| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije


objavljeno 05.01.2011.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući


Intervju: Snježana Ramić, dipl.inž.biol.

Razgovarala: Željka Majić



Snježana Ramić rođena je 1969. godine u Vinkovcima. Osnovnu i srednju školu (Zdravstveno obrazovni centar – smjer medicinska sestra) završila je u Zagrebu. 2006. godine diplomirala je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, smjer molekularna biologija. Iste godine zaposlila se kao molekularni biolog na Odjelu patologije Klinike za tumore Zagreb, gdje i danas radi. Šest godina prije toga radila je na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada Zagreb u Jedinici za mutagenezu. Trenutačno je studentica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na doktorskom studiju Biomedicina i zdravstvo. Asistentica je kolegija Molekularna patologija u dodiplomskoj nastavi na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu. Ukupno je objavila 27 radova i sažetaka sa skupova.


Već četiri godine ste zaposleni kao molekularna biologinja na Odjelu patologije Klinike za tumore Zagreb, gdje se, pored dijagnostike, bavite i istraživanjima. Zašto ste se odlučili baviti upravo ovim poslom? I na koji to način jedan istraživač koji nije završio medicinu može pomoći pacijentima oboljelima od tumora?

Dok sam se odlučivala koji ću fakultet upisati, razmišljala sam o biologiji ili medicini, jer me to područje, koje je dosta široko i gdje se dosta toga ne zna, jako zanimalo i privlačilo. Bez obzira što sam istraživač i što me zanima zašto se nešto događa, uvijek imam na umu da u konačnici iza svega stoji bolesnik kojemu bi to istraživanje koje se provodi u laboratoriju trebalo pomoći. Osim toga, svima nam je cilj da rak ne bude takav strah i tabu tema o kojoj se izbjegava pričati. Bitno je da pacijent shvati da je to ipak bolest, a da ne misli da to odmah znači da će umrijeti. To je bolest koju treba liječiti kao i svaku drugu, premda je liječenje duže, teže i mukotrpnije. Bitno je da se pacijent ne boji i da se ne preda jer su to važni faktori za bolju prognozu bolesti. Pacijent mora znati da mu se može pomoći, u okvirima koliko je to moguće, a zadatak nas istraživača je da pokušamo pronaći način kako najbolje pomoći. Istraživači, koji su zaposleni u klinikama poput ove, u znanstvenom smislu doprinose boljem razumijevanju bolesti. Oni, primjerice, mogu proučavati konkretne uzorke tkiva tumora koji su rasli u organizmu. Dakle, uzorke koji nisu rasli u kulturi i nisu dobiveni na modelu miša, što je velika razlika, jer čovjek živi u drugačijim uvjetima od miša ili stanica u kulturi. Taj efekt okoline, načina života, prehrane, načina na koji podnosimo stres - sve su to faktori koji mogu djelovati na razvoj tumora.


Nije uobičajeno da se molekularni biolozi bave patologijom i rade u klinici. Kako ste završili na ovom radnom mjestu?

Moj šef dr. Fabijan Knežević imao je želju otvoriti Laboratorij za molekularnu patologiju. Uvidio je da nove spoznaje koje se tiču patologije i koje sve više idu prema molekularnoj biologiji zahtijevaju i prisutnost barem jednog molekularnog biologa u laboratoriju. I tako sam došla… Možda je u svemu bilo i dosta sreće jer radim posao koji volim i na tome sam jako zahvalna.


Recite nam nešto više o Klinici za tumore. S kojim vrstama tumora se najčešće susrećete?

Klinika za tumore je malo specifična - ona je zapravo onkološka ustanova, u tom smislu da kod nas uglavnom dolaze pacijenti za koje se sumnja da imaju dijagnozu nekog tumora ili je dijagnoza već potvrđena negdje drugdje - znači nemamo pacijenata općeg karaktera. Najviše je tumora dojke, štitnjače i debelog crijeva, a susrećemo se i s brojnim slučajevima kožnih promjena: melanoma i drugih nemalignih kožnih promjena. Treba razlikovati rak, što je maligna bolest od općeg naziva tumora, koji mogu biti i benigni.



Snježana Ramić, dipl. ing. i primarijus doc. dr. sc. Fabijan Knežević, specijalist patološke anatomije, voditelj Odjela za Kliničku patologiju Klinike za tumore Kliničke bolnice „Sestre milosrdnice", docent na Katedri za Patologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Budući da ste naveli da se najčešće susrećete s tumorima dojke, recite nam nešto više o toj vrsti tumora.

Naša ustanova operira otprilike jednu trećinu svih pacijentica u Hrvatskoj koje imaju tumor dojke (a koje, naravno, završe na operaciji). Ako uzmete u obzir da otprilike godišnje ima 2500 novodijagnosticiranih slučajeva tumora dojke u Hrvatskoj, onda ih negdje 800-1000 završi kod nas. Patologija dojke jest naša uska specijalnost i pored štitnjače i kožnih lezija, to je najčešća vrsta tumora s kojom se susrećemo. Na sreću pacijentica, rano se uspjelo prepoznati da je incidencija tumora dojke kod žena stvarno broj jedan u svijetu. Sada je već počelo dolaziti do promjena, prije je stopa smrtnosti od karcinoma dojke bila jako visoka jer je terapija bila poprilično neadekvatna. Na vrijeme se primijetilo da žene jako rano umiru od raka dojke i da je to gorući problem. Sada je već došlo do toga da je u svijetu smrtnost od kardiovaskularnih bolesti pretekla smrtnost od karcinoma dojke. Znači, postigao se velik napredak, došlo je do toga da se tumori liječe. Istraživanja na karcinomima dojke su jaka već dugi niz godina i tu se uvidjelo različito ponašanje tih karcinoma, kao i njihova različita manifestacija. Treba znati i da kad netko kaže da ima rak dojke - to ni u kojem slučaju nije dovoljan podatak. Tu ima jako puno podjela jer svaki podtip različito reagira na terapiju, velika je lepeza terapija, lijekova protiv tumora…Već se proizvode specifični antitumorski lijekovi koji djeluju samo na manifestaciju točno određenog tumora. U literaturi se oni nazivaju pametnim lijekovima jer su toliko specifični da ciljano djeluju na one molekule koje tumor ispoljava, a najmanje oštećuju zdravo tkivo. To je uostalom i cilj svih (naših) istraživanja - pronaći lijek koji će toliko specifično djelovati na tumor, a da će na ostatak organizma žene imati najmanji efekt, primjerice da neće imati opsežno trovanje lijekom, da neće biti simptoma poput ispadanja kose ili opadanja kvalitete krvne slike.

Više o tumorima i pametnim lijekovima pročitajte u intervjuu s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem „Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore“


Često se smatra da samo žene obolijevaju od karcinoma dojke, no to nije točno jer su i muškarci podložni ovoj bolesti. Možete li nam reći u kojem se postotku javljaju tumori dojke kod muškaraca te koji su tumori zapravo najčešći u muškoj populaciji?

Kod muškaraca je zapravo još uvijek rak debelog crijeva (kolorektalni karcinom) dosta raširen, s tim da se povećava i karcinom prostate, ali na prvom mjestu još uvijek je rak pluća. Da, i kod muškaraca se pojavljuju tumori dojke, ali je to otprilike u svega 1% svih slučajeva tumora dojke (otprilike jedan karcinom dojke u muškaraca na 100 karcinoma dojke u žena). Niti muškarci nisu pošteđeni ove bolesti. Zašto do toga dolazi, ne zna se sa sigurnošću. Možda dolazi do nekakvog hormonskog poremećaja u organizmu, ne u smislu da oni postaju žene, nego vjerojatno dođe do disbalansa hormona (poznato vam je da svi mi imamo i muških i ženskih hormona.) To je vjerojatno slučaj i kod žene - jedina je razlika da je dojka kod žene po svojoj funkciji podložna hormonskim promjenama, dok kod muškaraca nije. No kod muškaraca su uočene i mastopatije i različite promjene, dakle to nije neobično i ne treba se toga sramiti. Bolest je bolest, prema tome, ona se tako promatra i liječi.



Snježana Ramić, dipl. ing., na svom radnom mjestu u Klinici za tumore u Zagrebu


Koliko zapravo ima mjesta emocijama u poslu koji svakodnevno obavljate?

Da, postoji određena fama…Često se misli da ljudi koji dugi niz godina rade na poslu poput ovoga, postanu bešćutni ili manje osjetljivi. Iz vlastitog iskustva mogu reći da to nije točno. Nakon nekog vremena, vjerojatno postanete malo manje osjetljiviji. Posao ne dozvoljava da budete strašno emotivni, ali nas pogađa svaka priča. Bolest kao bolest je takva da je mukotrpna te iscrpljujuća i za pacijenta i za obitelj. Ne možete ne suosjećati s time. Znate kroz što sve treba proći ta osoba i njezina obitelj i pokušavate pomoći pacijentu, obično tako da mu sugerirate da ne treba gubiti nadu, da treba polako kročiti korak po korak. Svaki slučaj je priča za sebe i sa svima suosjećate, no najviše možda pogađa kada imate slučaj mladih pacijenata sa karcinomom jer tada vidite da bolest ne bira. Empatija postoji, no mora se imati na umu da su patolozi, doktori i osoblje tu da problem objektivno riješe. Patolog koji gleda materijal u prvom mahu ne gleda ni dob ni je li pacijentica majka sedmero djece jer si to ne smije dozvoliti. On u prvom redu mora gledati ono što je pred njim i koncentrirati se na to jer u konačnici dobrobit pacijenta ovisi o tome.


Laici često misle da istraživanja koja znanstvenici provode nemaju smisla i da se ne mogu primijeniti u stvarnom životu. Kakvo je Vaše mišljenje o tome, i koliko Vaša istraživanja mogu pomoći u stvarnim situacijama i pomoći pacijentima koji boluju od neke konkretne bolesti?

Svaki minimalni doprinos je korak naprijed. Tip istraživanja koja mi radimo vjerojatno rade na još puno mjesta u svijetu, no to i jest poanta. Nije bit u tome da vi sad proučavate i radite nešto što nitko u svijetu ne radi, jer to je nemoguće. Svatko bi u svom okruženju trebao napraviti najviše i najbolje što može i da se onda u konačnici zbroje rezultati te donesu konačni zaključci. Jedino tako možete doći do nekih rješenja za vaše pacijente. Ona rečenica: „mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo“ vrijedi i u znanosti. Ono što je divno u znanosti i što mi se posebno sviđa jest upravo taj princip: svatko daje svoj minimalni doprinos i ponekad vam se može činiti da je taj doprinos beznačajan. A kad svatko da taj minimalni doprinos, tada dolazi do većih pomaka i znanost ide naprijed.


Gdje god se okrenuli, čujemo pojmove recesija i nedostatak sredstava. Koliko oni pogađaju Vaš rad i na kojem nivou to najviše osjetite?

Općenito pogađaju na svim nivoima, no bez obzira na sve, u dijagnostičkom smislu, zna se što je potrebno i na tom području, na svu sreću, još nemamo problema. Dijagnostika je nužna da bi se dalje moglo tretirati pacijente. Sve što se može napraviti s nekakvim minimalnim sredstvima, to se nekako uspijeva pokrivati. Naravno da je to vani otišlo na daleko veći nivo - skuplji uređaji, skupe, precizne i detaljne metode …Mi za to nemamo novaca i ono što vani rade uređaji, mi to radimo ručno. To je u redu, možda traje dulje, ali se može napraviti. Ono što nedostaje i što vi ne možete zamijeniti jesu nekakve osnovne kemikalije, protutijela, primeri, kitovi koje ne možete sami napraviti, a koji jesu jako skupi. A sve drugo što možete napravit ćete ručno, jer je to vaša želja, entuzijazam i trud koji ulažete da biste pridonijeli. Skupi uređaji rade puno više, no pustimo neka veliki centri daju velike informacije jer je to puno informacija, a malo znanja. Kada se nešto iskristalizira, onda ćemo mi to napraviti na svom nivou ili će možda do tada i do nas doći neki veliki lijepi skupi uređaj.



Snježana Ramić, dipl. ing i dr. Melita Perić Balja prilikom izlaganja svog postera na 4. Hrvatskom kongresu patologa i sudskih medicinara


Što mislite o hrvatskim znanstvenicima i što vidite kao njihovu najveću prednost?

Mislim da su naši znanstvenici (i pri tome ne mislim samo na našu struku, već i na druge struke), dovoljno maštoviti i da s malo stvari mogu puno napraviti. Kada odete negdje van, vidjet ćete da 20-30 ljudi radi na istraživanju jedne stvari. Ovdje vi sami s 3-4 čovjeka u nekakvom malom labosu pokušavate napraviti isto i pri tome često molite kolege da vam nešto daju, da vam pomognu posudbom nekakve kemikalije. Bez obzira što smo, globalno gledajući, mala zemlja s malom znanošću, mislim da smo jako maštoviti i da puno činimo u svom okruženju. Naši ljudi kad odu van uvijek su cijenjeni. Zašto? Zato jer vi ovdje sve radite „pješice“, perete neke stvari za koje vani nikome ne pada na pamet da ih uopće pere…Kad onda vani dobijete sve gotovo, naravno da se tamo snađete brzo, bez ikakvog problema i da u kratkom vremenu postignete uspjeh. Ne mislim pritom da ljudi koji ostaju ovdje ne postižu uspjeh. Kada ovdje nešto uspijete postići, onda vam se stvarno treba nakloniti. Iako su sredstva srezana, znanstvenici i dalje rade, radovi se objavljuju…Bez obzira na sve, ne možete dotući duh i entuzijazam u pravom znanstveniku.


Otkrijte nam ponešto o osobnom životu. Kako biste ga ukratko opisali?

Osoba sam kao i svaka druga: zadovoljna sam životom u Hrvatskoj i premda će to možda nekima čudno zvučati, nikada nisam imala želju otići van. Ne mislim da sam skromna, naravno da ponekad želim, kao i svi drugi, puno toga i da to sve bude odmah. Radim posao koji volim, sretno sam udana već 20 godina, imam troje prekrasne djece. Sve ide nekakvim svojim tokom, a kao i svima ovdje, nedostaje novaca za neke stvari koje želite. No kada se osvrnem na svoj život, zapravo sam zadovoljna. Bilo je strašno teških trenutaka, ono lijepo je ostalo u sjećanju, ono ružno se uvijek proba nekako potisnuti. Udala sam se pred rat, rodila u prvim danima rata i sve je to pogađalo i mene i moju obitelj, ali iz svega smo izašli živi i zdravi. Možda zato i imam više suosjećanja prema drugima, jer se uvijek sjetim nekih svojih teških trenutka. Mi na patologiji nismo u direktnom kontaktu s pacijentima, no kad god me pacijenti nazovu ili me zaustave na hodniku i pitaju neku informaciju, pokušavam maksimalno pomoći. Naravno onoliko koliko smijem jer nisam liječnik i ne mogu davati informacije koj nisu moje struke, to je dužnost liječnika koji kontaktira direktno s pacijentom. No ako ništa drugo, pacijentu se uvijek može dati barem lijepa riječ i to je naša dužnost.


Što smatrate posebno bitnim u životu i imate li životni moto?

Kroz sve što se događa u životu, mislim da je pogotovo važno imati obitelj s kojom si stalno u kontaktu - nije bitno je li to dijete, sestra ili netko drugi, no bitno je da stalno imaš kontakt, da imaš vezu, da si vezan s nekim… Nije čak ni bitno je li taj netko fizički uz tebe, ali ta emocionalna veza koju stalno njeguješ i kroz koju dobivaš podršku- to je ključan element u životu svakog čovjeka, i u bolesti i u zdravlju. Moto? Mislim da mi se najviše sviđa ona rečenica „ne čini drugima ono što ne želiš da netko čini tebi“ ili „pomozi drugima, pa će i drugi pomoći tebi“. To su možda dvije najvažnije stvari koje su me moji roditelji naučili. Treba pomoći jer nikad ne zna kada će pomoć zatrebati tebi. Bez obzira koliko katkad život zna biti težak, uvijek će se naći netko tko će vam pomoći. Ne mora to biti nešto veliko, često je dovoljna sitnica da bi se nekome olakšao život.

Printer Friendly Page Send this Story to a Friend


Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Komentari su vlasništvo korisnika. Biologija.com.hr nije odgovorna za njihov sadržaj.

Poveznice

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?