| Korisne stranice | Donirajte | Kontakt | O nama | Naslovnica
Antropologija Biologija Okoliš Prehrana Zdravlje i medicina Intervjui Akcije

Prof. dr. sc. Ivan Đikić i dr. sc. Koraljka Husnjak u laboratoriju

objavljeno 07.02.2010.

Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore


Intervju: prof. dr. sc. Ivan Đikić

Razgovarala: Jelena Likić



Nakon završenog Medicinskog fakulteta u Zagrebu, u lipnju 1992. godine otišli ste u New York, u laboratorij Josepha Schlessingera, jednog od najznačajnijih znanstvenika današnjice u području biomedicine. Po čemu ćete pamtiti to iskustvo?
Po brojnim događajima koji su u mene usadili kritičko razmišljanje, postavljanje pravih znanstvenih pitanja i kreativnosti u istraživanju. Svi ti događaji pripremili su me na znanstvenu karijeru nezavisnog znanstvenika. Situacija u novom laboratoriju kojemu sam se pridružio nije bila nimalo lagana jer sam odmah nakon završetka medicine, s 25 godina, došao u laboratorij s preko 20 iskusnih znanstvenika, čiji je prosjek godina bio oko 35. Nije bilo previše vremena niti suosjećanja za novopridošle znanstvenike, no uspio sam se izboriti za svoje mjesto u laboratoriju i uspostavio dobre odnose s velikim brojem kolega s kojima sam i danas u kontaktu. Dodatna vrijednost rada na Sveučilištu New York bio je život na Manhattanu, koji je bio ispunjen dinamičnim društvenim događanjima.

Smatrate li da je Vaša odluka o napuštanju SAD-a i prihvaćanju zaposlenja u Švedskoj bila dobra za Vaš daljnji znanstveni razvoj?
Bila je jedna od boljih odluka u mojoj karijeri; jedna od onih odluka u kojima vizija dugoročnog planiranja znanstvene karijere predstavlja ogromnu prednost u odnosu na kratkoročne dobitke. Iako sam 1997. godine dobio ponude za posao docenta (uz mogućnost napredovanja u redovnog profesora nakon uspješne evaluacije) na Sveučilistima Columbia i Duke, osjetio sam da se u Europi događaju ozbiljne promjene koje omogućavaju uspješnu znanstvenu karijeru i stoga sam se odlučio za ponudu s Ludwig Instituta iz Švedske. Šest godina kasnije, preselili smo se u Frankfurt, gdje sam postigao najveće znanstvene uspjehe u svojoj karijeri.

Već ste gotovo osam godina profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Goethe u Frankfurtu. Možete li nam ukratko opisati uvjete u kojima tamo radite, kao i istraživanja koja trenutno provodite?
Trenutačno sam direktor Instituta za biokemiju na Medicinskom fakultetu Sveučilista Goethe i znanstveni direktor novog instituta nazvanog Frankfurt Institute for Molecular Life Sciences (FMLS). Obje pozicije predstavljaju velik izazov u smislu vođenja instituta, stvaranja kreativne atmosfere, regrutiranja novih znanstvenih zvijezda u Frankfurt te postavljanja vizije razvoja instututa. S druge pak strane, za mene je najveći izazov da ostanem vrlo blizu svojeg laboratorija i da sudjelujem u svakodnevnim znanstvenim diskusijama i planiranju novih otkrića. Za sada sam uspio uspješno kombinirati te dvije uloge i zadovoljan sam atmosferom koja je stvorena. Svakodnevni rad u mom laboratoriju organiziran je tako da svaki student i postdoktorant ima svoj projekt za koji je odgovoran, a zajednički planiramo nove eksperimente. U isto vrijeme, jako je važno da svaki član laboratorija ima barem 2-3 kolaboracijska projekta, gdje preko timskog rada znanstvenici mogu pokazati svoje dodatne kvalitete. Trenutačno se najviše fokusiramo na istraživanje upalnih puteva (za što smo financirani iz fonda European Research Council Advanced Grant), autofagije i puteva popravka ostećenja u genomu. Primjerice, sljedeći nam tjedan izlaze dva nova rada u časopisu Molecular Cell o mehanizmima koji kontroliraju popravak oštećenja DNK.

Sredinom prosinca 2009. ste u časopisu Science Signaling, u suradnji s dr. sc. Igorom Štagljarom i drugim znanstvenicima, objavili članak o otkriću molekule HDAC6. Na koji je način to otkriće povezano s efikasnijim metodama liječenja karcinoma u budućnosti?
U tom projektu otkrili smo novu staničnu kočnicu putovanja receptora sa stanične membrane prema lizosomu, gdje receptori bivaju razgrađeni. Molekula se zove HDAC6 i predstavlja deacetilazu, enzim koji uklanja acetilne skupine s proteina. Naše otkriće je ukazalo da antitumorska terapija može biti uspješnija ukoliko se kombinirano blokiraju EGF (engl. epidermal growth factor) receptori (čija povećana aktivnost uzrokuje razvoj tumora) i u isto vrijeme inhibira novootkrivena molekula HDAC6. Na ovom otkriću radila su 24 znanstvenika iz cijelog svijeta i ono je rezultat ne samo multinacionalnog, već i multidisciplinarnog pristupa znanstvenom problemu. Osim toga, ideja je potekla iz našeg laboratorija, a koristili smo tehnologiju koju je razvio laboratorij Igora Štagljara, što dokazuje da hrvatski znanstvenici u inozemstvu mogu uspješno surađivati i postizati vrhunske znanstvene rezultate.


Predavanje prof. dr. sc. Ivana Đikića u sklopu manifestacije “Dan novih tehnologija“, Rijeka 2008. godine

Možete li nam pojasniti što su to tumorske matične stanice, a što tzv. pametni lijekovi?
Matična stanica je stanica koja može stvoriti sve druge vrste stanica u organizmu ili tkivu. Prema tome, tumorska matična stanica je izvorna stanica iz koje će nastati sve druge stanice tumora. To znači, osim tumorskih transformiranih stanica (primjerice, adenokarcinomskih stanica kod tumora jetre), u tumoru se nalaze i fibroblasti (vezivno tkivo) i krvne žile (endotelne i mišićne stanice). Neki pokazatelji ukazuju, iako to nije u potpunosti potvrđeno, da matične stanice tumora imaju poseban značaj za metastaziranje i naseljavanje tumora na drugim lokacijama u tijelu. Pošto metastaze uzrokuju smrt u 90% tumora, matične stanice predstavljaju važan cilj antitumorske terapije.
Pametni lijek je kolokvijalni naziv za terapiju kojoj je poznat molekularni cilj djelovanja. Primjerice, protutijelo herceptin djeluje na receptor HER2 i inhibira njegovo djelovanje kod posebnih vrsta tumora dojke, gdje su ti receptori pojačano aktivirani. Herceptin je prvi “pametni lijek” koji je odobren 1998. godine. Do danas postoji preko 30 takvih lijekova koji se koriste u klinici.

Što držite da su glavni razlozi sve brojnije i češće pojave tumora u mlađih osoba i zašto su tumori toliko uspješni u izbjegavanju do sada razvijenih metoda liječenja?
Razlozi su mnogobrojni i uključuju pojavu novih vrsta tumora, promijenjeni utjecaj vanjskih faktora (poput alkohola, pušenja, stresa itd.), genetskih predispozicija (uzrokovanih produljenjem života, kasnim trudnoćama itd.) te bolju dijagnostiku tumora, tako da danas detektiramo pojavu tumora ranije.
Tumori su uspješni u izbjegavanju terapije jer imaju ubrzanu evoluciju, tj. nalaze se pod povećanim pritiskom, primjerice zbog djelovanja novih lijekova ili nestabilnosti genoma, te se na taj način stvaraju nove varijante tumorskih stanica koje su sada otporne na primijenjenu terapiju. Drugi razlog jest taj da su tumorske stanice vlastite stanice organizma koje stoga izbjegavaju imunološki odgovor i teško ih je rano detektirati u organizmu. Kada postanu jako transformirane i njihov genom nestabilan, onda i same tumorske stanice tijekom svake diobe stvaraju velik broj arbitrarnih mutacija koje doprinose velikoj raznolikosti tumora. Pri tome je važno znati da tisuće tumorskih stanica odumiru zbog fatalnih mutacija koje same kreiraju, no one koje prežive često imaju prednost nad normalnim zdravim stanicama i zato ih prerastaju i preuzimaju im životni prostor i energiju.

Često se govori o terminu “pitanje je vremena kad ćemo izumiti lijek protiv raka”. Možete li nam pojasniti radi li se o točnom ili pretjerano generaliziranom odgovoru na kompleksna znanstvena pitanja?
Radi se o potpunom nepoznavanju same teme ili pretjerivanju od strane osoba koje žele stvoriti nekakvu korist za vlastite potrebe. Kod prijašnjeg odgovora vidjeli ste kolika je kompleksnost tumora. Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore.

Što se, po Vašem mišljenju, u budućnosti može očekivati od znanosti u liječenju raka?
Dosta se očekuje od istraživanja matičnih stanica tumora, novih lijekova koji blokiraju metastatske putove i, na kraju, od kombiniranog djelovanja raznih vrsta molekularne terapije. Pri tome, farmaceutske kompanije moraju imati na umu da trenutačne cijene njihovih lijekova prelaze financijske mogućnosti društva i trebat će se napraviti puno više reda u sektoru plaćanja liječenja bolesnika s tumorskim bolestima. Ono što javnost može očekivati jest kontinuirani napredak u znanosti, ranoj dijagnostici i kombiniranom liječenju tumora, sto već sada dovodi do značajnog produljenja života osoba koje boluju od tumora (tumori kao kronične bolesti), održavanja kvalitete života (s unapređenjem terapije) te, kod pojedinih vrsta tumora, i uspjeha u potpunom izlječenju.

U razgovoru za jedan časopis izjavili ste: “U znanosti vrijedi pravilo da je u dobrom pitanju već polovica odgovora”. Kako primjenjujete tu spoznaju na vlastitom radu? Koja je, po Vašem mišljenju, tajna vođenja uspješne istraživačke skupine i što konkretno činite kako biste potaknuli najbolje rezultate svojih suradnika?
Tajna je u kritičkom razmišljanju, raspravi s kolegama, posebice s mladim znanstvenicima koji su spremni preispitivati već postavljene teorije te u dobroj pripremi prije nego započnete ozbiljne projekte. U takvoj sredini, ideje i najmlađeg studenta ponekad iziđu na površinu kao najbolje rješenje. Jedna od vrlina koju moji suradnici cijene je da sam uvijek pristupačan za razgovor o znanosti i da dajem ogromnu slobodu, ali i odgovornost svim suradnicima u našoj grupi. Prečesto se događa da znanstvenici samo “rade“ eksperimente jer misle da tako treba ili im je netko tako rekao. Tada je uspjeh relativno malen. Naša grupa preferira aktivni pristup koji često zahtijeva puno više teorijskih priprema, ali smanjuje postotak neuspješnih eksperimenata.

Kako tumačite senzacionalistički pristup u interpretaciji Vaših i otkrića drugih znanstvenika? Za primjer, navest ću da se, nakon što je dr. sc. Miroslav Radman objavio rad na bakterijskoj vrsti Deinococcus radiodurans, u mnogim medijima moglo čuti i čitati o pojmovima kao što su “bakterijski seks”, “eliksir života”, “besmrtnost” i dr.
Senzacionalizam profanira znanost i poguban je za znanstvenike. Nažalost, suvremeni trendovi u medijima žive od senzacionalizma i pojednostavljenih tema. Znajući te okvire, potrebno je ipak skupiti hrabrost i kao znanstvenici nastupati u javnosti jer se na taj način potiče obrazovanje šire javnosti. Važno ja da znanstvenik prezentira svoja otkrića točno i da uvijek ukaže na pozitivnu stranu, ali i naglasi limit korištenja svojega otkrića. Nažalost, naslovi u člancima su nešto o čemu znanstvenici ne mogu odlučivati i prestao sam se ljutiti zbog prenapuhanih i netočnih naslova. Važno mi je da su moje riječi u tekstu točno prevedene i da iznose smisao mojih rečenica. Primjerice, kod posljednjeg članka u Globusu o dobivanju European Research Council (ERC) granta, članak je bio vrlo korektan, ali je naslov “Dobio sam više novca nego da sam osvojio Nobela” apsolutno nekorektan, jer to nikada nisam izrekao i netočan jer je ERC grant vrlo prestižna i vrijedna podrška za budući rad u laboratoriju, a Nobelova nagrada je osobna nagrada za prošla ostvarenja. To su stoga potpuno različite kategorije. Te sam argumente čak i napisao prilikom slanja autorizacije članka, no naslov ipak nije promijenjen. Glede besmrtnosti i eliksira života, mislim da nitko ozbiljan u njih ne vjeruje.

Zašto ste se 2005. godine pridružili MedILS-u? Kako se danas razvija petogodišnji projekt koji ste tada započeli i ima li kakvog napretka u odnosu MedILS-a i i nadležnih državnih tijela, posebice nakon prošlogodišnjih promjena u Vladi?
Motivacija je bila stvaranje centra izvrsnosti u kojemu će mladi talentirani znanstvenici iz Hrvatske moći raditi vrhunsku znanost. Odlučio sam pomoći MedILS-u tako da iz svojih fondova financiram rad 5-6 znanstvenika u Splitu. Prije par godina potpisan je ugovor o suradnji sa Sveučilištem Goethe koji je omogućio službeni početak rada mog laboratorija u Splitu. Iako su mi bile ponuđene razne funkcije u MedILS-u, odlučio sam se fokusirati samo na istraživanje i biti voditelj laboratorija molekularne biologije tumora koji postiže značajne rezultate. Dovoljno je spomenuti nedavni rad o mitohondrijalnoj autofagiji koji je većim dijelom napravljen u MedILS-u i na kojemu je Ivana Novak prvi autor. Taj rad je objavljen prošli mjesec u časopisu EMBO Reports. Uz taj članak, objavili smo 11 radova u časopisima s adresom Nature, Science i Cell, što je uistinu velik doprinos međunarodnoj promociji MedILS-a, Splita i Hrvatske. Trenutačno u laboratoriju radi 5 znanstvenika: Ivana Novak je postdoktorant, završila je doktorat u Švedskoj i dobila postdoktorsko mjesto na institutu European Molecular Biology Organization (EMBO), Vanja Nagy je doktorirala u New Yorku i za svoj rad u Splitu dobila stipendiju fonda Unity Through Knowledge Fund (UKF), Jelena Korać radi svoj doktorat na Splitskom Sveučilistu, dok su dva studenta, Duje Burić i Nenad Medić, dovršila izradu diplomskih radova. Prof. Janoš Terzić je komentor u Splitu koji omogućava da taj laboratorij kvalitetno radi kad ja nisam tamo. Nažalost, niti nakon 5 godina, Institut još uvijek nema razrađen financijski i strukturalni plan razvoja i regrutiranja kvalitetnih znanstvenika, nego se najviše računa na pomoć nas izvana koji možda možemo pomoći u početku (nekoliko godina), ali ne možemo biti zamjena za rad nezavisnih grupa koje moraju u sljedećih 5-10 godina u Splitu pokazati svoje znanstvene kvalitete.


Predsjednik Stjepan Mesić i prof. dr. sc. Ivan Đikić prilikom uručivanja odlikovanja Reda kneza Branimira s ogrlicom za osobite zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH u području znanosti.

Zašto mladi hrvatski znanstvenici imaju potrebu odlaziti u inozemstvo? Može li se u toj situaciji pronaći i neka pozitivna strana priče?
Zato jer imaju potrebu naučiti nove tehnologije, steći dodatna znanja i iskustva te uspostaviti kontakte. Sve su to pozitivne i prijeko potrebne kvalitete. Neophodno je da mladi odlaze na dodatno usavršavanje u inozemstvo najmanje 3-5 godina, ali je isto tako važno imati paralelne programe kako bi se ti stručnjaci vratili i integrirali u produktivne sredine.

Što mislite o metodama djelovanja hrvatskih državnih vlasti u cilju pozivanja hrvatskih znanstvenika na povratak iz inozemstva? Možete li nam dati primjer jednog hrvatskog znanstvenika koji se vratio u domovinu? S kojim se izazovima po povratku morao susresti?
Radi se o tome da Hrvatska treba što prije početi primjenjivati logiku uspješnih zemalja o ulaganju u svoje talentirane znanstvenike i korištenju vlastitog znanja za napredak društva i gospodarstva. U takvoj praksi najbolje ulaganje jest ono u mlade školovane kadrove iz inozemstva, poput Bojana Žagrovića, koji su proveli preko 15 godina u inozemstvu, školovali se na najboljim svjetskim sveučilistima i sada donose ogromno znanje i bogatstvo u Hrvatsku. Bojan Žagrović je u časopisu Genome Technology uvršten među 30 nadolazećih zvijezda u znanosti u 2009. godini.
Neosporno je da Hrvatska treba takve kadrove, neosporno je i da ih može privući da se vrate iz inozemstva (najčešće zbog privatnih razloga), a evidentno je i da se pojedini mladi stručnjaci odlučuju na povratak u domovinu. No također je neosporno da je njihov opstanak, kao kvalitetnih i produktivnih stručnjaka, u Hrvatskoj vrlo upitan.
Nažalost, na primjeru Bojana Žagrovića, vodstvo MedILS-a nije napravilo dovoljno da mu omogući nastavak rada u kreativnoj sredini u Hrvatskoj, iako je već proveo dvije godine uspješno radeći u MedILS-u. Pri tome bih želio naglasiti da novac za Bojanovu grupu nije bio problem jer je na temelju kompetitivih stipendija dobio 450.000 eura za svoj rad. Glavni problem bio je nedostatak organiziranosti, vizije dugoročnog razvoja i kritične mase znanstvenih grupa unutar Instituta.

Jeste li se u hrvatskoj znanstvenoj i obrazovnoj zajednici susretali s korupcijom, nepotizmom i djelovanjem raznih interesnih skupina?
Nažalost, te društvene aberacije vrlo su raširene i možete ih susresti na svim nivoima - od studenskih referada do Vlade RH. Pitanje je samo senzibilizacije pojedinca - što se smatra nepotizmom, korupcijom ili što društvo prihvaća kao normalno (npr. može li aktivni političar napredovati u akademskoj karijeri tijekom obnašanja izvršnih funkcija).

Svojim ste primjerom pokazali visoku razinu društvene angažiranosti. Organizirali ste brojne znanstvene konferencije koje su Hrvatskoj, osim svjetskih predavača, osigurale i značajan priljev novca iz inozemstva. Osim toga, svojim ste zalaganjem pomogli i radu nekih hrvatskih udruga. Možete li nam ukratko reći nešto o tome?
Želim svojim znanjem pomoći zemlji u kojoj sam završio kompletno obrazovanje i čiji sam državljanin. Shvaćajući koliko je važno sudjelovati u popularizaciji znanosti i obrazovanja šire javnosti, pokrenuo sam nekoliko projekata:

“Nikada nije prerano“
Projekt “Nikada nije prerano“ pokrenuo sam kako bih pobudio interes za znanost kod djece najmlađe dobi. Program se sastoji u tome da dvaput godišnje djecu iz vrtića i prva četiri razreda osnovne škole pozivamo na otvorene dane Instituta za biokemiju u Frankfurtu. Djeca sudjeluju u izradi eksperimenata koji su prilagođeni njihovoj dobi, a najvažniji aspekt je pobuditi u njima znatiželju da postavljaju pitanja koja ih zanimaju. Tako smo jednom, mjesec dana nakon posjete djece Institutu, od jednog vrtića dobili tortu punu Smarties bombona na koju su djeca nacrtala svoju viziju bakterija. Upravo je to vrsta reakcije kakvu želimo pobuditi i koja nam govori da smo na pravom putu.


"Nikada nije prerano" - program za djecu


“Nobel ST“
Unutar programa “Nobel ST“ u Split dolaze dobitnici Nobelove nagrade kako bi održali predavanje za javnost te ostali jedan dan u razgovoru sa studentima u Splitu. Prvi predavač bio je Aaron Ciechanover, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 2004. godine. Održao je izvanredno zanimljivo predavanje o tome zašto naši proteini moraju umrijeti da bismo mi živjeli. Predavanje je trajalo tri sata, no dvorana je bila puna, a ljudi su stajali i vani. Drugi predavač bio je Sir Tim Hunt u lipnju 2009. godine. On je 2001. dobio Nobelovu nagradu za medicinu za otkriće ciklina, odnosno “motora“ koji pokreće dijeljenje naših stanica. Kuriozitet je da je to otkriće napravio tijekom izvođenja vježbe sa studentima. Promatrali su što se događa s proteinima kad se stanica dijeli i tada je Tim zamijetio da se pojedine skupine proteina nakupljaju i degradiraju u cikličkom periodu, te ih nazvali ciklinima. 2010. godine dolazi prof. Harald zur Hausen, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 2008. godine za otkriće ljudskog papiloma virusa kao uzročnika karcinoma grlića maternice.

“Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja“
U Hrvatskoj smo zajednički s udrugom Civitas pokrenuli projekt “Civitas, znanstvenici i mediji protiv nasilja“. Usmjeren je na promociju znanosti kao kreativne discipline i ukazivanje na prave vrijednosti u obrazovanju učenika u Hrvatskoj. Kroz taj edukativno-preventivni program pokušavamo odvojiti djecu iz kruga nasilja kojem su prečesto izložena u školama, u medijima i na cesti. Za sad je kroz taj program prošlo preko 1000 djece i evaluacije u školama su jako dobre.

Smatrate li se dobrim predavačem i koliko Vam predavanja i rad s mladima znače u karijeri? Poznato je da ste u hrvatskim školama i na fakultetima održali brojna predavanja. Možete li izdvojiti neka od najzanimljivijih pitanja koja su Vam tijekom tih predavanja postavili oni “na kojima svijet ostaje“?
Studenti i znanstvenici vole moja predavanja, koliko mogu vidjeti iz evaluacija i osobnih kontakata. Mislim da je najvažnije pobuditi interes i znatiželju kod studenata tijekom predavanja i nakon toga svako pitanje koja dobijete vrlo je vrijedno.

Prošle su godine studenti diljem “Zemlje znanja“ održavali prosvjede s ciljem uvođenja besplatnog visokog obrazovanja i povećanja ulaganja novca iz državnog proračuna u sektor obrazovanja. Koji je vaš stav o tome i smatrate li da studenti u zemljama Europske unije imaju bolje uvjete studiranja?
Slažem se da studenti trebaju zahtijevati veća ulaganja u obrazovanje i raspodjelu tih sredstava prema svima koji uspješno studiraju te im na taj način omogućiti puno kvalitetnije obrazovanje. Mislim da bi se poruka, umjesto besplatnog školovanja, trebala promijeniti u: “Želimo kvalitetnije obrazovanje“.

Koji je problem u Vašoj znanstvenoj karijeri bio najteži s kojim ste se morali suočiti?
Najteže je bilo preživjeti prve 2-3 godine rada u New Yorku jer sam trebao jako puno naučiti iz polja prirodnih znanosti i prebroditi stalno preispitivanje vlastite odluke da se posvetim znanosti, a ne medicini. Osim toga, u prve dvije godine nisam imao nekih posebnih rezultata u svom projektu, koji je bio vrlo težak (određivanje strukture FGF (engl. fibroblast growth factor) receptora) i dugotrajan, a za kojeg jednostavno nisam bio dovoljno educiran. No nakon druge godine, počeo sam raditi na drugim projektima koji su bili više funkcionalni i od tada sve izgleda puno optimističnije u mojoj znanstvenoj karijeri.

Koje su najbolje i najlošije strane Vašega posla? Da se ne bavite znanošću, čime biste se bavili?
Najbolje su sloboda i kreativnost koje živim svakodnevno, a najlošija je prevelika okupiranost znanstvenika administrativnim i financijskim poslovima za koje uopće nisu školovani. Da se ne bavim znanošću, najvjerojatnije bih bio liječnik jer sam se školovao za tu profesiju.

Što smatrate svojim najvažnijim znanstvenim postignućem dosad?
Otkrivanje da je ubikvitin novi stanični signal koji ima sposobnost reguliranja raznih procesa u stanici, poput endocitoze receptora, popravka oštećenja genoma, upale i autofagije. Do prije 5-10 godina smatralo se da je ubikvitin uključen samo u degradaciju proteina (za to je otkriće 2004. godine dodijeljena Nobelova nagrada za kemiju), no danas je prihvaćeno da ubikvitin ima puno više važnih funkcija u našim stanicama. U svakom od tih otkrića koristili smo multidisciplinarni pristup te smo opisali detalje od atomske rezolucije do proteinskih interakcija u raznim modelnim organizmima.


-----------

PITANJA ČITATELJA PORTALA Biologija.com.hr:

Smatrate li da je za Hrvatsku korisno da uđe u Europsku uniju?
Smatram, jer će to dovesti do puno više reda u organizaciji državne uprave, pravnih i zakonskih regulativa te gospodarskih odnosa. Za mlade studente priključivanje EU pružit će nove mogućnosti u obrazovanju i u budućim izborima u karijeri. No uvjeti za sve te pozitivne strane priključivanja EU jesu da građani Hrvatske budu spremni i educirani za te nove izazove. Na tome se treba maksimalno raditi, a čini mi se da u tome nismo baš previše revni - čak niti studenti na Sveučilištima ne shvaćaju koliko je važno stručno znanje, jezici, mobilnost i tolerantnost za njihov uspjeh u radu u EU.

Biste li se i pod kojim uvjetima vratili u Hrvatsku?
Svojim dosadašnjim radom i rezultatima u posljednjih 12 godina velikim dijelom sam se već vratio u Hrvatsku. Odlučio sam koristiti svoju poziciju u inozemstvu da i materijalno maksimalno doprinosim razvoju znanosti i edukaciji mladih u Hrvatskoj. To do sada uspješno činim i sretan sam da je takav “povratak” bio odličan recept uspjeha i za mene i za Hrvatsku.
O stalnom fizičkom preseljenju jednostavno ne razmišljam jer ne postoje uvjeti da nastavim svoj znanstveni rad u Hrvatskoj na istom nivou koji imam u inozemstvu. A meni je to profesionalno izrazito važno. Presretan sam što sam dobio šansu raditi u međunarodnim znanstvenim sredinama koje su me uvijek poticale na napredak, stalno učenje, požrtvovnost, hrabrost i cijenjenje sebe i drugih znanstvenika. Osim toga, živeći u tri različite kulture (New York, Uppsala i Frankfurt), osjećam se ispunjenim i sretnim čovjekom jer znam cijeniti prave vrijednosti u životu, u ljudima gledam njihove dobre strane, a razlike među pojedincima doživljavam kao bogatstvo.

U poplavi serija medicinske i forenzičke tematike, koja je, po Vašem mišljenju, najkvalitetnija?
Iskreno, nemam vremena za televiziju i ne sjećam se kada sam pogledao jednu od takvih serija.

Koji su vam omiljeni glazbeni albumi?
Volim raznu vrstu glazbe: new wave, indie pop, urbanu, rock/pop, a od izvođača mogu izdvojiti Radiohead (Pablo Honey), Blur (Parklife), The Cure, The Smiths, Björk, Interpol (Antics) itd.

S kojom biste živućom i povijesnom znanstvenom osobom najradije otišli na večeru i zašto?
Zanimljiva večera bila bi ona s Marie Skłodowska-Curie i Craigom Venterom. Razgovarali bismo o posvećenosti znanosti, o inspiraciji i originalnosti, ludim idejama i tehnologiji, budućnosti u postgenomskoj eri, otkrivanju novih vrsta itd.

Koliko vremena provodite u laboratoriju i čime se bavite u slobodno vrijeme?
Nije važno vrijeme koje provodite u laboratoriju, nego vrijeme koje aktivno posvećujete znanosti tijekom dana. Primjerice, često se najbolje ideje stvaraju dok trčim uz rijeku ili sam u baru s kolegama. Gledajući tako na znanost, imam osjećaj da i tijekom spavanja “radim znanost”.
Svo slobodno vrijeme provodim s obitelji. Naše troje male djece izvor su sreće i novih ideja, tako da mi nikada nije dosadno. Često vozimo bicikle, igramo hokej na travi ili nogomet i idemo na turnire jer i Petra i Lovro igraju za svoje klubove. Osobno jako volim snowboard i svake si godine priuštim tjedan dana skijanja na dasci. S druge pak strane, glazbena i kulturna scena u Frankfurtu je dosta aktivna i, čim ulovimo vremena, supruga i ja odlazimo na koncerte i u kazališta.



Sve fotografije ustupljene su ljubaznošću prof. dr. sc. Ivana Đikića

Printer Friendly Page Send this Story to a Friend


Komentirati mogu samo registrirani korisnici. Komentari su vlasništvo korisnika. Biologija.com.hr nije odgovorna za njihov sadržaj.

Napisao Tema
mlick
Objavljeno: 08.02.2010 21:02  Obnovljeno: 08.02.2010 21:02
Svrati ponekad
Pridružen: 23.10.2009
Iz:
Poruke: 3
 Odgovor: Intervju mjeseca
jeeej.. super je..

Napisao Tema
jOli
Objavljeno: 08.02.2010 18:02  Obnovljeno: 08.02.2010 18:02
Aktivno sudjeluje
Pridružen: 22.11.2009
Iz:
Poruke: 31
 Odgovor: Intervju mjeseca
Impresivno :)

Napisao Tema
Kristina
Objavljeno: 08.02.2010 12:02  Obnovljeno: 08.02.2010 14:02
Aktivno sudjeluje
Pridružen: 28.05.2009
Iz: Zagreb
Poruke: 36
 Intervju mjeseca
Oduševljena sam ovim čovjekom...

Napisao Tema
Myrkur
Objavljeno: 08.02.2010 11:02  Obnovljeno: 08.02.2010 14:02
Svrati ponekad
Pridružen: 08.02.2010
Iz:
Poruke: 1
 Intervju mjeseca
i baš navede najlošiji album radioheada...

Napisao Tema
kolega
Objavljeno: 08.02.2010 01:02  Obnovljeno: 08.02.2010 14:02
Svrati ponekad
Pridružen: 29.05.2009
Iz:
Poruke: 7
 Intervju mjeseca
svaka čast..

Poveznice

Pročitajte i...

Rad s laboratorijskim životinjama se neće moći tako skoro zamijeniti nekom drugom metodom
intervju s dr. sc. Sofiom Anom Blažević

Vrijednost herbarijskih zbirki je neprocjenjiva
intervju s doc. dr. sc. Sandrom Bogdanovićem

Tvrdnje o učinkovitosti cjepiva vrlo su pretjerane!
intervju s dr. sc. Lucijom Tomljenović

Obrazovanje za okoliš uključit ćemo u program građanskog odgoja
intervju s dr. sc. Mirelom Holy

Senzacionalistički članci šire neopravdane strahove među ljudima
intervju s prof. dr. sc. Franjom Plavšićem

Može li znanje ponovno postati „in“?
intervju s Biserkom Volić, prof.biologije

Biologiji ne bi pomogla ni tri kamiona “Viagre”
intervju s doc. dr. sc. Zoranom Tadićem

S učenjem čitanja dobro je započeti i prije školske dobi
intervju s mag. psych. Igorom Mikloušićem

Znanost je u Hrvatskoj zadnja rupa na svirali
intervju s doc. dr. sc. Igorom Bajšanskim

Dok se na Zapadu objeručke prihvaćaju, Hrvatska obrazovanim ljudima nudi prekvalifikaciju u pastire i konobare
intervju s Jadrankom Šepić, dipl. ing.

Entuzijazam pravog istraživača ne može se dotući
intervju sa Snježanom Ramić, dipl.ing.biol.

Više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće
intervju s Vladom Prskalom, prof. fizike

Lošinjski rezervat za dupine - od našeg najvećeg uspjeha do najvećeg razočaranja
intervju s Draškom Holcerom, dipl.ing. biologije-ekologije

Vrlo je upitno koliko Hrvatska može doprinijeti globalnom znanju
intervju Marko Košiček dipl. ing.

Reciklirano imanje moja je ljubav i moja baterija -
intervju s dr. sc. Draženom Šimlešom

Hrvatska je pravi mali raj za paleontologe -
intervju s prof. dr. sc. Jasenkom Sremac

Tko zapravo odgaja našu djecu i mlade? -
intervju s dr. sc. Dejanom Bouillet

Niti jedna od velikih zvijeri nije opasna za čovjeka -
intervju s Magdom Sindičić, dr.vet.med.

"Siguran sam da nikada nećemo izumiti jedinstven lijek za sve tumore" -
intervju s prof. dr. sc. Ivanom Đikićem

Tražilica

Kolumne

Portal podupiru

Prijava

Korisničko ime:

Lozinka:

Zapamti me



Registriraj se!

Izgubili ste lozinku?