| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije

Kelpie ili dobrodošli na mračnu stranu

objavljeno 14.02.2011. | piše: Vedrana Pištelek

U filmovima i knjigama autori često opisuju dječje strahove od određenih mjesta (šuma, jezera, močvara…) ili prostorija (podruma, tavana, šupa, špajza, poljskih zahoda, prostora ispod stepenica...). Možda se netko i prepozna u takvim scenama; znam da je tako za mene jer sam se bojala svih navedenih prostorija. Doduše, ne prostora ispod stepenica, ali samo zato što nikad nisam živjela u kući sa stepenicama. Čemu strah, pitate? Pa od čudovišta - krampusa, paukova i bezbroj bezimenih nakaza koje smo vidjeli u filmovima ili zamislili čitajući knjige i koje sada, kada znamo za njih, vrebaju upravo nas. Blaženo neznanje!

Uvođenjem ljudskog elementa u ovaj safari odškrinuli smo vrata - umetnite strašnu prostoriju ovdje. S obzirom da je iza tih vrata nedvojbeno nešto zlo (jer smo mi u to uvjereni) ne dišući očekujemo neku gnjusobu kojoj će na čelu pisati: Made in Pakao, imat će i krakove i kandže i gebis oštar kao britva, bit će i sluzavo i dlakavo i ljuskavo i rigat će vatru. Kad ono...ugledamo klišej u nastajanju. Iz nama najstrašnijeg mjesta na svijetu izađe lijepi bijeli konjić. Glasno izdahnemo s upitnikom na kraju i blenemo kao tele u šarena vrata. Bili smo spremni vrišteći pobjeći ili zamrijeti u tišini od straha, ali sada smo zbunjeni. Konjić tada mahne repom, protrese glavicom i pogleda nas tako toplo da ga poželimo pomaziti. Bojažljivo mu priđemo pa to i učinimo. Griva mu je mokra, no to nama ne smeta. Osjećamo se tako ugodno u njegovom društvu i kad nam da znak da mu se popnemo na leđa, mi i to učinimo. Zabavno je i fino smo se opustili, sretni što smo umjesto paklenog nakota pronašli novog prijatelja. I onda se dogodi. Postane nam neudobno i isprva ne znamo što ne valja. Konjić trči sve brže, a mi shvatimo da se ne možemo pomaknuti. Njegova meka, sjajna dlaka postala je ljepljiva. Lagana panika. Želimo skočiti, ali ne možemo. Zapeli smo kao stršljen u boci piva. Teška panika. Stvorenje (sigurno ga više nije prikladno zvati konjićem) nas nosi do prve vodene površine, skače, zaranja i mi smo se naježili. Upravo smo, naime, postali obrok. Lijepi konjić zove se Kelpie i čisto je zlo.

Naizgled ljubak, a zapravo opak, predstavnik je vodenih bića s mračne strane fantastičnog svijeta (mokra griva ga odaje) koja dolaze iz keltske mitologije. Kelpie je naziv vrste koju opisujem ovdje, a varijacija na temu su vodeni demoni koji izgledaju kao šmrklji s pandžama (vidi Magic karte). Mijenja oblike (možda zato što zapravo izgleda kao šmrkalj), ali najčešće se pojavljuje kao konjić, i to crni. Ima priča u kojima je bijel pa čak i zelen. Namami plijen tako što stoji i trudi se izgledati kao plišana igračka stoga uglavnom vreba djecu. Kada mu se ona približe i popnu mu se na leđa ili se uhvate za njega, ne mogu se više odlijepiti osim samosakaćenjem kao dječak iz jedne od priča koji je rekao zbogom prstu, ali je sačuvao glavu. Za odrasle uglavnom ima drukčiju taktiku - uzme ljudski (mokra kosa ga odaje) ili recimo-ljudski lik, a primjer takvih kojima se koristi ovo zlo kljuse su i dlakavi čovjekoliki stvorovi. Ta je činjenica prezanimljiva s obzirom da i mi u Hrvatskoj imamo upravo jednog takvog dlakavca koji se pojavljuje u određeno vrijeme blizu rijeke i napada ljude. Slučajnost? Ne bih rekla.

Zašto Kelpie ubija? Možda je samo gladan. Ne nađoh priču o postanku vrste i možebitnoj traumi iz djetinjstva koja ih tjera na takvo što pa su samo mitološki ekvivalent biljkama mesožderkama koje mame bube pa ih onda smažu. U svakom slučaju, jedna je velika zloća upakirana u lijepi lik.

No moram objasniti onaj klišej u nastajanju. Kad sam čula za Kelpieja i pročitala o čemu se radi, prvo što mi je palo na pamet bili su prizori iz filmova kada se likovi raznježe nad nečim slatkim, a ono se onda povampiri. Npr., oni svemirci iz Galaktičke pustolovine ili legendarni Caerbannog iz Monty Pythonove potrage za Svetim Gralom (za neupućene: bijeli kunić koji je opasniji od bijesnog dobermana; upoznajte se sa Pythonovcima, nasmijat ćete se, pokupiti gomilu fora te naučiti nešto o lastavicama). Ova se situacija može vidjeti, ne dovoljno često da je prozovemo klišejem doduše, no na pravom je putu da to postane. A može se, pogađate, pronaći u prirodi. Svi koji ste gledali seriju Prijatelji sigurno se sjećate majmunčića Marcela (a vi koji niste...ZAŠTO?!?). Marcel je vrsta kapucina i skroz je simpa kad ga gledate kako se igra, skakuće unaokolo i lovi vas za prst. No, onda pogledate dokumentarac u kojem se gomila malih kapucina bori za teritorij. I isto je kao već opisani filmski prizori: "Vidi malo slatko...ne, čekaj...aaargh!!" Nakon bitke, posljedice su itekako vidljive. Majmunčići s ožiljcima iz prošlih bitaka i svježim ranama iz ove netom minule ispraćaju poražene nekim od najjezovitijih keženja koja se mogu nacrtati na tim malim lišcima. Život je težak kada si majmun (ili okružen istima).

Voljeli mi negativce ili ne, oni su tu. Nekada se kriju u janjećoj koži, a nekada se mogu prepoznati s Mjeseca, nekada izgube, nekada pobijede, a nekada prijeđu na stranu dobra. Kelpie je latentni negativac (čitavih pet minuta dok ne smota plijen) i čisto sumnjam da bi promijenio navike. Zato evo mali savjet - ako vidite konja s mokrom grivom, ili osobu mokre kose, ili nešto dlakavo što lagano liči na čovjeka, ili veliki šmrkalj kako se pomalja prema vama - bježite glavom bez obzira.

Pustite ekipi Monty Python neka vas zabavi i prosvijetli, iskoristite svaku priliku da naučite nešto novo o svijetu u kojem živite pa makar to bili i jezivi mali majmuni.

Čuvajte prirodu i uvijek nosite veliki štap sa sobom.

Printer Friendly Page Send this Story to a Friend


Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Komentari su vlasništvo korisnika. Biologija.com.hr nije odgovorna za njihov sadržaj.

Poveznice

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?