| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije


objavljeno 08.08 .2010.

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju


Intervju: dipl. ing. Marko Košiček

Razgovarala: Željka Majić




Postersko izlaganje dipl. ing. Marka Košičeka na konferenciji u Zadru, 2008.

Dipl. ing. Marko Košiček rođen je 6. svibnja 1984. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. 2007. godine diplomirao je kemiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Za vrijeme studija dobio je brojne stipendije (Ministarstva znanosti obrazovanja i športa, Sveučilišta u Zagrebu, Grada Zagreba) kao i nagrade za najboljeg studenta Kemijskog odsjeka i najboljeg studenta Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Trenutno je zaposlen kao znanstveni novak u grupi za istraživanje neurodegenerativnih bolesti na Zavodu za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković. Poslijediplomski doktorski studij biokemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu upisao je 2008. godine. Zanima ga popularizacija znanosti te stoga aktivno sudjeluje na Festivalu znanosti od 2007. godine. Pobjednik je natjecanja Laboratorij slave (FameLab) u Hrvatskoj kao i međunarodnog natjecanja te vrste u Engleskoj (2008. godine). Aktivno sudjeluje u radu i organizaciji Ljetne škole znanosti S3/S3++ u Višnjanu za učenike srednjih škola, kao i u pripremama hrvatskih reprezentativaca za Međunarodnu kemijsku olimpijadu na kojoj je i sam sudjelovao 2003. godine osvojivši brončanu medalju. Za vrijeme studija radio je kao turistički animator po Jadranu, a od hobija kojima se i danas bavi, posebno su mu dragi standardni i latinoamerički plesovi te sviranje gitare.


2008. godine pobijedili ste na Laboratoriju slave (FameLab) u Hrvatskoj sa svojom prezentacijom „Biokemija ljubavi“. Uspjeh ste ponovili i na međunarodnoj razini tog natjecanja iste godine u Cheltenhamu. Recite nam ukratko o čemu se zapravo radi.
Laboratorij slave (FameLab) je natjecanje u izlaganju znanstvenih tema široj publici, koje u Hrvatskoj organiziraju Festival znanosti i British Council u suradnji s brojnim hrvatskim institucijama. Svaki natjecatelj ima na raspolaganju 3 minute u kojima mora objasniti neku temu po vlastitom izboru iz bilo kojeg područja znanosti, bez upotrebe Power Pointa. Od pomagala se mogu koristiti samo ona koja natjecatelji mogu sami postaviti na pozornici u roku od jedne minute. Cilj je pokazati široj publici, ljudima koji nisu znanstvenici, da znanost može biti zanimljiva i da je zapravo svuda oko nas. 2008. godine je prvi put održano međunarodno natjecanje, na kojemu sam i ja sudjelovao te sam prema ocjenama žirija i publike osvojio prvo mjesto. Moja prezentacija se bavila biokemijskim procesima koji se odvijaju u našem mozgu kada smo zaljubljeni, a poanta cijele priče je bila da ljubav zapravo dolazi kroz nos (a ne kroz želudac, kako se to često smatra). Opisao sam ukratko proces zaljubljivanja: od trenutka kada udahnemo feromone koji su kompatibilni s našim receptorima, preko njihovog vezanja, lučenja adrenalina, feniletilamina (molekule ljubavi) te kasnije oksitocina, koji je zapravo odgovoran za stvaranje trajne emotivne veze između partnera.

Ljubav, dakle, dolazi kroz nos. Što je s osobama koje imaju oštećen njuh (primjerice, ako im receptori dobro ne funkcioniraju), znači li to da njima ljubav nije „suđena“ i da se nikada neće zaljubiti?
Cijela priča se zapravo vrti oko feromona, koji uzrokuju privlačnost i u neku ruku služe kao prirodna barijera od incesta. Feromonski trag je jako sličan osobama s kojima smo u rodbinskim vezama i prema načelu da se različitosti privlače, a sličnosti odbijaju, osobe koje su nam bliski rođaci bi nam trebale biti seksualno neprivlačne. Njušni receptori nisu oni koji su nam važni za zaljubljivanje, jer oni ne percipiraju feromone, za feromone postoji poseban centar. Ono što mi osjećamo kao miris, nisu feromoni, jer feromone „osjećamo“ na jedan drugačiji način, pa stoga za zaljubljivanje ne bi trebalo biti presudno to koliko dobar njuh imamo.


Izlaganje dipl.ing. Marka Košičeka na temu „Biokemija ljubavi“ na hrvatskom finalu Laboratorija slave 2008.

Projekt na kojem ste trenutno zaposleni kao znanstveni novak na Institutu Ruđer Bošković bavi se proučavanjem mehanizma nastanka Alzheimerove bolesti, odnosno ulogom kolesterola u nastanku te bolesti. Jeste li se prije toga bavili nekim drugim istraživanjima i čime biste se voljeli ubuduće baviti?
Da, trenutno sam zaposlen kao znanstveni novak na Zavodu za molekularnu medicinu Instituta Ruđer Bošković u Laboratoriju za molekularnu neurofarmakologiju na projektu „Uloga kolesterola u nastanku Alzheimerove bolesti“, kojeg vodi dr. sc. Silva Katušić Hećimović. Poznato je da kolesterol ima utjecaja na razvoj Alzheimerove bolesti, stoga nam je cilj otkriti na koji način se to događa, budući da je mehanizam bolesti još uvijek nepoznat. Za vrijeme studija radio sam jednu godinu na Zavodu za opću i anorgansku kemiju Prirodoslovno-matematičkog fakulteta na projektu „Kemija metala 12. skupine s molekulama od biološkog interesa“ pod vodstvom dr. sc. Zore Popović. Što se tiče planova za budućnost, do kraja 2013. godine bih trebao doktorirati. Nakon toga bih volio otići u inozemstvo na postdoktorski studij i usavršavanje na razdoblje od dvije godine, a zatim se vratiti na „Ruđer“ i nastaviti dalje s istraživanjem. Volio bih se zadržati u području biokemije, u kojemu sam i sada, gdje zapravo kombiniram kemijske metode, primjerice masenu spektrometriju s nekim biološkim metodama i sustavima. Radim s različitim profilima znanstvenika, kemičarima i biolozima, a to smatram pogotovo bitnim. Multidisciplinarni timovi sagledaju znanstvenu problematiku iz različitih perspektiva, što olakšava pronalazak odgovora na postavljena pitanja.

Možete li iznijeti neka svoja predviđanja o tome kakav se napredak može očekivati u znanstvenoj problematici kojom se trenutno bavite? Postoje li neka pitanja vezana uz Alzheimerovu bolest na koje bismo uskoro mogli dobiti odgovore?
Svaki pokus da neku novu informaciju i svakim novim znanstvenim radom dolazi se do određenih zaključaka. No koliko ćemo daleko doći, to je stvarno teško reći. Sa svakim radom koji se objavi dodaje se kockica u mozaik onoga što se trenutno zna o Alzheimerovoj bolesti. Koliko će naša grupa pridonijeti rješavanju problematike pronalaska mehanizma ili lijeka, to je zbilja teško predvidjeti. Ipak, svaka kockica u mozaiku je bitna, bez obzira koliko malena bila.

Gotovo svakodnevno slušamo o recesiji. Koliko je zapravo teško (ili lako) baviti se znanošću u recesijskim uvjetima?
Nije nimalo lako. Naš laboratorij, osim financijske potpore Ministarstva znanosti obrazovanja i športa, dio sredstava potrebnih za rad ostvaruje i suradnjom na međunarodnim projektima, kao i dijagnostičkim pretragama koje obavljamo za bolnice, čime nekako pokrivamo svoje potrebe. Financiranje je, naravno, smanjeno zbog recesije, no ono što je posebno problematično jest smanjenje broja znanstvenih časopisa kojima možemo pristupati, budući da se pristupi časopisima također plaćaju. Snalazimo se tako da šaljemo reference kolegama na inozemnim institucijama i molimo ih da nam skinu i pošalju potrebne radove. Smanjenje broja znanstvenih časopisa kojima možemo pristupati uzrokuje poteškoće i zastoje u radu, budući da su oni glavni izvor informacija i jedan od osnovnih alata za rad svakog znanstvenika.


Dipl.ing. Marko Košiček na svom radnom mjestu, Laboratorij za molekularnu neurofarmakologiju, Institut Ruđer Bošković, 2008 godine.

Možete li nam navesti čime se bave (ili su se bavili) članovi Vaše obitelji i smatrate li da ste sklonost ka znanosti i želju za edukacijom mlađih naraštaja znanstvenika naslijedili od njih? Koliko su Vas usmjeravali i doprinijeli tome što ste danas?
Djed s očeve strane bio je poznati seksolog dr. Marijan Košiček, a otac i majka su mi matematičari. Nekako je bilo za očekivati da ću i ja biti matematičar, no postao sam kemičar. Vjerojatno sam od njih naslijedio sklonost ka znanosti, no ne racionaliziram to na takav način. Nisam od malih nogu htio postati znanstvenik, želja za time se vjerojatno pojavila tek u srednjoj školi, kada me je zainteresirala kemija. Obitelj me je uvijek poticala, pa su tako i podržali moju odluku da postanem kemičar, no nitko me nije gurao u znanstvene vode.

Zašto ste odlučili ostati u Hrvatskoj, a ne otići u inozemstvo kao mnogi Vaši kolege? Jeste li zbog toga ikada požalili?
Odlučio sam ostati prvenstveno zbog toga jer sam se našao u dobroj sredini koja mi je odgovarala. U laboratoriju u kojemu sam danas zaposlen, izradio sam i svoj diplomski rad pod vodstvom dr. sc. Katušić Hećimović. Svidjela mi se problematika kojom su se ondje bavili i kada se otvorilo mjesto znanstvenog novaka, odlučio sam ostati i izraditi doktorat. Naravno, tu su i neki privatni, obiteljski razlozi zbog kojih sam odlučio ostati. Smatrao sam da ako nakon završenog fakulteta odem van, vjerojatno se neću ni vratiti. To ipak ne znači da sam cijelo vrijeme boravio u Hrvatskoj jer sam već proveo devet mjeseci izvan domovine radeći na bilateralnim projektima, a vjerojatno ću opet krajem godine u Njemačku. Smatram da je za svakog mladog znanstvenika bitno da povremeno promijeni sredinu, jer ako se cijeli život provede u jednom laboratoriju i ne upozna ništa drugo, onda je vrlo teško neke stvari kritički sagledati i uspoređivati. Jesam li požalio što sam ostao tu? Pa rekao bih da radim previše kratko da bih požalio, jer sam tek dvije godine zaposlen. Kad se završi faks, onda se na sve gleda kroz ružičaste naočale, s nekakvim, rekao bih, iluzijama, koje se onda kasnije rasprše. No nisam još uvijek došao u tu fazu da bih požalio, a nadam se da niti neću.

Možete li navesti koje su bitne razlike u radu u Hrvatskoj i inozemnim znanstvenim institucijama u čijim ste laboratorijima radili?
Jedina zemlja u kojoj sam bio je bila Njemačka (u Münchenu i Munsteru), gdje sam radio u dva laboratorija koji se bave različitom problematikom. Grupa u Münchenu je najjača europska i jedna od najjačih svjetskih grupa za Alzheimerovu bolest - oni zapravo imaju cijeli institut koji se bavi time. Za usporedbu: našu grupu na „Ruđeru“ čine tri znanstvenika, dok njihov institut ima, primjerice, 30 ljudi koji se bave samo jednim enzimom. Dakle, kad imate toliku „mašineriju“ koja radi na uskom problemu, naravno da možete i bolje publicirati jer imate veće i bolje rezultate, nego ako vas je jako malo. To je ono što je vani dosta često: da ljudi odaberu neki problem i onda jako puno njih radi na tome, dok smo mi u Hrvatskoj dosta rašireni i praktički svaka soba na jednom institutu obrađuje drugi znanstveni problem. Na taj način je vrlo upitno koliko Hrvatska može konkurirati i pridonijeti nekom globalnom znanju kad radimo s relativno malo resursa, u prvom redu s malim broj ljudi, i malo novaca na različitim problemima.




Dipl.ing. Marko Košiček za vrijeme studijskog boravka u Munsteru 2009/2010. kojeg je stipendirala Nacionalna zaklada za znanost, visoko obrazovanje i tehnologijski razvoj RH.

Što biste poručili svima onima koji „žele biti znanstvenici kad porastu“? Ima li znanost po Vašem mišljenju i negativnih strana?
Znanost, zapravo, ima puno frustracija. Oni koji bi htjeli biti znanstvenici moraju se pripremiti na to da je ovo posao koji nosi mnogo razočaranja i neuspjeha. Neka istraživanja pokazuju da je svega 10% rezultata koje napravimo pozitivno (i to, dakle, objavimo), a da ostatak vremena zapravo potrošimo na neuspjehe i propale pokušaje. Ono što mora imati svaka osoba koja želi biti znanstvenik jest strpljivost, upornost, možda čak i inat da se izguraju stvari do kraja. Međutim, ako se zanemari taj frustrirajući dio kroz koji svi znanstvenici kad-tad prođu, onaj osjećaj kada se otkrije nešto što još nitko nije vidio, bez obzira koliko to malo i na prvi pogled nevažno bilo, to je jedan lijep osjećaj koji daje energiju za dalje. U znanosti nema toga da kad vam jednom krene, da vam onda ide cijelo vrijeme, postoje i slijepe ulice, trenuci kada se morate vraćati unatrag, počinjati ispočetka i slično. No znanost je jako lijep posao, jer istražujete svijet oko sebe, stvari koje vas zanimaju i na koje želite naći odgovor (i još vas za to plaćaju).

Kad ne biste bili znanstvenik, koja bi druga profesija došla u obzir?
Radio sam jedno vrijeme kao turistički animator, što je, uz znanost, po mom mišljenju, najljepši posao na svijetu jer vas plaćaju da se cijelo vrijeme zabavljate. Međutim, to je posao koji ne možete raditi cijeli život jer vam nakon nekog vremena to godine više ne dozvoljavaju. Kad sam bio dijete, prvo sam želio biti smetlar, jer su mi se sviđali njihovi kamioni i bicikli na kojima su se vozili. Onda sam jedno vrijeme želio biti vatrogasac, pretpostavljam isto zbog kamiona i cijevi s kojima vatrogasci gase požare. Nakon toga je bila faza u kojoj uopće nisam znao što bih želio biti te sam na kraju završio kao kemičar ( i sad nemam nikakvo cool vozilo)…


Za vrijeme studija dipl. ing. Marko Košiček radio je kao turistički animator. Na slici je prikazan posjet adrenalin parku u Poreču, 2004. godine

Možete li nam ukratko opisati što su to S3 i S3++?
S3 je skraćenica od Summer School of Science. To je Ljetna škola znanosti u Višnjanu koja je krenula s radom 2000. godine kao jedna od škola u sklopu edukacijskih programa znanstveno-edukacijskog centra Višnjan. Namijenjena je učenicima srednjih škola, koji u malim grupama od 3 do 4 polaznika rade na nekom znanstvenom projektu s mentorom, tj. s voditeljem projekta tijekom 8-10 dana, koliko traje škola. Od 2007. godine škola je podijeljena u dva kampa: S3 (za učenike prvog i drugog razreda srednje škole) te S3++ (za učenike trećeg i četvrtog razreda srednje škole). U kampu S3 projekte organiziraju i drže uglavnom studenti, dok su u S3++ projekti nešto ozbiljniji i vode ih poslijediplomski, a katkad čak i postdoktorski studenti. Škola je od početka bila međunarodnog karaktera, što se u zadnje vrijeme još i više potencira sa stranim voditeljima i polaznicima škole koji dolaze ne samo iz Hrvatske, već i drugih zemalja Europe.

Ove godine Ljetna škola znanosti u Višnjanu slavi desetu obljetnicu postojanja. Iako ste organizator te škole tek dvije godine, već ste dugo uključeni u njezin rad. Kako biste ocijenili tih 10 godina koje su protekle: koji su bili najteži problemi s kojima ste se susretali, koja su najveća postignuća škole te, konačno, kakvi su planovi za njezinu budućnost?
Iz svake održane škole nastojimo naučiti što je više moguće. Po završetku škole skupe se svi bivši, sadašnji i budući organizatori i onda se raspravlja o svemu što je bilo dobro, ali i loše. Iz toga izvlačimo pouke, nastojimo iste greške više ne ponavljati i trudimo se da svaka buduća škola bude što je moguće bolja i kvalitetnija. Cilj nam je povećati broj projekata i polaznika Škole, kao i dodatno naglasiti njezinu internacionalnost. S druge strane, uvijek smo u potrazi za financiranjem, pogotovo iz stranih izvora, koji bi nam omogućili nabavu opreme koja nam je neophodna za provedbu kvalitetnih projekata. Cijela škola je bazirana na volonterskom radu voditelja i na dobroj volji različitih institucija koje nam posuđuju ili doniraju opremu i kemikalije. Tako, zapravo, svake godine laboratorij u Višnjanu opremamo ispočetka. Cilj nam je, dakle, što bolje opremiti školu, čime bi se organizatorima i voditeljima uvelike olakšalo kreiranje projekata. Voditelji moraju stvoriti zanimljiv i znanstveno atraktivan projekt praktički iz ničega, jer sve što im organizatori mogu ponuditi jesu stol, voda i struja. To su uvjeti zbog kojih mnogi i odustanu od vođenja projekata i razlog zašto samo pravi entuzijasti pristanu na to i uz vrlo veliku improvizaciju i kreativnost izvedu projekte do kraja.


Dipl. ing. Marko Košiček, voditelj projekta o biološkoj aktivnosti kofeina, s grupom učenika koji su radili na projektu, Ljetna škola znanosti, Višnjan, 2008.


Ugodno druženje voditelja s polaznicima Ljetne škole znanosti u Višnjanu, srpanj 2010.

Odakle stižu prijave za S3 i S3++, tj. postoje li neke regije u kojima je odaziv učenika slabiji? Što mislite koji je razlog za to?
Naš problem je marketing - to je činjenica i to je nešto na čemu smo posebno pošli raditi ove godine. Cilj nam je promovirati školu kako bi za nju čuli učenici iz svih regija te dobili mogućnost sudjelovanja u školi. Primijetili smo da postoje neke regije Hrvatske (primjerice, Slavonija) u kojima je slabiji odaziv. Što je tome razlog, ne bih znao točno reći. Naša pretpostavka jest da nismo medijski doprli do tih prostora i na tome kontinuirano radimo. Vijest o školi širimo uglavnom usmenom predajom, preko bivših polaznika koji stavljaju obavijesti u svoje škole i koji su nam zapravo najbolja preporuka. Budući da se plaća kotizacija za sudjelovanje u školi, a znamo da ničija financijska situacija nije danas sjajna, to bi također mogao biti jedan od razloga zašto je negdje odaziv slabiji. Kotizacije su nam neophodne, budući da se njima, uz donacije, pokrivaju osnovni troškovi smještaja, hrane i kemikalija koje moramo kupiti. Sav rad organizatora i nastavnog osoblja je, kao što sam već rekao, isključivo volonterski.

Koji je Vaš životni moto i koliko ga u stvarnosti zapravo slijedite?
Nemam životni moto, no jednom sam dobio u čokoladici jednu rečenicu, koja mi se jako svidjela, pa ako bih nešto morao odabrati, onda bi to bilo sljedeće: „Make your life be a dream, and not your dreams be your life.” (Neka tvoj život bude san, a ne snovi tvoj život). Trudim se, koliko je to moguće, učiniti svoj život takvim i iz svakoga dana izvući ono najbolje što mogu.

* Sve fotografije ustupljene su ljubaznošću dipl.ing. Marka Košičeka
Printer Friendly Page Send this Story to a Friend


Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Komentari su vlasništvo korisnika. Biologija.com.hr nije odgovorna za njihov sadržaj.

Poveznice

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?