| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije


objavljeno 13.06.2011.

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”


Intervju: Doc. dr. sc. Zoran Tadić

Razgovarala: Jelena Likić



Rođen sam 18. travnja 1962. u Zagrebu gdje sam završio osnovnu i srednju školu te, 1986. godine, Prehrambeno-biotehnološki fakultet (PBF). 26. svibnja 1987. godine zaposlio sam se na PMF-u, u Zavodu za animalnu fiziologiju gdje i danas radim. Doktorirao sam 1992. godine na Prehrambeno – biotehnološkom fakultetu. Docentom sam postao 1999. godine, što sam još i danas. U početku, radio sam biologiju tumora i njihovih metastaza, nešto kasnije molekularnu dijagnostiku genetskih bolesti domaćih životinja, a danas radim ponašanje životinja, tj. integrativnu biologiju gmazova, što mislim raditi dok mi ne “pukne film“. Na dodiplomskom studiju predajem animalnu fiziologiju, na diplomskom ekofiziologiju životinja i ponašanje životinja, a na doktorskom studiju integrativnu fiziologiju i neuroetologiju. Hobiji: sociologija, epistemologija, filozofija znanosti, šetanje u prirodi, druženje s dobrom ekipom i gledanje ultrašund filmova, engleskih humorističkih serija, spavanje poslije podne (tzv. “ubijanje oka“), čitanje stripova, degustacija dobrih vina. Užasavam se: budala prefarbanih u intelektualce, lakiranih krumpira, reformi obrazovanja, kravate, izuvanja cipela prilikom ulaska u nečiji stan, pretjerane molekularizacije biologije, komercijalizacije znanosti i obrazovanja, izvrsnosti, autoriteta - NE PRIZNAJEM NITI JEDNOG!!!! Živim i radim.



Možete li nam u kratkim crtama približiti svoj znanstveni rad i interese, pojasniti na kojim projektima trenutačno radite te navesti tehnologije koje u svojem radu koristite? Što ili tko Vas je inspirirao na bavljenje znanošću?

Ja se bavim proučavanjem ponašanja životinja. Zapravo, ja se sve više bavim integrativnom biologijom gmazova, a najviše zmija. Zanima me kako gmazovi žive, kako osjećaju svijet oko sebe, kako doživljavaju ljude, koja osjetila koriste u različitim aspektima svojeg života. Posebno me ta pitanja zanimaju u zmija koje su vrlo razvijeni grabežljivci u u kojih je evolucija oblikovala tijelo na poseban način. U svojem radu najčešće koristim promatranja. Zmiju postavim u neku situaciju (npr. s plijenom) i promatram tj. snimim sve reakcije koje se događaju. Poslije to analiziram. Npr. ako im ponudim dva plijena različite veličine, kojeg će zmija odabrati? Ima li osjećaj gladi utjecaja na to i sl. Istraživanja imaju i komparativni značaj, jer u fakultetskoj zbirci ima raznih vrsta zmija koje se u svrhu istraživanja mogu koristiti. Ali, želite li dobiti odgovore na složenija pitanja, morate korisiti i složeniju opremu. Tako smo u istraživanjima obrambenih ugriza zmije zelene jamičarke (Cryptelytrops albolabris) koristili kameru velike brzine snimanja (engl. high-speed camera) jer inače taj aspekt ponašanja ne bismo mogli proučiti. Pošto na projekt dobivam novaca da njime možemo povremeno čak kupiti i dvije kuglice sladoleda u jeftinijoj slastičarni, u pomoć je uskočio naš vanjski suradnik dr. Anthony Herrel s Prirodoslovnog muzeja u Parizu. On se uglavnom bavi komparativnom anatomijom i morfologijom i ima takvu kameru, pa smo uspjeli snimiti što nas zanima. Iz te se suradnje rodio rad koji je objavljen u časopisu “Journal of Experimental Zoology“ koji objavljuje uglavnom radove iz integrativne biologije. Uredniku se svidio rad pa je od njega napravio tzv. priču za naslovnicu (engl. cover story) – moje zmije bile su na naslovnici siječanjskog broja! Njegovo je mišljenje da je rad jedan od prvih (ako ne i prvi) koji objašnjava neke biomehaničke odrednice arborealnih zmija. Arborealne zmije žive na drveću i grmlju, a taj je okoliš fizički jako složen i u njih su se zato razvile različite adaptacije u ekologiji, ponašanju, fiziologiji i morfologiji. Zato me one jako zanimaju. Mislim da je ovo prvi rad koji je objavio netko s Biološkog odsjeka PMF-a U Zagrebu, a da je postao cover story.

Osim ovoga, radi se i na prepoznavanju plijena u raznih vrsta zmija, kognitivnim sposobnostima zmija te na ekologiji domaćih vrsta zmija i guštera. Trenutno najviše na poskoku (Vipera ammodytes) i gušteru blavoru (Pseudopus apodus).
U prošlosti, ne tako davnoj, bavio sam se i dijagnostikom genetskih bolesti domaćih životinja i imunologijom tumora i metastaza.
Nikad me nitko nije inspirirao na bavljenje znanošću, to je valjda došlo samo od sebe, a ne znam kako. Možda je to poremećaj nastao kao posljedica nekog jačeg udarca u glavu, ne bih znao reći. Ono, ideš po ulici ispod one koso postavljene letve, krovopokrivaču nespretno ispadne crijep i – odjednom ti sine nevjerojatna ideja! To je to.
Ja sam se do sada u životu bavio različitim stvarima i prošao kroz različite škole i druge ustanove. U osnovnjak sam išao u školu „Nikola Luketić – Kozarčanin“ koja je kasnije promjenila ime u „Medvedgrad“. Onda me uništila reforma školstva koju je uveo zagvozdski vlaj zvan Stipe Šuvar. Prvo sam malo išao u Pedagoški obrazovni centar (POC) u Klaićevu. Danas je to peta gimnazija. Smučilo mi se od gomile štrebera u razredu i od vrlo nepedagoških nastavnika (nekoliko njih, ne svi!), a koji su imali epitet “genijalnih stručnjaka za svoj predmet“. U drugoj godini tzv. pripremnog stupnja, zbog sukoba s nastavnicom iz matematike i engleskog, prešao sam u Poljoprivredno-prehrambeni obrazovni centar (PPOC). Ta je škola bila na glasu kao škola za propalitete. Onda sam ja sam sebi rekao ovo: “Čuj, bolje ti je bit propalitet pa normalan, nego “normalan“, pa propalitet, i to mentalni.“ Mentalno je zdravlje najvažnije jer, ako zakaže, odnesu te u zavičajnu umobolnicu iz koje se jako teško izlazi. A ja sam već onda odlučio ne biti pacijent zavičajne umobolnice. U toj školi mi je bilo super, svi su nastavnici bili više-manje normalni. Doduše, našlo se nekoliko zanimljivih - a la seksom opterećena profesorica iz biologije (uh, ta biologija!!!) i jedna napuhano prestoga profesorica matematike, ali ajde.
Onda se nakon druge godine trebalo odlučiti gdje dalje jer u šuvaricama ste imali tzv. pripremni i završni stupanj srednjeg obrazovanja, sustav 2 + 2. Ja fakat nisam znao gdje ću i što ću. Zapravo, htio sam nešto biološko ili kemijsko, ali to ni za živu glavu nisam smio spomenut doma jer bi mama i baka počele vrištati da što ću s biologijom, gdje ću posla poslije nać, biologe nitko nigdje ne cijeni. Samo mi je tata rekao: “Sine, idi studiraj što hoćeš, nešto će se već nać kao posao.“ Kad sada o tome mislim, a sada sam nešto malo pametniji, mislim da su one na neki način bile u pravu. Nekako sam se, a da ni sam ne znam kako, odlučio za tehničku školu “Nikola Tesla“ koja se onda zvala Obrazovni centar za automatiku, energetiku i procesnu tehniku (OC AEPT). Tu sam, u potpuno muškom razredu, bio 3L i 4A2. Bilo je to doba vrhunca novog vala (1979 – 1981), plazili smo po kojekavim koncertima (Azra, Film, Haustor, Električni orgazam, Idoli, Buldožer i sl.), išli na matineje u SC za vrijeme nastave itd. Nastavnici nisu baš znali što je to pedagoško ispitivanje pa smo kod većine ocjene dobivali nekim čudnim načinima. Posebno bih želio istaknuti inž. Antu Rajčića koji nas je, pod izlikom da nas uči pedantnosti, tjerao detaljno crtati npr. prednju ploču osciloskopa tušem na paus papiru. Pa ako mu se nije svidjelo (a u 80% slučajeva nije mu se svidjelo!), sliku bismo morali ponoviti šest ili čak deset puta! A sve da nas, je li, nauči pedantnosti! Sigurno im je pobjegao iz one zavičajne umobolnice, naglo iskočio kroz nezaštićeni prozor i utekao u OC AEPT. Ali za ekipu iz razreda vežu me neizmjerno pozitivne emocije. Bili smo poznati po tome što je svaki dan izostajalo barem 3 – 5 učenika, a često i preko 10 i to u razredu od 30 učenika. A posebno smo bili poznati po tome što smo znali kolektivno “izmarkirati“. Mislim...je li...kad je vani novi val, što ćeš u školi? Ja sam do kraja četvrte godine imao 36 neopravdanih, ali me nisu mogli izbaciti, jer tko će izbaciti van čovjeka s prosjekom 4,6 (jedan od najviših u cijeloj školi)? Zbog masovnih izostanaka razrednica Ana Anđelić odricala nas se dva puta pa nas je preuzimao profesor Veljko Tomić.
Onda su me, poslije četvrte godine, spakovali u JNA u Sloveniju. Prije toga sam upisao Elektrotehnički fakultet (ETF), a kao rezervni sam fakultet uzeo Prehrambeno – biotehnološki fakultet (PBF) jer je, ako se sjećate, biologija bila moja velika ljubav, pa da baš ne bude čista biologija, uzeo ja BIOtehnologiju. I tu je bilo problema, jer mi je netko (a sad se ne mogu sjetiti tko) došao doma s viješću, a valjda je to onda bila najnovija vijest, da zna neke biologe i da rade u – Šimeckom (tvornica obuće op. au.) i da ne mislim valjda ići raditi u Šimecki? Reko, ma kakvi, ja mislim u “RIZ“, zato i mislim upisat ETF. I to sam upisao, a bila je onda na taj fakultet neviđena navala. Kao, elektronika je budućnost, uvijek će biti posla itd. Valjda su mislili da će Hrvatska, prije ili kasnije, ispaliti raketu u svemir pa će im trebati gomila elektroničara za to. Kako sada stvari stoje, mislim da će Hrvati prije “ispaliti“ na živce nego raketu! Uglavnom, upisao sam ETF, a položio sam i prijamni ispit na PBF-u, ali ga nisam upisao i otišao u vojsku. Jedne noći mi je u snu, u Pivki, došao onaj patuljak koji vam i inače dođe u snu i – BANG – raspalio me po glavi ovećim batom! Uto je dežurni, u 5 ujutro, viknuo “Ustaj vojsko“, ja sam iskočio iz kreveta te, pod dojmom onog patuljka, sam sebi rekao: “Eeeee, Zorane, nećeš ti na eletrotehniku, ti ćeš na biotehnologiju!!“ Uglavnom, pustili su me iz vojske pisat ponovno prijamni (jer se prošle godine nisam upisao!) i tako sam završio, nakon četiri godine studija (1982 – 1986) biokemijsko inženjerstvo, s prosjekom 4,52 i postao diplomirani inženjer prehrambene tehnologije. Zašto nismo postali diplomirani inženjeri biokemijskog inženjerstva, Bog će ga sveti znati. Inače, sa studija se sjećam jedne pričice koja će biti zanimljiva biolozima: radili smo vježbe iz tehnoloških operacija, na drugoj godini, koje nam je vodio Zoran Đaković. U jednom sam mu trenutku rekao da je moja najveća ljubav biologija. “Uh, ma kud baš biologija“ – reče on – “znam biologa koji radi u Šimeckom!“ Diplomski sam napravio na Zavodu za biokemiju, ali mi se nikako nije sviđao karakter izvjesnog Slobodana Barbarića pa sam odlučio tamo ne ostati i ne raditi doktorat. Mislim da mi je to jedna od najboljih odluka u životu jer bi, da sam tamo ostao, vjerojatno dan-danas još radio doktorat. Dok sam radio diplomski na biokemiji, upoznao sam izvjesnog Joška Žuvanića koji je vodio zastupstvo firme LKB. On me spojio s prof. Ivanom Bašićem sa Zavoda za animalnu fiziolgiju na PMF-u kod kojega sam još na četvrtoj godini slušao dio imunologije, a na to su me nagovorili Krunoslav Brčić – Kostić i Nenad Pešić koji su studirali biologiju. Otišao ja na razgovor s Bašićem i – primilo me! I još me tamo drži! Prvo sam radio dio doktorata na institutu “Max Planck“ u Minhenu (1988 – 1989) na molekularnoj biologiji virusa hepatitisa B, doktorirao sam na PBF-u (1992), jer PMF nije htio da izravno doktoriram kod njih, iako je to i onda bilo moguće. Onda sam na poslijedoktorsko usavršavanje otišao na godinu i nešto u Indianapolis u SAD (1992 – 1994), na Krannert Institute of Cardiology. Tu sam konačno omirisao pravu fiziologiju, znanstveno i nastavno, i u nju se doživotno zaljubio – radio sam fiziologiju atrijskog natriuretskog peptida korištenjem transgenskih miševa. Međutim, meni neki vrag već tamo nije dao mira i počeo sam razmišljati što ću i kako ću kad se vratim, jer se to nije moglo raditi u Hrvatskoj. Oduvijek sam bio lud za zmijama, još od vrtića lovio sam po barama i potocima bjelouške i sanjario kako ću, kao veliki, raditi nešto s njima. Pa mi pade napamet da se, dok sam još tamo, povežem malo s biolozima koji rade na zmijama i pitam ih bi li se isplatilo raditi ponašanje zmija. “Ooooooooooooo, u svakom slučaju, to je vrlo neistraženo područje“ – odgovoriše oni. I tako sam ja, kad sam se vratio, polako napravio zbirku zmija, koja je postala funkcionalna negdje 1999. godine. Ostatak znate. I sada vidite da sam u životu svašta radio i posvuda se potucao i uopće mi nije žao što sam prošao kroz tehničku školu i Prehrambeno - biotehnološki fakultet jer naučili su me tehnički, odnosno matematičko-logički razmišljati, a to je često jako važno u području biologije kojim se bavim. I naučili su me da se ne treba bojati matematike te da je ona jako potrebna, čak i biolozima. A to što sam se posvuda potucao, ne znači da neću još. Naprotiv. Ja još nis svoje zadnje rekel!


Oprema za testiranje brzine obrambenih ugriza arborealnih zmija ljutica


U koje se znanstvene svrhe zmije drže i proučavaju u laboratorijskim uvjetima? Možete li navesti neke konkretne prednosti koje građani od ove vrste proučavanja imaju?

Na zmijama u zatočeništvu možete raditi jako puno stvari, samo morate imati dobru ideju. Možete raditi od kemijske ekologije, genetike ponašanja, kvantitativne genetike pa sve do termalne biologije, energetike i njezinog učinka na visokoadaptivna svojstva (engl. life-history traits). Mogućnosti korištenja zmija u laboratorijskim uvjetima su neizmjerne, a idu od ekologije do neurofiziologije. Stvar je olakšana time što se većina zmija lako održava i razmnožava u zatočeništvu.

Konkretnih prednosti, odnosno koristi od proučavanja zmija nema. Ovakva proučavanja su fundamentalna, tj. temeljna i nemaju svoju primjenu, barem ne izravnu. Neki su testovi koji se rabe u proučavanju kemijske ekologije zmija bili temelj za razvoj nekih testova koji se rabe u testiranju djece s poteškoćama u mentalnom razvoju na različite okuse. Ali, meni uopće nije jasno zašto je pitanje ovako sročeno? Zar baš sve u znanosti MORA imati izravnu primjenu? Te ideje promovira neoliberalni kapitalizam! U neoliberalnom kapitalizmu sve se mora komercijalizirati, sve se mora moći prodati, sve mora imati primjenu!!! Postoji tzv. primjenjena znanost, ali i temeljna znanost, koja nema izravne primjene, barem ne odmah. A hoće li nešto što je dio temeljnih znanosti ikada imati primjenu, to nitko ne zna. Možda hoće, a možda i neće. Putevi znanstvenog promišljanja su često nepredvidljivi. Ja sam veliki protivnik opće komercijalizacije znanosti. Prevladavajući način razmišljanja neoliberalnog kapitalizma je da je sadašnja razina temeljnih znanja sasvim dovoljna da bi čovjek imao ugodan život. A temeljna su istraživanja skupa te često imaju nepredvidljive i neprimjenjive rezultate. Pa se kapitalizam vodi mišlju da takva istraživanja budu jako ograničena, po mogućnosti na manji broj jačih sveučilišta u svijetu. Ostali bi trebali raditi primjenu, biti “znanstveni obrtnici”.


Među općom populacijom ponekad se može čuti sljedeće pitanje - zašto znanstvenici zapravo proučavaju ponašanje životinja?

Znanstvenici proučavaju ponašanje životinja iz različitih razloga. Mnogi proučavaju ponašanje životinja zato što ih životinje i njihov život sami po sebi zanimaju. Kada bi se novac u znanosti usmjeravao prema tome što zanima obične ljude, proučavanje ponašanja životinja dobilo bi sigurno najviše novaca, jer svi vole gledati dokumentarce sa životinjama. A u temeljima takvih emisija je proučavanje ponašanja životinja. Ono što nam npr. BBC objasni u nekoliko rečenica i/ili minuta filma zahtjeva mjesece pa i godine strpljivog proučavanja životinja na terenu i/ili u laboratorijima, ali to se u emisiji ne vidi.

Ponašanje životinja ima primjenu i u neurofiziologiji, odnosno u razumjevanju kako rade naš živčani sustav i naša osjetila. Proučavajući živčane sustave životinja saznali smo mnogo o tome kako radi naš živčani sustav. Osim toga, životinje imaju neka osjetila koja ljudi nemaju i koja smo tek nedavno počeli razumjevati. Znadete li da mnoge ptice imaju osjetilo zemljinog magnetizma u desnom oku, ali i u korijenu kljuna? Njihovi su mehanizmi rada potpuno različiti, a pomoću njih se ptice mogu orijentirati tijekom migracija. Međutim, kako ptice “vide”, tj. osjećaju zemljino magnetsko polje još se ne zna. Odnos živčanog sustava i ponašanja životinja proučava grana koja se zove neuroetologija i vrlo je živa grana znanosti.

Ponašanje životinja našlo je primjenu i u zaštiti životinja i znanosti o okolišu jer se u nekih životinja promjene u ponašanju mogu povezati npr. s pojavom toksičnih kemikalija u okolišu. Potrebno je poznavati ponašanje životinja kako bismo stvorili efikasne sustave aktivne zaštite životinja, a da se pri tome ne remete njihove temeljne potrebe i način života.

Ponašanje životinja povezano je i s dobrobiti životinja jer se, poznavajući ponašanje neke vrste životinja, mogu kreirati bolji uvjeti u kojima će, zbog različitih razloga (zoološki vrtovi, veterinarski privremeni smještaj i sl.), biti smještene u zatočeništvu. Mnogi znanstvenici proučavaju kako pojedina ponašanja ili njihove odrednice povezati s individualnim i društvenim ponašanjem ljudi. Jedino je šteta što neoliberalni kapitalizam zaštita okoliša baš previše ne zanima, odn. zanima ga vrlo selektivno. Ili kao tzv. “lip service” ili kao aktivnost koja će isključivo donijeti dobit, a primarna neće biti zaštita i dobrobit životinja, odn. bit će primarni neki drugi ciljevi i razlozi. Zato mnoge velike korporacije i ulažu u zaštitu okoliša: vrlo lijepo izgleda prema van, a iza se skrivaju drugi ciljevi. Ne tvrdim da su sve velike tvrtke takve, ali dosta ih je takvo.


Što je to etogram i u koje se svrhe koristi? Možete li nam dati neki primjer iz RH kada je izrada etograma pomogla u rješavanju konkretnih problema u široj javnosti?

Etogram je popis svih ponašanja koje neke životinja izvodi. Etogrami se danas više uglavnom ne objavljuju kao znanstveni radovi, ali su neophodni ako želite početi proučavati ponašanje neke slabo poznate životinje. Da biste uopće bilo što započeli, morate znati sva ponašanja te životinje – morate napraviti etogram. Pošto u Hrvatskoj ponašanje životinja ne postoji kao znanstvena disciplina, nema primjera primjene etograma u rješavanju nekog problema, ni u široj ni u užoj javnosti. Toga neće biti još jako dugo, možda neće biti nikad.

Da pojasnim čitateljima moju tvrdnju da u Hrvatskoj nema proučavanja ponašanja životinja. Da bi se ponašanje životinja barem započelo proučavati, mora postojati kritična masa znanstvenika koji se time bave. Te kritične mase nema! Ja sam, NAŽALOST, jedini koji se u Hrvatskoj bavi proučavanjem ponašanja divljih životinja, i to gmazova. To ne znači da neću podržati i poduprijeti neki studentski ili doktorski projekt koji će pokrivati i neke druge životinje, a meni će osobno biti zanimljiv, ali temeljno područje mojeg zanimanja su gmazovi, posebice zmije. Nitko nikada nije sustavno radio ponašanje na sisavcima, pticama, vodozemcima i ribama, a o beskralježnjacima da i ne govorim. A jedna lasta ne čini proljeće. Tako će biti još jako dugo, sve dok u Hrvatskoj ne bude 4 – 5 znanstvenih skupina koje će se isključivo baviti ponašanjem životinja. Žalosno, ali vrlo istinito i realno.


Testiranje mladih zmija na reakciju na različite mirise


28. lipnja 2008. dogodio se jedan od najvećih incidenata u Vašoj profesionalnj karijeri. O činjenici da ste bacili 41 zmiju, azijsku zelenu jamičarku, u kanalizaciju, nakon čega je jedna jedinka preživjela i isplivala u toalet fakulteta te preplašila čistačicu, izvijestile su sve veće dnevne novine, internetski portali i televizije u zemlji. Nailazili smo tako na osuđujuće naslove, grube komentare te različite epitete kojima su vas krasili novinari i javnost. S obzirom na poznatu novinarsku maniru senzacionaliziranja tekstova i jednostranog osuđivanja, sada, kada su se stvari smirile, Prekršajni sud odobrio Vašu žalbu na ranije osuđujuću presudu, a nova fakultetska garnitura stala je u Vašu obranu, možete li iznijeti svoju stranu priče te pojasniti okolnosti, uvjete rada i druge elemente koji su doveli do ovoga incidenta?

To uopće nije bio problem zmija, to je bio problem međuljudskih odnosa iz kojeg sam ja izišao s nešto modrica, izudaran, ali sve su zmije na broju, usprkos nastojanjima nekih da ih izbace. Ja sam zaista napravio veliku pogrešku bacivši zmije u WC, za to nema opravdanja, ali sam to i priznao. A reakcije su bile vrlo neprimjerene, posebno s mojeg Zavoda. Stvar se zakomplicirala činjenicom da se tadašnja predstojnica jako teško nosila sa složenim društvenim situacijama, posebice kriznim. Ona se i inače loše nosi s takvim situacijama, pa ova moja nije bila iznimka. Ne radi ona to namjerno, ona je jednostavno takva. Takva se rodila i tu nema pomoći. Tadašnja pročelnica odsjeka prof. Biserka Nagy sama je izmjenila odluku kolegija. Kolegij je zaključio da me se ozbiljno upozori, a ona je tadašnjem Dekanu PMF-a prof. Ivanu Habdiji proslijedila dopis u kojem se traži da me se prijavi najbližoj policijskoj stanici. Prof. Habdija je odmah tražio da me se pošalje pred etičko povjerenstvo PMF-a pa sam tamo i završio. Oni su bili sasvim normalni i oslobodili su me odgovornosti, tj. zaključili da nisam etički odgovoran, za takve je stvari odgovorna veterinarska inspekcija. Dan nakon etičkog povjerenstva održan je izvanredni sastanak vijeća Biološkog odsjeka na temu držanja opasnih životinja. Tu se nisu mogli dogovoriti što će s mojim zmijama, jer nije bilo kvoruma, pa je sljedeći dan pročelnica odsjeka poslala e-mailom kružno pismo da se ljudi izjasne podržavaju li držanje samo domaćih otrovnica. Pazite, glasovanje mailom! To je 200% protuzakonito! Ja nisam bio na tim sjednicama jer sam se vucarao po doktorima, nastojeći sniziti od stresa povišeni tlak, kolesterol i šećer. Onda se pojavila veterinarska inspekcija, ne jedna nego dvije, dan za danom. Prvo gradska, a onda državna i obje su zaključile da su životinje sigurne. E tu sam onda shvatio da dobivam bitku i da sad sve ovisi o meni. Naravno, u takvoj sam se situaciji morao savjetovati i s odvjetnikom, koji mi je dao par odličnih savjeta kako se postaviti. Savjetima mi je jako pomogao i prof. Damir Lučanin sa Zdravstvenog veleučilišta koji je psiholog i koji je odmah shvatio u čemu je problem, tj. u kojem zecu leži grm. Dekan sad više nije znao što će pa mi je napisao da u roku od 7 dana moram sve neautohtone zmije otrovnice ukloniti iz prostora Zavoda za animalnu fiziologiju jer će me inače prijaviti nadležnom državnom odvjetništvu. Onako usput, napisao mi je i opomenu pred otkaz, zbog ugrožavanja ljudskih života. Meni ni na kraj pameti nije bilo da zmije uklonim jer se i iz space shuttlea vidjelo da se tretman ove moje pogreške pretvara u mobbing. A ja sam odlučio da im ne dopustim taj luksuz da me mobiraju. Ni zavodu, a ni dekanu. Naravno, negdje u pola priče pojavili su se i novinari, jer se sve to odvijalo tijekom srpnja 2008. godine. U tijeku je bila sezona kiselih krastavaca i to je bila odlična priča za novine i TV, posebno privatne TV. Pisali su i govorili svašta, NOVA TV je počela prilog rečenicom “skandal na PMF-u” i sl. U nekim novinama (ne sjećam se kojim) intervjuirali su neku bakicu u parku na trgu Mažuranića koja o tome pojma nije imala, ali kad su joj saopćili da će zmije uskoro navaliti, ona je izjavila da više nikada neće ići u taj park da joj ne pojedu psa. Za vašu informaciju, živa zmija pronađena u WC-u imala je 13 cm! Ja sam tada naučio kako komunicirati s medijima i što reći u kojem trenutku.

Ali, najbolji su bili nepoznati ljudi na ulici! U razdoblju od 25 dana, koliko se to dugo odvijalo, na cesti me zaustavilo 17 ljudi, meni potpuno nepoznatih i svi su rekli otprilike ovo: “Ja sam malo čitao i razmišljao o tome i, znate, vama to netko smješta, netko vas se želi riješiti, nekom smetate, vi ili vaš rad, nešto želi od vas, a vi mu to ne date i zato je to tako.” Pazite, 17 ljudi, svi na dlaku isto kažu! Naravno da je bilo tako, moji dragi kolege zaključili su da imam previše prostora, da mi je prof. Bašić, pošto sam njegov ljubimac, dao previše prostora i da mi to sada, kada on više nije predstojnik treba oduzeti, ako ne milom, onda silom. I moja im je greška došla ko as na desetku. Pa su se onda požalili tadašnjem dekanu, prof. Ivanu Habdiji. A on me ionako baš nije jako volio. Zapravo, koga je on ikada volio? Jedan njegov kolega sa zoologijskog zavoda opisao ga je ovako: “Mali Ivica ujutro mrzi sebe, a popodne i ostatak svijeta.” Onda je došla jesen, pa je krajem 9. mjeseca došlo do smjene dekana i od onda se više apsolutno ništa nije događalo!!! Prije toga smo imali završni sastanak, novi i stari dekan, kolege sa zavoda, predstojnica zavoda, pročelnica, povjerenik za sigurnost na fakultetu, član etičkog savjeta Sveučilišta s PMF-a i još neki. Dekan u odlasku je svima dao da nešto kažu, a kad je došao red na mene, onda mi je oduzeo riječ. Onda sam ja rekao da ću sada JA govoriti, a ako mi se ne dopusti, onda ću nasilno raspustiti sastanak. Ja sam u tom trenutku bio spreman sve ih izbaciti van iz prostorije, da mi nisu dali govoriti. Ali je prof. Zlatan Bajraktarević, član sveučilišnog etičkog vijeća, vidio kamo to ide, pa je rekao da mi se mora dopustiti govoriti. Pa sam onda i ja rekao svoje, a posebno sam naglasio da zmije ne mislim uklanjati, pa je prof. Habdija primjetio da, ako mi netko tko je viši od mene po rangu, nešto naredi, to se mora bespogovorno poslušati. Valjda, kao u vojsci. Moš mislit! Pogotovo u akademskoj zajednici, punoj mobera. Uglavnom, zaključili smo da ćemo izraditi zapisnik, poboljšati uvjete držanja zmija i to je onda bilo to. Čiča miča – gotova priča.

Rezultati svega toga su sljedeći: ja sam sve preživio, s nekoliko udaraca i modrica, ali živ i sa svim zmijama. Zaradio sam i opomenu pred otkaz na koju sam posebno ponosan, to je pravi trofej, ko jelen kapitalac. Predstojnica je bila izmrcvarena do kraja, ali svaka joj čast, jer je ipak sve izdržala i čak me, iako nespretno, pokušavala braniti. Moji su kolege shvatili da se stvari ne rade nasiljem jer im se to ne isplati i da će se u budućnosti lijepo ophoditi sa mnom, odnosno uzajamno ćemo se lijepo ophoditi. Ja sam prihvatio najveći dio njihovih savjeta pa sam smanjio zbirku zmija na broj koji je između jedne trećine i jedne polovine broja zmija prije ovog incidenta, nabavio sam i sve antiserume za liječenje. Jedino što im nisam mogao izaći u susret je da im nisam mogao dati prostor. Pazite, “nisam mogao”, ne “nisam htio”. Jer, ja bih im dao prostor, kad bi mi znanstvena produkcija pala čak i na 20% sadašnje, a ona nije jako velika. Međutim, da sam im dao prostor, više ne bih mogao ništa raditi, produktivnost bi pala na nulu, a to si ipak ne smijem dopustiti. Uostalom, i bez tog prostora ta skupina objavljuje između tri i pet znanstvenih radova godišnje, a to je za grupu te veličine stvarno odlično i vrlo su produktivni. Što se tiče njihovog mišljenja da sam bio ljubimac prof. Bašića, tu su djelomično u pravu jer se prof. Bašić prema meni ponekad stvarno odnosio očinski. Ali on je bio tip oca “volim te, al me ne traži novac, jer ga dobit nećeš”. Tako da ja od 1993. do 2006. godine nisam vidio ni lipe. Platio mi je dvije avionske i jednu kartu za vlak, ostalo ništa. Sve sam zmije osobno platio od svoje plaće, sve sam kaveze sam kupio ili napravio od materijala koji sam opet sam kupio. U zbirci zmija sve je moje. Oni su valjda mislili da ja dobivam pare, a oni ne, a ja dobio koliko i oni - ništa. Istina, imao je on razloga da me barem na riječima podrži: projekt “Utvrđivanje statusa gena za malignu hipertermiju u svinja” sam ja osmislio i napisao, on o tome nije pojma imao, sve je moja izvedba i ideja. Za to je dobio 70.000 kuna godišnje na projekt. Ja sam od toga vidio 0 kuna. Da je profesor bio pametan, mogli smo na Biološkom odsjeku imati na državnoj razini registrirani laboratorij za genetska testiranja domaćih i divljih životinja. Ja sam, preko nekih svojih veza, došao vrlo blizu toga, tj. mogli smo to onda relativno lako ostvariti. Zamislite koji bi se novci slijevali na Biološki odsjek od toga! Ali on je bio plodan čovjek i to ga je vrlo mučilo. Naime, osim što je bio plodan znanstvenik, bio je plodan i u biološkom smislu pa je morao plaćati alimentaciju u SAD. Ogromnu svotu. To sam slučajno saznao kad je profesor umro. Tako da je većina projekata Ministarstva znanosti (MZOŠ) otišla u podizanje malih amerikanaca. Tko kaže da MZOŠ nije humanitarna organizacija? Podržavao je populacijsku politiku u SAD, a da ni sam to nije znao.

A prof. Habdiju su, početkom ove godine, upokojili, tj. otjerali u penziju. Kažem “otjerali”, a ne “poslali”, jer ga je njegov matični zavod (zoologija) zaista otjerao. Na zoologiji mnogi su tri metra u zrak od sreće skakali kad je otišao, umalo su vatromet organizirali. Ja se uopće nisam veselio pa su se malo čudili. Ne veselim se nikad tuđoj nesreći. Ali žalosno su ga izbacili, a vi se zapitajte zašto. Jedino je nezgodno u svemu što je veterinarska inspekcija ipak napravila prijavu da smo radii pokuse bez da smo ih prijavii nadležnoj službi pa smo završili na Prekršajnom sudu. Što se tiče toga da je sud uvažio našu žalbu, to ne znamo, jer smo uložili žalbu na presudu prostupanjskog prekršajnog suda, pa čekamo novo ročište na Višem prekršajnom sudu. Stvar se još razvlači po sudovima, a sad je već prošlo tri godine od tog incidenta. Da je bilo razuma, svega toga ne bi bilo.


Mlade zelene jamičarke


U vrijeme incidenta, uz neadekvatne uvjete rada, često ste spominjali i loše vođenje Fakulteta, kao i pojedine loše međuljudske odnose. Je li se ovo stanje sada promijenilo i u kojoj mjeri? Kako je danas raditi na Biološkom odsjeku PMF-a?

Zanimljivo je raditi na Biološkom odsjeku PMF-a. Da bi sve to shvatio i preživio, moraš imati razvijenu socijalnu inteligenciju. Ako to nemaš, nije dobro. To je zato što su međuljudski odnosti poprilično poremećeni. Mislim da vas neće previše utješiti činjenica da su, u odnosu na neke fakultete, ti međuljudski odnosi osrednje poremećeni. Ima, naime, i puuuuunoooo gorih, ljudi rade vrata do vrata i godinama ne razgovaraju, ne pozdrave se kad prođu jedan kraj drugog, na nekim je fakultetima bilo i tučnjava itd. Na Biološkom odsjeku toga nema, ali je nerazumjevanje, nedostatak komunikacije, pa čak i mržnja pogolema. Ovo sadašnje stanje nije posljedica pojave novog pročelnika, kako to neki tvrde, nego posljedica dugogodišnjih događaja koji su se tu odvijali barem 50 godina, ako ne i dulje. Kao što ni događaji u našem društvu nisu posljedica sadašnje vlasti, nego slijed dugogodišnjih događaja koji sežu i do sredine 19. stoljeća. Bahatost, nerazumjevanje mlađih, pokušaji da se “argumentum ad bacculum” od nekoga nešto dobije/spriječi ga se u nečemu, mentalno nasilje (dakle, ipak NEMA fizičkog!!). To se radi godinama. Godinama su stariji profesori provodili nasilje nad mlađima, bez ikakve odgovornosti jer “oni su profesori i mlađi ih moraju bezpogovorno slušati”. To sam godinama gledao i na svojem Zavodu. Međutim, svi su oni u penziji ili su umrli. Mogli su raditi što su htjeli godinama, svakog maltretirati i nitko ih nije za ništa pitao, svi su morali biti kuš jer akademska zajednica vladajuće strukture nikada nije posebno zanimala. Na znanost i visoko obrazovanje se na ovim geografskim širinama uvijek gledalo kao na potrošnju, a ne kao na vrijedni izvor znanja i novih tehnologija. Tako je bilo prije, u K & K monarhiji, u staroj i novoj Jugoslaviji, tako je i sada. I zato je komunistička vlast dala profesorima pravo da budu apsolutni profesori, dala im neke male novce da nešto prčkaju i da budu politički tihi, da se ne bune i da imaju u svojem malom carstvu apsolutnu vlast. Što su oni obilato koristili. Malo su radili, puno maltretirali, svi su potčinjeni šutjeli jer, ako si bio dobar, možda se i ulizivao nekom, nešto malo radova objavio, onda si mogao očekivati da ćeš i ti, nakon određenog broja godina, postati profesor. Međutim, vremena se mijenjaju i ljudima je bilo dosta takvih ljudi, takvih pročelnika Biološkog odsjeka. Pa smo izabrali mladog pročelnika koji je u prvom mandatu izabran ogromnom većinom glasova. Čovjek je prilično dobar znanstvenik, radi vrlo modernu znanstvenu granu (računalnu biologiju) i svakako razumije što je znanost. Jedna od točaka u njegovom programu rada bila je i promjena nastavnog plana i programa. Dakle, stvaranje nastave moderne biologije, prilagođene potrebama tržišta kakvo postoji u vrlo razvijenim zemljama. Pazite, rekao sam razvijenih zapadnih zemalja, ne svih zemalja EU! Onda je jedan naš kolega iz Norveške napisao prijedlog kako bi ta biologija trebala izgledati. To je svakako vrlo moderni nastavni plan i program, s jako puno matematike, fizike i kemije na prvoj godini. Sličan plan imaju mnoga sveučilišta vani. Bio je to samo prijedlog, ali je izazvao trenutnu eksploziju, otprilike ekvivalentnu omanjoj nuklearnoj. Većina ljudi je podivljala od bijesa jer nigdje nema predmeta tzv. “klasične” biologije. Nema ih skoro nigdje ni vani. Oni su smješteni na višim godinama biologije. Glavni je argument bio da to nije više ona stara biologija (i nije!), da nema “njihovih” predmeta na prvim godinama (i nema, smješteni su na više godine!), da “takva biologija nije primjerena potrebama našeg društva i da je poslodavci neće prepoznati tj. ona neće davati znanja koja poslodavci traže od biologa”. Ovaj zadnji argument vrlo je zanimljiv i o njemu sam jako puno razmišljao. Zaista nitko neće prepoznati takvu biologiju od poslodavaca koji zapošljavaju ekologe. Samo, tko zapošljava ekologe? Njih uglavnom zapošljava Državni zavod za zaštitu prirode i Državna uprava za zaštitu prirode, Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja, pokoja tvrtka za deratizaciju, nešto ih je u privatnoj tvrtki “Oikon” i u nekim sličnima i – to je to”. Za ekologe nema mjesta pod hrvatskim suncem. Ne znam kakva znanja ekolozima trebaju u privatnim tvrtkama koje se bave okolišem, ali biologija za kakvu se zalaže pročelnik zaista neće proći u državnim ustanovama i tvrtkama. Definitivno! Njima uglavnom ne treba vrsta znanja koja bi se novim programom prezentirala studentima. Ovime uopće ne želim reći da su gore navedene državne ustanove i tvrtke pune neznalica i da rade zastarjele stvari. Upravo suprotno, ima tamo vrlo pametnih ljudi, a te ustanove i tvrtke obavljaju vrlo važne poslove. Međutim, one se temelje na tzv. “klasičnoj” biologiji. To što takve biologije skoro da i nema više u razvijenim zemljama zapada, druga je priča. Ali, kod nas te ustanove s takvom biologijom dobro funkcioniraju. Naravno, normalno bi bilo da se i one prilagode novom konceptu biologije, ali možete li to očekivati od državnih ustanova i tvrtki? Vjerojatno da, ali za to treba jako puno novaca (i vremena!), a toga ova država nema. Stoga argument da naši ekolozi neće biti prepoznati na tržištu rada čak i stoji. Neće! Njima treba puno klasične botanike i zoologije već na prvim godinama studija da bi ih državne ustanove i tvrtke mogle uklopiti u svoj koncept rada, iako to nema nikakve veze s modernom biologijom u zapadnim zemljama. Kada se koncept rada tih ustanova bude promjenio, mi ćemo onda mijenjati nastavni plan i program. Zapravo ćemo tada jednostavno biti prisiljeni na to. Mijenjanje nastavnog plana, bez da postoji adekvatna nadgradnja u koju se takva biologija može uklopiti, nema nikakvog smisla. Dapače, vrlo je štetna jer će se razoriti i ono malo biologije koja još postoji. Drugi, vrlo veliki, problem takvog nastavnog plana je ovo: da bi takav moderni nastavni plan dobro funkcionirao, nastavnici moraju držati temeljne predmete (npr. matemetiku, fiziku, kemiju) prilagođene biolozima. Sumnjam da će oni to učiniti. Zapravo, oni će učiniti ovo: deklarirat će da takvu nastavu drže, to će i pisati u nastavnom planu i programu, ali će u stvarnosti držati sve po starom. To je još gore nego da nastavni plan ostane po starom. Kao primjer za to ispričat ću vam priču s jednog fakulteta gdje je profesor odbio držati studiju prilagođen temeljni predmet na prvoj godini. Jer studentima “neće škoditi da sve čuju”. Kad su ga zamolili da drži prilagođenu nastavu, u novinama je izjavio da se na njega vrše pritisci zbog njegovih političkih stajališta. I tako se predmet drži po starom, nitko mu ništa ne može. Najgore bi bilo moderni nastavni plan silom nametnuti! Ljudi bi ga stalno tiho sabotirali, kao onaj profesor. Stvari bi postale još gore nego što su sada i potpuno se raspale. Na ovim geografskim širinama stoljećima je nasilje svim sredstvima najnormalniji način ponašanja. Pa je onda i otpor nasilju svim sredstvima sasvim normalan način ponašanja. Nasilno nešto uvedite/napravite i ljudi će to, tiše ili glasnije, sabotirati i sve će propasti. Isti je problem s bolonjskim procesom i to na cijelom sveučilištu. Formalno, sve je provedeno u redu. Realno, ljudi se nisu prilagodili bolonji, nego su bolonju prilagodili sebi, ne mijenjaju način predavanja, stvoreni su novi predmeti i nastavni programi za udomljavanje nastavnika i sl. To nije bolonja, ali ljudi pravu bolonju sabotiraju. Na PMF-u još i manje nego na nekim drugim fakultetima, vjerujte mi. Ljudi na Biološkom odsjeku većinom odbijaju takav novi nastavni plan i to je činjenica koju treba prihvatiti, bez obzira što je to dugoročno možda i vrlo loše za hrvatsku biologiju. Ne možeš ljude silovati jer će rat biti još gori, stvari će se brže raspadati. Sada pokušavamo sastaviti drugačiji nastavni plan jer je predloženi, a koji nije bio jako sličan onom prvom prijedlogu, neslavno propao. Ni to ne ide glatko i bit će tu gadnih problema. Ljudi jednostavno ne žele promjene, a ako ih se uvede, oni će ih opstruirati. Pošto je oko posljednjeg prijedloga novog nastavnog plana i programa bilo užasnih prijepora između molekulearnih biologa i ekologa, ja sam u anketi koja se provodila napisao da je možda trenutno najbolje rješenje da se studiji potpuno razdvoje i to čak na način da ih drže različiti nastavnici, tj. da oni koji drže nastavu na jednom smjeru ne drže nastavu na drugom smjeru. To je vrlo loše za samu biologiju, ali strasti se moraju smiriti, a to je moguće samo ako se ljudi razdvoje. Tek kad se razdvojimo, onda ćemo moći vidjeti kako se ponovno udruživati i surađivati, kako ćemo dalje. Drugačije to neće ići. Raspad će se ubrzati.

Drugi problem sadašnjeg pročelnika je sukob s ljudima koji imaju velike privredne projekte. Sukob je epskih razmjera, do točke kada mnogi tvrde da ih “pročelnik želi uništiti” i da “ne razumije ekologiju”, da je “on kemičar i razumije samo molekule”. Razumije on ekologiju dovoljno koliko mu treba, ali bi htio neke stvari postaviti na drugačije noge. Međutim, to ne ide, većina je protiv toga i s tim se valja pomiriti. Uostalom, ja bih čitateljima postavio jedno pitanje za razmišljanje: može li se biologija ili znanost uopće postaviti na drugačije noge kad se niti upravljanje državom ne može lako postaviti na drugačije noge? Pročelnik neće moći postaviti biologiju na drugačije noge jer vanjska infrastruktura nije na drugačijim nogama! Da ju nasilno čak i postavimo na drugačije noge, to bi za nju bilo jako loše – ne bi se uklopila u vanjsku strukturu. To smo jednom već napravili, pa smo sebi postavili visoke kriterije napredovanja. Npr. medicinari imaju puno niže kriterije, posljedica čega je da su neki moji poznanici s kojima sam išao u srednju školu na medicini već redovni profesori, a ja sam docent. To što ja imam više radova od njih zaista ništa ne znači, ni u kojem pogledu. Oni su dogurali do vrha, a mi se mučimo.

Povezan s tim je i problem izvrsnosti koji pročelnik uporno propagira. Osobno smatram da je izvrsnost (engl. exellence) velika zlouporaba i da se koristi da bi se ljudi maltretirali. Kad ovo kažem, mislim na EU, uglavnom ne na Hrvatsku. Moraš bit izvrstan, pod svaku cijenu! Publiciraj još i još i još i još i još... Dokle? Dok ne postaneš nekakav profesor? To tamo još nekako i možeš, jer je ulaganje u znanost (još) relativno veliko. Ali, i njima se crno piše i to vrlo uskoro. Kod nas nema izvrsnosti u društvenim procesima, pa tako uglavnom ni u znanosti (koja je isto društveni proces). Pročelnik stalno ističe da izvrsnost treba biti temelj napredovanja. Treba, ali se njegovo isticanje toga shvaća kao napad na ljude s kojima ima gore navedene probleme. Osim toga, kod napredovanja ljudi u obzir svakako treba uzeti i okruženje u kojemu je osoba radila i znanstveno stasala. Neki su bili mobirani godinama i nisu mogli dovoljno publicirati. Zar ćeš sada reći da nisu izvrsni? Ljudi izvrsnost, kako je ističe pročelnik, ne prihvaćaju i to većina. Čak tvrde da bi im “pročelnik odmah dao otkaz, da može.” Mislim da su to pretjerane tvrdnje. Pročelnik, ovaj ili bilo koji drugi, ne može davati otkaze tek tako, čak i da želi, jer ljude štiti zakon, ono što bi on htio jest da se podigne razina znanstvene kvalitete biologije, a da on od toga ima neke koristi. To neće ići, jer ga puno ljudi, zbog gore navednih sukoba više ne osjeća kao pozitivnu osobu. Uostalom, što to znači biti izvrstan? Mnoga su sveučilišta u svijetu bila izvrsna i prije nego je postojao taj pojam. Ona će to biti i dalje. Kod nas...je li…izvrstan je kako tko i to uglavnom za vlastiti gušt, ako hoće, ovdje to ništa ne znači. Ja ne smatram da je pročelnik negativna osoba, on jednostavno želi hrvatsku biologiju promjeniti da bude “zapadna” biologija i da ostane zabilježeno da je on to napravio. Ali, predugo je radio u “trulom kapitalizmu” i vjerojatno misli da se promjene mogu raditi na način kako se to radi u trulom kapitalizmu. Nažalost, tako se promjene ne rade ovdje. Ovdje se to mora polako, a i onda moraš biti jako oprezan. I to je korijen cijelog sukoba. I on je, isfrustriran otporom ljudi, napravio nekih loših poteza, ali to nije srž problema, srž problema je brzina i način promjena. To je apsolutno prihvatljivo za zapadne zemlje, ali ne za jugoistočnu Europu. On je osoba koja je vrlo uspješna u računalnoj biologiji (ali dovoljno razumije i druga područja znanosti, suprotno tvrdnjama drugih) i to radi zato što mu je to gušt, odnosno zadovoljstvo. Ali, promjene je želio izvesti prenaglo za ove geografske širine, što mu se osvetilo. Što s biologijom dalje? O tome ćemo nešto kasnije.

Što se tiče sadašnje uprave fakultetom, to ne znam. Prof. Mladena Juračića sam tek površno upoznao, nikada s njim nisam dulje razgovarao. Sadašnjeg dekana, prof. Amira Hamzića s fizike, isto ne poznajem. Razgovarao sam s njim nekoliko puta, vrlo kratko, prije sjednica fakultetskog vijeća. Zvuči mi i izgleda sasvim normalno. Eto, to je sve što o upravi mogu reći. Ne zanima me nikakva uprava ni vlast. Držim predavanja, radim znanost koliko mogu i to je to. Sačuvaj me Bože bit predstojnik, pročelnik ili dekan. To neću dok imam zdravog razuma! Doduše, nikad ne reci nikad, ali u ovom trenutku ne. Žao mi je svakog dekana jer mora biti i odličan psiholog i još bolji političar i voditi PMF i pri tome mora “plesati” između želja pojedinih odsjeka. To je često mission impossible.


Nekoliko sati stare malajske jamičarke


Javljaju vam se brojni građani u vezi problema sa zmijama. Kako biste, sukladno svom iskustvu, ocijenili osvještenost javnosti o ponašanju zmija u RH?

Ljudi su uglavnom onesviješteni glede zmija – kad vide zmiju, onesvijeste se od straha :D. Razina znanja o zmijama i njihovom životu je uglavnom niska, ali i da je veća, ne bi bilo veće razlike u ponašanju ljudi. Ljudi zovu i pitaju što će sa zmijom u vrtu, što će napraviti ako vide zmiju itd. To su sasvim normalne reakcije jer se većina ljudi boji zmija. Ja uvijek rado dam savjet što sa zmijama, ponekad čak i odem na teren kod ljudi vidjeti kakva je situacija. Tu sam uvijek otvoren za pomoć. Je li strah od zmija urođen u ljudi, zanimljivo je pitanje. Strah od zmija zove se ofidiofobija, a postoje zanimljivi radovi koji tvrde da je možda i genetske prirode. Drugi pak to opovrgavaju, tako da je to vrlo kontroverzno područje psihologije. U časopisu “Journal of Human Evolution” je 2006. godine objavljen članak koji predlaže da su zmije, odnosno da je dugotrajna koegzistencija viših primata i zmija vrlo pozitivno utjecala na razvoj vidnih putova u mozgu. Prilično kontroverzno, ali i zanimljivo. Što se tiče edukacije o zmijama, Državni zavod za zaštitu prirode izdao je nekoliko odličnih brošura o zmijama Hrvatske koje se tamo mogu nabaviti (tel. (01) 5502 900, internet: www.dzzp.hr).


Poznato je da u Hrvatskoj žive tri vrste zmija otrovnica – poskok, riđovka i planinski žutokrug, no poskok je ipak najčešće spominjana vrsta. Vezujemo je uz područje dalmatinskoga krša, no mali dio javnosti zna da poskoci obitavaju i na Medvednici, Kalniku, Žumberku i Samoborskom gorju. U svibnju i lipnju bilježi se najveća aktivnost poskoka pa je ovo vrijeme ujedno i najbolje za davanje nekoliko stručnih savjeta o ponašanju prilikom susreta sa zmijama. Kako se, dakle, ponašati ako susretnemo nepoznatu vrstu zmije, a kako u slučaju ugriza zmije?

Kada susretnemo zmiju, najbolje ju je zaobići jer tako izbjegavamo sve neugodne posljedice susreta sa zmijom. Ako nas kojim slučajem zmija ugrize, onda ne treba paničariti, nego sjesti nekoliko minuta i vidjeti počinje li na mjestu ugriza oticanje. Naime, jedna od glavnih značajki ugriza naših otrovnica je naglo oticanje ugriženog dijela, koje se brzo širi dalje. Ako je nastao otok koji se brzo širi, onda treba ugriženi dio tijela imobilizirati, najbolje zamatanjem u tzv. prvi zavoj i ugriženoga prevesti, što je prije moguće, u bolnicu. Ne smije se ranu rezati i isisavati otrov, a niti podvezivati ugriženi dio tijela, jer podvezivanje pomaže, ako se pravilno izvede, ali je nestručnjaku jako teško odrediti što je pravilno, a što nepravilno podvezivanje pa ga nije preporučljivo izvoditi. Prejako podvezivanje može i pogoršati stanje i dovesti do odumiranja tkiva, odnosno do gangrene. Jedini lijek za liječenje ugriza naših otrovnica je tzv. zmijski antiserum koji proizvodi Imunološki zavod iz Zagreba. To je vjerojatno najkvalitetniji zmijski antiserum u Europi, što mogu potvrditi i mnogi strani stručnjaci. Ali njega ne smijete davati sami sebi ili nekom drugom, jer može doći do opasne alegijske reakcije tzv. reakcije brze preosjetljivosti koja može dovesti do anafilaktičkog šoka i do smrti. Prema tome, antiserum daje ISKLJUČIVO LIJEČNIK I TO, PO MOGUĆNOSTI, U BOLNICI! Ako se onda i pojave alergijske reakcije, liječnik će znati suzbiti njihove simptome.


Na Biološkom odsjeku PMF-a u Zagrebu predajete kolegije “Animalna fiziologija”, “Ekofiziologija životinja” i “Ponašanje životinja”. Smatrate li se dobrim predavačem, koliko Vam predavanja i rad s mladima znače u karijeri te što planirate na nastavnom polju učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta obrazovanja u Vašem području djelovanja?

Koliko sam ja dobar predavač, to mogu ocijeniti samo studenti, ne ja. Ja sam sebi uvijek najbolji, najljepši i s najbujnijom kosom na ovom svijetu! Prema anketama, spadam među najbolje predavače Biološkog odsjeka. To mi je drago jer predajem kolegije koji zahtjevaju multidisciplinarnost, tj. kompleksni način razmišljanja na različitim razinama, od molekula do cijelog organizma. Osim toga, dobro sam matematički obrazovan kroz čitavo školovanje pa mi nije teško primjeniti matematičku logiku u razmišljanju, a to jako pomaže. Suprotno onome što misle studenti (a i neki moji kolege) matematika je JAKO važna biolozima, prevažna. Čak i ako se neće njome baviti u svojem kasnijem radu, ona ih uči logičnom razmišljanju. Ja sam kroz čitavo školovanje imao jake matematike, u srednjoj školi i na fakultetu, pa iako sam iz matematike imao trojke i četvorke, nikad petice, smatram da je matematika posebno važna. Ja se matematike nikad nisam bojao, nkad se nisam bojao ničeg novog, sve novo i nepoznato bilo mi je izazov. Padnem u komu kad čujem da su se neki upisali na biologiju zato da bi izbjegli matematiku. A takvih je dosta. To je katastrofa! I kemija, posebice opća kemija, vrlo je važna. Na fakultetu sam imao odličnog predavača opće kemije, prof. Ivana Piljca koji je zahtjevao puno i bio jako strog (ponekad i vrlo sarkastičan glede neznanja kemije), ali nas je naučio kemijski misliti. Velika mu hvala na tome! Što se tiče podpitanja mogu li ja učiniti nešto za poboljšanje kvalitete nastave, odgovor je ne. Kod mene je kvalitetna nastava genetski poremećaj, jer su moja baka i moja mama bile nastavnice. Ali, više uopće nije bitno da držite kvalitetnu nastavu, pa čak toliko ni na zapadu. Postalo je prevladavajuće mišljenje da, ako si vrstan znanstvenik, da si vrstan predavač, iako između te dvije kvalitete nema nikakve korelacije. Možeš biti svjetski priznati znanstvenik, a da studenti umiru od očaja na tvojim predavanjima, i obrnuto. Primjeri užasnih profesora, a dobrih znanstvenika su James Watson (s Crickom otkrio molekularnu strukturu DNA), Niels Bohr (poznati fizičar) i William Hamilton (čije je ideje o ponašanju životinja i genima u knjizi „Sebični gen“ popularizirao Richard Dawkins). J. Watsonu, koji je i inače vrlo neugodna osoba, nisu nakon nekoliko godina htjeli produljiti ugovor na Harvardu, djelomično zbog neugodnog ponašanja, a djelomično zbog nikakve nastave. A još je tražio i povišicu jer, eto, trebali bi biti ponosni što imaju takvu osobu. Ni kod nas se baš ne cijeni dobar predavač, bolje je imati puno objavljenih radova, jer je to gotovo isključivi čimbenik po kojem se napreduje. Tko šljivi nastavu! Ali slično je i vani. Moj vanjski suradnik Anthony Herrel koji radi na Prirodoslovnom muzeju u Parizu, a koji je bio postdoktorand na Odjelu za biologiju organizama i evolucijsku biologiju na Harvardu priča mi kako se većina nastavnika užasava nastave, posebno one dodiplomske, ali i na doktorskom studiju. Najradije bi to prepustili nekom drugom, što mnogi i čine. Pa je Anthony rmbačio nastavu umjesto svog šefa! Barem veći dio. Pa što onda zanima Harvard – najbolje sveučilište na svijetu? Prema njegovim riječima, Harvard zanima da si veliki stručnjak u svojem području i (što je danas jednako važno) da im svojim projektima doneseš mnogo novaca. Ako si stručnjak i to mlađi, a novaca nemaš, letiš van! Možeš čak biti znanstveno nešto malo lošiji (pazite, samo malo lošiji, jer ipak je to Harvard), ali moraš biti pun novaca! Novac, novac, novac i uvijek samo novac!!!! Ipak, ako si jako dobar predavač, a nešto lošiji znanstvenik i to će se istolerirati, ali onda moraš biti nastavnički vrh vrha. A to onda dobro naplatiš. Želiš li imati predavačku zvijezdu u svojim redovima, to se debelo plaća. Ali, najvažniji je prvospomenuti način: znanost + novac. To je bit neoliberalnog kapitalizma!


Unutrašnjost zbirke zmija na Biološkom odsjeku PMF-a u Zagrebu


Na službenim fakultetskim stranicama kolegija “Ponašanje životinja” navodite kako, po Vašem iskustvu, "studenti tijekom studija nisu naučili kvantitativno razmišljati". Što konkretno ovime poručujete te tko bi, po Vašem mišljenju, i u kojoj fazi obrazovanja trebao djelovati na poboljšanje ovoga stanja?

Ovo ćemo kratko, jer smo mnogo toga već spomenuli. Kvantitativno vas uči razmišljati matematika. Pošto se mnogim našim studentima biologije javljaju teške alergije od matematike, pošto su mnogi upisali biologiju da ne vide puno matematike, rezultat je jasan! A kvantitativno se razmišljanje uči u osnovnoj školi, čak ne toliko u srednjoj školi. Ona samo održava i razrađuje ono što ste stekli prije. I zato je osnovnoškolsko obrazovanje temelj svega. Loša osnovna škola = loše kvantitativno razmišljanje kasnije = loši studenti = loši stručnjaci = opća katastrofa. U tome je “sav zakon i proroci”.


Što mislite o prijedlogu novog Zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu?

Hvala na pitanju, sve najgore! Guši autonomiju sveučilišta, guši mnogo toga, a bit će vrlo teško provesti ga. Prva verzija bila je katastrofalna, predlagao se piramidalni sustav napredovanja, sad je to u drugom prijedlogu skinuto. To su tri zakona: Zakon o sveučilištu, Zakon o znanosti i Zakon o visokom obrazovanju. U zakonu o znanosti se sveučilišta spominju samo na nekoliko mjesta, onako usput. Znači, znanošću će se baviti samo instituti. Ipak, mislim da sveučilišta neće toliko stradati koliko javni instituti. Mislim da im, ako se ovi zakoni usvoje, slijedi sudbina tvornice „Pliva“. O „Plivi“ su pričali kako je to budućnost mladih znanstvenika, kako im se tu pružaju neviđene mogućnosti napredovanja, kako će to biti nova, reorganizirana tvornica... Još negdje imam novine s tim naslovima, sačuvao sam ih jer sam instinktivno osjećao da tu nešto nije u redu. Bio sam u pravu. „Pliva“ je potpuno uništena. Mislim da takvo što slijedi i javnim institutima. Volio bih da griješim, ali godinama se, kao hobijem, bavim sociologijom, posebice sociologijom ovih područja, pa mi je jasna jedna stvar: čim se počne pričati o fenomenalnim mogućnostima negdje u nas – bježi koliko te noge nose! Ako zakon kojim slučajem bude izglasan, nije mi jasno odakle će doći novac kojim će se zakon implementirati? Valjda će pasti s neba, ili ćemo primjeniti stari trik da su Hrvati snalažljivi, snaći će se oni već. To tako u nas Rvata ide uvijek kad se nešto radi bez da se o tome pošteno razmisli i prethodno organizira. Posebno mi se ne sviđa kako se prema zakonu odnosi Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja. Vilim Ribić pjeva hvalospjeve zakonu, jer treba znanost prilagoditi europskim standardima. On vjerojatno sve to priča zato kako bi iz toga izvukao neke političke koristi za sebe. Slabo će mu od svega biti koristi, raspada mu se Matica hrvatskih sindikata. Točno je da sustav hrvatske znanosti treba modernizirati, ali to će biti nagla promjena koja će jako oštetiti bolesni sustav hrvatske znanosti; na ovim prostorima novotarije se uvode polako, jer inače sve unište, ovdje je sve krhko!!!! Tako je to bilo prije, tako je sada, ne vidim nikakav pokazatelj koji bi govorio da tako neće biti u budućnosti. Čitava će znanost postati jedna velika „Pliva“. Mislim da je čitava stvar napravljena da mali broj ljudi iz ovih promjena izvuče za sebe veliku korist tj. veliki novac u istraživanjima. Ostali neće dobiti ništa. Jer, kao, Hrvatska finacira prevelik broj znanstvenih projekata, ljudi bi se trebali orijentirati na vanjske fondove. Mislim da bi MZOŠ trebao razmisliti kako financirati male projekte, da i mali nekako prežive. Kako to s vanjskim fondovima izgleda, lijepo su mi ispričali češki znanstvenici čija je znanost (i demokracija!) razvijenija od naše, uvijek je i bila: ništa od vanjskih fondova, novac se dobija slučajem, na to ne možeš računati! I na zapadu je sve teže dobiti projekt, sve je manje novaca za znanost jer neoliberalni kapitalizam shvaća znanost isključivo kao obrt koji će stvarati stvari od kojih se može stvoriti dobit. Samo će se vrlo mali dio ljudi moć baviti fundamentalnim znanostima. Među njima sasvim sigurno neće biti Hrvati u Hrvatskoj. Njima i ne treba znanost. Nikad nije ni trebala. Tako da će znanost, ako se ovakav slijed događaja nastavi, potpuno biti uništena ili jako onemogućena za pet do deset godina. Paradoksalno je, ali mislim da će opstati samo vrlo male grupe, koje će se snalaziti s malo novca. Većina velikih znanstvenih skupina bit će uništena. Nekoliko će ih opstati, ali ti će do novaca dolaziti političkim i drugim vezama, jer sve je ovdje politika. Predviđam da će se to prvo dogoditi na javnim institutima, manje na sveučilištima. Ali, nositelji znanosti u Europi prvenstveno su instituti, a ne toliko sveučilišta. U SAD je suprotno, tamo su nositelji većeg dijela znanosti sveučilišta.

Koraljna kobra izlazi iz jaja



S obzirom na atraktivnu prirodu svojeg znanstvenog rada, čest ste gost mnogih predavanja, skupova, okruglih stolova. Koliko je za vas popularizacija znanosti važna i smatrate li da je dovoljno zastupljena u hrvatskoj javnosti? Slažete li se s nekim znanstvenicima koji drže da bi popularizacija znanosti trebala biti zadaća svakog znanstvenika te jedan od temelja znanstvenog djelovanja?

Popularizacija znanosti je vrlo važna, jer se preko toga šira javnost upoznaje sa znanošću. Mislim da to kod nas dosta dobro funkcionira. Postoji “Laboratorij slave” i druge slične stvari i to je jako dobro. Nije svatko sposoban za popularizaciju i to ne može svatko raditi. Ne mora nužno to biti znanstvenik. Jedan od odličnih popularizatora ekoloških znanosti je Sir David Attenborough na čijim sam serijama ja odrastao. A on nije znanstvenik. Već smo rekli da mnogi vrhunski znanstvenici ne znaju svoje znanje prenositi na druge. Jednostavno, to im nije dato. Neki to mogu. Neki su i “slabiji” znanstvenici, ali izvrsni popularizatori. Osobno, ne mislim da popularizaciju nužno moraju izvoditi vrhunski znanstvenici, ni vani to oni često ne rade. To će obaviti, možda i uspješnije od njih, netko drugi, čak ne mora ni biti znanstvenik. Zato popularizacija ne mora biti temelj znanstvenog djelovanja. Ako netko to voli, to je svakako pozitivno i trebalo bi mu se uzeti u obzir, ali ne bi trebalo biti obavezno.


Za nastavak intervjua kliknite OVDJE

Printer Friendly Page Send this Story to a Friend


Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Komentari su vlasništvo korisnika. Biologija.com.hr nije odgovorna za njihov sadržaj.

Napisao Tema
Horace
Objavljeno: 29.06.2011 19:06  Obnovljeno: 29.06.2011 20:06
Svrati ponekad
Pridružen: 20.12.2010
Iz: Osijek
Poruke: 10
 Odgovor: Intervju Zoran Tadic
Čestitam autorici intervjua mjeseca na odabiru zanimljivog sugovornika. Nadam se samo da je imala rezervni komplet baterija za diktafon - što je pohvala za g.Tadića, da me se ne bi pogrešno shvatilo.

Članak sam, inače, pročitao čim je objavljen i učinilo mi se da će izazvati "vatrene" komentare. No, budući da ja dolazim iz nekog "drugog filma", nije čudo da sam iznenađen izostankom istih.

Nakon čitanja intervjua, malko mi je naružena slika koju sam imao o nekim ljudima i institucijama, ali zbog toga sada imam bolje mišljenje o ekipi iz kvartovskog kafića:)

Napisao Tema
leeroykincaid
Objavljeno: 12.08.2011 10:08  Obnovljeno: 12.08.2011 10:08
Svrati ponekad
Pridružen: 12.08.2011
Iz:
Poruke: 4
 Odgovor: Intervju Zoran Tadic
Tek sam sad naletio na ovaj intervju. Doc. Tadić je vrlo zanimljiv sugovornik (i meni je predavao na studiju) i bilo mi je vrlo zabavno i zanimljivo čitati njegove riječi... makar dosta govore o jadu i bijedi kojima smo okruženi. Nije me puno iznenadilo stanje na biološkom odsjeku, ali nisam znao da je prof. Bašić preminuo?? :(

Poveznice

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?