Nevidljivi gorila

Psiholozi Christopher Chabris i Daniel Simons 1999. godine osmislili su jedan od najpoznatijih eksperimenata na svijetu. Kao i za većinu “velikih pokusa” za koje znamo, i za ovaj možemo zahvaliti slučajnosti. Chabris i Simons odlučili su u okviru svojeg kolegija o vizualnoj percepciji izvesti eksperiment s kostimom gorile koji su pronašli u svom laboratoriju.

Pokus je zahtijevao pažljivo gledanje videomaterijala u kojemu dvije momčadi igraju košarku. Momčadi su podijeljene na one s crnim i bijelim dresovima, a sastojale su se od tri člana. Ispitanicima je rečeno da moraju pratiti koliko puta igrači pojedine momčadi dodaju loptu jedni drugima. U jednom trenutku eksperimenta u kadru se pojavi žena odjevena u kostim gorile i tamo se zadrži 9 sekundi. U naknadnom ispitivanju sudionika studije dokazano je da polovica njih uopće nije primijetila da se “gorila“ nalazi u kadru! Eksperiment je tijekom godina ponavljan nekoliko puta i na svakoj skupini ispitanika rezultat je bio isti.

S druge strane, ako se bavite poslom koji zahtijeva usredotočenost na detalje i mislite da biste baš vi uočili ovako nešto, varate se. Dokazano. Još uvijek se nije pronašlo nikakvo uporište koje bi bilo blizu toga da se uspije prognozirati tko hoće, a tko neće vidjeti “gorilu“.

Nedavno je Simmons napravio sličan eksperiment koji se nadovezuje na ovaj spomenti. Međutim, promijenio je dva detalja: kad “gorila“ ulazi u kadar, zastori u pozadini kadra promijene se iz crvene u zlatnu boju, a jedan igrač u crnom dresu napušta teren.

U eksperimentu je sudjelovalo 1.000 znanstvenika koji su znali za pokus o gorili. Velikoj većini promaknula su oba detalja, iako su znali da se u eksperimentu radi o neočekivanim događajima.

Ovi eksperimenti potvrdili su način na koji ljudi percipiraju okolinu oko sebe.

Kada želimo izvršiti bilo koji zadatak, usredotočimo se na ono što je važno, a ostalo zanemarimo. Kao posljedica ovakvog dobrog fokusiranja pažnje odbacujemo one informacije koje se ponekad mogu pokazati presudnima, a to ukazuje na manjkavosti naše percepcije. Premda ćemo većinu vremena vidjeti točno ono što nam je u tom trenutku potrebno, Simmons napominje kako trebamo biti svjesni koliko toga propuštamo i da nikad ne vidimo cjelokupnu sliku. Kako kaže: “Mislimo da vidimo više od onoga što zaista možemo vidjeti, a to ima svoje posljedice. Također, smatramo da nam je pamćenje savršenije nego što jest ili da razumijemo složene sustave bolje nego što to uistinu možemo. Da smo doista svjesni svojih ograničenja, ne bismo pisali poruke dok vozimo ili svakoga tko se ne može nečega sjetiti optužili da laže.”

Unatoč tome što mi se čini da ovaj blog sve više poprima crte (meni sklonog) pametovanja, ne mogu odoljeti a da ne završim s još jednim banalnim, ali poučnim primjerom.

Kada sljedeći put u kinodvorani ugledate svoga prijatelja na ulazu i mašete rukama kako bi vas primijetio, nemojte se naljutiti na njega ako se to ne dogodi. Bio je usredotočen na traženje sjedala i nije vidio ništa drugo.

A ti, prijatelju, ako si nekim slučajem među onima koji smatraju da bi vidjeli “gorilu“ pa krajičkom oka primjećuješ svoje prijatelje koji mašu rukama, ali tada nisi raspoložen za društvo, ovim blogom upravio si si osigurao uvjerljivu ispriku za činjenicu da ih “nisi vidio“.