| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije

Magda Sindičić, dr.vet.med. i ris Dinko tijekom terenskog istraživanja u sklopu projekta DinaRis 2008. godine

objavljeno 07.04.2010.

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka


Intervju: Magda Sindičić, dr.vet.med.

Razgovarala: Jelena Likić



Magda Sindičić rođena je 24. 11. 1980. godine. Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje završila je u Zadru, odakle se 1999. seli u Zagreb kako bi upisala Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. S prosjekom ocjena 4.50, 2006. godine je diplomirala među 10 posto najboljih studenata generacije. 2008. godine zapošljava se na Veterinarskom fakultetu kao znanstveni novak na znanstvenom projektu "Zdravstveni nadzor divljači" na Zavodu za biologiju, patologiju i uzgoj divljači. Iste je godine upisala doktorat na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje trenutačno izrađuje doktorsku disertaciju na temu populacijske genetike risa.


Na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na kojemu ste zaposleni, između ostalog, provode se i istraživanja na trima vrstama velikih zvijeri u Hrvatskoj – medvjedu, vuku i risu. S obzirom da je javnost veoma zainteresirana za upoznavanje ovih životinja, možete li nam pojasniti na kojim projektima trenutačno radite?
Istraživanja velikih zvijeri u Hrvatskoj vodi prof. dr. sc. Đuro Huber, te se pod njegovim vodstvom na Veterinarskom fakultetu provodi više istraživačkih projekata. Jedan od trenutno najznačajnijih je veliki međunarodni projekt skraćenog naziva HUNT, financiran iz Sedmog okvirnog programa. Projekt istražuje utjecaj lova na bioraznolikost, a u Hrvatskoj je istraživanje fokusirano na medvjeda. U istraživanju vuka već niz godina najveći je naglasak na terenskom istraživanju pomoću radiotelemetrijskih ogrlica, dok je kod risa trenutno najaktivnije istraživanje populacijske genetike. Istraživanja populacijske genetike i genetske raznolikosti provode se i na vuku i na medvjedu. Uz istraživačke projekte, redovito se radi i na praćenju populacija i provođenju planova upravljanja svim trima velikim zvijerima.

Koje tehnologije koje u svojem radu koristite biste izdvojili kao važne za doprinos vašem području istraživanja? Je li do potrebne opreme lako ili teško doći te kako financirate nabavku novih tehnologija?
Budući da trenutno radim doktorat iz područja molekularne biologije, najvažnija mi je tehnologija koja se koristi za analizu DNK i moram priznati da sam fascinirana tim aparatima. Važan dio istraživanja velikih zvijeri provodi se na terenu pomoću radiotelemetrijskih ogrlica, a razvoj GPS i GSM sustava koji se koriste na ogrlicama novijih generacija izuzetno su doprinijeli kvaliteti podataka. Većina te opreme vrlo je skupa i primarno se financira iz međunarodnih projekata i sredstava Europske komisije ili pak istraživanja radimo u suradnji s ustanovama koje imaju potrebnu tehnologiju, pa ja npr. dio laboratorijskog rada za doktorat odrađujem na Biotehnološkom fakultetu u Ljubljani. Moram priznati da sam, iako hrvatskim znanstvenicima nije jednostavno doći do opreme za istraživanja, primijetila neekonomičnost prilikom nabavke pojedinih aparata. Dio aparata se ne koristi u punom kapacitetu, jednostavno jer obim istraživanja na jednoj ustanovi nije tako velik. Logičnije bi bilo da učestalije više institucija zajednički nabavlja i koristi opremu. Primijetila sam da kad Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (MZOŠ) financira nabavu kapitalne opreme, ono kasnije ne kontrolira korištenje i učinkovitost te opreme.

Projekt “Prekogranična suradnja u upravljanju, zaštiti i istraživanju Dinarske populacije risa (DinaRis)” jedan je od važnijih projekata na polju zaštite divljih zvijeri koji se u suradnji sa slovenskim znanstvenicima proteklih godina provodi u Hrvatskoj. Možete li nam ukratko pojasniti što se na tom polju dosad učinilo, kako se projekt danas razvija te koje su planirane aktivnosti za budućnost?
Projekt pod tim nazivom provodio se tijekom 2007. i 2008. godine, a financirala ga je Europska komisija. Sve projektne aktivnosti (koje su uključivale istraživanje populacije risa, istraživanje populacije plijena, sociološko istraživanje stavova javnosti o risu, aktivnosti podizanja razine javne svijesti i izradu zajedničkog slovensko-hrvatskog plana upravljanja Dinarskom populacijom risa) uspješno su provedene. Detaljnije informacije o tijeku istraživanja i rezultatima možete pročitati na www.dinaris.org. Nažalost, trenutno nemamo aktivan veći projekt usmjeren samo na risa pa nemamo financijski sredstava za tako intenzivna istraživanja, no provode se uobičajene aktivnosti u sklopu monitoringa (praćenja) populacije i provođenja Plana upravljanja euroazijskim risom u Hrvatskoj. Trenutno je, kao što sam ranije spomenula, najveći fokus na istraživanju populacijske genetike, koje provodim u sklopu izrade doktorske disertacije. Naime, zbog činjenica da je Dinarska populacija risa nastala razmnožavanjem 6 jedinki, koje već preko 35 godina nisu u kontaktu sa susjednim populacijama, došlo je do parenja u srodstvu. Poznato je da parenje u srodstvu negativno utječe na sposobnost preživljavanja i reprodukcije, pa je to mogući razlog ponovnog pada brojnosti populacije.

Prema podacima koje ste 2007. godine iznijeli na simpoziju 2nd International Symposium "Game and Ecology", posljednji autohtoni ris u Hrvatskoj istrijebljen je u Gorskom kotaru oko 1900. godine. Možete li nam pojasniti kako se kroz povijest razvijala populacija risa na ovim prostorima? Što je to reintrodukcija vrsta i kakav je učinak imala na populaciju risa u Hrvatskoj?
Smatra se da su posljednji primjerci autohtonog risa u Hrvatskoj ulovljeni 1903. godine. Sličan proces se početkom 19. stoljeća odvijao u cijeloj Europi, te je ris zbog gubitka staništa, smanjene gustoće plijena i direktnog proganjanja od strane čovjeka nestao s većeg dijela dotadašnjeg staništa. Ris je nestao s cijelog područja Dinarida, te je preživio jedino u izoliranim područjima Albanije, Makedonije, Kosova i Crne Gore. Ta preostala balkanska populacija danas je najugroženija autohtona populacija euroazijskog risa i smatra se da ima manje od 100 životinja. Ris se u Hrvatsku vratio 1974. godine, nakon što je u Kočevskom u Sloveniji 2. ožujka 1973. ispušteno 3 ženke i 3 mužjaka. Tih 6 životinja uhvaćene su u slovačkim Karpatima. Dakle, reintrodukcija je naseljavanje autohtone vrste na područje na kojemu je izumrla ili joj je smanjena brojnost, a reintrodukcija je Hrvatskoj omogućila da ponovno imamo populaciju risa. Nažalost, naša Dinarska populacija, koju dijelimo sa Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom, ugrožena je, a smatramo da je brojnost u padu posljednjih desetak godina i da danas populaciju čini najviše 130 jedinki. Razlozi pada brojnosti su krivolov, niska gustoća populacije plijena i moguće posljedice parenja u srodstvu (do kojeg je došlo zbog malog broja osnivača i izoliranosti od drugih populacija).

U svojemu radu objavljenom 2009. godine u časopisu “Dobra kob“ navodite da je krivolov najvažniji uzrok pada brojnosti populacije risa te da je moguće kako bi i okvirna procjena od 40 do 60 jedinki u Hrvatskoj mogla biti pretjerana. Koja je budućnost risa ovih prostora?
Prema podatcima o smrtnosti risa koji se prikupljaju od odstrjela prve reintroducirane životinje, posljednjih godina krivolov čini oko 80% zabilježene smrtnosti risa u Hrvatskoj. Naglašavam zabilježene, jer naravno da dio smrtnosti ne uspijemo zabilježiti. Što se tiče brojnosti populacije, o tome je vrlo teško govoriti jer je zbog načina života ove vrste vrlo teško utvrditi točan broj životinja. No rezultati naših istraživanja upućuju na vrlo pesimistične brojke. Procjene za Hrvatsku kreću se između 40 i 60 životinja, a za Sloveniju između 20 i 40. Važno je reći da smatramo da je biološki i socijalni kapacitet risa u Hrvatskoj i Sloveniji 130 životinja (dakle, najviše 130 životinja moglo bi živjeti na ovom prostoru, s obzirom na kvalitetu staništa, raspoloživost plijena i suživot s čovjekom). Na nedavno održanoj međunarodnoj radionici o budućnosti ugroženih populacija risa u Europi, zaključeno je da je ponovna reintrodukcija najvjerojatnije jedini spas za opstanak Dinarske populacije risa, budući se ne može uspostaviti povezanost sa susjednim populacijama.


Magda Sindičić, dr.vet.med., kao studentica na terenskom radu 2003. godine

Kolika je učestalost krivolova i kakve su sankcije za lov triju vrsta velikih zvijeri u Hrvatskoj?
Vuk i ris su u Hrvatskoj zaštićeni temeljem Zakona o zaštiti prirode i Pravilnikom o proglašavanju divljih svojti zaštićenim i strogo zaštićenim, te mnogim međunarodnim ugovorima i konvencijama. Kazna za ubojstvo vuka je 40.000 kn, a risa 20.000 kn. Medvjedom se u Hrvatskoj lovno gospodari i svake godine se određuje lovna kvota, koja se posljednjih godina kreće oko 100 životinja, ali se ne realizira u potpunosti. Krivolov vuka i risa je relativno čest, dok je medvjeda nešto rjeđi. Do sada su sankcionirana tek dva počinitelja krivolova risa, dok za vuka niti jedan, unatoč mnogim zabilježenim slučajevima.

U jednom dijelu javnosti se medvjed i vuk, a ponekad i ris, doživljavaju kao krvoločne zvijeri koje svojim postojanjem ugrožavaju divljač, stoku i čovjeka. Možete li nam pobliže pojasniti kolike su stvarne štete koje su ove životinje posredno i neposredno posljednjih godina prouzročile čovjeku?
Naravno da zbog načina prehrane dolazi do sukoba između velikih zvijeri i čovjeka, te jedan dio javnosti ima negativne stavove prema njima. Zato je važno stalno educirati javnost o suživotu s velikim zvijerima i metodama prevencije napada. Bitno je naglasiti da niti jedna od tih zvijeri nije opasna za čovjeka. Naravno da treba biti oprezan u njihovom staništu, no napadi na čovjeka su iznimno rijetki. Medvjed je primarno biljojed i vrlo rijetko napada domaće životinje te u Hrvatskoj godišnje bude u prosjeku 40-ak slučajeva šteta na poljoprivrednim dobrima – voćnjacima, pčelinjacima i povrtnjacima. Vuk u Dalmaciji nema dovoljno prirodnog plijena i tamo napada uglavnom ovce i koze, a štetu vlasnicima nadoknađuje država. Godišnje se u Hrvatskoj u prosjeku prijavi oko 1500 napada vuka na stoku. Situaciju dobro ilustrira podatak da od vuka strada oko 1% registriranih ovaca i koza. U posljednjih desetak godina je zabilježeno tek par slučajeva napada risa na domaće životinje. Naravno, budući da se ris i vuk hrane divljim životinjama (srna, jelen, divlja svinja) to se uzima u obzir prilikom izrade lovnogospodarskih osnova lovišta na područjima njihovog staništa i na taj način se lovištima kompenzira utjecaj predatora na divljač.

2002. godine ste u Utočištu za mlade medvjede u Kuterevu proučavali utjecaje obilježja nastambi na ponašanje smeđeg medvjeda te ste utvrdili značajnu razliku u ponašanju medvjeda koji su držani u malim i većim prostorima. Također ste uočili da se s povećanjem životnog prostora koji sadrži više prirodnih elemenata, povećava i vrijeme koje medvjedi provode u hranjenju i igri. Kako se danas razvija projekt Utočišta u Kuterevu i jesu li, prema Vašim saznanjima, medvjedi zbrinuti sukladno Vašim ranijim istraživanjima?
Svake godine nekoliko medvjedića u prirodi ostane bez majke, ljudi ih pronađu i, misleći da im pomažu, uzimaju ih kući. No ubrzo shvate da je to divlja životinja koju nije lako držati kao “kućnog ljubimca“, a uostalom, to je i zakonom zabranjeno. No tu nastupa problem, jer se takve životinje više ne može vratiti u prirodu, budući da se same ne mogu prehraniti, a navikle dobivati hranu od čovjeka, mogu biti i potencijalno opasne. Stoga je Kuterevo osnovano s ciljem da se tamo smjeste takvi medvjedi, osiguraju im se prikladni uvjeti za doživotan boravak i ujedno se njihova prisutnost iskoristi za razvoj ekoturizma u tom kraju i edukaciju javnosti o medvjedima i zaštiti prirode općenito. Takva ideja je u osnovi dobra, no u Utočištu u Kuterevu mnoge stvari nisu funkcionirale kako treba i bilo je dosta problema. Utočište je osnovala i vodila lokalna nevladina udruga koja, unatoč velikom uloženom trudu, nije imala kapacitete za rješavanje svih problema pa upravljanje Utočištem u Kuterevu uskoro preuzima grad Otočac i nadam se da će se te greške brzo ispraviti.

U znanstvenom svijetu, suradnja s drugim istraživačima važan je dio napredovanja. S kojim biste znanstvenicima iz Hrvatske i/ili svijeta u budućnosti voljeli surađivati?
U znanstvenom radu je dobrodošla suradnja sa svim institucijama, a trenutno mi je zbog doktorata najvažnija ona s Biotehnološkim fakultetom u Sloveniji. Što se tiče rada na zaštiti risa, tu ulažemo napore u suradnju s Bosnom i Hercegovinom, jer su tamo i zakonska zaštita i podatci o stanju populacije vrlo manjkavi, što ima negativan utjecaj na opstanak cijele populacije.

Možete li nam dati vlastitu okvirnu procjenu omjera spolova u zanimanju doktora veterinarske medicine? Što mislite o trenutačnoj poziciji i brojnosti žena u hrvatskoj znanosti te o problemima s kojima se one suočavaju?
Veterina je nekoć bila tradicionalno muški posao, no već niz godina među studentima prevladavaju djevojke. Iako vjerujem da u Hrvatskoj u profesionalnom svijetu postoji određena spolna diskriminacija, mislim da je puno veći problem nepotizam koji koči sve slojeve našeg društva, a jednako tako i znanstvenu zajednicu.

Koje je vaše viđenje utjecaja globalne recesije na znanost u Hrvatskoj? Jeste li iskusili smanjenje financiranja projekata ili je to pitanje ostalo nepromijenjeno u odnosu na prethodne godine?
Po mojem iskustvu, financiranje znanstvenih projekata iz hrvatskog državnog proračuna poprilično je netransparentno. Tako se npr. ekipe koje vode velike međunarodne projekte proglašavaju nekompetentnima i njihov rad se ne financira putem projekata MZOŠ. A sredstva dobivena za provedbu projekata, naravno osim izabranoj manjini, jedva pokrivaju troškove uredskog materijala. No dobivanje projekta MZOŠ je važno jer se otvara mogućnost zapošljavanja znanstvenog novaka. Koliko sam primijetila, ova kriza je upravo najviše utjecala na otvaranje novih radnih mjesta, no osjetili smo i smanjenje proračuna za redovno praćenje populacija ugroženih vrsta.

Vaša su istraživanja jedno od nekolicine područja biomedicinskih znanosti za koje mediji i javnost pokazuju velik interes. Na koji način vršite popularizaciju vlastitih istraživanja te edukaciju i senzibilizaciju ciljanih skupina ljudi, poput učenika ili lovaca?
Gotovo svaki naš projekt ima i dio usmjeren na podizanje razine javne svijesti jer je sudjelovanje javnosti neophodno u donošenju odluka o upravljanju prirodom. U sklopu toga održavamo predavanja po osnovnim i srednjim školama, fakultetima, planinarskim društvima i prilikom raznih javnih događanja, organiziramo edukativne izložbe o velikim zvijerima, dane otvorenih vrata na kojima se predstavljaju planovi upravljanja, te pokušavamo biti prisutni u medijima i izvještavati javnost o svim novostima. Važno je naglasiti da su planovi upravljanja za velike zvijeri izrađeni putem radionica na koje su bile pozvane sve interesne skupine, te da se s tim skupinama redovno održavaju sastanci, budući stalno treba pratiti situaciju na terenu i upravljačke aktivnosti tome prilagođavati.

Što ili tko Vas je motivirao na bavljenje znanošću?
Ja sam primarno htjela raditi sa životinjama, a to me dovelo na Veterinarski fakultet gdje sam upoznala prof. Hubera i priključila se njegovom timu.

Uz Vaš znanstveni rad, angažirani ste i u radu sa studentima. Smatrate li se dobrim predavačem, koliko Vam predavanja i rad s mladima znače u karijeri te što planirate na nastavnom polju učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta obrazovanja u Vašem području djelovanja?
Dugo sam se bavila debatom i jedno vrijeme radila u marketingu, gdje sam izbrusila svoje retoričke vještine, tako da pomalo bahato moram priznati da se smatram dobrim predavačem. No naravno da uvijek treba raditi na sebi, kako na govorničkim i prezentacijskim vještinama, tako i na znanju koje se prenosi studentima. Rad sa studentima smatram najvažnijim dijelom svog posla i smatram da je primarni zadatak svih zaposlenih na fakultetima prenijeti svoje znanje studentima, motivirati ih na rad i potaknuti na kritičko razmišljanje. Nažalost, tijekom obrazovanja često nailazimo na loše predavače koji ne motiviraju studente i ne znaju im prenijeti svoje znanje na zabavan i interesantan način. Ne znaju im prenijeti svoju energiju i ljubav prema području kojim se bave, te ih tako zainteresirati i potaknuti na rad. S trenutnog položaja mislim da najviše mogu napraviti poticanjem želje za znanjem kod studenata, pa da oni sami počnu tražiti kvalitetnije i aktivnije obrazovanje, te razgovorom s kolegama i njih poticati na isto.

Smatrate li da se Bolonjski proces na hrvatskim fakultetima dosada uspješno provodi i postoje li neke stavke koje bi, po Vašem mišljenju, valjalo promijeniti u aktualnom sustavu fakultetskog obrazovanja?
Mislim da se kvaliteta provedbe Bolonjskog procesa uvelike razlikuje na pojedinim fakultetima, no da je svima zajednički problem nedostatak nastavnog osoblja koje bi održavalo nastavu malim grupama studenata. A upravo takvo održavanje nastave, uz mobilnost studenata, jedna je od najvećih prednosti ovog sustava. Bez obzira na Bolonjski proces, po mom iskustvu naše fakultetsko obrazovanje, a tako i osnovno i srednjoškolsko, previše je teoretsko. Naravno, postoje iznimke, no koliko sam primijetila učenicima i studentima se prezentira previše činjeničnih podataka, bez njihovog povezivanja u jednu cjelinu i bez nadopunjavanja teoretskog znanja praktičnim iskustvom. Jednako tako sam tijekom obrazovanja često imala dojam da bi to sve skupa moglo biti puno zanimljivije, zabavnije i da bi nas se umjesto na automatsko memoriranje podataka više trebalo poticati na kritičko razmišljanje i zaključivanje. Često sam imala dojam da ulažem puno energije, a dobivam premalo znanja i da se to može i mora promijeniti.

S obzirom da ste putovali na međunarodne znanstvene kongrese, možete li s nama podijeliti koja Vam je omiljena destinacija i postoje li razlike u organizaciji kongresa u Hrvatskoj i svijetu? Što bi po tom pitanju u Hrvatskoj valjalo promijeniti?
Više destinacija sam posjetila privatno, nego u sklopu kongresa, a budući da obožavam putovati, svaka destinacija mi je omiljena. Koliko sam primijetila, nema razlike u kvaliteti kongresa u Hrvatskoj i inozemstvu. Mi smo vrlo dobri domaćini.

Magda Sindičić, dr.vet.med. na putovanju Italijom 2007. godine

Koje su najbolje i najlošije strane Vašega posla?
Najbolja strana je što uživam u svom poslu i većinu vremena ga ne doživljavam kao “posao“. Jedna od najboljih strana je također i rad sa studentima i mogućnost da u radu s njima stalno preispitujem svoje znanje, širim pozitivnu energiju i dobivam nove ideje. A ako moram govoriti o negativnim stranama, to je, nažalost, plaća, no u ovo vrijeme suludo je govoriti o maloj plaći. Sretna sam što uopće imam posao.

Što smatrate svojim najvećim znanstvenim postignućem dosad?
Ja sam tek počela raditi i nema tu još nekih velikih znanstvenih postignuća, ali vjerujem da će rezultati mog doktorskog rada biti vrlo zanimljivi.

Za koje biste veliko znanstveno otkriće voljeli da ste upravo Vi bili zaslužni?
Svako otkriće i svaki i najmanji napredak je izuzetno bitan, pa mi je teško nešto posebno izdvojiti.

Da se ne bavite znanošću, čime biste se bavili? Čime se bavite u slobodno vrijeme?
Da imam sluha, voljela bi se baviti glazbom (smijeh). U slobodno vrijeme se družim s prijateljima, jako volim putovanja, koncerte, planinarenje, knjige, fotografiju, film i kazalište, oduševljava me ronjenje s bocama i rafting, ali nažalost rijetko uspijem otići.


-----------

PITANJA ČITATELJA PORTALA Biologija.com.hr:

Uz sve napore koji se ulažu u očuvanje ugroženih vrsta, mislite li da ih je u daljnoj budućnosti doista moguće očuvati? Kako zamišljate budućnost Zemlje po tom pitanju za, recimo, 500 godina?
Mislim da nam tehnologija kojom raspolažemo može osigurati budućnost u svijetu očuvane bioraznolikosti, naravno, ako s njom raspolažemo na pravilan način. No moram priznati da, kad uzmemo u obzir što sve radimo planetu, ima mjesta zabrinutosti.

Smjer razvoja današnjeg društva vrlo je često u koliziji s potrebama očuvanja prirode. Većinu takvih kolizija moguće je riješiti kompromisima, no molio bih Vas za osobno mišljenje o graničnim slučajevima kada kompromisi nisu mogući. Primjerice, kako postupati u slučajevima afričkih farmera koji su u stalnom sukobu s divljim životinjama ili prilikom izgradnje brana koje uništavaju lokalne ekosustave, ali osiguravaju tzv. “veće dobro” za ljudsku vrstu?
Ovo je vrlo kompleksno pitanje i bojim se da mi nije lako odgovoriti u granicama ovog razgovora. Smatram da je zaštita prirode izuzetno važna, da je neophodna za našu budućnost i normalno funkcioniranje planeta, no da je zaštita prava čovjeka iznad svega. Mislim da mnoge situacije u kojima se naizgled ne može naći kompromis, nisu rezultat brige za ”veće dobro ljudi”, već se ne želi odustati od zarade, odnosno da u takvim situacijama iza svega stoji profit, jer bi se šteta koju nanosimo prirodi u mnogim slučajevima mogla umanjiti ili čak izbjeći da smo spremni odreći se samo dijela profita. Primjer je bušenje nafte u afričkim zemljama – nepovratno se uništavaju prirodna bogatstva, a lokalno stanovništvo nema nikakve zarade od naftne industrije, već se uništava i zemlja i šume mangrova koji su im bili jedini izvor hrane i zarade, sve zato što naftne kompanije ne žele (tj. sustav ih ne prisiljava) koristiti tehnologiju koja ne uništava okoliš i vratiti dio zarade lokalnoj zajednici.

Poznato je da na prostorima Hrvatske žive i divlje mačke. Imam dojam da su one, kao i ostale zvijeri - kune, jazavci, lisice, lasice, u istraživanjima i javnosti nepravedno zapostavljene. Zašto je tome tako?
Na svim tim vrstama se provode određena istraživanja, no ona se možda ne provode tako dugotrajno i sistematski u okviru jednog tima (kao što je slučaj s velikim zvijerima) pa to nije poznato široj javnosti. No, slažem se da definitivno postoje mnoge nepoznanice, ne samo o nabrojanim vrstama zvijeri već i mnogim ostalim vrstama koje žive u Hrvatskoj. Mislim da je razlog tome što u institucijama koje se bave takvom vrstom istraživanja nema dovoljno kadra i financija, a ponekad ni dovoljno volje, da se to sve napravi.

Koja zvijer koja živi u Hrvatskoj vreba najveći plijen u odnosu na svoju veličinu?
Mislim da su tu pobjednici mala lasica i ris. Mala lasica bez problema uhvati plijen i desetak puta veći od sebe (kao što je lane), a ris, koji u prosjeku teži 20 kg, može uhvatiti jelena od preko 100 kg.

Smatrate li da je lov kao oblik hobija u suvremenom društvu s etičke strane opravdan?
I da i ne. Kao mlađa sam dosta dugo bila vegetarijanac i protivnik lova. No s lovcima svakodnevno surađujem i priznajem da imaju vrlo važnu ulogu u današnjem načinu funkcioniranja ekoloških sustava. Ja osobno ne shvaćam želju za lovom, no lov nije samo hobi, nego i važna ekonomska grana. A i moram priznati da je divljač odstrijeljena u lovu s etičke strane prikladnija hrana, nego npr. goveda ili perad uzgojena na farmama s intenzivnim tipom držanja.

* Sve fotografije ustupljene su ljubaznošću Magde Sindičić, dr.vet.med.
Printer Friendly Page Send this Story to a Friend


Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Komentari su vlasništvo korisnika. Biologija.com.hr nije odgovorna za njihov sadržaj.

Poveznice

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?