| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije

Dr. sc. Dražen Šimleša na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu (Fotografija je ustupljena ljubaznošću dr. sc. Dražena Šimleše)

objavljeno 09.07.2010.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija


Intervju: dr. sc. Dražen Šimleša

Razgovarala: Jelena Likić




Kao predmet Vašeg znanstvenog interesa navodite socijalnu ekologiju, globalizaciju i održivi razvoj. Možete li nam ukratko razjasniti ove pojmove te nas uputiti u projekte na kojima trenutačno radite?
Moj je glavni motiv istražiti utjecaj globalnih procesa na razvoj današnjih društava u smislu veće ili manje održivosti. U zadnje vrijeme sam to najviše i najdublje istraživao preko koncepta ekološkog otiska. Na tom tragu, prije par dana izašla mi je i nova knjiga “Ekološki otisak – kako je razvoj zgazio održivost“.

Koje je vaše viđenje utjecaja globalne recesije na znanost u Hrvatskoj? Je li u današnjim uvjetima teže biti znanstvenik nego prije, recimo, desetak godina? Koje biste savjete dali mladim ljudima koji se nalaze na početku znanstvene karijere?
Danas je teže biti skoro sve nego prije 10 godina. Osim biti političar, političarka ili kapitalisti koji kontroliraju neko tržište, a kojima danas najčešće čak i države pomažu u još većem ovladavanju tržištem, i još im za to daju naš novac.
Nisam nešto sjajan u davanju savjeta drugima, mislim da si svaka osoba treba moći pogledati u lice, djela, srce i dušu, pa tako i mladi znanstvenici. Znanje sve više postaje roba pa mnogi lako i brzo rasprodaju sve što imaju.

Koje su najbolje i najlošije strane Vašega posla?
Najbolje su sloboda i to što mogu raditi ono što volim. To je na žalost danas sve veća rijetkost, a u nekakvom lijepom svijetu nitko ne bi trebao raditi ono što ne voli, osim uz odgovarajuću naknadu ako se radi o poslovima koji nisu nikome privlačni, a koji su potrebni nekom društvu.
Najlošije je to što, kao i mnogi drugi ljudi, niti znanstvenici nisu imuni na ego-tripove, pogotovo kad stanete na žulj nekome tko se ponaša kao da sudjeluje u spašavanju svijeta, a ne u zidanju svoje vlastite karijere i interesa. To je loše jer mnogi kao mladi znanstvenici uđu u taj svijet idealistički i uz ogromne želje i elan, a onda te poklope “oni koji znaju“.

”Dobro došli u 21. stoljeće. Svijet za koji nitko od nas nije spreman“, rečenica je Richarda Heinberga kojom započinjete svoju knjigu “Kako potrošiti svijet - mala škola ratova za resurse”. Koliko, po Vašem mišljenju, ova rečenica “drži vodu”, posebice osvrćući se na trenutačno stanje upravljanja prirodnim resursima u RH?
Rečenica definitivno drži vodu i drži je sve lakše jer naš odnos prema najvažnijim resursima za naš opstanak i kvalitetan život te naš odnos jednih prema drugima pokazuje kako nismo spremni za svijet 21. stoljeća. Isto vrijedi na žalost i za Hrvatsku i to pokazuju svi podaci koje imamo, od ekološkog otiska koji nam kontinuirano raste do podataka kako proizvodimo hranu na svega pola poljoprivrednih površina ili o slabom korištenju biomase.
Mi smo u ovom trenutku nesposobni suočiti se s neodrživim načinom na koji živimo, proizvodimo i trošimo, a za sada najčešće račun ispostavljamo prirodi i ljudima koji žive na područjima bogatim resursima koji nama trebaju, ali doći će račun na naplatu i onima kojima zaista treba.


Edukatori iz udruge Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG) s polaznicima radionice solarnih kolektora (Fotografija je ustupljena ljubaznošću dr. sc. Dražena Šimleše)

Doktorirali ste na temi “Prepreke i mogućnosti za održivi razvoj Hrvatske, Analiza indikatora održivosti - ekološki otisak stopala i indeks ljudskog razvoja”. Možete li nam pojasniti što je ekološki otisak i kako se to Republika Hrvatska, u odnosu na druge zemlje svijeta, ekološki otiskuje?
Ekološki otisak je količina našeg pritiska na planet, a s obzirom da živimo u globaliziranom svijetu, i količina našeg pritiska na druge ljude. Znači, ne možemo imati prevelik ekološki otisak, a da nismo uzeli resurse nekome drugome. U globalnim hektarima izračunamo koliko nam je površine potrebno da zadovoljimo naše potrebe u energiji, hrani, proizvodnji otpada i drugome. To stavljamo u odnos prema biokapacitetu nekog područja, znači u odnosu na ono što nam priroda i ekosustavi nude da potrošimo. Kada stavimo to dvoje u odnos, dobivamo ekološki minus ili plus. U ovom trenutku na razini svijeta živimo iznad održivosti, u minusu smo 0,8 globalnih hektara i možemo reći kako planeti treba godinu dana i četiri mjeseca da nadoknadi sve što mi potrošimo u godinu dana. Jasno, važno je reći kako najveći ekološki otisak imaju zemlje koje inače zovemo ekonomski naprednima. Za ilustraciju možemo reći da kada bismo svi htjeli živjeti kao prosječan stanovnik SAD-a, bilo bi nam potrebno pet planeta Zemlja. Kako da svi živimo kao oni?
Što se tiče Hrvatske, pratimo i mi te trendove iznimno potrošačkih društava, eventualno će to malo usporiti trenutna ekonomska kriza. Zadnjih godina nam ubrzano raste ekološki otisak, a smanjuje se biokapacitet kojeg imamo. Do sada je to ublažavao zaista veliki biokapacitet koji imamo i bogatstvo prirodnih resursa kojima Hrvatska obiluje, posebno šuma, ali se sada i naš okoliš umara.

Znanstvenici sa sveučilišta Yale i Columbia u suradnji sa Svjetskim ekonomskim forumom (WEF) stvorili su Indeks održivosti okoliša (ESI) koji računa koliko se koja zemlja brine o održivom razvoju. Po njemu, najviše se o održivom razvoju brinu Finska, Norveška, Urugvaj i Švedska, a Hrvatska je zauzela 19. mjesto. Koji se kriteriji koriste pri izradi ovoga indeksa i koje je Vaše mišljenje o pozicioniranosti Hrvatske na ovom popisu?
Ma to je stvarno bez veze, kao i mnogi slični indikatori koje bogate zemlje izmišljaju kako bi skrenule pozornost sa svoje rastrošnosti i uništavanja globalnih ekosustava. ESI računa i stvari kao što su stanje u ekosustavima (kao da bogate zemlje ne koriste ekosustave drugih zemalja), ranjivost na ekološke nepogode i probleme (kojih nemaju, jer su prljave industrije izvezli pod rubriku ”razvoj siromašnim zemljama”), sposobnost institucija da se bave održivim razvojem (jer imaju love pa ulažu u institute koji tiskaju brošure kako je održivi razvoj super) te čak i promoviranje održivog razvoja. To je smiješno i karikatura brige za okoliš i ljude, a ne predanost održivom razvoju. Donja crta je koliko trošimo i od kuda i to je naša slika i prilika s održivim razvojem, zato osobno koristim termin ekološki otisak. Jednostavno je, a s indikatorima kao što je ESI se stvar nepotrebno komplicira i zamagljuje.

2008. godine sudjelovali ste u istraživanju o stavovima i informiranosti građana RH o temama povezanima s klimatskim promjenama. Možete li nam pojasniti kakvi su stavovi hrvatske javnosti po tom pitanju? Na koji se način danas radi na edukaciji građana o problematici klimatskih promjena i tko provodi takvu edukaciju?
Pa deklarativna briga zbog utjecaja klimatskih promjena raste, posebno u područjima uz obalu. Problem nastaje u raskoraku između teorije i prakse pa smo mi više zabrinuti zbog klimatskih promjena, nego što se u svojim domaćinstvima ponašamo u skladu s tim, kupujemo proizvode koji manje štete okolišu i klimi ili zagovaramo održivi razvoj.
Općenito su istraživanja u EU pokazala kako građani izražavaju potporu ekološkim nastojanjima i zaustavljanju klimatskih promjena do 80-90%, realno znanje o značenju i utjecaju tih problema pada na nekih 40-50%, a praktično ponašanje na svega 5-20%. To je totalno suludo i ide na tragu one Heinbergove misli o našoj nespremnosti za 21. stoljeće i izazove koje ono donosi.
S obzirom na važnost, educiranje se ne provodi dovoljno niti što se tiče kvantitete, a niti kvalitete. Posebno je potrebno uvesti takvu edukaciju u najraniju školsku dob, jer će danas mlađe generacije naslijediti svijet koji im ostavljamo. Ovdje kao pozitivan primjer možemo izdvojiti uspjeh udruge Društvo za održivi razvoj (DOOR) koja je prošle godine, kao dio jednog svog EU projekta, uspjela “progurati“ educiranje o obnovljivim izvorima energije u strukovne škole u sklopu izbornog predmeta.

2007. godine izdali ste knjigu “Zeleni alati za održivu revoluciju”, svojevrsni "uradi sam" preglednik najvažnijih znanja i vještina iz područja proizvodnje hrane, energije, graditeljstva, otpada, vode, dizajniranja itd. Kad biste ta znanja morali svesti na 10 savjeta koje bi naši čitatelji mogli jednostavno i jeftino primijeniti u svakodnevnom životu, koji bi to bili?
Obično i u knjigama i na predavanjima ljudima ističem da su jednostavna rješenja prvi korak u našoj borbi za bolji i pravedniji svijet, ali ne smiju biti i zadnji korak, jer onda nismo puno učinili. Jednostavno rečeno, pojedinci i pojedinke ne mijenjaju svijet, već samo organizirani ljudi koji surađuju, i to je ono što našem svijetu treba. Jednostavna rješenja uglavnom se svode na naš odabir kupovine uređaja koji manje troše ili hrane za koju nije potrošena ogromna količina energije, recikliranje i slično. I to je sve važno, da me se ne shvati krivo, ali nama treba održivi sustav, a ne održivi pojedinci ili pojedinke. Nama treba sustav u kojemu se subvencionira održivi život (ili destimulira neodrživ), treba nam sustav u kojemu su ljudi educirani i ohrabreni da proizvode ekološku lokalnu hranu, treba nam sustav u kojemu se potiče korištenje obnovljivih izvora energije. Održivi sustav će nam donijeti organizirani građani i građanke kroz udruge ili civilne inicijative te pošteni i vizionarski političari kojih nam fali k’o pustinji vode. Takva je poruka i ”Zelenih alata”, da nam za održivi razvoj trebaju drugi ljudi, obitelj, prijatelji, partneri, suradnici....


Zeleni krov, solarni sustav i vjetrenjača na kući u sklopu Recikliranog imanja Vukomerić (Fotografija je ustupljena ljubaznošću dr. sc. Dražena Šimleše)

U radu naslovljenom “Zelena srca gradova. Važnost vrtova i perivoja u urbanim područjima” govorite, između ostaloga, i o odnosu prema zelenim prostorima u hrvatskom društvu. Možete li nam razjasniti “sveprisutne fenomene smanjenja javnog prostora i zelenih površina te utjecaj profita na kreativni proces uređenja nekog prostora, parka i njegovog dizajna” koje u tom radu spominjete?
Javni se prostor u Hrvatskoj kao i javna dobra i usluge sve više privatiziraju i postaju nečije pravo samo ako je bogat. To razara zdravlje nekog društva. U svojoj iznimnoj knjizi ”The Spirit Level – Why Equality is Better for Everyone”, Richard Wilkinson i Kate Pickett pokazali su kako su društva koja su obilježena većim nejednakostima istovremeno i društva koja ”boluju” od veće nesigurnosti, stope kriminala i populacije u zatvorima, mentalnih i drugih bolesti, povećanja pretilih osoba i općenito nesretna društva. To je očito i cilj ljudi koji upravljaju ovom zemljom i donose zakone. Nevjerojatno je da se kod nas govori o državi znanja, a sve većem broju ljudi se naplaćuje školovanje, nevjerojatno je da je zabranjeno privatizirati pomorsko dobro, a opet neki ljudi stavljaju ograde i brane pristup plažama, nevjerojatno je da je normalno dati nekome pješačku zonu da ostvaruje vlastiti profit kao u Zagrebu. Takve stvari mogu zaustaviti samo organizirani građanski otpori.

2007. godine izdali ste rad “Položaj i utjecaj ekoloških udruga u Hrvatskoj”. Koje biste udruge koje djeluju u području zaštite prirode i okoliša istaknuli kao posebno vrijedne za podizanje ekološke svijesti građana Hrvatske?
Jasno, s obzirom na utjecaj i raspon tema koje pokriva, Zelena akcija je tu bez premca. Iz Zagreba sam već spomenuo DOOR. Premda nisu u Zagrebu i manje su vidljivi, u svojim regijama i županijama super stvari rade Zelena Istra, Zeleni Osijek, Sunce iz Splita, Eko-Zadar, Eko Kvarner, PCAP iz Karlovca i sigurno sam još nekoga zaboravio. Postoji još i velik broj organizacija koje rade isključivo na lokalnoj razini i čine važan doprinos na tom polju.

Postoje li značajnije razlike u radu hrvatskih ekoloških udruga s udrugama u Europskoj uniji? Kako ocjenjujete trenutačni odnos ekoloških udruga u RH s državom i njezinim institucijama kao najbitnijim akterima koji, izvan samih udruga, utječu na njihov rad?
Postoje, naravno, a možemo ih gledati i pozitivno i negativno. U EU je sve istovremeno i na jačim temeljima i ozbljinije u smislu institucionaliziranosti i kapaciteta udruga, znači oni lakše reagiraju na čitav niz ekoloških problema s kojima se suočavaju. Jasno, razlozi leže i u određenom iskustvu i tradiciji. Opet, to je vrlo često prebacilo klackalicu na pretjeranu birokratiziranost i hladnoću kod mnogih velikih udruga i organizacija u EU. Uglavnom, ja se manje osvrćem na to koliko je udruga ili neka grupa velika ili mala, sve udruge imaju svoj CV i može se vidjeti koliko je vjerodostojno to što rade. Neke od udruga koje sam u prethodnom pitanju nabrojao, a gdje poznajem situaciju, primjer su rasta kvalitete rada po uzoru na jače udruge iz EU, ali i zadržavanja nekih humanih odnosa i topline koje bi trebale krasiti civilno društvo.
Što se tiče odnosa udruga s državom u RH, imam osjećaj da je sve ok dok ne krenu kritički tonovi prema državi od strane udruga. Ono što se događalo Zelenoj akciji od strane nadležnog ministarstva je bez premca, mislim čak i u svijetu. Takav pokušaj nanošenja financijske štete jednoj udruzi, a zapravo pokušaj gašenja iste, nismo vidjeli od 90-ih, s tim da su tada pritisci bili druge prirode. Na svu sreću, sud za sada to nije prihvatio, ali nam je to dobar pokazatelj o tome da većina naših političara, čast iznimkama, tek treba naučiti da su oni naš servis i da ih imamo pravo kritizirati.

Kolika je razina suradnje i međusobnog podupiranja ekoloških udruga u RH, tj. koliko smo sposobni i spremni u kratkom roku reagirati na neke goruće probleme u zaštiti prirode i okoliša?
Ok je, ali ja s tim nikad nisam dovoljno zadovoljan jer, kao što sam prije rekao, suradnju, međusobno pomaganje i razmjenu iskustva smatram presudnima u borbi za bolji svijet. Zeleni forum okuplja udruge iz Hrvatske, a poznato je i kako smo imali do sada nekoliko dobrih kampanja gdje su udruge u suradnji s drugim partnerima i organizacijama, znanstvenicima i širom javnosti uspjeli smanjiti štetu rušilačkog sustava. Sjetimo se anti-GMO kampanje ili Družbe Adrie – bez suradnje uspjeh u tim pričama ne bi bio moguć. Danas pred nama takvi izazovi stoje u Zakonu o golfu ili već spomenutim borbama za javna dobra i prostore, a sigurno je da nas čekaju i pokušaji sprečavanja izgradnje štetnih elektrana.


Dr. sc. Dražen Šimleša u emisiji Dossier.hr, 7. svibnja 2009. (Foto: YouTube)

Nedavno ste promovirani u višeg asistenta na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Osim toga, predajete i kolegije “Globalno društvo i održivi razvoj“ na Hrvatskim studijima te “Globalizacija, okoliš i održivi razvoj” pri Centru za mirovne studije. Smatrate li se dobrim predavačem, koliko Vam predavanja i rad s mladima znače u karijeri te što planirate na nastavnom polju učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta obrazovanja u Vašem području djelovanja?
Predavanja i rad s mladima mi jako znače i to je jedno ogromno vrijedno iskustvo. Ipak, postoji razlika između “neformalnog“ predavanja kada negdje dođete i u pola sata, sat nešto ispričate ili kada imate cijeli kolegij i morate ga pripremiti po temama i paziti na vrijeme i na komunikaciju sa studentima. Jako se trudim za svoja predavanja i dosta se pripremam. Nekad bih trebao više paziti da inzistiram na tome da stanem i otvorim prostor za diskusiju, mada uvijek naglasim da očekujem opuštenu atmosferu i da me se uvijek smije prekinuti kada postoji potreba. Nekad se zanesem pa ako imam sramežljiviju grupu, ne prekidaju me (). Ono što bih novo uveo je više pauza za diskusiju, a čak sam uvidio i da je u nekim situacijama ok maknuti se od prezentacije i krenuti s pisanjem po ploči. Znači, mislim da nisam nešto loš predavač i uglavnom dobivam ok feedback, ali moglo bi uvijek bolje i trudim se.

“Šimleša je zakon!”, “Šimleša je car!”, uzvikivalo se prošle godine u komentarima na YouTubeu nakon Vašeg gostovanja u emisiji HTV-a Dossier.hr, 7. svibnja, na temu studentskih prosvjeda koje ste, zajedno s nekolicinom kolega s Hrvatskih studija, podržali. Nedugo nakon toga Vas je Zvonimir Čuljak, voditelj Studija, prijavio Etičkom povjerenstvu tražeći otkaz Vašega ugovora o suradnji, između ostaloga i zbog “montiranja lažne optužnice protiv vodstva Hrvatskih studija” u spomenutoj emisiji. Možete li nam reći ponešto o tim događajima i uputiti nas u epilog cijele priče?
Mah, to je ispala tipična hrvatska priča i ne znam koliko to uopće mogu ovdje sažeti. Prvo je zatraženo izbacivanje kolege Perasovića i mene iz sljedeće nastavne godine i to mimo Odsjeka za sociologiju. Znanstveno vijeće je to odbilo, ali onda je dekan nas dvojicu, uz voditelja odsjeka kolegu Matića, tužio Etičkom povjerenstvu da smo prekršili Etički kodeks sa suludim obrazloženjima, miješanjem vlastite osobnosti i javne pozicije koju obnaša (što nije rijetkost u Hrvatskoj) i slično. Kome god sam iz pravne struke tu optužbu pokazao, ljudi nisu znali bi li plakali ili se smijali. Dobili smo veliku pravnu pomoć i nakon toga je Etičko povjerenstvo donijelo odluku (2:1) da nismo prekršili kodeks, uz napomenu izdvojenog mišljenja upravo zbog mojeg nastupa u Dossier.hr-u.
Najgori mi je bio taj naš tipičan zavjet šutnje jer su se na faksu događale i brutalnije stvari, ali ljudi nisu htjeli govoriti o tome, a ja ne mogu govoriti u tuđe ime. Onda mi je bilo simpatično i kako su mi neki govorili da sam rekao sve točno, ali da ne smijem tako u javnosti. To je isto tipično - ajmo sve riješiti u naša četiri zida da susjedi ne znaju kako smo grozni jer je najvažnije kakva je naša slika u javnosti. Ja sam to očito prekršio i dobio svoje. Neki su se isto glupirali i objašnjavali mi kako su me urednici emisije izmanipulirali i kako sam poslužio nečijim interesima, premda sam ja znao sve što ću reći i prije emisije. Jedino sam obavio konzultacije sa studentima i pitao bi li ih bilo strah ili bi im bio problem ako kažem to što mislim reći u emisiji – oni su bili jedini od kojih sam trebao i mogao dobiti neke sugestije, jer su tada bili najugroženiji.
Uglavnom, da skratim, nakon toga je sve ušlo u neko zatišje, ali su me izradili zapravo ”na finjaka” i puno pametnije nego da se ide ovako đonom kao prije. Prije početka semestra, kad sam trebao početi predavati, za razliku od prijašnjih godina i kako je red, nitko me s faksa nije nazvao da se konzultiramo oko termina nastave, nego su samo odredili neki termin bez da mi jave. Kada sam ih naknadno pitao zašto mi se nije javilo kad imam predavanja, teta iz administracije mi je rekla kako kolegica nije mogla naći moj broj?!. Tad mi je bilo jasno da neću moći raditi u takvim uvjetima i da maltene moram osnovati svoju paraslužbu komuniciranja i odnosa sa studentima, što je nemoguće. Nakon što smo dogovorili novi termin, ispalo je da nije javljeno svim studentima, i za vrijeme mog uvodnog predavanja (znači, ja sam u nastavi i razredu) poslan mi je e-mail kako ove godine ne ide moj kolegij zbog nedovoljnog interesa. Super, ja imam popis dovoljnog broja studenata, a ne mogu izvoditi nastavu jer se studenti nisu prijavili (jer kao niti ja nisu znali ni kada ni gdje kreće kolegij). Tako je to na kraju ispalo obrnuto od one poslovice, i ovdje mi se dogodilo da ako ne ide silom, ide milom. Ja se sad ne mogu nikome žaliti jer kompjuter lijepo kaže kako se nije dovoljan broj studenata prijavio i tko ti je kriv. I tako, gledam gdje ću drugdje predavati, jer kao što sam rekao, volim predavati, za to sam se educirao i super mi je s mladima.


Dr. sc. Dražen Šimleša na prosvjedima u kampanji “Ne damo Varšavsku!” (Fotografija je ustupljena ljubaznošću dr. sc. Dražena Šimleše)

Poznato je da ste veoma aktivni u aktualnoj kampanji “Ne damo Varšavsku!”. Koji su Vaši osobni stavovi o tom projektu i koji su razlozi zbog kojih ste se priključili prosvjedima za koje ste izjavili da su, barem što se Vas tiče, “prosvjedi i protiv neoliberalnog kapitalizma”?
Kao osoba koja promišlja i bavi se održivim razvojem, nevjerojatno je koje su sve pogodnosti od strane politike i sustava išle prema ovom projektu koji bi na kraju trebao rezultirati da se građanima ukrade ulica i pješačka zona. Da ne spominjem povećanje prometa u centru grada, što pokušava izbjeći svaki imalo napredni grad u Europi i svijetu. Jednostavno, ne želim živjeti u društvu u kojemu privatne veze, neodgovornost i korupcija u najvišim strukturama određuju naše živote. Varšavskih nažalost ima puno u našoj državi i zato je ona i postala simbol borbe za bolje društvo.
Moj poduži razgovor u mediju gdje je objavljena izjava koju spominjete skraćen je na svega par rečenica i tu me novinarka pitala ima li Varšavska za mene šire okvire od borbe za očuvanje pješačke zone. Rekao sam kako u cijelom svijetu neoliberalni kapitalizam uzima javne prostore, usluge, dobra i resurse te kako se na primjeru prostora i u Varšavkoj mogu povlačiti paralele u tom smjeru. Negdje se ljudima uzima pitka voda, negdje plodna polja, negdje ih se tjera na seljenje, negdje im se uzima pješačka zona. Premda je jasno kako smatram ozbiljnijim ako netko direktno ugrožava vaš život, princip je isti – sve se treba privatizirati, svemu treba staviti cijenu, a novac određuje i upravlja svim procesima. Takvo stanje nas vraća u neki hibrid robovlasničko-feudalnog društva gdje više ništa ne posjedujemo, a na vrhu je uska klika moćnika i bogataša.

Uz sve navedeno, aktivni ste i u udruzi Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG), kojoj je već devetu godinu zaredom najvažniji projekt stvaranje Recikliranog imanja Vukomerić, dvadesetak km južno od Zagreba. Možete li našim čitateljima pojasniti o čemu se tu točno radi, kako to da ste se uključili u ovaj jedinstveni projekt te vidite li se i u budućnosti u njemu?
Reciklirano imanje je za mene ljubav i moja baterija. Na imanju sam najviše povezan sa svijetom oko sebe i na mom osobnom nivou održivi razvoj ima najviše smisla. S obzirom da me dugo kopkalo pitanje mogućnosti suživota i zajedničkog rada s drugim ljudima uz poštivanje jedni drugih i uz što je moguće manji utjecaj na prirodu, Reciklirano imanje mi dođe i kao nekakva živa zajednica prakse, gdje se stvarno puno uči, i to životno. Iskreno, ne znam što bih bez imanja i gdje bih našao takvo punjenje nakon što te dosta toga isprazni. Trenutno smo na imanju u nekoj međufazi daljnje izgradnje i djelovanja kao edukacijski centar, tako da dosta ljudi dolazi na radionice i tečajeve pa skupa učimo. Ideja je da se pokaže kako održivo dizajnirati nečiji životni prostor slijedeći permakulturne principe i etiku. Ljudi vole vidjeti kako dobivamo struju od energije sunca i vjetra, kako se ekološki proizvodi hrana, kako biljni pročistači tretiraju sav otpad iz kućanstva koji se ispušta kroz odvod, kako sa zemljom žbukamo i radimo boje na bazi gline i prirodnih pigmenata, kako su nam na zelenim krovovima umjesto crijepa biljke, kako se radi prirodna kozmetika i svašta drugo. I to sve skupa i zajedno. To je poanta imanja - da održivi razvoj gradimo skupa, a ne izolirano. Tako smo i pisali ”Zelene alate za održivu revoluciju”.


Dr. sc. Dražen Šimleša za opuštenog druženja na kućici na stablu, Reciklirano imanje Vukomerić (Fotografija je ustupljena ljubaznošću dr. sc. Dražena Šimleše)

Uz toliko aktivnosti kojima se bavite, imate li slobodnog vremena? Kako ga najčešće provodite?
Kaj je to slobodno vrijeme ()? A nađe se i toga, no kod mene je to malo ispremiješano - kad se radi, a kad je slobodno vrijeme. Smatram to također povlaštenom pozicijom i sretan sam zbog toga.

Da se primarno ne bavite znanošću, čime biste se bavili?
Ne znam, još baš i ne razmišljam puno o tome jer volim istraživati, čačkati, njuškati, grebati ispod površine, a znanost to za sada omogućava. Moguće je da bih proizvodio hranu. To mi je ludilo, to kruženje...baciš sjeme, imaš lijepo i kvalitetno tlo bez zagađenja, biljka raste, paziš je i njeguješ, pobereš plodove i skuhaš odličan ručak za ekipu, a onda pokupiš sjeme za sljedeću sezonu kada se cijeli krug ponavlja. Možda tako i završim ()...
Printer Friendly Page Send this Story to a Friend


Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Komentari su vlasništvo korisnika. Biologija.com.hr nije odgovorna za njihov sadržaj.

Napisao Tema
Kristina
Objavljeno: 12.07.2010 18:07  Obnovljeno: 12.07.2010 18:07
Aktivno sudjeluje
Pridružen: 28.05.2009
Iz: Zagreb
Poruke: 36
 Odgovor: Prof. Simlesa - intervju
Sjajno, sjajno...
hoćemo još! hoćemo još!

Poveznice

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?