Tko odgaja našu djecu i mlade?

[b]Dr. sc. Dejana Bouillet[/b], izvanredna profesorica, diplomirala je, magistrirala i doktorirala u području socijalne pedagogije na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 1991. godine zaposlila se na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, odakle 2001. prelazi u Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, a 2004. dobiva posao u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Od jeseni 2008. godine zaposlena je na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Živi u Stubičkim Toplicama, udana je i majka dvanaestogodišnje djevojčice.
U znanstvenom, stručnom i nastavnom radu bavi se depriviranim socijalnim skupinama, s posebnim naglaskom na djeci i mladima s poremećajima u ponašanju i drugim teškoćama u razvoju. Do sada je samostalno ili u suautorstvu objavila jedan sveučilišni udžbenik, pet stručnih i/ili znanstvenih knjiga i 50-ak znanstvenih i stručnih radova s područja odgojnih znanosti. Tijekom karijere sudjelovala je u brojnim znanstvenim istraživanjima te znanstvenim i stručnim skupinama. Primjerice, bila je voditeljica treninga [b]"Prepoznavanje djece pod rizikom i komunikacija s njima"[/b] i [b]"Prevencija maloljetničke delinkvencije u višim razredima osnovne škole"[/b] ( u organizaciji [i]Save the Children[/i] UK), trenerica u UNICEF-ovom programu [b]"Za sigurno i poticajno okruženje u školama"[/b]. Članica je uredništva časopisa "[i]Sociologija sela[/i]" i "[i]Odgojne znanosti[/i]".



Uz rad na Učiteljskom fakultetu, kao vanjska suradnica nastavu izvodi i na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta. Povremeno sudjeluje u izvođenju nastave na poslijediplomskom studiju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta i Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

___________________________________________

objavljeno 05.05.2010.

[b]Tko zapravo odgaja našu djecu? [/b]


Intervju: dr. sc. Dejana Bouillet

Razgovarala: Jelena Likić



[b]Istražujući Vašu znanstvenu bibliografiju, iznenadila sam se brojnošću i zanimljivošću tema koje ste tijekom svoje znanstvene karijere proučavali. Nažalost, široj je javnosti rad hrvatskih znanstvenika malo poznat. Možete li nam stoga ukratko pojasniti na kojim projektima trenutačno radite te koje metode rada tijekom svojih istraživanja najčešće koristite? [/b]

Posljednjih sam godina, točnije – na jesen 2008. godine, promijenila radno mjesto i usmjerila se na probleme inkluzije (uključivanja) djece u redovni odgojno-obrazovni sustav. Tome nastojim posvetiti i istraživački rad, ne zapostavljajući i ona istraživačka područja koja primarno pripadaju socijalnoj pedagogiji. Drugim riječima, bavim se istraživanjima modela i uvjeta koji će djeci s najrazličitijim karakteristikama omogućiti kvalitetan odgoj, obrazovanje i svekoliki napredak, bez izdvajanja iz prirodnog okruženja u kojem odrastaju. Istodobno, koliko je moguće, nastojim unaprijediti status socijalne pedagogije u hrvatskom društvu, objavljujući radove u kojima s jedne strane analiziram njezine teorijske i znanstvene osnove, a s druge strane ukazujem na teškoće koje oslabljuju praktičan utjecaj socijalnih pedagoga. Pritom se, zbog prilično ograničenih financijskih sredstava koji mi za tu svrhu stoje na raspolaganju, služim samo onim istraživačkim metodama koje su predviđene znanstvenim projektima koje financira Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa, a koji uglavnom uključuju anketiranje reprezentativnih uzoraka pojedinih populacija, analizu srodne strane literature te kvantitativnu i kvalitativnu analizu prikupljenih i drugih raspoloživih podataka. Primjerice, sudjelujem u projektu [b]“Znanstvena utemeljenost i razvoj socijalne pedagogije u Republici Hrvatskoj“[/b] (voditeljica projekta je dr. sc. Zdravka Poldrugač, profesorica Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) te u istraživanju [b]“Hrvatski studenti u europskom kontekstu – društvena elita u nastajanju“[/b](voditeljica projekta je dr. sc. Vlasta Ilišin, znanstvena savjetnica na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu). Uz to, u suradnji sa studentima Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prikupljam različite informacije o kvaliteti inkluzivnog odgojno-obrazovnog procesa u Hrvatskoj. Dijelom se radi o temama njihovih diplomskih, magistarskih i doktorskih radnji, a dijelom o redovnim studentskim obvezama. Uglavnom koristeći metode opažanja, nastojim prikupiti dovoljno informacija o različitim aspektima inkluzivnog procesa i tako pridonijeti afirmaciji odgojno-obrazovne prakse temeljene na pokazateljima uspješnosti. Projekt je u početnoj fazi razvoja, a njegova teorijska osnova će uskoro u izdanju Školske knjige biti objavljena u obliku sveučilišnog udžbenika [b]“Izazovi integriranog odgoja i obrazovanja“[/b].


[b]Na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu trenutačno predajete kolegije “Specijalna pedagogija”, “Pedagogija djece s posebnim potrebama” i “Planiranje i programiranje prevencije neprihvatljivog ponašanja“, na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu “Osnove socijalne pedagogije”, a na Studijskom centru socijalnog rada “Uvod u socijalnu pedagogiju”. Smatrate li se dobrim predavačem, koliko Vam predavanja i rad sa studentima znače u karijeri te što planirate na nastavnom polju učiniti kako bi se poboljšala kvaliteta obrazovanja u Vašem području djelovanja? [/b]

Nisam baš sigurna da znam odgovoriti na pitanje jesam li ili nisam dobar predavač. Ako se rukovodim rezultatima studentskih anketa koje se prikupljaju krajem svakog semestra – imam razloga za zadovoljstvo. Razmjerno sam zadovoljna i odnosom kojeg sa studentima uspostavljam tijekom obrazovnog procesa. Svakoj grupi studenata nastojim na različite načine približiti suštinu kolegija kojeg predajem, kako bi jednoga dana na radnom mjestu mogli razviti vlastiti kritički odnos prema svekolikim društvenim uvjetima u kojima djeca i mladi odrastaju i kako bi osobno te uvjete bar malo unaprijedili. Iako je moj opći dojam da sam u tome uspješna, ponekad nisam zadovoljna uspješnošću dijela studenata. To mi daje poticaj da nastavu stalno unaprjeđujem i osvježavam novim sadržajima. Uglavnom, volim komunicirati sa studentima i puno mi znači kad osjetim da je informacija koju sam im poslala uistinu doprela do njih.
Što se, pak, unaprjeđivanja kvalitete obrazovanja tiče, mogla bih reći da činim sve što mogu, ali to nikako nije dovoljno. Budući da sam zaposlena na Učiteljskom fakultetu, osjećam obvezu sudjelovanja u podizanju kvalitete obrazovanja na svim razinama školovanja – od predškolske, do osnovnoškolske i visokoškolske razine. Pritom nastojim djelovati individualno i, mogla bih reći, kolektivno. [b]Individualan angažman [/b]prepoznatljiv je u samom nastavnom radu, kao i u sudjelovanju u različitim edukativnim aktivnostima koje organiziraju razna stručna tijela, agencije, ustanove i udruge, gdje u svojstvu pozvanog predavača govorim o različitim temama. [b]Kolektivan angažman[/b] prepoznatljiv je u sudjelovanju u raznim stručnim radnim grupama i/ili povjerenstvima koja su usmjerena poboljšanju ukupnog odgojno-obrazovnog procesa. Primjerice, trenutno sam angažirana u poboljšanju kvalitete odgojiteljskih studija Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, nastojeći u sadržaj njihova obrazovanja unijeti više pedagoško-psiholoških sadržaja koji će im pomoći da na radnim mjestima uspješnije zadovoljavaju potrebe svih sudionika procesa ranog i predškolskog odgoja (ponajviše roditelja i djece), ali i onih sadržaja koji će unaprijediti status odgojiteljske profesije u hrvatskom društvu.
Odgovor na ovo pitanje mogla bih zaključiti činjenicom da ću ovom vrstom angažmana biti zadovoljna tek kada vidim da su kompetencije koje kod mladih ljudi nastojim razviti prepoznatljive u kvaliteti posla kojeg obavljaju.


[b]Što je to socijalna pedagogija, kakve su njezine primjene u znanstvenom svijetu i smatrate li da se u Hrvatskoj radi dovoljno na implementaciji rezultata proučavanja socijalne pedagogije u svakodnevni život građana? [/b]

Najkraće rečeno, [b]socijalna je pedagogija profesija koja pedagoškim djelovanjem nastoji unaprijediti psihosocijalne čimbenike odrastanja[/b]. Europsko udruženje socijalnih pedagoga socijalnu pedagogiju definira kao teoriju o načinima na koje biološko-psihosocijalna obilježja potiču ili umanjuju mogućnosti općeg rasta i razvoja, kvalitete života i dobrobiti osoba ili društvenih grupa, u cilju njihove socijalne integracije i prevencije marginalizacije, odnosno socijalne ekskluzije. Postoje i autori koji socijalnu pedagogiju definiraju kao [b]teorijski i praktični okvir razumijevanja odgoja djece i mladih[/b], a kao praktičnu komponentu ove profesije ističu izgradnju međuljudskih odnosa te socijalizaciju djece i mladih. Uglavnom, radi se o razmjerno mladoj profesiji koja se u Hrvatskoj razvija nešto manje od 50 godina, iako u nekim drugim zemljama (poput Njemačke i Austrije) ima dulju tradiciju. U fokusu interesa socijalne pedagogije nalaze se svi aspekti rizičnih ponašanja, bez obzira na fazu njihovog razvoja. To znači da socijalna pedagogija nastoji utvrditi učinkovite mehanizme prevencije, pravovremene identifikacije i tretmana individualno i/ili društveno štetnih i opasnih ponašanja koja bez dodatne stručne odgojne pomoći nije moguće preusmjeriti u primjerenija ponašanja. Pritom je s jedne strane usmjerena na odgojne potencijale socijalnog okruženja u kojima djeca i mladi odrastaju i razvijaju se, a s druge strane na odgojni rad s osobom koja rizično ponašanje manifestira. Jasno je, ovim se područjem bave i druge profesije (psiholozi, socijalni radnici, pedagozi i drugi), a specifičnost socijalne pedagogije sadržana je upravo u odgojnoj komponenti ove društvene pojave.
Nažalost, implementacijom rezultata socijalne pedagogije u svakodnevni život građana nisam zadovoljna. Razlozi tom nezadovoljstvu uistinu su brojni. Na primjer, u socijalnoj je pedagogiji već davno nedvojbeno utvrđeno da se djeci i mladim osobama koji su skloni manifestaciji ponašanja visokog rizika najkvalitetnije može pomoći u početnim fazama razvoja rizičnih ponašanja i u prirodnoj sredini u kojoj odrastaju. Ipak, sustav intervencija funkcionira na način da socijalni pedagozi priliku za intervenciju najčešće dobiju tek kada je neki problem poprimio ozbiljne razmjere, odnosno kad mladi ljudi već počine neko kazneno djelo ili kad žive u iznimno ugrožavajućim uvjetima. Unatoč brojnim međunarodnim i nacionalnim dokumentima kojima se promovira potreba prevencije, u socijalnoj politici to područje nije kvalitetno pozicionirano, što se najjasnije vidi u [b]nedovoljnom broju stručnjaka zaposlenih na poslovima prevencije[/b] (kako u dječjim vrtićima, tako i u školama i u centrima za socijalnu skrb). Čini se da donositelji odluka unatoč brojnim znanstvenim dokazima ne uviđaju korisnost takvog ulaganja, što je dugoročno skuplje i štetnije kako za pojedince, tako i za ukupnu zajednicu. Istraživanjima u socijalnoj pedagogiji utvrđeno je, nadalje, koji su činitelji rizika te koji su činitelji zaštite djece i mladih osoba od usvajanja rizičnih ponašanja. Ipak, zajednice u kojima mladi mogu kvalitetno provoditi slobodno vrijeme (primjerice, u klubovima mladih) su prava rijetkost, a rijetke su i zajednice u kojoj postoje programi psihosocijalne podrške mladim roditeljima, roditeljima adolescenata (savjetovališta i slično) i drugim društvenim skupinama koje su izložene raznim rizicima.
Ukratko, znanstvene spoznaje socijalne pedagogije uglavnom su prihvaćene na deklarativnoj razini, a stvarni pokazatelji koji bi bili prepoznatljivi i dostupni svim građanima naše zemlje još uvijek izostaju.


[b]Svojim primarnim znanstvenim interesima navodite rad s mladima, proučavanje poremećaja u ponašanju i socijalnu pedagogiju. Koja biste vlastita postignuća na ovim poljima istaknuli kao vrijedan doprinos hrvatskoj znanosti?[/b]

U mojem se slučaju, a vjerujem da je tako i s većinom znanstvenika u području društvenih znanosti, eventualna postignuća mogu komentirati tek u kontekstu ukupnog znanstvenog djelovanja. Svako istraživanje je samo po sebi tek malen korak u osvjetljavanju i razumijevanju složenog biološko psiho-socijalnog sustava u kojem se rizična ponašanja (pa i poremećaji u ponašanju) razvijaju i tretiraju. Sve je rezultate potrebno tumačiti u kontekstu ekološkog prostora, a istraživanja se u pravilu odnose na neke njegove segmente. Kako se do značajnijih doprinosa može doći samo ujedinjavanjem brojnih pojedinačnih studija i analiza, sebi nikako ne bih pripisala individualne zasluge. Sklonija sam tezi da sam imala sreću sudjelovati u brojnim znanstvenim istraživanjima i u suradnji s kolegama doprinijeti širenju korpusa znanja u području etiologije, fenomenologije i tretmana poremećaja u ponašanju djece i mladih. Danas su područja etiologije i fenomenologije prilično jasna, a više je energije potrebno usmjeriti u tretmanski (intervencijski) dio ove pojave i daljnju afirmaciju socijalne pedagogije. Kontekstualno gledajući, ponosna sam zbog činjenice da sam upravo ja jedna od autorica prvog sveučilišnog udžbenika na hrvatskom jeziku koji u sebi nosi naziv socijalna pedagogija. Radi se o knjizi [b]“Osnove socijalne pedagogije“[/b] koju smo napisali prof. dr. sc. Slobodan Uzelac i ja, a Školska knjiga objavila ju je 2007. godine. Ipak, sve dok ne ostvarim neki široj javnosti prepoznatljivi znanstveni doprinos, nisam u poziciji koja bi mi dozvoljavala isticanje vlastitih znanstvenih doprinosa.


[i]Prof. dr. sc. Slobodan Uzelac i dr. sc. Dejana Bouillet na promociji udžbenika “Osnove socijalne pedagogije“ [/i]

[b]Često se termin “djeca s posebnim potrebama” koristi za djecu s teškoćama u razvoju, no činjenica je da toj skupini, uz djecu s poremećajima u ponašanju, pripadaju i darovita djeca. Možete li, na temelju vlastitog iskustva, dati ocjenu odnosa hrvatskih učitelja i odgojitelja prema darovitoj djeci? Potiče li hrvatski obrazovni sustav ovu skupinu djece na još bolje rezultate ili ih se u školama i drugim odgojno-obrazovnim ustanovama tretira kao i ostale skupine djece? [/b]

I u ovom području postoji velika neusuglašenost između znanstvenih spoznaja, potreba djece i stvarnih mogućnosti koje im odgojno-obrazovni sustav pruža. Postoje zakoni i nacionalne politike koje svim odgojno-obrazovnim ustanovama nalažu dodatni rad s darovitom djecom, a znanstvena su istraživanja osigurala dovoljno pokazatelja o nužnosti takvog pristupa. U svijetu su znanstveno evaluirani i brojni modeli uspješnog rada s darovitom populacijom. Ipak, koliko će se s darovitima uopće raditi, u hrvatskim uvjetima najviše ovisi o dobroj volji pojedinih odgojitelja, učitelja i nastavnika, kao i o samoj ustanovi u kojoj se proces školovanja pojedine darovite djece odvija. Postoje vrtići i škole koje imaju programe za darovitu djecu, ali više je onih u kojima je takav rad zanemaren. Prema tome, na Vaše pitanje nije moguće jednoznačno odgovoriti jer su iskustva različita. Sasvim je sigurno da [b]rad s darovitom djecom mora biti minimalan standard u svim organiziranim odgojno-obrazovnim okruženjima[/b], a opće je poznato da taj standard još nije dostignut. U Državnim pedagoškim standardima osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja za darovite su učenike predviđeni diferencirani nastavni programi, kreativne i/ili istraživačke radionice, izborni programi (individualni ili grupni), posebne izvannastavne aktivnosti, usporedni programi i pristupi izvorima specifičnih znanja. Naravno, škole te programe bez kadrovskih uvjeta nisu u mogućnosti kvalitetno provoditi. Tu se otvara pitanje financijske krize i stalnih nastojanja Vlade RH da smanji javne troškove. S time u vezi, ovdje moram naglasiti da [b]štednja na odgoju i obrazovanju nikada nije istinska štednja[/b], budući da se propusti u tom sustavu neminovno kao bumerang opet vraćaju državi na naplatu. Drugim riječima: ako djeci i mladima ne osiguramo kvalitetno zadovoljenje njihovih potreba u odgojno-obrazovnom sustavu (a i ja sam, među ostalim, već puno puta znanstveno dokazala da se potrebe mnoge djece u tim sustavima u biti ne zadovoljavaju), oni tijekom odrastanja manifestiraju brojne socijalizacijske teškoće pa (kad obitelj propuste odgojno-obrazovnih ustanova ne uspije nadomjestiti) svojim ponašanjem državu opet dovode do troškova (sudski postupci, sankcije, odgojne mjere, naknade za nezaposlene, socijalne pomoći i dr.). I tako se vrtimo u krug. Humanu dimenziju pravovremenog ulaganja u odgoj i obrazovanje nema potrebe dodatno ni spominjati. Ukratko: [b]u postojećim uvjetima tek rijetka darovita djeca uspiju ostvariti svoj talent[/b], a slobodna sam utvrditi da to (nažalost) puno više ovisi o senzibiliziranosti i mogućnostima njihovih roditelja, nego o samom obrazovnom sustavu.


[b]Kao dio znanstvenog projekta [i]Položaj, problemi i potrebe mladih Zagrebačke županije[/i], izdali ste rad “Socijalna politika: (ne)primjeren odgovor zajednice na potrebe mladih”, u kojemu ste, između ostaloga, proučavali doživljaje mladih ljudi vezane za obitelj i obiteljske obaveze, odluke vezane uz osnivanje i/ili održavanje bračne zajednice, poremećene međuljudske odnose u braku. Do kojih ste značajnijih rezultata došli provođenjem ovoga istraživanja? [/b]

Među brojnim pokazateljima koji opisuju odnos mladih prema obiteljskom životu, roditeljstvu i drugim srodnim okolnostima, ovdje bih izdvojila nekoliko utvrđenih trendova. To su slabljenje fertilitetne motivacije, visoko razvijena svijest o potrebi poštivanja privatnosti obitelji te nepovoljni stavovi znatnog dijela mladih o obiteljskim obvezama. Na primjer, u usporedbi s istraživanjem koje je provedeno sedam godina ranije, 2% više mladih ne planira imati vlastitu djecu, a [b]troje ili više djece planira imati 11% manje mladih nego prije sedam godina[/b]. Istodobno, obiteljske obveze kao radost zajedničkog života doživljava čak 20% manje mladih no što je to utvrđeno ranijim istraživanjem. Zanimljivo je da većina mladih (nešto više od 70%) ipak smatra da supružnici prije razvoda braka trebaju potražiti stručnu pomoć i nastojati održati bračnu zajednicu, a pokazalo se da ne postoji mjera poticanja obiteljskih vrijednosti i priprema za roditeljstvo koja bi imala koncenzualnu potporu mladih. Budući da dobiveni rezultati potvrđuju nepovoljne demografske trendove, bilo bi ih važno imati u vidu prilikom planiranja obiteljske i populacijske politike.
Preciznije rečeno, već je tada (2007. godine) dokazano da je nužno provoditi aktivnu obiteljsku i populacijsku politiku, tim više, jer su uočene znatne razlike u psihosocijalnim činiteljima koji pridonose stavovima mladih o obitelji, braku i roditeljstvu (osobito stupanj obrazovanja, dob i zaposlenost). Polazeći od rezultata ovog istraživanja, mjere bi trebale biti koncipirane na način koji će promovirati slobodu izbora, privatnost obitelji i dragovoljnost uključivanja mladih u eventualne edukacijske programe, a također bi im mjere trebale znatno olakšati pristup tržištu rada te usklađivanje obiteljskih i profesionalnih obveza. [b]Je li obiteljska i populacijska politika u Hrvatskoj uistinu tako koncipirana, čitatelji će prosuditi sami[/b].


[b]Kakva je, prema Vašim istraživanjima, razina komunikacije mladih s njihovim roditeljima i prijateljima danas u odnosu na prijašnja desetljeća? Postoji li kakav pomak na tom polju, s obzirom na intenzivnu tranziciju koja karakterizira suvremeno hrvatsko društvo?[/b]

Dok su osnova za odgovor na prethodno pitanje bili mladi Zagrebačke županije, ovdje ću se poslužiti istraživanjem provedenim u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Njime je utvrđeno da su srednjoškolci 2006. godine u odnosu na 2003. u odnosima sa svojim roditeljima otvoreniji i iskreniji te da je manje onih koji u tim odnosima doživljavaju zabrane, kažnjavanje, prigovore i sl. Taj bi trend sam po sebi trebao biti pozitivan i dobro došao, da je popraćen i drugim pokazateljima kvalitete obiteljskog odnosa. Nažalost, pokazalo se da je 2006. godine s članovima svoje obitelji o mnogim temama razgovaralo 12% ispitanika manje no što je to bio slučaj 2003. godine. Tim je istraživanjem također utvrđeno da [b]sadržajnije obiteljske interakcije, opisane obiteljskim aktivnostima koje premašuju zajedničke obroke i gledanje TV programa, doživljava tek trećina mladih[/b]. Dodaju li se tome i pokazatelji iz jednog drugog istraživanja koji ukazuju na sve veću zatvorenost mladih osoba (jer je sve manje onih koji s prijateljima otvoreno razgovaraju o vlastitim problemima), samo se po sebi nameće pitanje [b]tko zapravo odgaja našu djecu i mlade?[/b]
Srećom, pokazalo se da u obiteljima većine mladih (70%) [b]prevladavaju permisivni i autoritativni odgojni stilovi roditelja koji su u većoj ili manjoj mjeri usklađeni s razvojnim potrebama mladih[/b]. Za te se obitelji može reći da osiguravaju zadovoljavajuću razinu zaštite od nepovoljnog psihosocijalnog razvoja mladih. Socijalna pedagogija ipak je više usmjerena na one obitelji u kojima ne nalazimo skladne obiteljske odnose, a sudeći prema rezultatima novijih istraživanja, takvih je u populaciji gotovo 30%. Radi se o skupini koja je u većoj ili manjoj mjeri izložena djelovanju različitih rizičnih činitelja koji svoj odraz nalaze i u ponašanjima mladih kojima se danas puno češće no što je to slučaj bio ranije pune novinski stupci (vandalizam, nasilje ….). S time se u vezi nameće pitanje odgovornosti za takvu situaciju pa imam potrebu naglasiti da tu odgovornost nisam sklona “prebaciti“ na roditelje. S time ne želim umanjiti značaj obiteljskog odgoja, već ukazati na odgovornost društvene zajednice koja bi svim roditeljima morala osigurati potporu u uspješnom roditeljstvu. Iskustveno nam je, naime, poznato da velika većina roditelja svojoj djeci zaista želi dobro, a istodobno iskustveno (a rezultati istraživanja to i potvrđuju) znamo da se mnogi roditelji često pitaju “Gdje smo pogriješili?“, “Zašto baš mi i naša djeca?“, “Kako je to moguće?“ i sl. Oni su, naime, svoju djecu odgajali najbolje što su znali, a to nije uvijek i objektivno dovoljno dobro. Zato mislim da je za gomilanje ponašajnih problema naše mladeži [b]odgovoran odgojno-obrazovni sustav[/b] koji roditelje u njihovoj ulozi nedovoljno (ili čak i nikako) ne podržava.


[b]Koliko su mladi ljudi u Hrvatskoj zadovoljni svojim životima i o kojim je činiteljima to zadovoljstvo, prema Vašim saznanjima, ponajviše ovisno? [/b]

Razina zadovoljstva životom u filozofskom se smislu odnosi na vrijednost koju osoba pridaje svome životu, bez obzira na njegova objektivna, mjerljiva obilježja, pa je definiramo kao mjeru kognitivne evolucije života neke osobe. U istraživanju provedenom 2004. godine pokazalo se da [b]u populaciji mladih osoba u Hrvatskoj nalazimo 10,4% nezadovoljnih, 28,1% ravnodušnih i 60,8% zadovoljnih osoba[/b]. Zanimljivo je da, iako su mladi u pravilu nešto zadovoljniji od odraslih osoba, te razlike nisu statistički značajne. Subjektivnom zadovoljstvu životom u prostoru socijalnih obilježja mladih najviše pridonose njihov socio-profesionalni status i dob ispitanika. Očekivano, [b]životom su češće nezadovoljne nezaposlene osobe, dok su životom češće zadovoljni i potpuno zadovoljni učenici i studenti[/b]. Prema tome, najmlađe ispitanike (u dobi od 15 do 19 godina) relativno često nalazimo među potpuno zadovoljnim i zadovoljnim osobama. Ovakvi rezultati impliciraju tezu o završetku školovanja i ulasku na tržište rada kao ključnom trenutku u kojem život dijela mladih sve više obilježavaju krize i razočaranja, pri čemu gube vjeru u vlastite planove, očekivanja i nadanja. Tim više, jer je utvrđeno da su ekonomska pitanja (mogućnosti ekonomskog osamostaljivanja, zapošljavanja i rješavanja stambenog pitanja) među činiteljima društvenog okruženja kojima su mladi u pravilu nezadovoljni. Istodobno, izostankom povezanosti subjektivne procjene zadovoljstva životom s mnogim drugim socijalnim obilježjima posredno su podržane teze subjektivno orijentiranih teorija, prema kojima [b]zadovoljstvo ne proizlazi automatski iz zadovoljavanja nekih osnovnih potreba, već iz kompletne psihološke strukture pojedinca u interakciji s fizičkom i socijalnom okolinom u kojoj živi[/b]. Pokazalo se da su u tom smislu osobito važne interakcije koje mladi ostvaruju sa članovima obitelji, dok kontakti s prijateljima imaju slabiju diskriminativnu vrijednost. Ukratko, iako nesigurni društveni uvjeti u kojima živimo raslojavaju tradicionalnu strukturu obitelji, a dijelom i obiteljske funkcije, mladi od svojih roditelja još uvijek imaju visoka očekivanja i obiteljska je privrženost za njihov osjećaj zadovoljstva veoma važna. Pokazalo se da je [b]obitelj i dalje središte individualnog i društvenog života[/b] i da ona, kao takva, može pojačati ili oslabiti djelovanje ostalih socijalnih činitelja na individualno funkcioniranje mlade osobe.
I ovo je istraživanje imalo komparativan karakter. Zanimljivo je da su mladi 2004. godine, u usporedbi s 1986. godinom, iskazali višu razinu zadovoljstva mnogim okolnostima društvenog života u Hrvatskoj. Tranzicija hrvatskog društva te je godine imala dosta povoljnih obilježja, a pitanje je da li je i danas tako.


[b]Ove smo godine svjedoci naglom porastu nezaposlenosti u Hrvatskoj. Možete li nam pojasniti svoju tvrdnju da bi olakšavanje zapošljavanja mladih urodilo brojnim pozitivnim posljedicama koje bi svoj odraz imale u umanjivanju stope njihovih rizičnih ponašanja, ali i u provedbi obiteljske i populacijske politike?[/b]

Brojnim je istraživanjima i iskustvima u europskim zemljama utvrđeno da su najbolje obiteljske i populacijske politike one koje mladima omogućuju da kvalitetno žive od svog rada, a uloga države ponajprije je sadržana u olakšavanju usklađivanja profesionalnih i obiteljskih uloga. U tom smislu, [b]mladi procjenjuju da im hrvatsko društvo još uvijek ne nudi dovoljno mogućnosti na tržištu rada[/b], što otvara začaran krug marginalizacije, nezaposlenosti i iznalaženja oblika socijalne afirmacije koji nisu uvijek društveno prihvatljivi. Pronalaženje zaposlenja i izbjegavanje nezaposlenosti usko su vezani uz obrazovanje, njegovu pristupačnost i kvalitetu. Ipak, čak i dobre obrazovne kvalifikacije ne znače automatsko zapošljavanje, jer [b]konkurencija u dobivanju zaposlenja postaje sve okrutnija[/b]. Uz to, mladi nerijetko, unatoč visokoj razini obrazovanja i zaposlenosti, nisu zadovoljni mogućnostima zarade, što je vrlo vjerojatno posljedica poznatog [b]neodgovarajućeg vrednovanja radnih mjesta koja iziskuju visoku stručnu naobrazbu[/b]. U takvim je uvjetima znatnom dijelu populacije mladih teško planirati osnivanje vlastitih obitelji i osamostaljivanje. Jasno je, oslabljene mogućnosti društvene afirmacije putem odgovarajućeg radnog mjesta otvaraju mogućnosti za raznorodne oblike rizičnog ponašanja kao što su, primjerice, sklonost kockanju, planiranje nelegalnih način zarade i slično. Ako se uz nezaposlenost nadovežu i nepovoljne obiteljske prilike i pripadnost problematičnim vršnjačkim skupinama, rizici su još i veći. S time je u vezi aktivnu obiteljsku politiku nužno provoditi u sklopu ukupne socijalne politike, pri čemu se najvažnijim čini olakšavanje tranzicije mladih iz školskih klupa na tržište rada.


[b]Tijekom istraživanja naslovljenog “Kvaliteta života mladih: odgovornost zajednice i/ili obitelji”, ispitivali ste kvalitetu života mladih kroz strukturu obitelji, stambene prilike, radni status mladih i članova njihovih obitelji, prihode kućanstava i kvalitetu međuljudskih odnosa. Možete li nam reći nešto više o tzv. fenomenu produljene mladosti i činiteljima koji ga uzrokuju? Postoji li neko rješenje ovog fenomena? [/b]

Fenomen produljene mladosti ogleda se u sve kasnijem osamostaljivanju, stupanju u brak i preuzimanju roditeljske uloge mladih. Primjerice, [b]u braku je 2007. godine bila tek svaka treća mlada osoba u dobi od 25 do 29 godina[/b]. S jedne je strane produljena mladost rezultat produljenog trajanja obrazovanja, ali i svih društvenih okolnosti koje otežavaju osamostaljivanje. Ovdje se opet kao najvažniji činitelji ističu mogućnost zapošljavanja i rješavanje stambenog pitanja. Postojeće društvene okolnosti ukazuju na tendenciju da povoljniji materijalni status karakterizira mlade koji su zaposleni, ali uz uvjet da zaposlena mlada osoba ostaje živjeti u roditeljskom domu. Drugim riječima, [b]prihodi koje ostvaruju na svom radnom mjestu nisu dostatni za podmirivanje svih životnih potreba[/b]. Primjerice, u istraživanju kojeg ste spomenuli u ovom pitanju pokazalo se da u većini slučajeva roditelji uspijevaju održati kvalitetu života mladih na prosječnoj razini, dok su mogućnosti zadovoljavanja tzv. razvojnih potreba (npr. odlazak na odmor) za trećinu njih upitne. Utvrđeno je, nadalje, da [b]u ispodprosječnim stambenim uvjetima i materijalnim prilikama živi najmanje desetina mladih[/b]. Uočeno je i postojanje manje skupine mlađih osoba koja zahtijeva pojačanu potporu društva, jer su osnovali vlastitu obitelj i imaju djecu, a nezaposleni su. Upravo je ta skupina mladih (7%) ona koja ukazuje na sve propuste socijalne politike usmjerene mladima, što se dugoročno nepovoljno odražava na demografsku sliku Hrvatske.
Prema tome, [b]nije problem u produljenoj mladosti, već je problem u društvenim uvjetima[/b] koji tu mladost čine više ili manje kvalitetnom. Nikako se ne bih zalagala za politiku koja bi značila širenje državnih poticaja, već za politiku koja bi na razini lokalnih zajednica omogućila najbolju moguću realizaciju potencijala mladih,omogućujući njihovu svekoliku društvenu afirmaciju. S jedne se strane ovdje radi o potrebi olakšavanja pristupu tržištu rada (još i tijekom školovanja, posredstvom raznih učeničkih i studentskih servisa), a s druge o podizanju ukupne kvalitete života u nekoj zajednici, poticanjem razvoja različitih usluga i servisa u kojima će mladi nalaziti sadržaje koji odgovaraju njihovim potrebama. Naravno, ovdje je nezaobilazna i ukupna gospodarska politika koja će svim zaposlenima omogućiti kvalitetan život i zadovoljenje vlastitih potreba temeljem radnog angažmana. Na kraju je ovdje opet važno spomenuti da se radi o ulaganjima, a ne o troškovima i teretu za državni ili lokalni proračun.



[i]Dr. sc. Dejana Bouillet tijekom predavanja [/i]

[b]“Ljudi se rađaju kao pripadnici muškog i ženskog spola, ali uče biti djevojčice i dječaci koji će postati žene i muškarci”, rečenica je koju su potvrdila brojna sociološka istraživanja, uključujući i Vaša. Možete li nam reći nešto više o ovoj kompleksnoj pojavi u kontekstu suvremenog hrvatskog društva?[/b]

To je teško pitanje. Prema rezultatima istraživanja, upravo spol djeteta značajno utječe na mnoge aspekte obiteljskog odgoja, osobito na obrasce komunikacije i roditeljskih očekivanja prema djevojčicama i dječacima. No, [b]u suvremenim bi društvima pitanje spolne ili rodne pripadnosti zapravo trebalo biti nevažno pitanje[/b]. Ipak, svi smo svjesni okolnosti da tome nije tako i da, unatoč sve većoj prodornosti žena u svim sferama društvenog života, u tom smislu svjedočimo mnogim neravnopravnostima. Prema mom mišljenju, i ovdje se kao najvažnija socijalna pitanja nameću zapošljivost žena te konsolidiranje radnih i roditeljskih funkcija. Znamo da je [b]za svako dijete idealno da do treće godine života o njemu brine jedna osoba[/b] (najčešće se radi o majci), a također znamo da su rijetke države koje majkama i/ili očevima mogu osigurati tako dugačak plaćeni roditeljski dopust. Za hrvatsko je društvo specifično da još uvijek ima mnogo žena koje rade na slabo plaćenim poslovima pa su zadovoljne i malim rodiljnim naknadama. Ipak, suštinsko je pitanje ravnopravnosti, prema mom mišljenju, pitanje mogućnosti izbora. Budući da je [b]Hrvatska još uvijek jedna od rijetkih država koja ne osigurava primjerenu skrb za djecu u dobi od 6 mjeseci do godine dana[/b] (a i uvjeti u mnogim jaslicama su s obzirom na brojnost skupina upitne kvalitete), a “baka“ servisi više nisu svima dostupni, ti su izbori znatno ograničeni. Oni su ograničeni i činjenicom da je predškolskim odgojem obuhvaćeno tek nešto više od 50% populacije te dobi. Time se otvara paradoks deklarirane želje Vlade za poticanjem demografske obnove stanovništva i stvarnih uvjeta koji djeci i roditeljima u tom smislu stoje na raspolaganju, a mnogi moraju birati između karijere i roditeljstva. Najbolje bi bilo da postoje različiti oblici potpore djeci i roditeljima i da svatko može platiti usluge koje treba, ali taj je cilj još daleko od stvarnosti.


[b]Prema istraživanju iz 2007. godine o trgovanju ljudima, pokazalo se da je većina mladih u Hrvatskoj čula za taj problem. Utvrdili ste da je upoznatost s problemom trgovanja ljudima u svrhu njihova iskorištavanja iznadprosječna među učenicima koji polaze škole u Zagrebu i okolici te u Dalmaciji, blizu prosjeka u Slavoniji, Istri, Hrvatskom primorju i Gorskom kotaru, a ispodprosječna u sjevernoj Hrvatskoj, Lici, Kordunu i Banovini. Možete li nam pojasniti koliko su mladi svjesni postojanja ove pojave u Hrvatskoj, postoje li spolne, dobne i slične razlike u razumijevanju trgovanja ljudima te kako se mladi o toj temi informiraju? [/b]

Kao što je to slučaj i s drugim društvenim devijacijama, svatko za sebe misli da je mala vjerojatnost osobne viktimizacije i da se takve stvari događaju drugim ljudima. Svijest o postojanju ove pojave različita je s obzirom na brojna psihosocijalna obilježja hrvatskih srednjoškolaca. Općenito se pokazalo da su muškarci, učenici stručnih škola te učenici nižih razreda skloniji podcjenjivanju rizika da bi mogli postati žrtvama trgovaca ljudima te da su u nešto većoj mjeri usvojili takve stavove i nazore zbog kojih mogu biti skloniji rizičnijem ponašanju i imati manje kapacitete da se suoče s negativnim utjecajima i pokušajima manipulacija trgovaca ljudima. Pojednostavljeno rečeno, svatko zna ponešto, zajedno znamo mnogo, ali cjelovite slike i dostatnih činitelja zaštite od viktimizacije u biti nema. Prema tome, svatko tko nastoji promijeniti uvjete u kojima živi, bez obzira na to je li nezadovoljan obiteljskim, materijalnim ili drugim okolnostima, potencijalna je žrtva trgovanja ljudima. U kontekstu ranijih pitanja i [b]socijalne politike koja se spram mladih (ne)provodi u Hrvatskoj[/b], taj je rizik još i veći. Iako je Nacionalnim programom za suzbijanje trgovanja ljudima davno predviđeno provođenje sustavne edukacije mladih o toj pojavi, ozbiljniji odgojno-obrazovni programi koji bi bili dostupni svoj srednjoškolskoj populaciji još uvijek ne postoje. Mladi uglavnom raspolažu parcijalnim informacijama do kojih su došli putem medija, u neformalnim druženjima, osobnim iskustvom ili zahvaljujući povremenim ciljanim kampanjama. Istodobno, nerealna slika o boljem životu izvan granica Republike Hrvatske, lakomislenost, neinformiranost, avanturizam i sofisticirane metode “vrbovanja“ žrtava vjerojatnost “upadanja“ u ovaj lanac za mnoge hrvatske srednjoškolce svakim danom čine sve većom.
Ovdje je važno naglasiti da kvalitetni odgojno-obrazovni programi, bez obzira na to provode li ih nevladine organizacije ili odgojno-obrazovne ustanove, istodobno značajno pridonose umanjivanju mogućnosti razvoja brojnih drugih neželjenih pojava kao što su ovisnosti i delinkvencija. U svakom slučaju, radi se o ozbiljnom problemu koji iziskuje ozbiljan i sustavan pristup, dok parcijalne aktivnosti u pravilu ne dovode do željenih učinaka.


[b]Koji su osnovni poremećaji u ponašanju mladih ljudi? Koji su im uzroci, postoje li tzv. rizične skupine djece i kakva je uobičajena odgojno-obrazovna praksa koja se primjenjuje u radu s takvom djecom?[/b]

Novija su istraživanja pokazala da su [b]među poremećajima u ponašanju mladih najzastupljeniji agresivno ponašanje, činjenje kaznenih djela i konzumiranje sredstava ovisnosti[/b]. Na ta se ponašanja, mnogo češće no što je to bio slučaj ranije, nadovezuju psihički poremećaji i teškoće. U pravilu se radi o kumuliranim problemima pa mladi uključeni u intervenciju najčešće istodobno manifestiraju više oblika poremećaja u ponašanju. Riziku za razvoj takvih ponašanja najviše su izloženi djeca i mladi koji odrastaju u nepovoljnim obiteljskim prilikama (pritom su najvažniji obiteljski odnosi), koji nemaju dostatno razvijene socijalne vještine, a manifestiraju stavove, interese i navike koji ne podržavaju društveno prihvatljivo i individualno produktivno ponašanje. Splet ovih nepovoljnih okolnosti se odražava na teškoće koje djeca i mladi imaju u procesu školovanja. Očevidno je, [b]“klinička“ slika sadržana u fenomenološkim i etiološkim obilježjima poremećaja u ponašanju mladih uopće ne ohrabruje[/b]. Logično se nameće zaključak kako ta skupina djece i mladih (a u ukupnoj populaciji ih ima najmanje 15%) iziskuje pojačane odgojne intervencije – gdje drugdje doli u odgojno-obrazovnom sustavu. Istodobno, široj je javnosti poznato da je odgojna funkcija tih ustanova već dulje vrijeme zanemarena, a parcijalni pokušaji pojedinih vrtića i škola da se u tom smislu više angažiraju u pravilu nisu dovoljni.
U tom bih smislu iskoristila ovu priliku da pohvalim [b]Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama[/b] koji je na snagu stupio 2008. godine, a koji je po prvi puta učenicima s poremećajima u ponašanju osigurao status učenika s posebnim potrebama, precizirao odgojnu ulogu škola i uveo jednu pedagošku mjeru koja bi trebala biti u funkciji ranih intervencija, dakle, u funkciji pomoći učenicima neprihvatljivog ponašanja da ne razviju poremećaje u ponašanju. Međutim, implementacija Zakona još je daleko od željenih standarda, prije svega zbog nedovoljnih kapaciteta škola da te zadaće kvalitetno izvrše, ali i zbog nerazumijevanja suštine problema u resornom ministarstvu koje je dobru ideju spomenute pedagoške mjere donošenjem pravilnika o njenom provođenju potpuno onemogućio.
Podaci su alarmantni, pojačana potreba mnogih učenika za stručnom podrškom u odgoju nedvojbena, a donositelji odluka i dalje oklijevaju u aktivnostima koje će, da tako kažem, “staviti pravu stvar na pravo mjesto“ - zapošljavanjem dovoljnog broja stručnih suradnika-socijalnih pedagoga u školama, većim inzistiranjem na procesu (a ne na sadržaju) učenja, uvođenjem standarda programa prevencije u sve škole i sl. Opet se nameće pitanje financiranja, a ja ponavljam da je [b]jedno rano mjesto u školi jeftinije od jednog institucionalnog tretmana u odgojnom ili preodgojnom zavodu[/b] (a humanost i stručnu opravdanost takvog ulaganja da i ne spominjem).


[b]Na temelju istraživanja provedenog na uzorku od 5.150 maloljetnih delinkvenata sankcioniranih u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1990. do 2002. godine, ustanovili ste da su poremećaji tijeka školovanja u kompleksnom odnosu s brojnim teškoćama kojima je odrastanje maloljetnih delinkvenata opterećeno. Koja su obilježja tijeka školovanja maloljetnih delikvenata, postoje li razlike osnovnoškolske i srednjoškolske delikvencije i mogu li se predvidjeti buduće posljedice, ukoliko se takvoj djeci ne posveti stručna pomoć?[/b]

S obzirom na prethodne odgovore, vjerujem da čitateljima neće biti teško pogoditi da je tijek školovanja maloljetnih delinkvenata opterećen brojnim teškoćama. Ovo je, kao i mnoga druga srodna istraživanja, pokazalo da se poremećaji tijeka školovanja maloljetnih delinkvenata u pravilu javljaju već tijekom osnovnoškolskog obrazovanja, da fenomenologija poremećaja tijeka školovanja u osnovnoj i srednjoj školi ima različita obilježja, te da s vremenom dolazi do kumuliranja većeg broja poremećaja tijeka školovanja. Na višim stupnjevima obrazovanja poremećaji tijeka školovanja maloljetnih delinkvenata, ako postoje, imaju teže posljedice i manje su postupni promjenama i intervencijama no što je to slučaj tijekom osnovnoškolskog obrazovanja. Temeljem usporedbe učestalosti ponavljanja razreda i bježanja iz škole u uzorku maloljetnih delinkvenata i u ukupnoj populaciji učenika, utvrđeno je da su ove pojave među maloljetnim delinkventima višestruko prisutnije. Posebno je važno naglasiti rezultat prema kojem više od polovice ispitanika ovog istraživanja u redovitom obrazovnom procesu ne završava srednju školu, što znači da ostaje bez osnovnih kvalifikacija za stjecanje nekog zanimanja. Upravo [b]napuštanje obrazovnog procesa dovodi do većeg rizika za delinkventna ponašanja[/b], jer se tim činom prekidaju veze s jednom od glavnih socijalizacijskih institucija koja proklamira prilagođavanje društvenim normama. Ujedno se oslobađa i veći prostor za djelovanje negativno selekcioniranih činitelja koji također pospješuju delinkventno ponašanje.
I inače, ako se delinkventno ponašanje javlja već u osnovnoškolskoj dobi, ono upućuje na nepovoljnije socijalizacijske čimbenike kojima je dijete izloženo, dok među srednjoškolcima ima i onih koji kazneno djelo učine jednokratno, bez težih posljedica i za društvo i za njihov daljnji razvoj. No, govorimo li o mladima koji su kontinuirano u sukobu sa zakonom (a koji su obuhvaćeni ovim istraživanjem), jasno je da [b]izostanak pravovremene stručne intervencije ima dalekosežne negativne posljedice i za društvo i za osobe delinkventnog ponašanja[/b]. Iako ne bi bilo opravdano tvrditi da svaki poremećaj u tijeku školovanja vodi delinkvenciji, visoka razina povezanosti tih dvaju područja upućuje na nužnost procjene odgojnih potreba učenika koji tijekom školovanja manifestiraju teškoće, a time bi se dobrim dijelom pridonijelo i prevenciji buduće delinkvencije.


[b]Rezultati Vašeg istraživanja “Mladi i psihoaktivne supstance: eksperimentiranje ili put u ovisnost” otkrili su, između ostaloga, da je među mladima najraširenije korištenje alkohola i duhana. Slijedi korištenje “lakih” droga, tableta za smirenje i “teških” droga. Jesu li ovi rezultati slični istraživanjima provedenim proteklih desetljeća i postoji li kakva razlika u socijalnim, obiteljskim, spolnim i drugim obilježjima mladih koji koriste droge i onih koji droge nisu nikada koristili?[/b]

Da, rezultati ovog istraživanja u znatnoj su mjeri podudarna mnogim srodnim znanstvenim pokazateljima koji upućuju na zaključak da je [b]pojava konzumiranja ilegalnih psihoaktivnih supstanci nakon naglog rasta krajem devedesetih godina danas stabilizirana[/b]. Najkraće rečeno, analiza je pokazala da su eksperimentiranju s psihoaktivnim supstancama, poglavito ilegalnim drogama, skloniji mladi iz urbanijih sredina (u Zagrebu, Istri, Primorju i Dalmaciji), višeg obrazovnog statusa i starije mladenačke dobi. Nadalje, opetovano se potvrdilo da su riziku konzumiranja psihoaktivnih sredstava u značajno većoj mjeri izloženi mladi muškog spola, uz iznimku konzumiranja tableta za smirenje, kojima su sklonije djevojke. Podaci također daju osnova za zaključak kako je konzumiranje psihoaktivnih supstanci (osobito duhana, alkohola i “lakih” droga) prisutno među mladima različitih uvjerenja, stavova, životnih stilova i subkultura te nije vezano uz osobito rizične ili marginalizirane skupine mladih.
Važno je, međutim, upozoriti na tzv. [b]legalna sredstva ovisnosti[/b], među kojima se, kako ste i sami naveli, najviše ističe alkohol. Sva novija istraživanja pokazuju da nije pitanje da li mladi konzumiraju alkohol, već u kojoj mjeri i kada takvo ponašanje počinju manifestirati. Radi se o vrlo raširenom i društveno prihvatljivom ponašanju gdje je jako teško utvrditi granicu prihvatljivosti, odnosno rizičnosti tog ponašanja. Meni je u tom smislu osobito iritantna [b]neujednačenost aktivnosti usmjerenih prevenciji konzumiranja ilegalnih droga i onih koje bi se odnosile na prevenciju konzumiranja alkohola[/b].


[b]Prof. dr. sc. Slavko Sakoman tvrdi kako pojavnost korištenja psihoaktivnih supstanci u populaciji mladih oslikava moralno stanje društva, sustav vrijednosti, kvalitetu života građana, kvalitetu funkcioniranja pravne države i mnogih institucija koje se bave čovjekom. Slažete li se s ovom tvrdnjom i možete li s nama podijeliti svoje osobno mišljenje o trenutnoj politici suzbijanja zlouporabe droga u Hrvatskoj? Što bi po pitanju smanjenja udjela korisnika psihoaktivnih supstanci valjalo učiniti? S druge strane, smatrate li da postoji ikakav pozitivni učinak korištenja psihoaktivnih supstanci na mlade? [/b]

Stajališta prof. dr. sc. Slavka Sakomana u potpunosti podržavam. Koristim ovu priliku kako bih naglasila osobno nezadovoljstvo i žaljenje zbog okolnosti da njegove ideje i nastojanja nisu našle kvalitetniji odraz u nacionalnoj politici suzbijanja zlouporabe droga. Čini mi se da je današnja politika osmišljena na način koji s jedne strane nastoji učiniti sve, a s druge strane ne čini ni ono što je moguće i potrebno, pa se od šume ne vidi drveće. I inače, sklona sam zastupati stajalište da svaki društveni problem ne iziskuje svoju politiku, jer je znanstveno već utvrđeno da su [b]izvorišta raznih devijantnih pojava (delinkvencija, ovisnosti, trgovanje ljudima ….) u sličnim (ako ne i istim) etiološkim činiteljima[/b]. Ja, naravno, najviše zagovaram one programe koji su usmjereni prevenciji, a koji bi se odvijali u osnovnim i srednjim školama, s potrebom razlikovanja i utvrđivanja mehanizama uključivanja mladih u tzv. indicirane intervencije (koje se usmjeravaju rizičnim skupinama mladih). Uz to, ne mogu ponovno ne spomenuti [b]iznimno visoku toleranciju društva prema konzumiranju alkohola[/b]. Naravno, ne zagovaram prohibiciju, ali se čudim izostanku kvalitetnije reakcije društva na kontinuirano kršenje zakonskih odredbi koje, primjerice, maloljetnicima zabranjuju kupovanje alkohola i njegovo konzumiranje na javnim mjestima. Istraživanja (a i iskustvo), naime, dosljedno pokazuju da [b]maloljetnici bez problema kupuju alkohol i konzumiraju ga u parkovima i sličnim okupljalištima mladih[/b]. Najnovije istraživanje Zagrebačke pivovare pokazalo je, primjerice, da gotovo polovica mladih alkohol pije uz znanje i u prisutnosti roditelja, a mnogi su svoje prvo takvo iskustvo imali upravo u krugu obitelji, itd, itd… Da i ne spominjem konzumiranje tableta za smirenje, klađenje i druge novije oblike ovisnosti mladih. Uglavnom, smatram da politika baš i nije konzistentna i da je slabo usklađena sa znanstvenim spoznajama i pokazateljima. Ponavljam: bez pravovremene intervencije i odgojnog osnaživanja odgojno-obrazovnog sustava nema puno prostora za optimistična očekivanja.
Što se pozitivnih učinaka konzumacije tiče – očigledno je da, s obzirom na raširenost pojave, oni postoje. U tom se smislu ključnim čini iznalaženje odgovora na pitanje: [b]“Postoji li način zabave i opuštanja bez psihoaktivnih sredstava?“[/b]. Ja sam uvjerena da postoji, ali sam također uvjerena da mnogi mladi takve oblike zabave jednostavno nisu imali prilike iskusiti.


[b]Koliko su istraživanja korištenja psihoaktivnih supstanci koja provode znanstvenici točna, tj. može li ih se smatrati realnim odrazom stvarnoga stanja?[/b]

Koliko se god mi trudili da istraživanja provodimo na reprezentativnim uzorcima ispitanika, kad se radi o tako osjetljivom području, ispitanici su (prirodno) skloni uljepšavanju stvarne situacije, a mnogi su i nedovoljno informirani da bi svoju osobnu situaciju dovoljno objektivno procijenili. Ipak, veličina uzorka na kojem se istraživanje provodi umanjuje mogućnost grešaka pa sam sklona tvrditi da su smjerovi uglavnom točni, uz napomenu da je vjerojatno da su [b]neka ponašanja (kao npr. konzumiranje psihoaktivnih sredstava) u populaciji prisutnija no što to neka istraživanja pokazuju[/b]. Točnost smjerova potvrđuju i usporedbe rezultata istraživanja sa službenim statistikama koje su u velikoj mjeri podudarne. Važno je, međutim, znati da je za znanstveno relevantne zaključke u društvenim istraživanjima uvijek potrebno u vidu imati veći broj istraživanja i više izvora informacija.


[b]Koliko, po Vašem mišljenju, mediji točno prenose informacije o istraživanjima korištenja droge među populacijom mladih ljudi? Je li točna tvrdnja koja se u nekim medijima često susreće da mladi u Hrvatskoj sve ranije počinju koristiti psihoaktivna sredstva?[/b]

Iako je u prethodno spomenutom istraživanju iz 2004. godine ova tvrdnja nije našla svoju potvrdu, danas (6 godina kasnije) se čini točnom. Rano konzumiranje psihoaktivnih supstanci u pravilu upućuje na kumuliranje rizičnih činitelja odrastanja i iziskuje neku (po mogućnosti – stručnu) reakciju društva. Što se medija tiče, koliko ja znam, oni daju priliku stručnjacima da komentiraju rezultate svojih istraživanja i mislim da je to korektno. Problem je u tome što se nakon medijskih natpisa i povremenih faza nešto izraženijeg interesa medija za ovu pojavu u društvu ne dogodi neka značajnija promjena. Moje je mišljenje da to nije odgovornost medija, već politike. Bilo bi lijepo kada bi se i u medijima o ovim problemima češće i sustavnije govorilo i pisalo, ali ja razumijem politiku privatnih medijskih kuća koje se rukovode gledanošću i atraktivnošću pojedinih tema. Ono što ne razumijem, to je da prilikom ekscesnih događaja koji imaju puno veze sa socijalnom pedagogijom, novinari komentare traže od sociologa i psihologa, a [b]komentari socijalnih pedagoga uglavnom izostaju[/b]. Nedvojbeno je da su njihovi komentari relevantni, ali sam sigurna da je jednako relevantno komentirati i socijalnopedagošku dimenziju tih problema.


[i]Dr. sc. Dejana Bouillet s kćeri Lisom na odmoru u francuskom gradu Bloisu [/i]

[b]Koji je problem u Vašoj znanstvenoj karijeri bio najteži s kojim ste se morali suočiti?[/b]

Zapravo – ne znam. Moglo bi se reći da sam imala dilemu kad sam birala između znanstvene karijere u Francuskoj i Hrvatskoj, a izabrala sam Hrvatsku. Priznajem, danas često dovodim u pitanje opravdanost te odluke. No, budući da sam ovakav put odabrala radi dobrobiti svoje obitelji (poglavito kćeri), ne žalim zbog tog izbora. Iz mog je životopisa vidljivo da često mijenjam radna mjesta i istraživačka područja, ali u biti u takvim situacijama ne dvojim. Radim ono što mi je u danim okolnostima dostupno, nastojeći ne gubiti energiju na ono što ne mogu i što je izvan mog dosega. Sada sam na Učiteljskom fakultetu gdje zaista želim doprinijeti kvaliteti obrazovanja odgojitelja i učitelja, ponajprije imajući u vidu koncept prava sve djece na najbolje moguće uvjete odgoja i obrazovanja. To je vrlo zahtjevan cilj, a od sebe očekujem da ne odustanem tako lako.


[b]Koje su najbolje i najlošije strane Vašega posla?[/b]

Kao i u slučaju drugih poslova, njegove dobre i loše strane najviše ovise o tome koliko je usklađen sa sposobnostima i osobnošću onog koji taj posao radi. Među dobrim stranama istakla bih kreativnost, autonomiju, nužnost stalnog usavršavanja i učenja, raznolikost …. Najviše mi smeta tromost odgojno-obrazovnog sustava, “imunost“ donositelja odluka na potrebe djece, osjećaj bespomoćnosti u unaprjeđivanju svakodnevnice naše djece, svi mogući i nemogući propusti u provedbi Bolonjskog procesa i sve ostalo što sam spomenula u ranijim odgovorima.
Jasno je, društvene znanosti nikada neće biti egzaktne kao što su to, primjerice, prirodne znanosti. Ipak, rastužuje me što brojni pokazatelji koje su društvene znanosti iznjedrile nemaju odgovarajući odraz u stvarnosti pa bih kao najlošiju stranu svog posla izdvojila dugotrajnost i sporost njegovog učinka.


[i]* Sve fotografije ustupljene su ljubaznošću dr. sc. Dejane Bouillet [/i]


This article comes from Biologija.com.hr
http://biologija.com.hr

The URL for this story is:
http://biologija.com.hr/modules/tinycontent/index.php?id=15