dan pratimo situaciju u kojoj se bezuspješno nosimo s masivnim izljevom nafte. Ne znamo kako zaustaviti curenje, a nismo posebno uspješni ni u njenom zaustavljanju prema obali. Uzrok izljeva je nepoznat, a o posljedicama bolje da ne počnemo ni razmišljati.

Među brojnim izvještajima na tu temu, posebnu pozornost privukla mi je izjava guvernera američke države Texas, Ricka Perryja, koji se pita nije li curenje nafte ipak Božji čin? Kako kaže, s vremena na vrijeme događaju se stvari koje su Božja djela i na koje mi nemamo nikakav utjecaj.
Bez obzira slažete li se s guvernerom, znanstvenici smatraju kako postoje određeni obrasci prema kojima se ljudi nose s negativnim događajima.

Jedan od radova na tu temu (“Negativity bias in attribution of external agency”) nedavno je objavljen u znanstvenom časopisu Journal of Experimental psychology.
Autor Carey Morewedge za Discovery News, pojašnjava kako smo puno skloniji, primjerice, pomisliti kako se računalo urotilo protiv nas jer ne radi ili optužiti našu karmu za kišu na dan vjenčanja nego si u suprotnoj situaciji pripisati zasluge kada se sve odvija onako kako želimo.
U prošlogodišnjem istraživanju dokazao je kako su ljudi skloniji okriviti se za negativne posljedice nego se pohvaliti za one pozitivne. Istraživanje je zamišljeno kao igra u kojoj se 3 dolara trebaju podijeliti između sudionika studije i njihovih “partnera“, pri čemu je ishod mogao biti pozitivan, negativan ili neutralan. Sudionici su, prema količini dodijeljenog im novca, morali pogađati dijeli li im novac drugi čovjek ili računalo.U većini slučajeva gdje su ljudi izgubili novac, okrivili su svoju lošu sreću s ljudima.
Zašto nam je okrivljavanje prvotna reakcija?
Kako kaže znanstvenik, razloga može biti nekoliko, ali jedan od najvažnijih leži u činjenici da neočekivane događaje ne možemo predvidjeti. Takvi događaji nekad su nepovoljni pa se čini sigurnije očekivati negativne posljedice kako bi sljedeći put izbjegli povrijeđenost.


Ako se to nekome čini kao loša strategija, razmotrimo je na primjeru ove naftne katastrofe. Ako primijenimo rezultate ovog istraživanja, pokazuje se da ćemo više okrivljavati onoga tko je izazvao katastrofu nego hvaliti onoga tko sanira štetu. Apsolutno nemam ništa protiv takvog pristupa jer će se bolje zapamtiti posljedice, a onda i u budućnosti više paziti da se ovako nešto ne ponovi.

Ili da si olakšamo, možemo svi poput guvernera Perrya okriviti Boga za katastrofu, opravdati kako na to nismo imali utjecaj i pomiriti se s nesretnom “sudbinom“. To što je British Petroleum priznao krivnju jer nisu imali svu potrebnu sigurnosnu opremu je posve nebitna činjenica.

_________________________________________________________

objavljeno 27.05.2010.

U vijeke vjekova

U zadnje vrijeme često sam u novinama naišla na različite članke koji govore o starenju. Piše se o znanstvenicima koji istražuju stogodišnjake, te o primjeni njihovih rezultata u skorašnjim tabletama koje bi nam trebale produžiti životni vijek na 100 godina, bez obzira na kvalitetu života koju vodimo. Tu je i uvijek aktualna tema Radmanovog “eliksira mladosti“ koji se odnosi na otkrivene molekule koje štite proteine odgovorne za popravljanje grešaka ili oštećenja esencijalnih molekula u našim stanicama. Primjena njegovog istraživanja bila bi u sprječavanju starenja, a onda i poticanju pomlađivanja.

Suprotno ovim vijestima, nedavno je u medijima objavljena i priča o djevojci Brooke Greenberg koja ima 17 godina, a izgleda poput šestomjesečne bebe. Nazvali su je djevojkom zamrznutom u vremenu. Njezino stanje predstavlja misterij znanstvenoj zajednici, a kako je obitelj dopustila provesti istraživanje, znanstvenici smatraju kako su dobili jedinstvenu priliku razumjeti procese starenja. Usporedit će njezin genom s genomom zdravog čovjeka i nadaju se kako će uspjeti odrediti koji su to točno geni odgovorni za starenje i razvoj, te na koji ih način kontrolirati. Kada bi to uspjeli, te gene bi mogli “isključiti“ i tako saznati možemo li utjecati na proces starenja. Članak o ovoj djevojci u našim medijima naslovljen je: “Na tragu vječne mladosti“ ili “Oštećeni geni djevojke zamrznute u vremenu kriju tajne dugovječnosti“. Ne mogu izbjeći ne analizirati sam naslov potonjeg članka. Nije u potpunosti spretno reći oštećeni geni jer oštećuje se namještaj. Primjerenije bi bilo reći da je gen (ne)funkcionalan. Nije ni točno da je djevojka zamrznuta u vremenu jer joj određeni dijelovi tijela stare, a ostali se sporije razvijaju. I sada dolazimo do tajne dugovječnosti. Kao što možete primijetiti, u tim člancima nije najvažnije kako znanost može pomoći djevojci, može li joj uopće pomoći, nije naglasak ni na roditelje i njihov život s djetetom. To je sve manje važno naspram velike teme kao što je izmisliti tabletu za vječnu mladost. Vječni život nama ljudima, ovdje na Zemlji. Premda su ovi naslovi senzacionalistički napisani i svakome tko želi malo više istražiti jasno je da smo jako daleko od nečega takvog. No pretpostavimo, za potrebe ovog bloga, da sutra izmislimo tabletu za vječni život.

Kome bi ta tableta bila dostupna? Ako pretpostavimo da bi ona bila skupa investicija, onda bi si ju mogli priuštiti samo bogataši i oni bi vječno živjeli, a svi ostali siromasi bili bi osuđeni na strašno suočavanje s nečim kao što je smrt. Tako bi, doslovno, nastala vladavina bogatih.

S druge strane, možda bi tableta bila jeftina, proizvela bi se u velikim količinama, predstavljala bi poklon znanstvenika cijelom svijetu pa bi se dijelila kao bomboni koji bi bili svima dostupni. Svi koji žele, mogli bi vječno živjeti. I što onda? Polako bi Zemlju nastanjivao sve veći broj ljudi pa bi se uskoro suočili sa činjenicom da nema dovoljno mjesta za sve one koji žele vječno živjeti. Kako odrediti tko ima, a tko nema pravo na vječni život? Odluku o tome donijeli bi, kao i o svemu ostalome, Vlade pojedinih država. Vjerojatno bi se prvo primijenila “kineska“ pravila o broju djece na cijeli svijet, no kako ta mjera ne bi bila dovoljna, trebalo bi donijeti zakon o vječnom životu. Primjerice, samo ljudi visokog kvocijenta inteligencije mogu vječno živjeti jer njihov opstanak uvjetuje daljnje ideje na korist ljudskog roda. Ostalima je tableta zakonom zabranjena.

Naravno, usput rečeno, donio bi se zakon kojem se zakon o pravu na vječni život ne odnosi na članove Vlade.

A možda bi na kraju sve to bilo nepotrebno. Postoji jednostavnije rješenje.

Svjetska populacija bi se smanjivala porastom stope samoubojstava jer bi, kad-tad, većini dosadio vječni, zemaljski život.

Ili se varam?

_________________________________________________________

objavljeno 18.05.2010.

Geni vs. okolina

Nedavno sam u zagrebačkim Klovićevim dvorima pogledala izložbu “Bodies Revelead“ (Otkrivena tijela) i ostala, kako se i nagovještava plakatima, fascinirana. Kako već sigurno znate, postav izložbe čine prava ljudska tijela koja razotkrivaju kako izgledamo i tako omogućavaju da se upoznate s našim koštanim, mišićnim, krvožilnim, živčanim, reproduktivnim i ostalim sustavima kao i s izgledom i funkcijom unutarnjih organa.

S velikom znatiželjom i novorođenim ponosom pažljivo sam proučavala izložbu.
Ponovno učeći o našem tijelu zaključila sam, ne znam koji već puta do sada, kako smo mi, ljudi, zaista nevjerojatna bića. Što se mene tiče, apsolutno najbolji uređaj koji postoji na planetu Zemlji. Niti jedno od ovih čuda današnjih tehnologija nije se približilo složenosti niti ljepoti funkcioniranja našeg tijela koja tako elegantno oblikuju četiri slova. Ta četiri slova koja izgrađuju gene, glavno su oruđe kojom biološka evolucija ispisuje svoju povijest, sadašnjost, ali i budućnost. Adenin, gvanin, citozin i timin svojim igrama od milijardu i milijardu kombinacija, doveli su, između ostalih, i nas same, našu ljudsku vrstu, od najranijih početaka života do 21. stoljeća. Geni su genijalni! Genijalni jer su originalni. A morate se složiti kako smo uistinu jedinstven evolucijski proizvod.

Otkad smo začeti, sva naša “biologija“ zapisana je u jedinicama nasljeđivanja.
Postoji sva “sila“ kemijskih i fizikalnih zakona koji tako precizno upravljaju svaku molekulicu našeg tijela u daljnji rast i razvoj organizma, a onda i prijenos takve zdrave genetičke upute sljedećem naraštaju.
Naša fizička konstrukcija i struktura tijela, sklonost nekim obrascima ponašanja, samosvijest, mogućnost stvaranja i kreativnog izražavanja posljedica su nasljeđivanja.

No, kao što znamo, osobnost pojedinca, osim genetike, određuje i okolina u kojoj odrasta.
O tome koji od ova dva faktora prevladava predmet je stoljećima duge rasprave znanstvenika koji tu razliku izražavaju s par postotaka više na jednu ili drugu stranu.
Ne znamo točno. Pretpostavljam da se to nikad ni neće moći u potpunosti definirati jer čovjekov karakter, duh, energija, sve to zajedno ili kako bismo već nazvali ono što nas čini ljudskim bićem, nije rezultat neke provjerene formule s predvidljivim rezultatom. Kad bi tome bilo tako, značilo bi da smo isključivo zbroj gena i okoline. Sve nam je predodređeno i nemamo mogućnost utjecaja. Pridodajmo tome da je danas i popularno, sveprisutno, a sigurno i lakše genetičkim objašnjenjima generalizirati ljudsko ponašanje tvrdnjama da nam je nešto “u genima“ ili “urođeno“. Ili pak, s druge strane, okriviti socijalnu okolinu za život kakav imamo. Možda možemo naći našoj osobnosti dovoljno dobro opravdanje, ali svakako time zalazimo u opasan teret pomirenja s onime kakvi jesmo.
No, prije bih se složila sa Sartreom koji kaže: “Čovjek je odgovoran za ono što on jest.“
Koliko god mi nekad htjeli drugačije.

_________________________________________________________

objavljeno 26.04.2010.

Koliko je štrebanja u našim školama?

U srednjoj školi koju sam pohađala, ujedno najteži i najlakši predmet bila je glazbena kultura. Ovisno koga biste u razredu pitali. Ako ste pitali štrebera, poput mene, onda je to bio najlakši predmet, a ako ste pitali nekog pametnijeg, onda je to bio najteži predmet. Zbilja čudno s obzirom da se radi o općoj gimnaziji.

Predavanje glazbene kulture obuhvaćalo je 45-minutno diktiranje umjetnikovog životopisa. Koliko su skladali suita, sonata, kantata, opera, opereta, koncerata…( i naravno koje godine). Usmeno ispitivanje izgledalo je ovako: “Prvo pitanje je Franz Liszt!“ I to je to. Zatim počnete pričati i nema stajanja dok se ne ispriča cjelokupno gradivo koje smo 45 min. pisali. I onda još dva puta tako s drugim imenom. Nakon što ste sve to ispričali, sjednete na mjesto s još jednom peticom u rubrici znanje.

Dobro se sjećam kako mi je jednom prilikom pri usmenom ispitivanju pitanje bilo koncert. Počela sam svoje odgovaranje s (naravno) definicijom koju sam malo preoblikovala. Nisam ni stigla reći do kraja rečenicu, a profesorica me odmah prekinula i rekla da počnem ispočetka. Naime, morala sam reći definiciju točno onako kakvu smo je svi imali zapisanu u bilježnici. Bilo kakva promjena, čak i redoslijeda riječi, bila je neprihvatljiva.
Toliko me je to bilo šokiralo i naravno da mi bilo kakva promjena napisanog nikad više nije pala na pamet. Čemu trošiti vrijeme da shvatim gradivo kad me nitko to neće pitati? Radije sam to vrijeme uložila u proučavanje meni najdražih biologije i kemije. U cjelokupnoj četverogodišnjoj nastavi glazbene kulture vjerojatno smo isto toliko puta poslušali glazbu. Učenje glazbene kulture da skoro nikad ne poslušaš notu! Glavno da sam do danas zapamtila kako Bach nije skladao niti jednu operu, a da je našu prvu operu “Ljubav i zloba“ napisao Vatroslav Lisinski. To je otprilike sve čega se ova štreberica sjeća iz glazbene kulture. Nemojte me pitati o stoljećima u kojima su živjeli, zašto su značajni ili, ne daj Bože, da prepoznam neku njihovu skladbu.
Najvažnije su bile moje petice (!) u rubrikama glazbene kulture.

Deset godina kasnije, našla sam se s druge strane razrednih klupa.
Tek sam počela raditi pa sam vjerojatno zato još uvijek šokirana kad vidim kakve smo to glavice stvorili u našim školama. Skoro punoljetne osobe čije znanje počiva na nepovezanim činjenicama. Situacija je takva, barem što se biologije tiče, premda sumnjam da je isključivo vezana za taj predmet. Nevjerojatno! Zbilja su iznimke djeca koja će misliti svojom glavom. Ili htjeti misliti svojom glavom. Na usmenom ispitivanju, što jednostavnija i logičnija pitanja postavljam, to im je teže odgovoriti.
Važno je samo pitati ih točno onako kako piše u knjizi.

No, uopće ne osuđujem učenike jer ne znaju logično zaključivati. Svakako da logično razmišljanje prvo zahtijeva usvajanje određenih činjenica, ali tek njihovo daljnje povezivanje u sve složenije i raznovrsnije kontekste daje znanje. U tom dijelu ovladavanja činjenicama, čini mi se, najvažnija je uloga učitelja - postavljati prava pitanja kako bi saznali na koji način su učenici nešto shvatili, usmjeravati rasprave, postavljati zadatke koji će ih potaknuti na logično povezivanje naučenog. Tek je sljedeća stepenica razvoj kritičkog načina razmišljanja, koji je krajnji rezultat učenja i vrijedan dokaz razumijevanja.

Predstoji mi mukotrpan i višegodišnji posao: raditi s učenicima i učenjem na željeni način. Diktiranjem, naravno!

_________________________________________________________

objavljeno 13.04.2010.

Postoji li objektivna prosudba?

Zanimljivo istraživanje nedavno je prenio Scientific American.
Istraživači s Instituta tehnologije u Massachussettsu (MIT) objavili su rad kojim tvrde kako je naša ljutita i bijesna, ali posve primjerena reakcija prema osobi koja nam želi nanijeti zlo rezultat reakcije dijela mozga odgovornog za regulaciju emocija (ventromedijalni dio prefrontalnog korteksa - dio mozga veličine šljive iznad naših očiju). Pacijenti koji su imali oštećenje (aneurizmu, tumor) u tom dijelu mozga nisu primjereno emocionalno odgovorili na zadane hipotetske situacije. Naime, pacijenti s takvim oštećenjem teško shvaćaju što je empatija ili nelagoda, ali oštećenje ne utječe na njihove procese racionaliziranja i ostale kognitivne funkcije.
Istraživači su ispitali reakcije 9 pacijenata na 24 hipotetske situacije, a interes su najviše usmjerili na one scenarije u kojima su namjere počinitelja propale (npr. pokušaj ubojstva) ili je došlo do nenamjernog počinjenog zločina (npr. slučajnog otrovanja neke osobe). Dokazali su kako pacijenti s oštećenjem ovog dijela mozga ne reagiraju u skladu s očekivanjima.
Pacijenti suočeni sa scenarijima u kojima se želi učiniti zlo drugoj osobi nisu imali problema u razumijevanju same namjere počinitelja, ali ih nisu smatrali moralno odgovornima. Dapače, čak su ocijenili moralno prihvatljivijom namjeru počinjenja ubojstva u odnosu na slučajne nesreće koje su kobno završile. Ocijenili su situaciju prema ishodu, a ne namjeri počinitelja, pri čemu nisu imali nikakvu emocionalnu reakciju na to. Odnosno, kako kaže glavna autorica rada, Liane Young: “Pacijenti mogu pročitati o pokušaju ubojstva i smatrati ga moralno prihvatljivim jer do samog čina ubojstva nije došlo.“

Kada govorimo o moralnom prosuđivanju, filozofi bi rekli da je moral skup nepisanih pravila i običaja koji određuju međuljudske odnose. To bi bila objektivna kategorija morala. Naravno, postoji i ona subjektivna gdje sami odlučujemo koje moralne principe (ne)prihvaćamo. Zanimljiva je i teorija koji tvrdi da moralni principi ne postoje nego da moralno prosuđivanje ovisi o kontekstu situacije u kojoj se nalazimo (moralni partikularizam).
Pridodajmo tome i rasprave o tome jesmo li rođeni moralni ili amoralni? Učimo li o moralu od roditelja, okoline, Biblije ili možemo sami izgraditi svoje moralne principe neovisno o gore nabrojanom, pri čemu je naša savjest dobar i dovoljan stup moralne odgovornosti?
Pitanja dodatno kompliciraju i istraživanja poput ovih koja kažu da ponašanje i moralno prosuđivanje drugih ljudi ovise još i o našim emocijama. Emocije ovise o našem raspoloženju, temperamentu i, općenito, osobnosti. Različitog su predznaka, intenziteta i milijun puta se mogu promijeniti samo kroz jedan dan.
Imajući sve ovo u vidu, ne dođe li vam da se zapitate koliko ste puta u razgovoru s nekim upotrijebili riječ objektivno? Objektivno ste (pr)ocijenili nekog, dali ste posao objektivno najboljem kandidatu, objektivno tvrdite da ste dobra osoba.
To je sve skupa objektivno kao i moja tvrdnja da je ovo jedan izvrsno napisan članak.
Što se mene tiče, objektivnost ne postoji. A vi? Još mislite da objektivno prosuđujete?

_________________________________________________________

objavljeno 25.03.2010.

O plakanju

Rasplakala sam se neki dan. Valjda nakon dvije, tri godine. Nismo još toliko bliski da vam otkrijem razloge, ali moram odmah napomenuti, kako bih izbjegla zabrinute pozive svoje uže i šire obitelji koja ovo čita, kako se ništa strašno nije dogodilo. Nema potrebe za panikom, SMS-ovima, “dođi kući“ pozivima. Sve je u redu. Običan ženski plač. I znate što? Totalno sam zaboravila da je plakanje super. Nakon samog procesa curenja suza, čovjek se stvarno mnogo bolje osjeća. Smiren, sabran, pomalo tupav osjećaj. Kao da si nanovo rođen. U tom trenutku plakanje je, čini se, bilo prijeko potrebno jer, kad je ponašanje našeg organizma u pitanju, ništa se ne događa bez razloga.
Dakle, zašto plačemo? Zašto se osjećamo bolje poslije prolivenih suza?

Uz znoj i mokraću, suze su izlučevine ljudskog tijela. Sličnog su i kemijskog sastava - voda i soli (natrijev i kalijev klorid). Suze sadrže i lizozime (enzimi koji razgrađuju bakterije) i antitijela koja štite oko od mikroba.
Zanimljivo je da se kemijski sastav suza mijenja ovisno o “vrsti“ suza pa ih tako možemo podijeliti u tri osnovne skupine.

Suzni kanali luče tzv. primarne suze koje, svaki put kad trepnemo, vlaže, štite i njeguju naše oči. Bez njih, teško bismo vidjeli i bilo bi nam jako bolno micati očne jabučice.

Drugi oblik suza nastaje kao posljedica iziritiranosti oka. Kad npr. režete luk, oslobađaju se određeni kemijski spojevi koji našim očima smetaju i luče se suze kako bi ih zaštitile. Isto vrijedi i za svaki stranu česticu koja završi u oku.
Treći oblik suza su tzv. emocionalne suze koje su posljedica tuge, stresa ili fizičke boli. Ove suze, za razliku od prijašnjih, obično teku u potocima. Također, ako uspoređujemo njihov kemijski sastav, one se najviše razlikuju u odnosu na prve dvije skupine. Tako primjerice emocionalne suze uzrokovane fizičkom boli sadrže puno više beta-endorfina u odnosu na ostale. Suze slobađanjem beta-endorfina donose olakšanje fizičke boli. Stoga kad sljedeći put hodanjem u štiklama ili na nogometnoj utakmici uganete gležanj - plačite. Sada za to imate i znanstveno pokriće, no važnije je da će vam uistinu biti lakše.
Emocionalne suze koje su posljedica stresa ili depresije i tuge također omogućavaju da poslije plakanja osjećamo olakšanje. Njihov kemijski sastav upućuje na povećanu razinu proteina, uglavnom hormona (prolaktin, adrenokortikotropni hormon), čija se povećana razina u tijelu povezuje s velikom izloženošću stresu. Plakanjem se oslobađate tih hormona, čime im opada razina u tijelu i vi se odmah osjećate bolje.

Stoga, ako se trenutačno osjećate loše i želite početi plakati kako biste se osjećali bolje, rezanje luka, trljanje oka i satovi glume neće vam pomoći.
Suze znaju razliku.

_________________________________________________________

objavljeno 11.03.2010.

Zašto su ljepši ljudi inteligentniji?

Satoshi Kanazawa je evolucijski psiholog s radnim stažem u Londonu kojeg karakteriziraju, u najmanju ruku, osebujni znanstveni radovi. Među objavljenim člancima možete pronaći njegove radove o tome kako ljepši ljudi učestalije stvaraju žensko potomstvo, a nasilniji muškarci češće dobivaju sinove. Poznat je i po radovima o tome kako su liberalniji ljudi i ateisti inteligentniji od vjernika, ljudi nižeg kvocijenta inteligencije više vole gledati televiziju ili po radu o razlozima uspješnosti Židova. Nedavno su mediji popratili i njegovo najnovije istraživanje o tome kako muškarci nižeg kvocijenta inteligencije češće varaju žene. Uz objavljene znanstvene radove možete pratiti i njegov blog na portalu Psyhology today.

Uz cijeli niz ovakvih zanimljivih istraživanja, posebno mi je za oko zapelo ono pod nazivom Why beautiful people are more intelligent?* (Zašto su ljepši ljudi inteligentniji?).
Dr. Kanazawa pojašnjava da ovakav zaključak potječe iz četiri pretpostavke na kojima se temelji njegov teorem.
Prva govori o vjerojatnosti kako će inteligentniji muškarci imati veći status u društvu u odnosu na one s nižim kvocijentom inteligencije. Slijedi pretpostavka da će takvi muškarci imati ljepše seksualne partnerice nego oni s nižim društvenim statusom. Treća i četvrta teza odnose se na činjenice kako su ljepota i inteligencija nasljedne pa će i potomci biti ljepši i inteligentniji.
Ako mislite da je Satoshi površan kad govori o ljepoti i već u glavi imate misli o “unutarnjoj ljepoti“ ili o tome kako ljepota ovisi o onome tko ju promatra, znanstvenik vam poručuje da se varate. Naime, fizička ljepota je odraz “zdravlja“ vašeg genotipa i neka istraživanja pokazuju da su ljepši pojedinci ujedno i zdraviji od manje atraktivnih ljudi. Smatra se kako fizičku ljepotu uvjetuju simetrija lica, prosječnost (u smislu da vam crte lice ne odudaraju previše od prosjeka populacije) te sekundarne spolne karakteristike. Istraživanja pokazuju da se simetrična lica smatraju atraktivnijima. Napominje se kako je asimetrija (fluctuating asymmetry) posljedica utjecaja parazita, patogena i toksina u okolišu ili posljedica mutacije gena te da su pojedinci izloženi takvim uvjetima lošijeg zdravlja, manje simetričnog lica i tijela, a time i manje atraktivni. Razlog tomu, kako kaže dr. Kanazawa, leži u zemljama gdje su patogeni i paraziti česta pojava pa je vrlo važno izbjeći zaražene pojedince u potrazi za seksualnim partnerom.
Nakon iscrpnog analiziranja svake od četiri pretpostavke i empirijskih dokaza za svaku od njih, Kanazawa iznosi zaključak da su ljepši ljudi ujedno i inteligentniji.
Šteta. Nakon ovog istraživanja, moja teorija je pala u vodu. Teorija je bila da su ljepši ljudi svjesni svoje ljepote i toga da im je samo to dovoljno da uhvate partnera. Tko ne želi spavati s Brad Pittom ili Heidi Klum? Nije da vam prvo trebaju citirati Nietzchea da bi pristali na avanturicu. Manje atraktivnima pak treba zgodan ulet i par duhovitih dosjetki kako bi kompenzirali taj ključni nedostatak ljudskog roda. Ništa.

Od sljedećeg subotnjeg izlaska neću trošiti vrijeme uzalud.
Vani pričam isključivo s ljepotanima.


* Kanazawa, S., Kovar, J.L., 2004, Why beautiful people are more intelligent?, Intelligence 32:227–243.

_________________________________________________________

objavljeno 14.02.2010.

Ljudska priroda

Vraćam se sa subotnjeg/nedjeljnog piva s prijateljicom i razmišljam o proteklom nam razgovoru. Tema je bila tragedija koja je zahvatila Haiti. Kaže ona kako se, kad stavimo u stranu preživljene užase tamošnjeg stanovništva, cijela situacija može promatrati kroz perspektivu eksperimenta. Naime, nakon potresa i sveopćeg kaosa uzrokovanog takvim stradanjem, zavladalo je bezakonje. Ljudi su počeli s pljačkanjem jedni drugih, otimanjem pristigle humanitarne pomoći; nasilje, agresivnost i netrpeljivost postali su svakodnevna slika ljudskog ponašanja. Čim dođe nevolja, pokaže se prava narav ljudskog karaktera. Zašto se ljudi ne sjete organizirati, sastati, promisliti i zaključiti kako u takvim vremenima napraviti nešto dobro i kako što bolje osigurati pomoć najpotrebnijima? Zašto jednostavno u situacijama kada se čovječanstvo treba “pokazati“ ne prevlada dobro?

Nakon njezinih pitanja, pokušavam uljepšati sliku čovječanstva, opravdavam. Nemojmo osuđivati ljude…..pogledaj drugu stranu. Koliko se samo ljudi sjetilo donirati novac. Silni pjevači, Hope for Haiti…prijateljica me prekida i govori kako su se mnogi među njima prvo raspitali kod svojih menadžera hoće li im sudjelovanje u tako nečemu nauditi ili donijeti dobrobiti profesionalnoj karijeri.

I dok se trudim vratiti svoj oduvijek optimističan pogled na svijet, noćni tramvaj već je došao do svog okretišta. Izlazim iz tramvaja i čekam autobus. Užasno je hladno vani. Pola 3. Magla. Ali dobro, bus dolazi za 10 min. Najsporiji proces na ovom svijetu – čekanje. Kao i uvijek, kratim ga promatranjem ljudi oko sebe. S desetak mladića u svojim dvadesetima i gospođom srednjih godina čeznutljivo pomičem kazaljke sata na okretištu.

Pridružuje nam se još jedan čovjek. Odjeven samo u traperice, trenirku, užasno mu je hladno. Viče, psuje, nervozno koraca izgubljenih očiju, ljutito izvikuje nepovezane rečenice. Apsolutno besmislene. Nije to još jedan vikendom pijani tinejdžer. Osjećaj nelagode i doza napetosti zarobio je lica na stanici. Promatram ga i razmišljam kako vjerojatno nema smisla da mu išta govorim ili ga pokušam smiriti jer očito nije pri sebi i zaključujem da je bolje ne podizati nikakvu prašinu. Gledam, imam samo svoj kaput, ne mogu sad to skinuti. Sebično zaključujem kako će se skoro ugrijati u autobusu. U jednom trenutku, pogledam kako su se dečki stisnuli u kut stanice i kako sam ja od njih desetorice najbliža sumanutom čovjeku. Lijepo, pomislih. Sve sami frajeri koji će me spasiti od, možda, nikad ne znaš, nezgodne situacije. Uvijek treba biti oprezan s ljudima. Cupkajući na mjestu uskoro sam shvatila, zajedno s dečkima u kutu, kako je izgubljeni stranac bezopasan. Ne percipira nikoga oko sebe i ništa se nikome neće dogoditi. U tom trenutku pravo lice i naličje prisutnih izronilo je iz magle.
Smijanje. Naslađivanje. Omalovažavanje. U međuvremenu, taj je čovjek u daljini ugledao bus i krenuo prema njemu, a dvadesetogodišnjaci su se izvukli iz svoje ljušture u kutu stanice i raširili se u potrazi za što boljim vidikom te, umirući od smijeha, promatraju što će se dogoditi. Traže novu dozu podsmijeha. Gledam ih i ne mogu vjerovati. Vidim samo bezosjećajan osmijeh na licima. Još jednom su mi ljudi slomili srce. Čovjek je pijan, uzrujan, promrzao, smrzava se i dalje, a jedino što je dobio od ljudi u blizini je podsmijeh. Gle, besplatna zabava u obliku pijanog čovjeka koji ne zna što govori. Ovo je bolje od cijelog izlaska! Mislite da ga je vozač pustio u bus prije vremena? Mislite da sam ja nešto poduzela? Koga briga što je tog čovjeka dovelo u ovakvo stanje kad se svi zajedno prije spavanja još možemo dobro zabaviti?

Nitko nije pomogao čovjeku, nikog nije bilo briga za njega, čak i u uvjetima kad smo svi ostali imali sve što trebamo. Nije se dogodio potres, nismo ostali bez svega, nismo bili ozlijeđeni i nismo pomogli. Našoj naravi nije potrebna nesreća kataklizmičkih razmjera da bi se pokazali u pravom svjetlu. Svakodnevni život je sasvim dovoljan odgovor na pitanje kakvi smo uistinu.
Ulazimo u bus. Stranac se stišao. Zaspao je u toplini busa.
Nadam se da ciljano negdje ide.
Poput mene.
On, izgubljen u potrazi za toplim krevetom, a ja u nadanju kako će sutra ljudi biti bolji.

_________________________________________________________

objavljeno 10.01.2010.

Ponekad po guzi

Nedavno je u Jutarnjem listu objavljen članak pod nazivom “Treba li djeci tu i tamo dati po guzi?“. Inspiriran je novim istraživanjem američkih znanstvenika koji tvrde da pokoji udarac po guzi može biti koristan za dijete. Istraživanje je provedeno na 179 američkih tinejdžera koje su roditelji fizički kažnjavali udaranjem po stražnjici (nisu uključena djeca koja su kažnjavana šamaranjem ili brutalnijim načinima). Prema rezultatima, najuspješnija i djeca najmanje sklona lošem ponašanju su ona koja su dobivala batine do svoje sedme godine. Djeca koja su dobivala batine između sedme i jedanaeste godine sklonija su lošem ponašanju, a djeca najliberalnijeg odgoja pokazala su se kao problematična, nesretna djeca.
Prenosi se i izjava glavne autorice istraživanja (Marjorie Gunnoe) koja smatra da se udaranje po guzi može primjenjivati u, kako kaže, “doista potrebnim“ situacijama. Objavljena su i mišljenja psihologa i psihijatra, a za slučaj da ste uz sve to još uvijek neodlučni u svom stavu, uz članak su objavljene i izjave naših poznatih javnih ličnosti čijem se mišljenju možete prikloniti.

Čini mi se da svakom normalnom roditelju nije potreban članak kako bi uvidio da u "doista potrebnim" situacijama smije udariti svoje dijete po guzi, pri čemu je, naravno, svjestan da mu time ne ugrožava njegova prava. Djeca u ranom djetinjstvu ponekad ne razumiju da nešto ne smiju činiti ili pak ispituju granice do kojih mogu proći nekažnjeno, pa ako se nakon opetovanog roditeljskog upozoravanja, a potom i podizanja glasa ponašanje djeteta ne promijeni, ne vidim ništa loše u tome da ga se udari po guzi. Ako ste pak u situaciji da vaš dvogodišnjak razumije što znači podizanje glasa i odustaje od guranja prstiju u utičnicu, super. Zašto biste ga udarili po guzi? Zato što članak kaže da će ga udarac po guzi učiniti uspješnijim?
Vaše dijete nije dio statističke analize i, premda je pohvalno pratiti recentna istraživanja iz tog područja, vaša je “zadnja“. Ako ste uistinu posvećen roditelj, najbolje poznate svoje dijete i samim time znate kako ga odgojiti u sretnog individualca. S udaranjem po guzi ili bez njega (do sedme godine).

Ono s čime se slažem je dio istraživanja koji govori da su djeca koja su dobivala po guzi između sedme i jedanaeste godine sklonija lošem ponašanju. U tom razdoblju dijete razumije sve što mu govorite pa smatram da bi se tada svi problemi trebali rješavati komunikacijom. Batine su u tim godinama ponižavajuće i loše utječu na razvitak djetetovog samopouzdanja. Djeca se uče agresivnom ponašanju, mogu preslikati takav model i početi ga primjenjivati na svoje bližnje - prijatelje i vršnjake u školi. Vi kao roditelji predstavljate idole svojoj djeci, njima ste najvažniji vi i ona žele biti poput vas. Barem još u toj dobi.

S druge strane, ako ste u obitelji uspjeli “nametnuti“ rješavanje problema razgovorom, bez primjene bilo kakvih batina, svojoj djeci niste mogli ostaviti ljepše nasljedstvo. Odgojiti mlade ljude koji će sukobe rješavati argumentima, a ne šakama, uvjet je “ozdravljanja“ ovog društva. U današnjim nasilnim vremenima, složit ćete se, to nam je itekako potrebno.

P.S. Ako nekoga zanima istraživanje o novim odgojnim metodama koje smanjuju nasilje među djecom, pročitajte članak “Nove odgojne metode” objavljen na našem portalu.

_________________________________________________________

objavljeno 16.12.2009.

Budućnost (ni)je utopija

Prvi trenutak
U maloj učionici Biološkog odsjeka skupina brucoša pokušava izvršiti jedan od prvih zadataka na početku studiranja - kako ovladati mikroskopom? Neki od nas, poput mene, prvi put samostalno moraju pronaći sliku u vidnom polju i čini mi se da to baš nije tako jednostavno. Nakon okretanja vijaka na mikroskopu, malo privikavanja i zrnca nespretnosti, ukazuje se slika. Kromosomi (crvenog luka) u stanici poredani u ekvatorijalnoj ravnini. Pa ova mitoza doista postoji! I stvarno tako izgleda! Svo ono štrebanje teorija i učenje o mitozi i njezinim fazama kako bih se napokon uvjerila da to i u stvarnosti izgleda tako kako su nas učili. Čujte, što se mene tiče, kromosoma je moglo biti i 107, a mogli su izgledati i poput veselih malih čovječuljaka koji se vrte u krug dok se ne podijele. Ali nije bilo tako, sve što smo učili zaista se pokazalo točnim. Vidiš kako izgledaju, izbrojiš da ih ima 16 i gotovo. Nema tu više rasprave. To je tako i tada smo se svi u učionici uvjerili da je to istina. I to je znanost! I zato je volim. Ne temelji se na našim uvjerenjima, nego na činjenicama koje se u bilo kojem trenutku, bilo gdje na svijetu mogu provjeriti.

Drugi trenutak
Čekamo svoje prvo predavanje iz kolegija Antropologija.
U predavaonicu ulazi nasmiješen profesor živahnog hoda, u zrelim godinama. Prvi put ga vidimo, a on, koračajući s jedne na drugu stranu predavaonice, zastane, okrene se prema nama i jasno i glasno kaže: “Na svijetu ne postoje rase. Crna, bijela, žuta! Postoje različite vrste, a svi mi pripadamo jednoj - Homo sapiens sapiens!“.

Treći trenutak
Jedan od učenijih i enciklopedijskim znanjem bogatijih profesora, osvrćući se na globalizaciju, kaže: “Različitost je naše bogatstvo“.

Kad udružimo ove trenutke, mogli bismo zaključiti kakvi bi učitelji trebali biti. Prenositi znanje i pritom poticati kritički odnos prema onome što učimo nije dovoljno. Treba razvijati i kritičko razmišljanje o vremenu i prilikama u kojima živimo, kao i moralnim vrijednostima koje ih prate. To je uvjet napretka čovječanstva.

Ja vjerujem u učenje. Vjerujem da znanje ne pomaže samo u tome da budemo bolji u svom poslu jer tako više znamo o nečemu, nego vjerujem da se obrazovanjem i “proširivanjem vidika“ može promijeniti čovjekov karakter, a samim time i naša budućnost.

Razmotrimo samo činjenicu da su ljudi crne boje kože prije 150 godina bili robovi. Prije nešto više od 50 godina, Martin Luther King održao je svoj poznati govor o jednakosti među ljudima, a danas je predsjednik najmoćnije države na svijetu Afroamerikanac. Koliko je ljudi, dok su slušali Kinga, pomislilo da je ono o čemu priča utopija?
Čovjek, ako je čovjek, ne miri se sa svijetom kakav jest, nego uvijek teži prema višem. Upravo u utopijskom sadržaju, u nagovještaju, vjeri u mogućnost da svijet bude ljudskiji, krije se ono trajno vrijedno iz svih velikih umjetničkih tvorbi.* "Humanizam je odrastao u utopiji.“ (E.Bloch)

Bloch tvrdi kako je naročito glazba najava utopijskog svijeta, anticipacija budućeg carstva čovjeka… Stoga završavam jednom prigodnom pjesmom…

“We ain't goin' to the town
We're going to the city
Gonna trek this shit around
And make this place
A heart to be a part of…”


(Interpol, Next Exit)

*prezeto iz B. Kalin: "Povijest filozofije"

_________________________________________________________

objavljeno 03.12.2009.

Zemlja znanja ili odljev mozgova

Moja prijateljica Barbara ove je godine diplomirala kao profesorica biologije i odlučila upisati doktorski studij. Uspjela je. Bavit će se proučavanjem evolucijskih koračića određenih životinjskih vrsta. Mlada, pametna i obrazovana znanstvenica našla je svoje mjesto pod suncem - u Njemačkoj. Njezin san je ispunjen i dio snova svih nas, njezinih prijatelja. S druge strane, tugaljivo primjećujem kako sam izraz brain drain ili odljev mozgova naučila i na praktičnom primjeru.

Što kaže statistika? Prema istraživanju zagrebačkog Instituta za društvena istraživanja objavljenom 2001. godine, čak dvije trećine zaposlenih mladih znanstvenika razmišlja o napuštanju znanstvenog poziva (68,0%) ili države (63,3%). S druge pak strane, podatak iz 2008. godine govori da se za visoko obrazovanje u Hrvatskoj izdvaja 20% manje novca od europskog prosjeka, dok se cijelo vrijeme govori o tome kako ćemo stvoriti Zemlju znanja.

Zemlju znanja u kojoj je svaki početak školske godine obilježen kojekakvim aferama s nabavom knjiga, nastavom u učionicama koje su još uvijek opremljene pločom, klupama i stolicama te premalo plaćenim učiteljima koji su sve češće predmet fizičkih nasrtaja svojih učenika. Zemlju znanja u kojoj studenti štrajkaju od proljeća, u kojoj se kupuju ispiti na fakultetima, u kojoj je Bolonjski sustav daleko od idealnog, a pitanje je i kako će proći državna matura iz koje stalno izviru nove nejasnoće. Vladin program iz 2002. godine “S faksa na posao“ znamo kako je završio, s tim da je danas zbog tekuće recesije situacija još gora. Diplomirani mladi znanstvenici mukotrpno traže posao i smatraju se sretnicima kad ga nađu, bez obzira na malu plaću. Rade u laboratorijima s ostarjelom opremom ili nedostatkom iste te pokušavaju svojom kreativnošću pratiti inovacije kolega u stranim zemljama kojima su dostupnija daleko izdašnija financijska sredstva.

Uz ovakvo realno stanje, pridodajmo i društvenu klimu u kojoj dječaci sanjaju o zabijanju gola na Old Traffordu, a djevojčice o mjerama 90-60-90. Rijetki među njima reći će da bi htjeli izumiti lijek protiv AIDS-a ili dobiti posao u švicarskom CERN-u. Naravno da je tome tako kad djeca gledaju odrasle kao idole, a oni u novinama i na televiziji u reality programima predstavljeni su kao prelijepi ljudi s puno novca kojim mogu kupiti što god požele. Zašto bi stoga djeca uopće i išla u školu?

Da se vratim na početak priče. Barbara ne živi u idealnoj Njemačkoj, zemlji bez problema u školstvu u kojoj svi žele biti genijalni znanstvenici. No, tamo kao znanstveni novak živite u stanu po zagrebačkoj cijeni s plaćom gotovo dvostruko većom (za početak) od one u našoj zemlji, a pritom je radna okolina takva da vas samo potiče da budete što bolji. I, koliko znam, ne prozivaju se Zemljom znanja.

“Znanje je moć”, rekao bi Francis Bacon.
U Lijepoj našoj - nije.

P.S. Barbara, ima li mjesta za mene u laboratoriju?

_________________________________________________________

objavljeno 14.11.2009.

Homo sapiens sapiens

Početkom ovog mjeseca „proslavili“ smo Svjetski dan zaštite životinja.

Procjenjuje se da danas na kugli Zemaljskoj živi skoro milijun i 800.000 životinjskih vrsta, a svaki dan ih oko stotinu izumire! Izumiranje je prirodan proces, osim naravno, ako se čovjek ne upetlja, ono je posljedica promjena u okolišu kojima se neke biljne i životinjske vrste ne mogu prilagoditi.

No, ono što zabrinjava je čovjekov odnos prema njima. Životinje nam služe za hranu, odjeću, na njima testiramo razne kozmetičke i farmaceutske preparate. Divljač i riba nam je posebno ukusna, pri čemu se ne pitamo prijeti li našim ponašanjem njihovo izumiranje. Nekima životinje još služe kao radna snaga, nekima za ukras, nekima da pojedu više-manje hranjive ostatke kućanstva, a nekima su životinjice uistinu ljubimci.

S druge strane, izazivaju strahopoštovanje kad gledamo dokumentarce. Na svom teritoriju, s hitrim nogama kako bi pobjegli od predatora, velikim i snažnim zubima ako im je potreban velik plijen, očima koje vide izvan nama vidljivog spektra, bojom tijela zbog koje su neuočljivi, dakle, sve ono što im potrebno kako bi bili što bolje prilagođeni svom okolišu. Isto kao i ljudi u svom. Imamo tijelo koje nam omogućava napraviti sve što nam je potrebno kako bi preživjeli i živjeli. No, jedna je velika razlika. Mi, za razliku od životinja, imamo razum. Imati razum podrazumijeva, među ostalim, i odgovornost. Odgovornost prema sebi, drugima i okolišu u kojem živimo. Briga za živi svijet oko nas nije samo altruistično ponašanje, nego i potreba, ukoliko želimo budućnost. Nama je biodiverzitet nužan, mi smo dio hranidbenih lanaca. (Ne na način da nas može pojesti morski pas!)

Volite li jesti jabuke, orahe, avokado, soju, šparoge, brokulu, krastavce, jagode ili kruške? Trećinu svjetskih usjeva oprašuju kukci, a 80% oprašuju pčele među kojima i ove nabrojane (usput rečeno, u Americi se od 2007. godine broj košnica smanjio za 36,1%).

Ako ste skloniji alkoholu, sljedeću subotu nazdravite šišmišima! Naime, šišmiši pomažu oprašivanju plantaže agava koja je ključni sastojak za komercijalnu proizvodnju tekile. Ribe, točnije, njihov izmet koji sadrži kalcijev karbonat može značajno smanjiti kiselost oceana. Kada se izmet rastapa u oceanu, troši se ugljični dioksid koji je odgovoran za kiselost vode. A znamo kakav to ima utjecaj za život u slatkim ili slanim vodama.

Hrvatska je jedna od najbogatijih europskih zemalja po biološkoj raznolikosti. Broj vrsta se procjenjuje na 38.000, dok je broj ugroženih vrsta oko 1300. Ugrožavamo ih izlovom, gradnjom cesta preko mrjestilišta, gradnjom zgrada, brana, kanala i na tisuće još načina. Ugrožavamo ih, naravno, zbog zarade. Koga briga za okoliš, tamo neku pčelu u Americi kad je naša najveća vrijednost na tekućem računu! Ne vidimo dalje od nosa, ili da prilagodim, od novčanika.

Mi, vrsta Homo sapiens sapiens, što bi u prijevodu bilo - razuman čovjek!

_________________________________________________________

objavljeno 07.11.2009.

„ Daleko je teže razbiti predrasudu, nego atom.“ (A. Einstein)

Bog je znanstvenik!?

Volim pričati. Baš jako. Brbljava sam, uvijek spremna sve komentirati ili, točnije, u mojem slučaju bih to nazvala temperamentnim gunđanjem. No ljudi ne vole gunđala pa sam pametno isplanirala kako ću za prvi blog u životu o voljenoj biologiji napisati nešto staloženo, lijepo i zanimljivo. I tako sam počela s ružičastim naočalama, doslovno i metaforički, pisati o tome kako smo svi zapravo izgrađeni od četiri molekulice i zalutala u takvu sapuničarsku patetiku da je sve završilo u smeću ili, suvremenije, Recycle Binu. No, nadahnuće nije trebalo dugo tražiti, barem kad je gunđanje u pitanju. Novine. Pitanje web ankete objavljene u Jutarnjem listu:

„Znanstvenici su na korak do stvaranja umjetnog oblika života, sintetskih mikroorganizama. To je:

1) odlično, znanost napreduje i svi ćemo od toga profitirati (40,21%),
2) loše, igramo se Boga i to će nam se obiti o glavu.“ (59,79%)

Nemam ništa protiv oba odgovora. (Imam više protiv pitanja jer sintetski mikroorganizmi i umjetni način života nisu isto, no to sad nije važno).

Prva, brojčano manja skupina, vjeruje znanosti, smatra da je dobro da napreduje, dok se druga, čini mi se, više u neznanju i urođenom nam instinktu straha boji svega nepoznatog pa tako i odbacuje sve nepoznato i novo. Mogli bismo, kao i uvijek, naći dobre i loše strane obaju odgovora i raspravljati „do sutra“. No ono što mi je „upalo u oči“ je konstrukcija „ loše, igramo se Boga“. Zašto je loše da se znanstvenici igraju Boga?

Primjena sintetskih mikroorganizama bila bi u proizvodnji lijekova što je malo dugotrajniji zadatak, ali skorašnja njihova primjena bila bi u stvaranju bakterije koji bi nas riješila ugljičnog dioksida (CO2) kao glavnog uzročnika globalnog zatopljenja, ili primjerice, ubrzo bi nas oslobodila ovisnosti o fosilnim gorivima. Sve ono što je ovoj Zemlji nužno jer nas je već previše za njene kapacitete. Papa je ova istraživanja na području sintetske biologije nazvao „suludo arogantnim“. Ne znam što bi Papa rekao na činjenicu da je proizvodnja danas potrebnih količina inzulina, rezultat igre zvane genetički inženjering s bakterijom vrste Escherichia coli, no sigurna sam kako bi svi dijabetičari među katolicima prestali koristiti inzulin čim bi saznali. Zašto bi takva istraživanja bila arogantna ako spašavaju i omogućavaju život? Ako se Crkva bori za svaki ljudski život, protivi se pobačaju i život počinje začećem, tada bi, logično, trebali učiniti sve što je u našoj moći da svoj život što duže i zadržimo. Danas svi pijemo lijekove kad se razbolimo, a ne čekamo da naš imunološki sustav sam izliječi upalu, ako bi ju izliječio. U čemu je onda problem ako napredujemo i pronalazimo sve modernije i učinkovitije lijekove ili pak stvaramo bakterije koje bi smanjile štetan utjecaj fosilnih goriva na naše zdravlje i zdravlje cjelokupne prirode? Možda su svi oni trebali biti odmah stvoreni s Adamom i Evom jer bi to značilo bogomdano. Ovako je to Luciferovo djelo.

A možda Bog samo blagonaklono promatra prosijede, bradate tipove u bijelim kutama koji mućkaju nešto u epruvetama dok im lica ne ozari novo veliko otkriće, ponosno se smješka, gucne malo vina i namigne Darwinu: „ I tako je nastao inzulin.“


 * ako je ipak važno, sintetski mikroorganizmi se ne mogu samostalno razmnožavati, dok umjetni oblik života to podrazumijeva. Smatra se da će se do kraja ove godine uspjeti stvoriti sintetska bakterija koja će se moći razmnožavati, a glavna „faca“ovog istraživanja je Craig Venter, proslavljen kao prvi znanstvenik koji je u potpunosti sekvencionirao (odredio slijed nukleotida) DNK čovjeka 2000. godine.