| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije


objavljeno 02.03.2011.

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare


Intervju: Jadranka Šepić, dipl. ing.

Razgovarala: Jelena Likić



Jadranka Šepić, dipl. ing. rođena je 1982. godine u Splitu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studij fizike (smjer geofizika – fizika atmosfere i mora) završila je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon studija vratila se u Split gdje se zaposlila na Institutu za oceanografiju i ribarstvo kao znanstveni novak na projektu „Istraživanje i sustavi praćenja neuobičajene dinamike Jadrana“ pod mentorstvom dr. Ivice Vilibića. Tema doktorata su joj meteorološki tsunamiji. Kao prvi autor ili koautor sudjelovala je u izradi i objavljivanju sedam radova s tom tematikom, od kojih dva u jednom od najcjenjenijih oceanografskih časopisa, Journal of Geophysical Research. Dobitnica je dviju stipendija: međunarodne POGO-SCOR stipendije koja joj je omogućila tromjesečno usavršavanje na Sveučilištu Balearskog Otočja (Španjolska) i stipendije Nacionalne Zaklade za Znanost koja joj je omogućila devetomjesečnu specijalizaciju na Institute of Ocean Sciencey (Sidney, British Columbia, Canada). Također je dobitnica Državne nagrade za znanost za znanstvene novake za područje prirodnih znanosti.


Vaš je mentor, dr. sc. Ivica Vilibić, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka na području istraživanja meteoroloških tsunamija. Ovo je područje ujedno i glavna tema Vaše skorašnje doktorske disertacije. Možete li nam pojasniti što je to meteorološki tsunami i na koji se način razlikuje od pojma tsunamija i običnih površinskih valova?

U zadnjih tridesetak godina nekoliko Mediteranskih (a i svjetskih) luka pogođeno je valovima koji su jako podsjećali na tsunamije. Jedna od tih uvala bila je i Vela Luka na otoku Korčuli. Prvog dana ljeta 1978. godine razina mora u uvali se iznenada podigla i poplavila sve pred sobom – more se diglo tri metra iznad svoje uobičajene razine. Par minuta poslije more se povuklo i u potpunost ispraznilo Vela Luku od vode. Mora više nije bilo ni tamo gdje ga je trebalo biti. Brodovi su ostali nasukani na morsko dno. Ovako nešto dogodilo bi se i za vrijeme tsunamija. Katastrofalni tsunami u Indijskom Oceanu iz 2004. godine je bar na nekim mjestima izgledao tako da se more u potpunosti povuklo sa plaža, a zatim nasrnulo natrag. Na jednoj plaži je djevojčica koja je znala da je iznenadno povlačenje mora znak tsunamija upozorila sve da bježe. Oni su to i učinili i tako se spasili.

No, tsunamije uzrokuju potresi, a prije poplave u Veloj Luci potresa nije bilo. Međutim, bilo je iznenadnih promjena tlaka zraka, tlak je pao i narastao za nekoliko hPa u svega nekoliko minuta. Ova naizgled mala promjena tlaka zraka u određenim, na sreću rijetkim, situacijama može stvoriti meteorološki tsunami. Dakle, tsunamiji i meteorološki tsunamiji razlikuju se prije svega po porijeklu: jedne izazivaju potresi, a druge nagle promjene tlaka zraka. Ipak treba reći da za razliku od tsunamija, meteorološki tsunami nikad ne može zahvatiti veliko područje, već se u pravilu u svojoj punoj snazi manifestira samo u jednoj uvali ili zaljevu. Ono što tsunamije i meteorološke tsunamije razlikuje od površinskih valova je njihova duljina (udaljenost između brjegova dva susjedna vala). Dok su površinski valovi dugi od nekoliko metara do nekoliko desetaka metara i lako ih je uočiti, valovi tsunamija dugi su desetke pa i stotine kilometara.


Nedavno ste na splitskom Peristilu održali predavanje "Može li se i nama dogoditi tsunami", pri čemu ste, između ostaloga, u nizu fotografija, video zapisa i analiza iznijeli prikaz brojnih pojava meteo tsunamija na Jadranu. Činjenica da se meteo tsunami dogodio 1978. u Veloj Luci i 2003. na Hvaru zasigurno je nepoznata većini ljudi. Možete li nam stoga ukrako pojasniti razloge stvaranja ove ne tako rijetke pojave u Jadranu?

Kao i u moru, i u atmosferi ponekad nastaju valovi. No za razliku od valova u moru koje lako možemo vidjeti, valovi u atmosferi su nevidljivi ljudskom oku. Ali ako pogledamo zapise tlaka zraka možemo vidjeti oscilacije koje neobično podsjećaju na valove. Kao i valovi u moru, i ovi valovi u atmosferi putuju. A dok putuju iznad mora oni djeluju na more: tamo gdje je tlak veći, atmosferski val pritišće more i razina mora se spušta, a tamo gdje je tlak niži razina mora se podiže. Ova promjena razine mora je uglavnom mala, promjena tlaka zraka od 1 hPa izaziva promjenu razine mora od 1 cm. Međutim, u određenim povoljnim uvjetima, može doći do rezonantnog djelovanja tlaka zraka na razinu mora. Ovo se događa kada se val u atmosferi giba brzinom koja je jednaka brzini gibanja dugačkih valova u moru. U ovom slučaju valovi u moru postaju sve veći i veći. Mjerenja u Rovinju pokazala su nam da mogu dostići visinu od 60 cm. Ne zvuči puno, znam. Ali tu nije kraj. Kad ovi 60-centimetarski valovi dođu do uvale, oni mogu zaljuljati more na jedna poseban način i izazvati valove visine do 6 m (kakvi su zabilježeni u Veloj Luci). Mehanizam je veoma sličan ljuljanju na ljuljački. Ukoliko u pravom trenutku ispružite i skupite noge, idete sve više i više bez naročitog napora. Slično, ako valovi s otvorenog mora ulaze u uvalu u „pravom“ trenutku, more u uvali će se sve više i više podizati i spuštati i može doći do prave katastrofe.


Koliko je u Hrvatskoj razvijeno polje istraživanja tsunamija i drugih meteoroloških fenomena? Na koji se način vrše istraživanja ovih pojava?

Hrvatska meteorološko-oceanografska zajednica je od velolučke poplave naovamo posvetila izrazitu pažnju fenomenu meteoroloških tsunamija. Dr. Hodžić, iz splitskog Pomorsko-meteorološkog centra, i nešto kasnije dr. Orlić su nedugo nakon velolučke poplave shvatili da je ona izazvana procesima u atmosferi. Zanimanje za meteorološke tsunamije ponovno je naraslo nakon poplave Starog Grada na otoku Hvaru 2003. godine, uvale Široka na otoku Istu 2007. godine i Malog Lošinja 2008. godine. Hrvatski meteorolozi i oceanografi uspjeli su prikupiti značajne podatke, detaljno analizirati situacije koje vode do meteoroloških tsunamija, i numeričkim modelima reproducirati opažene valove i u atmosferi i u moru. Danas su hrvatski znanstvenici jedni od vodećih svjetskih stručnjaka na području istraživanja meteoroloških tsunamija. Vrhunac interesa znanstvene zajednice za meteorološke tsunamije bio je Međunarodni simpozij o meteorološkim tsunamijima koji je održan u Veloj Luci i na kojemu su bili gotovo svi vodeći svjetski stručnjaci na području istraživanja meteoroloških tsunamija. Napomenula bih da je simpozij inicirala i u velikoj mjeri organizirala umirovljena znanstvenica s našeg instituta, dr. Tamara Vučetić. Simpozij je rezultirao i posebnim brojem prestižnog znanstvenog časopisa Physics and Chemistry of the Earth s temom meteoroloških tsunamija.

Već neko vrijeme nam je, na Instiutu za oceanografiju i ribarstvo, plan uspostaviti operativni sustav za upozorenje na opasnost od meteoroloških tsunamija. Neki instrumenti su već postavljeni, a rad sustava može se pratiti na: http://jadran.izor.hr/barograf/



Vela Luka za vrijeme meteorološkog tsunamija 1978. godine


Vela Luka za vrijeme meteorološkog tsunamija 1978. godine

2010. godine boravili ste na kanadskom znanstveno-istraživačkom brodu po, kako ste sami zabilježili, velikom plavetnilu Pacifika. Kojim ste povodom izabrani za sudjelovanje u ovoj znanstvenoj ekspediciji, do kojih ste novih saznanja tamo došli te kako ste se proveli tjedan dana na brodu usred Tihog oceana?

Kanadski istraživači toliko često izlaze na teren da za većinu krstarenja nedostaje ljudi pa sam tako i ja dobila priliku otići na jedno krstarenje. Krstarili smo oko otoka Vancouver Island (što je otok veličine pola Hrvatske) prvo s kanalske strane, između kopna i otoka, a zatim s otvorene Pacifičke strane. Dok smo krstarili uz obalu posjetili smo brojne uvale u koje je pristup moguć jedino brodom. Obale uvala su strme i prekrivene gustom šumom, a niz mnoge litice u more se spuštaju i vodopadi. Tu i tamo nađe se i poneka skrivena plaža na kojoj medvjedi love ribu. No moju veliku žalost, medvjeda tada nisam vidjela. Glavni zadatak ekspedicije je bio podizanje strujomjera s dna mora – ti instrumenti su tamo bili 6 mjeseci – preuzimanje podataka, čišćenje strujomjera, popravljanje po potrebi i ponovno spuštanje na dno mora. Ja sam pak bila u ekipi za uzimanje uzoraka vode na raznim dubinama. U more se spušta niz cijevi kroz koje slobodno struji voda. Svaka od cijevi se zatvori na određenoj dubini kako bi se kasnije mogla analizirati vertikalna raspodjela soli i kisika. Zanimljivo je bilo uzimanje uzoraka vode s dna anoksičkog zaljeva. Anoksično područje u moru je ono u kojem organska tvar troši sav kisik u procesu truljenja. Prilikom toga razvijaju se mnogi spojevi neugodna mirisa (kao što je vodikov sulfid). Voda, a ubrzo i cijela paluba po kojoj se razlila, uzeta s dna jednog anoksičnog zaljeva snažno je mirisala po pokvarenim jajima.
Hrana na brodu je bila izvanredna, tri glavna i mnogo sporednih obroka dnevno. Međutim, uživanje je trajalo samo dok smo se vozili u kanalu - čim smo izašli na otvoreno more počelo je neprestano ritmično ljuljanje i ogromni valovi. I uskoro nikome više nije bilo do hrane. A meni najmanje! Na pameti su mi stalno bile riječi jednog od hrvatskih jedriličara koji je tu negdje na zapadnoj obali Kanade obolio od morske bolesti i koji ju je ovako opisao: Prvo vam je toliko slabo da mislite da ćete umrijeti, zatim vam je toliko slabo da znate da ćete umrijeti, a naposljetku vam je toliko slabo da se molite da već jednom umrete.
Međutim more se smirilo i sve je ponovo bilo lijepo. Nad otvorenim Pacifikom letjeli su albatrosi, ptice koje se mogu zateći samo na pučini, i u niskom letu vrškom krila dodirivali morsku vodu, kopna nije bilo nigdje na vidiku i život je ponovno bio lijep.

Prošle Vam je godine uručena prestižna Državna nagrada za znanost, točnije Godišnja nagrada za znanstvene novake u području prirodnih znanosti za 2009. Ovu nagradu Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimno važna dostignuća u znanstvenoistraživačkoj djelatnosti, za proširenje znanstvenih spoznaja i za znanstvena ostvarenja u primjeni rezultata znanstvenoistraživačkog rada, koja su postigli znanstvenici, istraživači i znanstveni novaci. Kako je došlo do nominacije za nagradu, kako ste se osjećali primajući je i što Vam ona znači za daljnji profesionalni razvoj i napredovanje u karijeri?

Do nominacije za nagradu došlo je na inicijativu mog mentora dr. Vilibića koju je podržalo Znanstveno Vijeće Instituta. Bila mi je čast i zadovoljstvo primiti nagradu i ista mi predstavlja dodatnu motivaciju za znanstveni rad.



Rad na istraživačkom brodu – spuštanje instrumenta u more (Kanada, 2010.)


Državna nagrada za znanost u Vaše je ruke dospijela, između ostaloga, i zbog činjenice da ste samo 2009. godine svoje radove objavili u čak tri svjetski poznata znanstvena časopisa. Jeste li na temelju svojih brojnih uspjeha, od kojih smo ovdje naveli samo neke, dobili poslovne ponude za odlazak izvan Hrvatske? Jeste li zadovoljni uvjetima rada u Hrvatskoj te biste li mijenjali državu u kojoj živite zbog bolje poslovne prilike?

Ponude i prilike za odlazak uvijek postoje. Nažalost, mladom obrazovanom čovjeku je danas mnogo lakše otići u inozemstvo nego naći posao u Hrvatskoj. Dok se u Zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi objeručke prihvaćaju obrazovani ljudi, u Hrvatskoj im se nažalost nudi prekvalifikacija u pastire i konobare. Poslovno i profesionalno, odlazak iz Hrvatske je vjerojatno veoma dobra ideja, ali u Hrvatskoj je dom, obitelj, prijatelji, more, sunce, duge kave, opuštena atmosfera i obala moga djetinjstva tako da bih radije tu živjela. No odlasci u inozemstvo na godinu, dvije svakako su opcija.


Kako komentirate navode nekih medija i znanstvenika da se Državna nagrada za znanost najvećim dijelom dodjeljuje znanstvenicima sa Sveučilišta u Zagrebu? Smatrate li da je zastupljenost kvalitetnih znanstvenika doista najveća u metropoli te da je realno očekivati da sa splitskog sveučilišta, inače drugog najvećeg u državi, dolazi tek neznatan postotak nagrađenih?

Smatram da i na splitskom sveučilištu postoji mnogo kvalitetnih znanstvenika i da se mnogi od njih bave vrhunskom znanošću. Međutim, koliko sam ja upućena, Sveučilište u Splitu je na natječaj prijavilo tek jednog ili dvoje znanstvenika. Moja prijava također nije došla sa Sveučilišta u Splitu, već sa Instituta za oceanografiju i ribarstvo koji je neovisan o Sveučilištu. U svakom slučaju, smatram da bi jedini kriterij za dodjelu nagrade trebao biti znanstveni rad i da nikakvo regionalno dodjeljivanje nagrada ne bi smjelo biti opcija.



Pogled s istraživačkog broda na kanal u kanadskim vodama (Kanada, 2010.)

Kitovi u Tihom oceanu (Kanada, 2010.)


Dobitnica ste i stipendije Nacionalne zaklade za znanost za projekt numeričkog modeliranja neuobičajenih dinamičkih procesa u Jadranskom moru. Temeljem stupendije proveli ste i 9 mjeseci na studijskom boravku u Kanadi. Možete li nam ispričati nešto više o tom iskustvu?

U Kanadi sam boravila na Institute of Ocean Sciences kod profesora dr. Ricka Thomsona, iz čijih sam knjiga učila za ispite, i kod dvojice vrhunskih ruskih znanstvenika koji su odselili u Kanadu, dr. Alexandera Rabinovicha i dr. Isaaca Finea. Boravak u Kanadi je u najmanju ruku bio zanimljivo iskustvo. Znanstveno-poslovno, naučila sam puno toga, i o analizi podataka, i o meteorološkim tsunamijima i o numeričkom modeliranju. Privatno, ovo je bilo moje prvo pravo izbivanje iz Hrvatske. Mada sam mnogo putovala i ranije, od Azije do Sjeverne Amerike, a i u Španjolskoj sam provela tri mjeseca na Balearskom Otočju – također istražujući meteorološke tsunamije, boravak u Kanadi bio je uistinu odlazak na drugu stranu svijeta, daleko od svega. Prvih pet mjeseci živjela sam u drvenoj kućici u šumi. Svako jutro kućicu su posjećivali srne, zečevi i jeleni. Nakon toga, ipak sam se zaželjela civilizacije pa sam se s dečkom Dragom (koji je tada također doselio u Kanadu) preselila u Victoriju, glavni grad pokrajine British Columbia. Victorija je predivan grad veličine Splita. Tamo nam je bilo zaista lijepo. Puno smo putovali, planinarili i družili se s drugim privremenim stanovnicima. Jednom smo planinarili četiri dana uz zaljev Juan de Fuca, daleko od svake civilizacije. Svaku noć smo spavali u šatoru. Jedne od tih noći, dok smo se grijali uz vatricu, 100 m dalje od nas na obali potoka pojavio se crni medvjed. Te noći nismo najbolje spavali. U Kanadi mi se svakako najviše svidjela priroda. Zapadna obala Kanade, gdje sam bila, još uvijek je dobrim dijelom netaknuta ljudskom rukom, tamo još rastu tisuće godina stara stabla, a jeleni, zečevi, orlovi, pa čak i kitovi svakodnevna su pojava.


Studirali ste u Zagrebu, radite u Splitu, a tijekom karijere boravili u Kanadi. Što smatrate da su najvažnije razlike u hrvatskom i kanadskom obrazovnom i znanstvenom sustavu te koje biste kvalitete jednog i drugog sustava ovdje istaknuli kao važne?

U Kanadi mi se jako sviđa postojanje CO-OP programa. Studentima koji se za to odluče omogućeno je plaćeno obavljanje niza tromjesečnih praksi u raznoraznim državnim i privatnim poduzećima. Na institutu na kojem sam radila bilo je nekoliko CO-OP studenata. Neki od njih su prije prakse u institutu, dakle u znanstvenoj ustanovi, obavljali praksu u industrijsko-proizvodnim poduzećima. To je izvrsno jer studentima daje priliku da steknu raznoliko radno iskustvo i da lakše odluče što žele raditi kada diplomiraju. Smatram da takvi programi nedostaju Hrvatskoj. Velika prednost kanadske znanosti je i mnogo izdašnije financiranje. Ukoliko naprave dobar projekt, kanadski znanstvenici većinu toga što zamisle mogu i ostvariti. Na kanadskom dijelu Pacifika izgrađen je čitav podmorski eksperimentalni sustav, http://www.neptunecanada.ca/, s nizom instrumenata na morskom dnu. Ovaj sustav je jedinstven jer su svi izmjereni podaci o biološko-kemijsko-fizičko-inim parametrima na dubinama od 100 do par tisuća metara trenutno putem interneta dostupni svim zainteresiranim znanstvenicima diljem svijeta. To je još jedna dobra strana kanadske (a i američke) znanosti - većina izmjerenih podataka dostupna je svima.

Po meni je glavna prednost hrvatskog visokoškolskog obrazovnog sustava vrijednost koju ne smijemo zanemariti, besplatno obrazovanje. Što se tiče kvalitete studijskih programa u Hrvatskoj, komentirala bih samo fakultet na kojem sam studirala. Brojni profesori Fizičkog i Geofizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu su vrhunski znanstvenici i profesori i studijski program je jako dobar. Moje iskustvo s brojnih radionica i ljetnih škola je da hrvatski studenti fizike i geofizike u pravilu znaju mnogo više od svojih zapadnoeuropskih kolega. Nažalost, u mnogim slučajevima se ta prednost izgubi putem od fakulteta do renomirane karijere. A zašto, to je drugo pitanje.


“2009. godine nastupom na Laboratoriju slave dospjeli ste među 12 finalista ovog sve popularnijeg natjecanja. Duhovitom četverominutnom pričom "Kako je (skoro) počeo rat na mom otoku" opisali ste nastajanje vulkanskog otoka u Jadranu. Kako ste doživjeli ovo iskustvo i što biste preporučili mladim znanstvenicima i studentima koji se ove godine u travnju i svibnju natječu na spomenutom natjecanju?

Nastup na Laboratoriju Slave je bio jedno izvanredno iskustvo, od samog prednatjecanja u Splitu preko izvrsne dvodnevne radionice na Plitvicama pa do nastupa u prepunom kazalištu lutaka u Zagrebu. Iako je bilo puno treme pred nastup, sve je bilo toliko zabavno i u toliko pozitivnom duhu da bih se kad bih mogla svake godine prijavila. Mladim znanstvenicima koji se natječu bih preporučila da se u osmišljavanju nastupa prepuste mašti i kreativnosti, da se ne zamaraju pobjedom već da se opuste i uživaju u iskustvu. Ali svejedno, za dobar nastup najvažniji su dobra ideja, pravi spoj znanosti i zabave i dobro uvježban nastup. Preporučila bih budućim natjecateljima da čitav nastup prije samog natjecanja izvježbaju pred dobronamjernim kritično nastrojenim prijateljima.



Svitanje (Kanada, 2010.)


Da se ne bavite znanošću, čime biste se bavili?

Voljela bih se baviti nečim kreativnijim, kao što je fotografiranje, slikanje ili pisanje jer me to jako raduje i kad god uhvatim vremena i inspiracije bavim se time. Samo ne znam koliko bih dobro mogla od toga živjeti.


Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Jako volim putovati, a naročito s dečkom Dragom. Prije mjesec i pol dana smo bili u Tunisu, neposredno pred početak revolucije. Obišli smo tu zemlju od Mediterana do Sahare i jako nam se svidjela. Bilo je to posebno „veoma drugačije od Europe“ iskustvo. Kad smo u Hrvatskoj, vikendom uglavnom odemo na neku od planina, a kako smo trenutno u Splitu, najdraži su nam Mosor i Kozjak i naravno splitsko brdašce Marjan. Dok sam studirala u Zagrebu dosta sam volontirala, u Centru za terapijsko jahanje „Krila“ i u Crvenom Križu na programu razmjene igala za ovisnike. Oba iskustva su mi pomogla da naučim prihvaćati različitost i da postanem tolerantnija.

Ipak, čini mi se da se u posljednje vrijeme najčešće bavim izbavljivanjem svog crnog mačka More iz raznoraznih nevolja. Tako je danas skočio s našeg balkona na susjedov pa u nespretnom pokušaju bijega pao sa susjedovog balkona na balkon dva kata niže. U tom stanu naravno nije bilo nikoga pa je trebalo organizirati čitavu akciju spašavanja koja je uključivala penjanje po ljestvama, preskakanje ograda, bjesomučno mijaukanje i gomilu ljudi na prozorima koji su sve s veseljem promatrali.


*Sve fotografije ustupljene su ljubaznošću Jadranke Šepić, dipl. ing.

Printer Friendly Page Send this Story to a Friend


Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Komentari su vlasništvo korisnika. Biologija.com.hr nije odgovorna za njihov sadržaj.

Poveznice

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?