| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije

Drugi dio: Intervju Doc. dr. sc. Zoran Tadić



Prema riječima Hongjooa J. Hahma, voditelja ureda Svjetske banke u Hrvatskoj, jedan uloženi postotak BDP-a u istraživanje i razvoj trostruko se vraća svakoj državi, zbog čega je ključ uspješnog gospodarstva tripartitna suradnja javnog sektora, biznisa i znanosti. Poznato je da Hrvatska u istraživanja ulaže mizernih 0,8 posto BDP-a, dok primjerice Francuska ulaže oko 3%, a Finska više od 4%. Što će se, ako se Hrvatska nastavi kretati ovim društveno-političkim putem dogoditi s našom znanošću i znanstvenicima? Kako bi se, po Vašem mišljenju, stvari mogle promijeniti i u kojem vremenskom okviru?

0,8%? Vi se šalite? Gdje ste naišli na ovaj visoki broj? U znanost se blizu 1% BDP-a ulagalo za vrijeme Račanove vade, kasnije sve manje i manje, tako da smo sad, čini mi se, negdje blizu 0,3% ili 0,4%. To je zato što se na znanost uvijek gledalo kao na javnu potrošnju, a ne kao na izvor. Pazite, ne sada, u Hrvatskoj, nego još i u SFRJ! To se onda prenijelo na sadašnju državu. Opća je društvena percepcija znanosti kao “niškoristi” i to već desetljećima. Kad se to promjeni, promjenit će se stav hrvatskih vlada prema znanosti pa će i znanosti možda biti bolje – znanost neće biti promatrana kao potrošnja, nego kao pokretač gospodarstva, stvaratelj novih tehnologija i znanja. No, mislim da će se to teško dogoditi u bližoj budućnosti. To što vlada priča da će potpomagati orijentaciju znanosti na gospodarstvo je samo “lip service”. Hrvatska je u teškoj krizi (ekonomskoj i moralnoj) i sumnjam da se što može značajno pomaknuti naprijed u sljedećih pet do deset godina. Možda i može, ja ne zastupam opciju po kojoj smo predodređeni za propast, sve su opcije uvijek otvorene, ali čini mi se da u ovoj procjeni ne griješim. Konstelacija je takva da će novca biti sve manje, za njega će borba biti sve nemilosrdnija, a novci će se u dobrom dijelu dodjeljivati po nekim čudnim kriterijima, kao i do sada. Ne mogu me uvjeriti oni koji tvrde da će osnivanjem novih državnih institucija za znanost sada stvari profunkcionirati. Predugo živim ovdje, previše sam toga vidio da bi u lijepe riječi povjerovao.

Posljedica i refleksija duge besparice, borbe za novac vezane s tim, borbe za druge resurse i trajno poremećenih međuljudskih odnosa je osnivanje novog zavoda na Biološkom odsjeku. Naime, mi smo nedavno osnovali Zavod za mikrobiologiju, pa sad Biološki odsjek ima pet zavoda: Botanički zavod, Zoologijski zavod, Zavod za molekularnu biologiju, Zavod za animalnu fiziologiju i, najnoviji, Zavod za mikrobiologiju. Kao, kolegij se s time složio, svi smo dali podršku. Onda je glavni zagovornik osnivanja stao ispred nas i u pola sata izrecitirao zašto nam treba novi zavod, svi smo to pobožno slušali, mikrobiologija je važna stvar, bla, bla, bla… I osnovasmo mi taj zavod. Odmah se počelo šuškati da je on osnovao zavod da bi mogao šefovati. To je možda i točno, ali samo djelomično. Predstojnik svakog zavoda ima vrlo ograničenu vlast i postoji samo zato da bi tehnički vodio zavod. Predstojnik zavoda nije nikome šef, čak ni nominalno! On tehnički koordinira zavod. Zato ne vjerujem da je to glavni razlog zašto se ta osoba odlučila za osnivanje novog zavoda. Ta osoba nije glupa. Upravo suprotno! A pošto se dugo bavim sociologijom kao hobijem, lako mi je bilo zaključiti zašto je možda stvoren novi zavod. Moralna situacija Biološkog odsjeka je loša (po tome on nije neki izuzetak, loši međuljudski odnosi su u akademskoj zajednici više pravilo nego izuzetak) tako da bi jako puno ljudi otišlo s njega negdje drugdje raditi biologiju, kad bi imali priliku. Ali, to je nemoguće. Tko će uzeti biologa? Lobistički potencijal biologije je apsolutna nula, vlada potpuna lobistička impotencija, ni tri kamiona “Viagre” ne bi biologiji pomogla! Pa čak da i odeš drugdje, međuljudski su odnosi isto vrlo kompleksni, svugdje je isto, na dosta mjesta čak i puno gore nego na BO-u. Broj ljudi koji bi rado otišli je popriličan, samo se ne usude to javno reći. Moj je kolega do sada radio na drugom zavodu i moja je procjena da mu je “pukao film”, da je odlučio “uzeti stvar u svoje ruke”, nešto napraviti za sebe, pobjeći s tog drugog zavoda, imao je percepciju da ga taj zavod davi, guši, satire, da jednostavno mora nešto poduzeti da se iskobelja iz takve užasne situacije, da mentalno ne istruli na “starom” zavodu. I zato je, jer je imao tu mogućnost, osnovao drugi zavod. Mislim da je i njemu jasno da time neće puno stvari pomaknuti naprijed, jer smo svi u “istom sosu”, ali sam osjećaj da je nešto napravio za sebe, da se barem malo pomakao naprijed iz starog, vjerojatno mu puno znači. Naravno, mislim da bi mu bilo puno bolje da je otišao na neki drugi fakultet, ali tko će uzeti biologa? Tko će bilo koga danas zaposliti, kada ljudi masovno gube posao? Zato je napravio ovaj korak, da barem malo dobije osjećaj da se negdje pozitivno pomakao. Nisam o tome s njim nikada razgovarao, ali zaista mislim da je to potez očajnog čovjeka, a takvih je puno na BO-u. Nije on ništa loše mislio, jednostavno se pokušao spasiti. A da bi ljudi rado otišli s BO-a sasvim je normalno, jer ljudi na zapadu nekoliko puta znaju promjeniti mjesto rada, češće dok su mlađi, ali neki to čine i u kasnijim godinama. To je odlično jer mijenjaš radno okruženje, u tvojem se životu pojave novi ljudi pa ti se aktiviraju i mentalni potencijali, novo okruženje stvara nove ideje i poticaje. Kod nas takvo što nije moguće. Kuda ćeš odseliti? Tko će te zaposliti? Ako te i zaposli, kako ćeš tamo živjeti? Gdje ti je stan? Kako ćeš preseliti obitelj? Gdje će oni raditi? Dobiješ posao na PMF-u u Zagrebu, Splitu, bilo gdje, čuvaš ga ko oko u glavi, do kraja života = nema novih ideja = nema novih intelektualnih poticaja = svi se, više ili manje, isposvađate = katastrofa. Ovdje (ali ni u većini drugih tranzicijskih zemalja koje su sada u EU) nema većeg protoka ljudi, protoka informacija, sve stoji, zacementiralo se u prostoru i vremenu. To je nasljeđe komunizma koje se polako i teško mijenja. Sociološki je vrlo zanimljiv taj otpor novom. Osobno smatram da bi zavode trebalo ukinuti i trebao bi postojati samo Biološki odsjek, ali mislim da je ovo sad zadnji intervju koji dajem, jer će me, nakon što ovu rečenicu pročitaju, razapeti kao Sv. Petra, tj. naopako. Većina je protiv toga i zato je to nemoguće izvesti. Moraš se pokoriti mišljenju većine.


Zašto se biolozi u Hrvatskoj tako teško zapošljavaju? Kakva nam radna mjesta nedostaju u području biologije?

Biolozi su se uvijek teško zapošljavali u nas Rvata. Osim, naravno, u “Šimeckom”. Nikad nije bilo puno mjesta za biologe, to je složen problem koji bi zahtjevao jednu detaljniju sociološku analizu. Ono što meni prvo pada na pamet zašto je to tako je da to perzistira još odavno, jer biologija nema tradiciju u društvu. Fizika i kemija imaju puno dulju i bogatiju tradiciju i bile su jače znanstvene discipline od biologije u Hrvatskoj. Kemija u Hrvata stvorila je Lavoslava Ružičku i Vladimira Preloga koji su, istina, svoje Nobelove zaslužili u Švicarskoj, ali su odavde. Biologija još čeka svojeg nobelovca. Biologija je dugo postojala isključivo kao klasična botanika i zoologija. Onda je 60-ih godina osnovan Zavod za animalnu fiziologiju. Osnovao ga je liječnik, Borislav Nakić. Onda je još kasnije osnovan Zavod za molekularnu biologiju. Molekularne su znanosti danas dominantne u biologiji u svijetu. Molekularci su se još nekako i zaposlili u nekoj bolnici, ako nisu nastavili znanstvenu karijeru tj. otišli na neki institut, fakultet ili van raditi doktorat. Ali i to je polako splasnulo, osim odlaska van koji se čak i povećao. Ekolozi su se uvijek teško zapošljavali u struci, iako je taj oblik biologije puno stariji u Hrvatskoj. Glavne poslodavce ekologa spomenuli smo prije. Ali, i oni imaju ograničeni kapacitet i ne mogu sve zaposliti. Osobno smatram da je jedan od glavnih razloga nezapošljavanja biologa to što biolozi nemaju lobija. S lobijem stvari uvijek idu malo lakše. Još da imaju koga u politici koji bi zastupao njihove interese, gdje bi im bio kraj? Biolozi uvijek soliraju, po mogućnosti jedan protiv drugog. Suprotnost tome su medicinari, a njih je mnogo u politici. Osim toga, medicina je povlašteni studij, svugdje u svijetu. Za vrijeme američke intervencije u Vijetnamu, američki je predsjednik Lyndon B. Johnson potpisao predsjednički ukaz kojim se od regrutacije izuzimaju svi koji su završili medicinu i pravo. Američki liječnici koji su bili u Vijetnamu, bili su tamo zato što su već bili vojni liječnici ili su se dragovoljno za Vijetnam prijavili i godinu dana tamo proveli minimalno 20 km od bojišnice, u kakvom MASH-u. Niti jedan liječnik nije dobio regrutacijsku karticu! A pošto se u SAD može u službi napredovati i po zaslugama za domovinu, neki su tamo otišli kao docenti medicine, a vratili su se kao izvanredni profesori. To vjerojatno niste znali. Možda zvučim jako pesimistično, ali ne postoje nikakvi čimbenici koji bi mi ukazivali da će se stanje s biolozima u društvu popraviti. Zasad, bit će samo još gore, novaca će biti sve manje. A kad instituti počnu propadati (eufemizam za to je tzv. “transformacija” odn. “reorganizacija” instituta), mnogo ljudi će s njih pokušati prijeći na sigurnije, na sveučilište, prijavljivat će se na natječaje na fakultete i pokušat će ući na mjesta onih koji su već dulje vrijeme na njima, pokušat će ih izgurati s fakulteta. Pošto su se bavili isključivo znanošću, bit će “izvrsniji” nego ljudi s fakulteta koji uz znanost moraju raditi i nastavu i tu će biti užasnih problema i lomova. Eto, tako ja vidim Biološki odsjek i biologiju u Hrvata u sljedećih pet do deset godina. Ovi će problemi biti izraženiji u molekularnoj biologiji, jer je molekularnih biologa više. Molekularni biolozi s biologije teže će se moći zapošljavati u medicinskim ustanovama, jer “medicina može takve kadrove dobiti s Farmaceutsko-biokemijskog i Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta. Svi ti fakulteti imaju neki oblik studiranja molekularne biologije. Osim toga, FBF je po struci bliži medicini nego biologija, a PBF je povezan s hranom, što može biti povezano s medicinom”. Ove gore navedene tvrdnje nisu moje! Njih sam čuo od jednog “visokog” medicinara koji mi je, na jednom doktoratu, rekao da, što se njega tiče, biolozi mogu “pakirati kofere” s medicine. I iznio mi gore navedene tvrdnje.Toliko o budućnosti biologije i biologa.

Što napraviti? Kao prvo, početi razmišljati kako uspješno dizajnirati obuću, jer tu je bezvremenski spasitelj biologa – “Šimecki” :D. Ja smatram da je u ovim užasnim vremenima najteže zadržati “peace of mind”, ali ga svakako treba zadržati. Kao i “vis comica”. Inače prolupate i odvedu vas u zavičajnu umobolnicu… Koliko je duhovna stabilnost u ovakvim trenucima važna, ispričat ću vam kroz jedan događaj: na Veliku Gospu 2008. godine bio sam u mojoj crkvi (Sv. Blaž) na večernjoj misi. Bilo je to doba mojih problema sa zmijama i bilo mi je svega dosta, i zmija i PMF-a, apsolutno svega. Ali, ta je misa na mene djelovala posebno, nisam čuo bolje održane mise, okrijepila me duhovno, a posebno me se dojmila propovjed o majkama, to je bilo nešto fantastično. Misu je držao mladi svećenik Domagoj Matošević koji je pri Kaptolu zadužen za rad s mladima. Poslije mise sam mu pristupio jer je izašao pred crkvu popričati s ljudima. Pa smo malo pričali o mom problemu, o problemima u društvu i ja sam ga pitao ima li on kakvo dobro rješenje i/ili riječi utjehe za mlade u ovim neutješnim vremenima, u ovoj dolini suza? Rekao je: “Molimo Boga da ostanemo normalni.” Toga se danas često sjetim, kada su u društvu sve vrijednosti poljuljane. Molimo se za mentalno zdravlje, svoje i svih ljudi, onih koje volimo, ali i onih koji su nam neprijatelji! To je jedino što mogu reći biolozima danas. Svaki drugi savjet u ovakvom svijetu zaista nema smisla. Ne živcirajte se i čekajte. Sačuvajte zdravlje, jer ono je najvažnije. Dovraga i biologija, kad se razbolite! Zdrav čovjek ima 1000 želja, a bolestan samo jednu.


Zmije se fotografiraju na milimetarskom papiru kako bi im se lakše utvrdile morfološke odrednice glave


Od 120 zmija, koliko ih postoji u fakultetskoj zbirci živih zmija koju vodite, možete li nam reći koja vam je omiljena vrsta i zašto?

Nemam omiljene vrste zmija, mogao bih imati samo zmiju-ljubimca, ali ni to nemam. Vrlo su mi korisne zelene jamičarke (Cryptelytrops albolabris), jer su odličan model, lako se održavaju i razmnožavaju. Razne zmije koristim za razne pokuse iz kemijske ekologije i kognicije zmija. Da držim zmije s kojima bih mogao i nešto zaraditi, držao bih i razmnožavao pitone i udave. Oni mogu biti jako dobar posao i financijski isplativi.


S kojom biste povijesnom znanstvenom osobom najradije otišli na večeru i za koje biste veliko znanstveno otkriće voljeli da ste upravo Vi bili zaslužni?

Najpovjesnija osoba s kojom često idem na ćevape zove se Krunoslav Brčić – Kostić i radi na IRB-u. On je vrlo povjestan, možda najpovjesnija osoba koju znam. Nadam se da ćemo još puno godina ići zajedno na ćevape, šetati po Maksimiru, ali da ćemo zajedno raditi i kvantitativnu genetiku zmija. To će ići vrlo teško, uglavnom iz tehničkih razloga, ali ja glede toga jedrim u klasi “Optimist“. Znanstveno otkriće za koje bih ja volio biti zaslužan je povezivanje kemijske ekologije i evolucijske povijesti zmija. To bi trebalo spojiti, nitko to još nije probao, I feel some ideas! Iz ovog ste vjerojatno zaključili da u znanosti nemam idola. Moj je profesor marksizma u srednjoj školi običavao reći da svatko ima svoj put u socijalizam, a ja se toga držim i u znanosti. Što će mi idol? Čemu on služi? Da mu se divim? Obožavam ga? Pokušavam biti kao on? Zoran Tadić ne klanja se idolima i ne da ga se kupiti! Ali ako me već pitate, ja bih rado upoznao tri osobe, a prva je...ovo će vas iznenaditi... James Clerk Maxwell, škotski matematičar i fizičar iz 19. stoljeća. Stvorio je modernu teoriju elektromagnetizma, povezao sva nepovezana opažanja, pokuse i jednadžbe o elektricitetu u jednu teoriju. Stvorio je nekoliko jednadžbi koje su temelj moderne elektrotehnike i elektronike. Bio je i pjesnik. Zatim, volio bih popričati i s Ronaldom Fisherom, a posebno s J. B. S. Haldaneom. Njih dvojica očevi su moderne populacijske genetike. To su dvije potpuno različite osobe. Fisher je bio uvjereni vjernik, a Haldane ateist i komunist, dugo je godina pisao članke za britanski komunistički časopis “The Daily Worker“. Zapravo, bio je veliki idealist, a kasnije se u komunizam jako razočarao. Bavio se fiziologijom, biokemijom, populacijskom genetikom, statistikom, pisao pjesme i bio vrlo osebujna osoba. Njegov bivši doktorand, poznati evolucijski biolog John Maynard – Smith u jednom je intervjuu izjavio da Haldane nije podnosio glupane pa je stalno živio u strahu da mu šef ne uoči da je zapravo glup. Haldane je proglašen za najsvestranijeg britanskog znanstvenika 20. stoljeća, što on i jest. Po meni, on je i najbolji britanski znanstvenik 20-og stoljeća: bio je uspješan u svim područjima u kojima se okušao. Zanimljivo je da je bio odličan popularizator znanosti. Njegova knjiga “The Causes of Evolution“ biser je populacijske genetike. Za poznavanje populacijske genetike morate znati nešto matematike, ali Haldane je sve objasnio bez puno matematike, knjigu mogu čitati i oni koji matematiku baš i ne znaju. Jedino je za posljednje poglavlje knjige potrebno znanje matematike jer je u njemu objasnio matematičku podlogu teorije evolucije. Haldane je diplomirao književnost, ali nikada nije doktorirao. Sam je naučio matematiku i postao vrsni matematičar. Međutim, kao što je netko napisao, “kad si pametan kao Haldane i ne treba ti doktorat“. Bio je profesor na Cambridgeu i University Collegeu u Londonu. On i Fisher nisu se podnosili (Haldane se s malo kim slagao, pa to za njega i nije čudno), a postoji anegdota da su svojim doktorandima čak zabranili da međusobno komuniciraju. Međutim, takvi velikani znanosti danas bi brzo propali. Prvo, ne bi mogli ni nastati. Drugo, da i nastanu, morali bi pisati FP7 projekte EU-a, prema zadanim temama. Da su živi, zaista bi volio čuti što J. B. S. Haldane i Ronald Fisher misle o “FP7 domaćim zadaćama“. Morali bi što više publicirati, u što boljim časopisima, imati što više citata, što veći h-indeks, popunjavati kojekakve bezvezne formulare za projekte u kojima ima “zanimljivih“ pitanja i nebuloza, projekte bi im recenzirale kojekakve agencije za znanost ili činovnici EU. Ukratko, morali bi biti “izvrsni“ i to na neoliberalan način.


Da se ne bavite znanošću, čime biste se bavili? Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Da se ne bavim znanošću, bavio bih se šetanjem po šumama i prirodi, bio bih lugar. To smiruje. Životna mi je želja nabaviti neku kućicu u Dalmatinskoj zagori (tzv. Vlajlandu), kraj neke rijeke ili potoka, gdje bi se dalo uživati. Ne treba mi baš more, nisam lud za njim, više volim slatke vode.

U slobodno vrijeme šetam po prirodi, družim se s ljudima, čitam knjige (u zadnje vrijeme manje, jer moram čitati puno toga za posao). Nemam profil na Facebooku jer smatram da to izaziva društveni autizam: druže se preko računala, a ne u birtiji! Ja preferiram izravni kontakt u birtiji. Ako mora preko računala, onda može e-mail (ztadic(at)biol.pmf.hr) ili čak Skype (poskok_pmf), ali i on manje. Jako volim mačke kao kućne ljubimce. S njima imam nekakav posebni odnos. To su mi mnogi rekli.

Ljudi, da ja vas koji vodite ovaj portal nešto pitam: jel “Šimecki“ još radi il je propao?


*Sve fotografije ustupljene su ljubaznošću doc. dr. sc. Zorana Tadića

Printer Friendly Page Send this Story to a Friend


Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Komentari su vlasništvo korisnika. Biologija.com.hr nije odgovorna za njihov sadržaj.

Poveznice

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?